Pratim te | Aleksandra Kardum

OKLIJEVANJE
(titubeo)

 

1

Anita stoji ispred osvijetljenog ogledala u kupaonici. Izlije malo mlijeka za čišćenje na vatu, zatvori lijevo oko. Ispod zatvorenog kapka koji mreška i zateže žustrim pokretima povremeno prodre i bljesne svjetlo neonke.

kako je žmirkalo svjetlo večeras u sali

Otvori oko: nema više ni traga šminke; bijela pamučna gruda učas postane prljavo siva od sjenila. Otkrije se tanka blijeda koža; ispod donjeg kapka ukaže se tanušna mreža sitnih kapilara. Krene rukom prema drugom oku, ali zastane, na trenutak promatra taj kontrast. Gleda se iz jednog profila pa iz drugog, opet — iz jednog pa drugog. Naposljetku uzme malo ogledalo, sjedne na poklopljenu školjku.

oni su bili zdesna, a ja…

Prekriži noge, malo popravi kosu. Namjesti ogledalo u desnoj ruci. Ispitivački promatra oko s dugim uvijenim trepavicama koje se doima kao naslikano, kapak se srebrno svjetluca. Ispruži ruku i odmakne ogledalo, gotovo da može vidjeti čitav gornji dio tijela. Nakrivi glavu, osmjehne se; malo čeka, onda naglo spusti jednu nogu na pod.

oprostite

Je li trebala to reći? I zašto je onako dugo gledao u njene cipele?

ali smješkao se, zar bi se smješkao da me smatra nepristojnom ili… nešto?

Misli joj se kovitlaju: zaboravi na ogledalo, opusti ruku i primakne je tijelu.

da, smješkao se

I dok tako sjedi zamišljena, spusti ruku u krilo. Razmišlja kako je večeras imala sigurne korake, nitko joj to nije rekao, ali zna da jest. A on ništa nije nametao ni upravljao, samo je tako… plovio prostorom, a nju je jednostavno nosio taj val. Ne, nije pratila, gotovo da nije ni osjećala ruku na svojim leđima, toliko je labav bio njegov stisak.

Ali ona je u svakom trenutku bila baš tamo gdje treba biti.

Prava tangera — misli. I smiješi se.

Najednom, pogled joj padne na ogledalo u krilu, iz njega je gleda umorno oko, na sivkastoj koži pod njim se ugnijezdila sjena. Na pregibu gornjeg kapka, sada bez šminke, jasno se vidi — koža se sitno namreškala. Trgne se, osvijetljen prizor iz njenih misli ugasne. Usne joj se skupe. Neko vrijeme netremice zuri u ogledalo.

Ustane. Uzme drugi komadić vate i skine šminku do kraja. Obuče ogrtač i pođe prema sobi u kojoj Luka gleda televiziju, tiho se nasloni na dovratak. Tako je nekad običavala, gledati ih u sobi da je ne vide, čak i kad je Jana bila već djevojka, sve dok nije otišla na fakultet. Kraj njega na podu prazna čaša umrljanog stakla u kojoj je bilo mlijeko, tanjur, cigarete, upaljač, pepeljara i mrvice kruha koje je vjerojatno stresao s košulje.

Kao dijete si, uvijek bi mu govorila, beba — beba! I još piješ mlijeko za večeru. Čija si ti beba?

zašto ih ne može istresti na tanjur?

Nekako ne uspijeva pričvrstiti pogled za njega, on se odljepljuje i pada s njegovih leđa kao izlizana naljepnica. I onda počiva na dugmetu kojim se pojačava ton, jastuku na stolici, slovu u naslovu knjige, čak i na potrošenoj bateriji izvađenoj iz sata. Pa bludi zrakom i stalno se vraća njoj samoj, kao otet nečijim tuđim očima. Klizi niz golu nogu koja je provirila iz ogrtača.

Čudno je to i njoj, kako je to samo došlo — odupirati se vlastitom pogledu? Popusti, malo izbaci nogu, lagano je pomiče lijevo-desno, dotakne dlanom gornju stranu bedra i polako klizi…

Na televiziji se u tom trenu začu nekakva buka. To je dozove, prekriži ogrtač na prsima i čvrsto zaveže opasač.

Priđe Luki, čučne i pokupi mrvice s poda na tanjur, pokupi čašu i odnese je u sudoper.

— Hoćeš da ti donesem još mlijeka? — upita.

— Ne — odvrati on ne odvojivši pogled od ekrana.

Ona mu priđe, sjedne na pod do kauča, sva se skupi. Prisloni lice uz njegovu ruku.

 

*

Sutradan se probudi s čudnim osjećajem. Ne, nema temperaturu, ne može reći ni da se osjeća loše. Jednostavno, čudan osjećaj koji tijelo čini teškim i lijepi ga za krevet. Pogleda na sat: skoro će 9. Luka je odavno otišao na posao. Dugo, već dugo nije ovoliko spavala. Doduše, noćas je zaspala kasno i cijelu noć sanjala isprekidane snove koje ne može ispričati.

Polako se digne iz kreveta, odmah namjesti i zategne posteljinu i uputi se u kupatilo. Pogleda se u ogledalo: izgleda grozno, kapci su joj natečeni, podočnjaci gotovo crni. Da stavi odmah malo pudera? Ne, ne može sad ništa.

Skuha sebi kavu, ulije u šalicu i osjeti da joj je hladno. Tek sada vidi da je još uvijek samo u tankoj spavaćici bez rukava. Zamota se u kućni ogrtač, uzme šalicu i skupi se u fotelji.

Što danas? Trebala bi otići i kupiti nešto za ručak, svega je ponestalo. Da, otići do grada i usput…

a cipele? zamisli cipele kao kod one što je plesala s inženjerom, one tanke štikle

Namjesti se. Mogla bi vratiti knjige u knjižnicu i potražiti zavjesu za tuširanje.

ali to je zapravo normalno, kako ljudi kupuju opremu za neki hobi kojim se bave, tako bismo mi trebale imati takve cipele, ne samo ja, sve mi

Luka je jučer rekao da se zaželio ribe, da se nije ovako kasno digla, mogla mu je kupiti nešto. U trenu osjeti grizodušje, pogleda na sat — a ako se odmah spremi i pođe…? Ne, ne može sad stići. Ništa, smislit će nešto drugo, potrudit će se, samo da se malo odmori.

Zuri u svoje prste obavijene oko šalice. Možda bi trebala malo urediti nokte, zapravo nikada ih nije voljela lakirati, ali… nešto, tek toliko da je pristojno, možda samo bezbojni…

ja isto mislim… ali ko zna, možda… možda tako sa svima… nekako mi se čini da mi je držao ruku dulje, i kad smo završili ples… kao da… ma ne

Odmahne glavom kao da će tako otjerati misli, gleda nekud kroz prozor.

kao da ne da otići

Odloži šalicu na stol, digne se. Ako požuri, može stići, zašto ne bi stigla, i na ribarnicu i svugdje, a ne da tu samo sjedi?

Uputi se prema kupaonici, ali u tom trenutku zvoni telefon. Luka javlja da izlaze na teren, treba vidjeti gdje je najzgodnije za polaganje kablova, i to će biti najbolje što su ove godine napravili jer će biti odjednom sedamdeset novih priključaka, ali zato…

— Da — preduhitri Anita, nije sigurna da može pratiti sve što joj govori.

— Jest ću na poslu — doda na kraju.

Ona spusti slušalicu. Nešto je htjela, ali što? Krene u kuhinju, ali ne, nije to, tamo je sve uredno. Odjednom ugleda šalicu koju je maločas ostavila na stolu, hitro je uzme i pere žustrim pokretima, dugo ispire. Kada završi, neko vrijeme gleda okolo — mogla bi obrisati prašinu, kao što to čini svako jutro. Ali ne pomakne se, i dalje stoji naslonjena na sudoper.

Naposljetku digne slušalicu i nazove.

— Ej, mama!

Ona se nasmiješi.

— Dobro je znati da ti se dijete javi na telefon i nakon što je vidjelo tvoj broj.

Jana se smije.

— A dobro, ovo sam se zeznula malo.

— Kako si?

— Dobro, imam sad jedan kolokvij, pa sam to malo navalila, ali sve u svemu — dobro. Šta vi radite? Zvala sam neki dan i kaže stari da ste bili na tangu?!

Anita se osmjehne: — Aha. Rekao mi je da si se šokirala, ali dobro valjda ti je on već objasnio pa ne moram ja…

— Ej… Može mi objašnjavat sto puta i sto puta ću past u nesvijest, ej!

— Pa dobro, nije to baš tako strašno, čini mi se da mu se i sviđa…

Jana otpuhne u slušalicu: — Ma znaš šta, još to i mogu probavit, stari ustvari može svugdje, i ako mu ne paše, on će se sprdat, ali ti… čovječe.

— Zašto ja? Pa ja sam to željela, a on je ugodio.

— Ali, majko… tango? Ti? Tebi je avantura stavit malo više maskare na trepavice!

— Ma nije, ajde…

— Je, mama!

Kratko zašute.

— Kako ljubav? — upita ona iznenada.

Jana i dalje šuti, napokon se pribere: — Hmm… majko? Nikad me to nisi pitala… Što da ti kažem? U vezi toga, mislim…

— Znam da nisam. Mislila sam… da bi možda htjela sa mnom nekad o tome porazgovarati…

— Hmh — čuje je kako se mršti. — Pa dobro, ok, al ne znam… Mislim, nemam ti baš šta ni pričat… evo, imala sam tri mjeseca momka, a prekinuli smo prije dva mjeseca i eto…

— Nisam znala — reče tiho Anita.

— Pa znam, kako bi znala?…

Anita šuti.

— Jesi li bila nesretna?

— Joj, mama… Bezveze mi je sad o tome. Teško je, normalno, ali prođe… Imam ja svoje prijateljice, ne brini se, o čemu pričamo nego o tome? — nasmije se. — Prošlo je, dobro je, pusti to.

Ona se ugrize za usnu.

— Jel ima još šta važno? Spremam se na faks i to…

— Ma ne, ne… Oprosti, neću te smetati, imaš ti svojih obaveza. Treba li ti poslati nešto?

— Ne, stvarno, a ionako ću doma za desetak dana.

— Jedva čekam. Hajde, i čuvaj se.

Kada je spustila slušalicu, sjeti se — pošla je u kupatilo spremiti se. Bez obzira na to što on ne jede kući, mogla bi ipak skuhati, možda pojede navečer… Osim toga, ima još sto stvari obaviti. Međutim, ipak krene prema sobi — legne na kauč, digne ruku i položi podlakticu preko očiju.

Pola sata. Samo pola sata.

 

2

— Jesi budan?

— Da.

Dijana leži na boku, glave naslonjene na njegovo rame.

— Reci — kaže on zatvorenih očiju.

— Razmišljala sam… Tamo na tangu jedini se mi svađamo, jesi primijetio?

On šuti.

— Recimo… oni ljudi do nas, broj 1. Tako su skladni, izgleda kao da ono što jedno kaže, reklo bi i drugo… Jedno govori, drugo šuti. A ko zna koliko su u braku, možda toliko koliko smo mi stari. Pa i onaj stariji par, što su došli zadnji, isto.

Teo uzdahne.

— Ljudi su dugo skupa — reče ne otvarajući oči.

— Pa to, baš to. Ja moje nikad nisam čula da se svađaju, a kad je mama umrla, bili su već devetnaest godina u braku. A vidi nas. Što će biti za deset godina?

Teo otvori oči, razmišlja o njenim riječima.

— I malo sam ja to tražila, znaš, svugdje… po internetu i neki dan u knjižnici. To nije baš za zanemarivanje, to — tango je priča.

On malo odmakne glavu, pogleda je s čuđenjem.

— Ti si se baš dala u to — reče.

— Pa… zaintrigiralo me je. Kaže na par mjesta da taj ples pokazuje odnos i nekako ga… znaš, intenzivira… izvuče na vidjelo sve ono što se krije ili što se potisne. Ako je, ne znam… strastan, postaje još strasniji. Ako je loš, lošiji.

Teo gleda u strop, gricka usnu.

— Dobro, ok je ta priča. Možda prije bajka, nekakva legenda. Ali zašto bi to imalo veze s nama? Mi se svađamo i bez tanga — osmjehne se.

Ona ostade ozbiljna.

— I što ćemo onda s tim informacijama? Što ćeš ti s time? — upita on nježno.

— Malo ću se bojati — reče ona. Zatvori oči i pripije se uz njega.

On je prigrli čvršće, poljubi je u kosu.

— Nemoj — reče.

Šute.

— A znaš… — progovori ona nakon nekog vremena. — Možda mi ne bismo trebali više mijenjati partnere, što će nam to? Došli smo tamo da naučimo nešto za vjenčanje i sad moramo plesati s drugima. Neka drugi plešu.

— Dobro — reče Teo. — Iako… ne znam, po meni to i nije loša ideja — doda.

— Kako nije? Gubimo vrijeme tako, a mogli bismo vježbati, ja i ti.

— Pa ono… Osluškuješ druge, prilagođavaš se… Kužim. Razumijem što time hoće postići.

— Ko?

— Pa ovi, na tangu, što vode. Hm, ko… — otpuhne.

Ona se izvuče ispod njegove ruke.

— Pa ne znam… Evo vidiš, ja ne bih mijenjala partnere, a ti bi. To ti je to.

— Ma daj, Dijana…

Ona se osloni na lakat.

— Ne, meni to uopće ne koristi. Što meni znači u životu kad znam kako ja plešem s nekim tipom kojeg nisam vidjela prije toga i kojeg više neću vidjeti?

— Dobro to… Meni je nekako dobro išlo onaj put s onom Andreom, ne znam, čini mi se da sam naučio neke stvari u tom… šta ja znam, praćenju, baš u tom mijenjanju… Bilo je zanimljivo iskustvo.

On opet zatvori oči. Sjeti se te večeri: tog prepoznavanja, te lakoće. Tog razgovora tijelima bez dodira, u tišini. To ne može zaboraviti. Ima nešto u tome. Možda od toga sve počinje?

A što ako je to — sve?

U tom trenu Dijana skoči, zajaši ga. Nagne se i primakne svoje lice njegovu: — Tebi paše mijenjanje… Ti si ko djedica neki, voliš sve po planu i programu, sve polako, pa tako godinama! I tebi paše?!

On je pogleda šeretski.

— E pa vidiš, baš zato… dosadi to malo, znaš — smješka se.

Ona se namršti. Obujmi mu bradu prstima, pa ih stegne: — Znači, paše ti mijenjanje? Mijenjanje inače ili samo malo partnere? Jel to zbog one cure tamo?

On se pokuša nasmiješiti, ali ona mu jače stisne lice, usta mu se zgužvaju.

— Zbog nje, jel, reci?!

Ugrize ga za krajičak usne koji joj viri između prstiju.

— Jel zbog nje? — reži kroz stisnute zube, ne puštajući mu usnu.

Njemu prsa podrhtavaju, oči mu se smiju.

— M-hmm — potvrđuje ne pomičući se.

Ona se odmakne, zagleda se sumnjičavo u njega stisnuvši kapke — njemu izleti smijeh koji se natiskao u grlu. Hitro joj uhvati ruke i stisne joj ih na leđima. Ona se otima, gleda ga gnjevno, u licu se zajapurila.

— Ma kako si znala da je zbog nje? — upita je vragolasto i, sve uz smijeh, svali je na sebe. Zavaljaju se po krevetu, on uhvati trenutak i ugrize je za usne.

Ona pokuša nešto reći, mrmlja, otima se, brani, pokušava ga dohvatiti zubima. Sva se upinje gledati ga u oči, i to ozbiljno, opasno. Naposljetku ne izdrži, poče se smijati, izgubi snagu i, iz nekog nezgodnog bočnog položaja, svale se oboje na pod.

 

3

Sastaviti novu poruku? Da
Za: Helena
22:30
Jesi legla?

Primljena poruka od: Helena
22:33
Tko je to?

Odgovoriti na poruku? Da.
22:35
Onaj koji te gleda, a ti ne vidiš.

Primljena poruka od: Helena
22:40
Bilo bi lijepo da se predstavite.

Odgovoriti na poruku? Da.
22:42
A zašto? Zar ne možemo malo ovako?

Dok zuri u ekran iščekujući novu poruku, telefon mu zazvoni u ruci. Ukoči se:

Imate novi poziv od: Helena

Ona nije normalna, nije normalna! Zašto zove? Tko uopće još to radi — zove? To je opasno! Osvrne se po sobi, kao da traži nekoga koga će pitati — što je njoj? Odgurne telefon od sebe kao da se opekao, gleda u njega dok ne prestane zvoniti. Nekoliko minuta je tišina, onda se opet oglasi signal:

Primljena poruka od: Helena
22:46
Znam ja ko si ti.
Hajde, odrasti malo.
p.s. ja se ne dopisujem, poruke su
za balavce i kukavice

U njemu se odjednom probudi gnjev, za tren ga cijelog preplavi i on zgrabi telefon. Piše brzo, prsti mu se sapleću, griješi, briše, opet ponovo tipka. Vidjet ćeš ti ko je kukavica! — bubnja mu u glavi. Napiše dugu poruku, sve joj je rekao što spada, ali malo je, malo je! Sačekaj, budi pametan… bit će prilika. Tek smo počeli.

Udahne, sabere se. Da, samo polako… tek smo počeli.

Želite li izbrisati poruku? Da.

Izgasi telefon i baci ga tako snažno da otkliže do kraja stola. Izađe iz sobe.

 

4

Goran iziđe iz sale. Ionako samo ponavljaju stvari s prošlih vježbi, a njemu tako treba cigareta.

Ona je tu, maše mu dok prolazi dvoranom. Večeras je opet sama.

Nije trebao poslati onoliko fotografija, sada će misliti da samo nju slika. Trebao je poslati jednu. Dobro, uvijek može reći da „se to tako radi — puno klikova za jednu dobru fotku“, ta rečenica uvijek pali kod amatera.

Otpuhne dim. I još mu je dala mužev mail, a on je tako lako poslao! Ah eto, dala je broj i onda čovjek nekako osjeća daje pristojno…

Ma zašto je uzeo broj telefona?

Nasloni se na zid i duboko uvuče dim.

Netko stade kraj njega.

— Ovo je najbolji dio tanga — reče glas. — Mogu vam se pridružiti? — upita Helenin suprug i izvadi cigaretu.

Goran je zatečen, gleda ga iznenađeno: — Naravno — reče i baci opušak, odmah izvadi drugu cigaretu.

On mu pripali i stane kraj njega. Obojica gledaju pred sebe.

— Nisam vas vidio u dvorani — reče Goran, tek da nešto kaže.

— Sad sam došao — odvrati on. — Neću ni biti do kraja, samo sam joj donio cipele za preobuti, zaboravila je.

Goran se pokaje što je zapalio drugu. Sada je mogao otići.

— Brižno od vas — reče, nastojeći zvučati prijateljski.

— Zna se ona brinuti za sebe — odvrati on.

Neko vrijeme šute, onda doda: — Fotografije su izvrsne.

Goran osjeti nelagodu. Sjeti se koliko je puta čuo tu rečenicu i uvijek je bio vrlo zadovoljan. A sad…

— Hvala — reče.

Zausti još nešto reći, ali… Ne, zašto bi rekao?

— I ima ih dosta.

— Tako se to radi… — započe Goran, ali se presiječe. Ovaj bi mu čovjek mogao biti otac.

On prečuje taj njegov pokušaj.

— Helena je lijepa — reče ravnodušno. — Bog se nekima zbilja dobro iskupi — doda.

Goran ga pogleda preko oka — prvi put čuje takvu definiciju ljepote. Čudak, pomisli. Može samo biti sretan što ga je zapala.

— I dobro ispada na fotografijama. Ja se ne volim slikati — nastavi on — volio sam kad sam bio mlad, ali kasnije… Samo ovjekovječujete svoju prolaznost. Nešto od čega bježite, stavite na papir, zauvijek. I držite na radnom stolu.

Goranu odjednom glavom prođe noćašnji prizor: kako sjedi za radnim stolom i gleda njene fotografije. Koje nije poslao.

Premjesti se s noge na nogu: — Vi ne plešete? Vidio sam vas samo jedan put — upita da odagna tu misao.

— Ne. Nemam vremena, ali nije pošteno vaditi se na to. Nemam ni volje, iskreno. Star sam ja za te stvari. Ali imam neke razloge zbog kojih dolazim, njoj to znači. Uostalom, svatko ima neke razloge, zar ne? — pogleda ga prvi put.

— Da — reče Goran.

— Ali dobro, znate… kad sam se već uhvatio starenja… Zadržavam vas? Idete plesati?

— Ne, ne… recite.

— Ima tu i nekih zgodnih stvari, znam da ne vjerujete, sad si mislite — ma nemoj molim te… Osim što vam, kako u časopisima tvrde, više ne izbijaju prištevi i ne masti vam se kosa kao prije, ima tu i nekih… Naučite uživati i u drugim stvarima, malim, ne samo u tangu i seksu… Mislim, među ostalim.

Goran baci cigaretu i ugasi je nogom. Odvoji se od zida.

— I dobijete neku dodatnu opremu, znate ono, nakon određenog broja prijeđenih kilometara, recimo duga svjetla, baš duga svjetla.

Goran podigne obrve.

— Vi mladi stalno vozite s kratkim svjetlima, vidite samo malo unaprijed, a nemate pojma što je iza okuke i nije vas puno ni briga. Kad imate duga, možete vidjeti puno dalje… Ne baš sve, i u detalje, ali otprilike očekujete slijed događaja. Toliko ste puta gledali kako se stvari pletu i shvatili da se neke karike spajaju na isti način, u slične kombinacije. Ne možete baš reći da vas je nešto bubnulo, to stvarno trebate biti idiot.

Goran se snebiva: nije mu jasno zašto mu to govori? S druge strane, siguran je da su te riječi namijenjene baš njemu. Osvrne se oko sebe u nelagodi.

— I ovaj tip što stoji tu vani, jeste ga vidjeli? Mojih je godina, možda i stariji… visi tu vani i viri kroz staklo — to znači biti idiot.

— Nisam vidio — slegne Goran ramenima.

— Znam ga iz mladih dana. Boem. Pjesnik, ne može to svako razumjeti, govorili su. I nakon toliko godina sad tu čuči u mraku. Ja mislim da jako dobro razumijem što je to.

— Hoćemo unutra? — upita Goran, ne znajući što bi drugo rekao.

— Može — odvrati on kratko i baci opušak.

Uđu u dvoranu i odmah se razdvoje — Goran se uputi prema svome mjestu, a on sasvim u drugom pravcu, prema Heleni.

 

*

Goran odluči neko vrijeme ne sudjelovati, umjesto toga napravit će nekoliko fotografija. Gleda po dvorani, traži nešto zanimljivo:

Danas nema one žene, br. 1, prvi put otkako je počelo. I tko bi rekao da će njen muž biti ovdje bez nje? Uvijek odaje dojam kao da je tu protiv svoje volje, čak i sad.

I samo sjedi.

Fotografira.

Par broj 2: njišu se u mjestu, ona nešto guguće. Lijepo.

Fotografira.

Helena obuva cipele koje joj je donio suprug, malo razgovaraju, ona mu nešto pokazuje na nozi, on ubrzo odlazi.

Robert vježba držanje, sam polako korača i čitavo vrijeme se zadovoljno promatra u staklu.

A iza stakla… Znači, tamo je ipak netko čitavo vrijeme, dobro je to primijetio na fotografiji. To bi bilo dobro uhvatiti.

Nakon što sve to zabilježi, odloži aparat. Vidi kako je Helena napokon namjestila cipele, popravlja suknju, spremna je za ples, čini se. A ona cura, što se htjela zvati Perzefona (zapamtio je), sama je i sjedi. Odluči odmah poći po nju.

I već idući trenutak idu prema sredini dvorane, u prolazu ih Helena pozdravi: — Dobra večer, htjela sam zahvaliti na fotografijama, jako lijepo.

Iako u trenutku osjeti snažnu želju da joj se primakne, on se ne smete.

— Nema na čemu. Drago mi je da vam se sviđaju — odvrati ljubazno i produži.

S Andreom ponavlja korake koje su do sada naučili, iznenađenje kako lako ide. I ne samo to: ona je tiha i smjerna poput kakve curice, sasvim drugačija od onih s kojima je već plesao. I sasvim drugačija od Nje.

Vježbaju današnji titubeo. Kratka stanka prije nego što odlučite gdje ćete i što dalje u plesu, oklijevanje. Samo dišite — objasnili su im.

A njemu se čini kako se ona u njegovim rukama sva zaobli i skutri, poput ptice. I da to nije ona, samouvjerena i sveprisutna djevojka koja sebi daje ime iz priče, zakleo bi se da ju je osjetio da drhti. Kad hoda, kao da lebdi, i osjeti kako mu je ugodno voditi je prostorom.

— S vama je baš lako — reče.

Ona šuti, oči su joj gotovo zatvorene, sva je posvećena toj svojoj predaji.

— Ne znam, meni se ne čini baš lako — progovori napokon.

— Ali talent ste, zbilja, možete zaplesati s bilo kim, mislim da ne bi bilo problema. Ako sam ja nekakvo mjerilo — doda.

— Hvala — osmjehne se ona. — Ne znam, ne mislim da sam baš dobra u ovome. Ali hvala, svejedno.

Okrene glavu i zatvori oči kao da se brani od njegove blizine, može osjetiti kako su joj leđa kruta pod njegovom rukom. Diše glasno, brzo, iščekujući, sva se pretočila u osjete. On odluči krenuti unatrag, ona se u silnom stremljenju trzne i klonu na njega. Goran je pritisne rukom, zadrži njeno tijelo na svom, ona iznenađeno razrogači oči, ali ne otima se. Diše uzbuđeno, rekao bi — preplašeno, kao uhvaćena u zamku. On joj se pomogne uspraviti: ne, ne igra se s njom, ali nije mogao ne provjeriti.

I zaista, zatečen je koliko je težine u toj lakoći, koliko je samo napora u njenom miru.

— Ovo je bila dobra carpa — osmjehne se. — To ćemo tek učiti, a mi već znamo.

— Vidio ja na internetu — šapne.

Ona slegne ramenima, napravi nekakvu neodređenu grimasu.

— Lijepo — nasmiješi se.

 

5

— jesi tu?
—
—
— eeeej javi see
— ništa moraću onda pričat sama sa sobom, zadnjih
par dana kad god se priključim tebe nema, nikako
se potrefit
— ☹ pa dobro… I guess… da vidim šta ti imam reć,
e da:
znaš da me kopkalo ono tvoje in mentulam šta ti
znači, i potražila ja
i super mi je to, baš sam se smijala! jbt ti si neki
intelekt freak
al isto moram priznat da sam se nadala da je to
nešto, znaš, nešto za mene, neka mala izjava, ono,
ma znaš ustvari
a kad ono samo — ti si u k. ☺☺ vidiš kako sam fina
sama se cenzuriram ☺
znaš, bilo mi je malo žao, al isto sam se smijala,
super si ti meni
a ja mislila da su profesori latinskog preeeedosadni
e ček ček: a zašto se ne bi dogovorili kad ćemo
oboje bit na vezi pa da se fino dogovorimo za
izlazak, a ne da ja ovako pričam u prazno? ja sad
tebe trebam kuvat a ti poslije pročitaš i razmisliš? Eh
ne ide to tako frajeru, bar ne kod mene
osim toga naravno da ćemo se vidit, zar sumnjaš?
gotov si sad kad sam bacila virtualno oko na tebe ☺
stoga javi kad ćeš bit na vezi i dogovorimo se sve
šta kad i kako, al baš se dogovorimo a ne ovako
i to ti je to, o tome
i šta bi ti još mogla ispričat kad sam već tu
e da, bila sam na tangu i mogu ti reć da rasturam
hehe
ne, bez zeze ma baš baš sam zadovoljna
plesala sam s jednim tipom prvi put i voditelj nas je
pohvalio, a nije to lako znaš, ne znaš kako ko diše a
treba se pratit
a i tip je skroz ok simpa je, al zaručen jbga tu mu i
zaručnica ☺
e to je bilo večeras, a prošli put ti ja uzmem tipa koji
od svih tamo djeluje najveća konzerva, baš zato
i nešto mu nije bilo baš ni milo kad sam došla po
njega — znaš ono valjda moramo bit prije oženjeni il
u najmanju ruku zaručeni da bi plesali
il mu nije bilo milo što mu žena ostaje na
raspolaganju da je neko izabere, prije će bit da je to
☺☺
al mene nije briga i mogu ti reć i s njim sam dobro
funkcionirala, ne da se on al ne dam se ni ja, i skroz
ok ja to hendlam
i zato se boj kad se vidimo ☺
I šta si me još ono pitao? jesam se vidjela s nekim
s kim chatam? jesam, doduše samo dva puta i nije
bilo baš ko što sam očekivala, blago rečeno
aI sve je to za ljude
eto, jesam ti dosta pričala? jesam
a sad ti — javi kad ćeš bit na vezi i dogovorimo se

 

*

— Još si na internetu? — upita Marina.

— Aha — odvrati Vlado ne okrećući glavu.

— Sredit ću ti malo ovo oko kreveta, ima svega.

— Ok, hvala ti — reče i nastavi zuriti u ekran.

a sad ti — javi kad ćeš biti na vezi i dogovorimo se

Neprestano gleda u tu rečenicu. Razmišlja.

a sad ti

Piše:

Znaš šta… Ja ti nešto nisam priznao. Malo mi je
i neugodno zbog toga, al evo — ja sam ti malo
romantičan. I mislim, da je možda upravo u
ovome ljepota, u ovom našem nepoznavanju i
nesusretanju, a opet u bliskosti koja

Ne seri — prošapće sebi u bradu. Pobriše sve.

Piše:

A kako to da mi nisi rekla što ti se dogodilo kad si
se srela sa svojim virtualnim prijateljima? Eto vidiš,
ne želiš to reći. Jer samo ja znam da nisi baš toliko
opasna kako želiš izgledati, i jer si ti jedna vila,
zapravo. A što ako te ugrabi neki Had, Perzefono? Ili
još gore — Vlad? Vlad Tepeš? ☺

Zavali se na naslon, zavuče ruke u kosu. Prezirno gleda u vlastite riječi i vrti glavom, otpuhuje zrak kroz zube. Pobriše sve i ugasi laptop.

Malo kasnije sjedi za stolom u kuhinji, vrti špagete po tanjuru. Kako to daje danas nije uspio vidjeti kada je išla? Onda mora da je otišla ranije?

Zapeče ga ta misao. Zašto je otišla ranije?

Stavi tjesteninu u usta i nevoljko žvače, gleda na sat. Još deset minuta.

— Da izađemo malo vani, tu po kvartu? Nije hladno? — upita.

— Nije, i pretoplo je s obzirom na to da je deseti mjesec. Možemo, samo da stavim ovo u sudoper — odgovori Marina.

Iziđu. Vani je ugodna večer. Odluče se zaustaviti kraj klupe u parku. Bez obzira na to što je prošlo devet sati, nekolicina djece još se igra. Vlado promatra kako se spuštaju niz tobogan i spretno pentraju po ljestvama. Sjeća se kako nije vjerovao da će ikada moći tako ravnodušno promatrati sve to, sjećati se djetinjstva i, općenito, svega onoga prije. Ali, i to traje već neko vrijeme, već ga mjeri u godinama: uspio je odcijepiti se od sjećanja o sebi.

I onda živiš i to sjećanje i svijet oko sebe pomireno, kao nešto što više nisi ti. Volio bi ispričati nekome koliko je to važno — znati se opraštati sa sobom.

Premda… priroda se za to već pametno pobrinula, i to nam se opraštanje događa a da i ne znamo. Gledamo slike kada smo bili sasvim mali, ili mladi, i s vrlo površnom sjetom lažemo da žalimo za tim vremenom. Ipak… nikad se istinski, baš istinski ne rastužimo za tim djetetom s fotografije koje je nestalo s lica zemlje i nikada ga više, baš takvoga, nitko neće susresti. Nikada više, zar to nije strašno?

Ne, ne razmišljamo o tome, barem ne — tugujući. I to je sasvim zgodan trik života, njegova nemušta isprika i mali dar — naše lakše mirenje s propadanjem kroz stotinu malih lažnih smrti, a sve ne znajući. I kada propadne posljednje, ono staro oronulo biće, trebalo bi biti lakše. Trebalo bi…

A kada moramo to sami, odlučiti i oprostiti se, pomiriti se sa sobom kada se to treba ili mora, zabrljamo. Naravno.

Puno puta vidi ljude koji su zaglavili u sjećanju o sebi i tumaraju tako kao utvare rastrgane između postojećeg i nepostojećeg. Stalno zdvajaju i tuguju i bjesne:

kako sam mogao tada? kako smo tada mogli? onda je sve bilo kako sam želio, onda si me željela.

a ne sad, a ne sad, a ne sad

I tako ukrug i stotinu pitanja. Pred nevoljom bježe u neku sretnu prošlost, pokušavaju se silom ugurati u nju i lažirati sebe, misle — to će pomoći, to će vratiti sve. Ali to je kao da se stiskaš u manji broj, prilično nezgodno, ne staneš više.

To više nisi ti i to više nije sad — rekao bi im… I kako je lijepo, i mirno, pomiriti se sa sjećanjem o sebi.

Ali ipak, ne govori ništa. Boji se da će ga pogledati onim sumnjičavim i sažalnim pogledom: ti ćeš mi reći? Ne, ne žele ljudi biti takvi, susprežu se, smiješe se pritom, ali ipak… Pogled sve govori.

Kao i kad kažu:

Ti ćeš to napraviti? Zbilja? Ma ne, nisam tako mislio, nemoj krivo shvatiti…

Onda se dugo ispričavaju i zapliću u vlastite isprike. A njemu ih bude žao.

Nema veze.

Eno je.

Osjeti nemir, ćuti kako mu dah ubrzava. Ona žuri i brzo će proći tu, samo nekoliko metara od nas. I u mraku vidi kako joj je lice ozbiljno, zamišljena je. Duga kosa joj leprša.

Perzefona. Kako se zove?

Evo je, sve je bliže… on se podboči rukom pod bradu, stavi lakat na naslon. Ne, kao neki starac je, raskrili ruke i ležerno se nasloni leđima… Naposljetku se uspravi, sjedne opušteno, da, reći će joj sasvim opušteno — dobra večer. Umiri disanje, baci pogled na Marinu, ali ona gleda u mobitel.

Evo je, on udahne… Ali ona prohuja kraj njega kuckajući štiklama, ne pogledavši ga. Na trenutak zapne, posrne, štikla joj je zapela u uzak procijep između ploča na stazi. Ali začas se uspravi i ode.

On izdahne zrak koji je suspregnuo u prsima, s njime iscuri i ono čekanje i nada i on se sav slegne. Ali ne može odoljeti, dugo je prati pogledom, sve dok se stubišna vrata za njom ne zatvore.

— Da idemo? — pita Marina.

On se odjednom ozari: da, a zašto bi pogledala kada smo ovdje nas dvoje? Ej, tu smo nas dvoje!

— Hajdemo — reče vedro.

Razmišlja: trebao bi razmisliti o tom dogovoru s njom. Čega se ima bojati? Tako je mila i vesela…

Pa normalno, bi li ti pogledao da prolaziš i da je ona sad tu s nekim? Budalo.

Da, ja bih pogledao.

Opet se pokoleba: neće joj još ništa pisati. Vidjet će sutra. Najbolje tako, odlučit će sutra.

— Hajmo napravit još jedan krug oko kvarta — reče.

 

*

Andrea sjedi u mraku i gleda u ekran računala, kraj imena Had svjetlo je ugašeno.

Večeras ima silnu potrebu biti s njim, pa i ako je samo ovako, preko ovih svijetlećih slova. Uhvati se posljednjih dana da se često upita: što bi on mislio? što bi rekao? Čudno, za nekoga za koga ne znaš ni tko je, ni je li stvaran i je li barem približno onakav kao u tvojim mislima.

Svejedno, već nekoliko puta je primijetila kako jedva čeka da prođe vrijeme, čak i na tangu, da bi stigla kući i sjela za računalo. Maloprije je bila toliko zanesena mislima o njemu (je li već tamo? čeka li je?) da je, žureći, gotovo pala tu u parku u onim glupim štiklama.

Ali… opet…

Upali zeleno svjetlo kraj svog imena, napiše:

Jesi tu?

Čeka. Ustane, ode u kuhinju po sok. Kada se vrati, na ekranu nema odgovora. Sjedne za računalo i počne pisati:

ej
sad sam te zvala da malo pričamo al te nema, pa ću
ja pričati sama, može? neće mi biti prvi put ☺
i znaš šta, imam prijedlog: ajmo se mijenjat za
iskrenost
prvo ti ☺
pucam u glavu: jesi oženjen? stariji? puno stariji?
puuuno stariji?
nisi valjda žensko, e nemoj mi to baš reć?!! neki
perverznjak nisi, to znam,
znam da se oni maskiraju i sve to, ali to sigurno
znam da nisi. pametan si puno
i drag, puno
a to te sve pitam jer mi se čini da izbjegavaš da
se nađemo, ne znam, možda griješim, ali nekako,
čekaš, oklijevaš… ne znam što bih mislila
a zašto ne mogu dobiti bar sliku?
i zašto imaš trideset godina i još si na faksu, a tako si
pametan i štreber i sve znaš? dobro ja imam 25 i još
sam na faksu al meni se ne da učit ☺ pa to znamo
zašto je
e da, i zašto ti nećeš moju sliku? uh to ne smijem ni
pitat ☺
nek se briše iz zapisnika da sam pitala
sad ja:

Uzme čašu, ustane, ode do prozora. Park je potpuno opustio, još samo ona djevojka polako gura momka u kolicima, ulaze u zgradu. Otpije nekoliko gutljaja, još malo razmišlja, onda nastavi pisati:

prvo, nisam ja nikakva perzefona, ja sam andrea
(uuu, ovo je bilo najteže priznat ☺)
a drugo, kukavica sam i lažljivica jer uvijek nešto
muljam i izmišljam da sam moćan komad i da su svi
ludi za mnom i te gluposti, al znaš
nije baš lako curi koja živi sama i podstanar je i
nema love i svi su njeni daleko
i onda pričaš te stvari, eto to ti je to
i šta još…

Razmišlja.

U tom trenutku, tri kata niže i jedan ulaz dalje, Vlado sjeda za računalo; to je prvo što napravi kad uđe u kuću, pogotovo u posljednje vrijeme. Razveseli se kad ugleda zeleno svjetlo — tu je! — ruka sama posegne… Tada se, s nekoliko sekundi zakašnjenja, na ekranu pokaže tekst — sve ono što je maločas napisala.

On zastane, čita.

— Andrea… — prošapće. Kad pročita sve, nasloni se i zuri u ekran. Rukom lagano kucka po tipkovnici — da se javi?

Ali u tom trenutku nastaviše se, pred njim, ispisivati slova:

sjetila sam se šta još
furam se da rasturam na tangu a u stvari se
smrznem ko p. kad se moram tako grlit i pipat s
nekim, a ja sam ti, ono što se kaže, djevojka sa sela
(u svakom pogledu), eto
a da me vidiš reko bi poješću te, i to je to o čemu
govorim
e da, i hrčem
i još, pitao si me to pa evo da ti kažem

Vlado se primakne ekranu. Čeka, ali slova se ne pojavljuju. Što je zapelo, baš sad?

Pojave se riječi:

htjela sam ti reći da sam se našla samo s jednim
ovako kao s tobom i to je bilo

On se primakne još bliže, toliko da ga svjetlo ekrana zasljepljuje; čvrsto obujmi tipkovnicu rukama.

nije bio dobar
ne, nije bio dobar prema meni

Njega stegnu u grlu, ruke same krenu da joj se jave.

i to je sve što ću reći o tome, nadam se da neću
morati više, bez obzira na ovu našu iskrenost
ako može

On povuče ruke, spusti ih u krilo.

iskreno — nije da mi je baš svejedno ovo što se
dogovaramo
tek da znaš, ne bojiš se samo ti frajeru, boje se i
veće frajerice od tebe
malo se bojim zbog svega onoga što ne znam o
tebi, a još malo više zbog onog što znam,
onako, nemam pojma kako to znam, iz naših
razgovora, al to mi se sviđa, to što znam
i još se malo bojim što stalno žurim kući da mogu
upalit komp
i vidjet jesi li tu, i samo o tome mislim po cijeli dan,
na te trenutke s tobom
eto to ti je to, i to nije baš zezancija
malo sam nemirna zbog toga, znaš
pa sad ti vidi što ćeš s time

Andrea ostade sjediti za računalom, lagano otpija gutljaje. Gleda u riječi koje je napisala.

Tri kata niže i jedan ulaz dalje, Vlado gleda u riječi koje je napisala.

I što ih duže gleda, slova gube oštrinu, kao da se razlijevaju… i njemu se načas učini da gleda kroz vodu.

 

7

Helena ide pješice kući, godi joj taj prohladan jesenski zrak. Večeras joj je bilo dosadno na tangu. Otišla je po onog što je večeras bio bez žene, ne zna kako se zove, br. 1. Prvo ga je gledala, piljila je u njega, a on nije trzao, još je okrenuo glavu. Što je taj radio kad su objašnjavali cabeceo? Naposljetku je otišla po njega, ali se pokajala.

Cijelo vrijeme su se spoticali jedno o drugo i dva puta joj je nagazio prst. Na kraju su oboje bili sretni što je sve završilo.

Voljela bi zaplesati s Armandom, to bi stvarno voljela, samo da vidi kako to izgleda s nekim tko zna. I prišla bi mu večeras, ona prva, namjeravala je to, ali on je cijelo vrijeme sjedio i bio sasvim odsutan, a onda se negdje izgubio i vratio se s onom pjesmom. Ne, nije se htjela baviti njim takvim, dosadno joj je to, ali sljedeći put će inzistirati da je nešto nauči. Zar nije zbog toga tu, a ne da gleda kroz prozor?

Goran je izbjegava. Dijete. Slatko dijete. S trideset dvije godine mogao bi biti toliko hrabar da joj se javi kada ga zove na mobitel.

Još neko vrijeme hoda, smješka se. Zatim zastane i napiše poruku:

Oklijevao si večeras, zar ne?
Vidiš kako ipak vidim.
Šteta gubiti vrijeme, život je kratak.
Jesi li odlučio odrasti?

 

1

Anita gleda na sat. Ples je upravo počeo, a ona sjedi tu u dnevnoj sobi. Rekla je samo — ne mogu ići večeras.

Iznenadila se kada je Luka otišao bez nje. Nije ništa pitao, nije se ni začudio. I jednostavno je otišao sam.

Što radi tamo kad nema mene?

Misli same krenu, ali u drugom smjeru: vidi ga kako šutke sjedi dok se svi ne skupe, kako pretražuje pogledom, kako se ustaje i ide prema sredini dvorane pokazati novu figuru… S kime?

Je li već primijetio da me nema?

Ustane, hoda po sobi, ruke je prekrižila na prsima. Iako je još toplo, ona drhti. Ne zna što joj se događa, tako je sa svime ovih dana… Kao da je spopala nagla i nepoznata bolest.

Ujutro iziđe sasvim lagano obučena jer je noću razdire vrućina i tako se i probudi, razgolićena i satrvena. I onda se taj osjećaj nastavlja i više ne može razdijeliti noć i dan, i ne zna je li njena slabost stvarna ili samo mučan otisak noći.

I one noćne misli koje nose nemir i opomene ne nestaju, tek malo izblijede i opet se motaju i vuku za njom kao repovi dima. Iako je već odavno jutro, ona neprestano ćuti onaj zazor i mutan strah svojstven samo noćnim satima i polusnu, kada govoriš: izdrži dok ne svane. Ali kada napokon svane, nije sigurna je li sve kako izgleda i je li sve kako je bilo. I ne vjeruje sebi, čini joj se kao daje u samoj sebi tek gost — snebiva se na pragu, ulazi i izlazi, ne znajući je li mu tu sigurno konačište.

Ne da joj se nikud, sto puta zastane ne znajući kamo je krenula. Žuri da ne stigne, odlazi da ostane.

Spotiče se o stolice, o prazan hodnik, o vlastite riječi.

A njeni dani… njeni tako uređeni, uredni dani! — više nemaju oblik. Sati se, omekšani, u njima rastežu i skupljaju i ona ne može pohvatati što je iza nje i što joj je još činiti. Vrijeme što protječe čas brže, čas sporije uspije mjeriti jedino još svojom odsutnošću — koliko je danas nije bilo tu.

Ne vjeruje što joj se događa. Ali ovako će učiniti: sve će vratiti na staro, ona to može. Ništa se zapravo nije dogodilo, baš ništa. Nikad. Bit će tamo gdje mora biti, uz Luku.

Obuče se, popravi šminku (da, našminkat će se, zašto ne? — zbog sebe, zbog njega) i požuri stići barem pred kraj.

Kada nakon nekog vremena uđe u dvoranu, baci pogled okolo i

samo ne gledaj tamo

ugleda Luku kako sjedi kraj para br. 2. Tiho priđe i privuče stolicu.

On se iznenadi: — Ipak? E zakasnila si malo, već je gotovo.

— Nema veze — reče ona i prisloni se uz njega. Osjeća olakšanje, kao da se prvi put u zadnjih nekoliko dana, usred pomahnitalih valova koji je bacaju tamo i ovamo, dočepala čvrstog oslonca.

— Ako je gotovo, idemo. Hajde, idemo — uhvati ga za ruku.

Ali iznenada, nakon što ga neko vrijeme nije bilo u dvorani, Armando se pojavi. Kad ga ugleda, prene se, prsti se sami lagano raširiše. Ispusti Lukinu ruku.

Armando neko vrijeme razmišlja, zatim nešto reče prevoditelju. Plesači koji su vježbali spontano zastanu, očekuju nove upute. Ali, prvi put od početka tečaja, obrati im se sam Armando. Obuhvati pogledom prisutne, pa započne:

Usted comienza muriendo lentamente
si no de viajes,
si usted no lee,
Si no escuchan los sonidos de la vida,
Si no se aprecian a ti mismo.
Usted comienza muriendo lentamente
Al matar a su autoestima;
Cuando no dejar que otros le ayude.
Usted comienza muriendo lentamente
Si usted se convierte en un esclavo de sus hábitos,
Caminar todos los días en los mismos caminos…
Si usted no cambia su rutina,
Si usted no usan colores diferentes
O usted no habla a los que no lo sé.
Usted comienza muriendo lentamente
Si usted evita sentir pasión
Y sus emociones turbulentas;
Los que hacen que sus ojos brillan
Y tu corazón late rápidamente.
Usted comienza muriendo lentamente
Si usted no cambia su vida cuando usted no está satisfecho
con su trabajo, o con su amor,
Si no te arriesgues a lo que es seguro por lo incierto,
Si no ir tras un sueño,
Si no te dejes,
Al menos una vez en su vida,
Para huir de los consejos sensatos …

Pablo Neruda

Nekoliko trenutaka sluša tišinu koja je polegla po izgovorenim riječima, potom sjedne. Plesači, zatečeni, šute.

Dijana se prva pribere: — Ma vidi ovo. Ovaj se odjednom pojavi i nešto recitira. Bolje da nas je još nešto naučio. A zašto nam nisu preveli? Kako mi znamo šta je ovo sad bilo? — šapne zaručniku usput se obraćajući i paru br. 1.

— Pa je, stvarno? — pridruži se on.

— Koga brine, nek pronađe — odvrati ravnodušno Luka. — Jel to neka pjesma bila?

— Rekao je — Neruda. Pjesma je — reče Anita tiho.

— Ali kako ćemo znat, nisu nam ni naslov preveli? A da ja pitam? — došapne opet Dijana.

— Ponavlja se naslov na početku svakog stiha… pa, ako bi baš nekome trebalo… — odgovori Teo.

— Usted comienza — odjeknu riječi Aniti, ali ne reče ništa.

— A kome bi trebalo? — upita Luka.

— Vidiš, to mene nervira. Šta sad? Ne volim ništa nedorečeno. Šta misle oni zapravo? — ljuti se Dijana.

— U redu je, pusti to, šta je sad to važno, idemo kući — reče Teo.

— Pa važno je! Ako nam je rekao, znači da ima neki razlog — odbrusi ona.

— U redu je. Ne moraš to kopati sad.

— To znači da kopam, ako me zanima?

— Ma to on malo zbog atmosfere — odvrati Luka pomirljivo.

Anita je još zanesena tim riječima, kao glazbom, više ne čuje o čemu govore. Kad se digne prevoditelj, ona zadrži dah: — Možda će sad reći, sad će prevesti — reče.

Međutim, on samo reče: — Za danas smo gotovi. Hvala i ugodna vam večer.