Pratim te | Aleksandra Kardum

PRATIM TE
(paso básico)

 

Paso je osnovni korak u tangu, koračanje, prolaz. Temelji se na uzajamnom praćenju partnera koji trebaju predosjetiti i predusresti smjer i brzinu kretanja onog drugog. Među partnerima mora postojati blizak kontakt, ali i stalna distanca koja im ostavlja vlastiti prostor.

 

Nakon što je pričekao najavu prevoditelja, Armando se uspravi i lagano prisloni dlan djevojci na leđa, pruži joj lijevu ruku. Ona spontano spusti svoju ruku u njegovu, drugu ruku nasloni mu na rame.

On polako podigne petu, ostane oslonjen o pod samo vrhom cipele. Uputi joj dug pogled, zatim napravi spor, odmjeren korak naprijed. Ona se ne snađe, ne uspije odgovoriti korakom na vrijeme, zaljulja se, težina njegova tijela je zanese — spotakne se. On pričeka, napravi opet isti pokret, ovaj put čeka malo dulje. Promatra je, mjeri i predusreće njenu plahost:

prati me

Andrea se zbunjeno osmjehne, napravi krut, nespretan korak unatrag — predug korak koji je udalji od njega. On je čvrsto prihvati za leđa i snažno prisloni uz sebe. Na tu njegovu gestu tijelo joj se ukruti, njeni prsti na njegovu ramenu se ispruže. Gotovo neprimjetno zabaci glavu unatrag i skrene pogled, kao zarobljena, kao da odriče svoju prisutnost. On se ne obazre, poče koračati ravnomjernim tempom, ona smjerno prihvati: povlači se, pravi manje korake, kraće, brže… osluškuje. On zastane, ona spremno stade — čuje se kako ubrzano diše. Kada se ponovno nagne prema njoj, ona trzne, požuri preduhitriti njegovu nakanu. Nakrivi čitavo tijelo unatrag, zakorači i prije njega:

radit ću što želiš
pratim te

Naprave još nekoliko koraka u istom smjeru, ostali ih šutke promatraju: ona uzmiče, gotovo joj uspijeva izbjeći dodir. U jednom trenutku Armando naglo zastane, korakne unatrag i povuče je k sebi, govori joj bez riječi:

vodi me

Ona se na trenutak premišlja, pokušava izbjeći njegov prodoran pogled. Odjednom ispusti njegovu ruku: — Jel može sad malo neko drugi? Mislim, ne bih htjela oduzimati vrijeme ljudima… Sjeti se da on ne razumije. Osvrće se oko sebe, ali nigdje ne vidi prevoditelja.

Međutim, Armando je preduhitri. Kimne glavom i udalji se.

 

1

— Jel ti se čini sve u redu s onim tipom?

— S kojim?

— A šta s kojim, znaš s kojim, s garavim…

Na trenutak skrene pogled s ceste i baci letimičan pogled na nju. Ona šutke gleda kroz prozor.

— I?

Anita još neko vrijeme gleda u kuće koje promiču.

— Šta i?

On je hladno pogleda.

— Šta — šta i? Jel ti mene pratiš uopće?! Kakav ti se čini Španjolac pederasti?

— Pa eto, takav… — odvrati ona mirno i nastavi gledati kroz prozor.

— A jel mu ono momak, haha, onaj što prevodi? Ako i nije, bome… nek se čuva, stigo Armando!

Ona odšuti te riječi.

— Učinilo mi se jučer da neko gleda kroz prozor, jesi primijetio? Bio je mrak, ali sam sigurna da je bio neki muškarac tamo vani. I kako su se plesači pomicali, on se pomicao uz prozor… Poslije ga više nije bilo.

Luka ne primijeti to pitanje. Pokušava se usredotočiti na cestu, ali ne uspijeva. Vrti glavom, podsmjehuje se, mrmlja nešto sebi u bradu: — A ljudi moji… ljudi moji…

Nakon nekoliko minuta ne izdrži: — A jes vidila onu s onim imenom, šta je ono bilo, nešto na ,,p“, jel bilo na ,,p“?

— Perzefona.

— E ta, jes vidila kako sam pogodio da je na ,,p“, haha! I kako ona to, a, ufurala se da je tamo neka tango dama, šta li? Ma znaš šta, morao sam joj odmah reć šta je spada, i dobro si joj i ti rekla — ja sam broj jedan. Pa ne mora sad tu ako je došla plesat izvodit nešto…

— A zašto ti dolaziš? — upita Anita ne mičući pogled s prozora.

— A?

Ona se okrene prema njemu.

— Zašto ti dolaziš?

— Pa zbog tebe! Kad si to stalno spominjala i da sam rekao neću, onda bi se tamo musila i šmrcala i zalijepila za prozor?! A šta si se sad zalijepila za prozor, ajde reci! Pa jel ti srce na mjestu, tamo se s budaletinama nekim i pederima moram sretat zbog tebe?

— Ako ti je toliko teško, mogu ići sama.

On otpuhne zrak: — Kud sama, tamo sama? To je za parove valjda, ovako kao mi. Pa ko to tamo ide sam, ko je imalo normalan?

Anita malo pošuti, onda se osmjehne: — Perzefona.

On se trgne, upilji u nju bijesan pogled. Taman da će zaustiti: — Pa ćeš ti…

Ona ga preduhitri, nasmiješi se. On je nekoliko trenutaka sumnjičavo gleda, kao da nije siguran stoje maločas čuo. Gleda i ona njega, i dalje se smiješi blago, pomirljivo. Njemu lice omekša, razvuče usne u osmijeh: — Ahaa…

Podigne kažiprst, zadovoljno kima glavom, suučesnički je potapše po ramenu. Razvedren, opet se usredotoči na cestu. Ona, sasvim ozbiljna, nastavi gledati kroz prozor.

 

2

Iako je bilo još sasvim malo do kuće, Teo naglo okrene upravljač i skrene na šljunčanu stazu koja je vodila u šumu. Vozi brzo, ne obazirući se na buku što je stvaraju kotači koji gnječe kamenje, ono pršti na sve strane zabijajući se u stakla. Najednom ugleda zgodno mjesto između rijetkih stabala i uvuče auto u mrak.

Nekoliko trenutaka se gledaju, pogled im je zamućen od želje.

— Dođi, broj 2… — prošapće ona. Hitro zavuče ruku visoko pod suknju, klizne njom niz noge sve do gležnjeva; zgužva gaćice i baci ih negdje na zadnje sjedalo. Odmah uhvati ručku sjedala, ali ne može toliko čekati — drugom rukom ga dohvati za vrat, za uho, gnječi ga i grebe, vuče ga grčevito sebi, teško dišući, kao da se utapa. On se pokuša brzo prebaciti na njenu stranu, ali nespretno zapne za mjenjač, ona otpusti ručku i objema rukama ga navali na sebe. Sjedalo se rastvori — oboje se sruše u ležeći položaj. On se pokuša namjestiti, ona ga preduhitri, brzo mu obavije noge oko struka. Na njegovim leđima zakači gležnjeve jedan za drugi.

— Čekaj… — protisne on jedva, pokušava otkopčati hlače, ali ona se izdiže i pripija uz njega, čupa ga, štikle mu kroz tanku košulju paraju leđa.

— Zašto ih nisi skinula? — protisne on jedva, pokušavajući zadržati ravnotežu.

— Zato ih nisam skinula! — promrmlja ona boreći se s dahom, ispruži noge u zrak i odupre se tankim petama o krov. Ljubi ga divlje po licu, nosu, obrvama, svuda, kao da ga želi pojesti, grize ga za usnu, za uho, istodobno mu zavlači ruku u hlače i pokušava ih strgnuti. On je pokušava sustići — ali te ga štikle prokleto bodu i čini mu se da ne može dugo izdržati tako zgrčen (trebalo je pomaknuti sjedalo unatrag), sva mu je težina tijela na lijevoj ruci koja ga žulja i…

Uhvati trenutak između njena dva daha i brzo se izmakne. Ona se čak i ne začudi — gleda ga odsutno mutnim očima, može joj sada reći bilo što. Uhvati je za bradu i zagleda joj se u oči, ali ona se samo meškolji smješkajući se.

— To nije od drveta, znaš, a može i boljeti — govori joj polako.

Dijana gleda u njega nekoliko trenutaka, onda se naglo uozbilji.

— Ok — odvrati i brzo se izmakne iz njegova stiska. Izvuče ruku iz njegovih hlača.

— Čekaj — reče on praveći se da ne primjećuje tu promjenu. — Molim te da malo pomaknemo sjedalo, samo malo, ajde, i te me tvoje pete bodu ko vrag, skini to.

Ona spusti noge koje je držala oslonjene o krov, usput zastruže cipelama i na svijetloj presvlaci ostade tanak, isprekidan crn trag.

— Uvijek čekaj — reče.

On uspije namjestiti sjedalo i ispraviti se, sada mu je sasvim ugodno — meko legne na njeno tijelo. Jedva ga dotičući, klizi nosom niz njen obraz, ispod uha, niz vrat.

Poznati miris, poznato lice. Sve moje.

— Dijana… Skini cipele — prošapće — hoćeš da ja?

— Neću — odvrati ona suho. — One tu nečem služe.

On se malo odmakne: — Čemu služe, da me raspore?

Ona okrene glavu, stisne usnice.

— Malo mi je glupo ovo, uvijek se ponavlja. Jel me možeš ikad pratit?

— Nije mi udobno… — zausti, ali ona brzo digne dlan u zrak, zaustavi njegove riječi.

— Znam. Nije ti udobno, i prebrzo ti je, i pregrubo, sve, sve znam. I trebalo bi nam sad ovdje nešto svirat, i to danima valjda, da ti doživiš nirvanu. I ah, ubola te štikla, šta ćemo sad, da idemo na hitnu?

On osjeti kako mu je uzbuđenje splasnulo. Oprezno se podigne s nje i prebaci za upravljač. Ona podigne svoje sjedalo i sjedne uspravno, a onda sasvim neočekivano podigne noge i raširi ih: zaglavi jednu štiklu na ploču iznad radija, a drugu u kut gdje se spajaju prednje i bočno staklo.

— Tako ćeš se voziti?

— Tako.

On šutke upali automobil.

 

3

jesi to ti požurila? heh daleko ćeš u tim štiklama jebačkim ždrebice kad si ih obuvala nisi sigurno razmišljala da u njima bježiš da hodaš nogu pred nogu da vrtiš bokovima to si razmišljala ha? kujo e to si mislila i još da ti ja kažem šta si mislila kako ćeš prekrižit noge i vrtit štiklom po zraku pisat lezi na mene pritisni me i ne pitaj i ubadaćeš štiklama u leđa ćeš me ubadat sve brže i ja tebe eto to si mislila to

— Jesam vas nagazio, oprostite…

gdje si sad gdje si zamakla? igraš igru sa mnom kujo lovice se igram kako si se okretala maloprije za mnom kao bojiš se ti nešto ma daj a žuriš polako da ti kažem zašto? da ti kažem zato jer ti je mokro među nogama jer se spotičeš i jer te štikle služe za jebanje dušo a ne za bijeg ne za bježanje ne od mene bježanje to ne umakla si aha skrivaš se dobro i gledaš me kako ovde stojim i moliš boga da te nađe a kad te nađem da te prvo rasturim među nogama s moje dvije ruke i ooo da sa svime što mi bude pri ruci a naći će se o da hoće dušo vjeruj

— Evo, malo stao, večernja šetnja, pa polako kući… Dobro je, hvala, uhvatio malo zraka, u kući je sparno, a treba se naspavati, sutra posao čeka… Hvala lijepo, i vi pozdravite vaše!

vidjet ćemo se mi još a sad e samo gledaj odnekud i pati za mnom guraj ruke među noge guraj si ruke i maštaj kako krstarim ko morski pas ko razarač i orao i vuk sve sam ja i nikad nećeš znat jesam li blizu ili daleko samo izađem iz mraka
dobro umakla si danas igraš se igraj se mico pratim te
a ti dušo potrošila bi me? i ti žuriš a što me onda gledaš tako okicama? kolko imaš godina 16 17? a šta radiš sad na cesti loviš sebi nekog je li mene loviš ha? a da dođeš malo na tango da te vidim kako se češeš kako pritiskaš kako znaš sve dobre su to godine najbolje ali ne može sad tatica misli na mene večeras kad legneš lutko ja ću misliti kako ti se ginga meso ispod haljinice kako se ja gingam na njemu

— Kolko je ovo, već prošlo deset sati? Idem kući, sutra treba rano ustati.

 

4

Goran sjedi u sobi čiji mrak razbija samo svjetlost s ekrana njegova računala i pregledava fotografije. Tek sada jasnije vidi one s kojima je proveo večer.

Dugo radi taj posao i često se uhvati kako svijet oko sebe doživljava s odgodom, preko njegova zaustavljena otiska.

Kada bi ljudi samo znali koliko znači — na tren zaustaviti sve. U zbivanje što teče bez prestanka, pod stalnom prijetnjom neprimijećenosti, neprestano kaplju velike i male stvari. I vrijeme ih mota, te riječi i poglede, vrti ih i potapa, a oni izrone opet, pa opet, dok konačno ne nestanu pod površinom. A ljudi, nezainteresirani i tupi (ili tek spori) često gledaju u tu bujicu odsutno, staklena pogleda. Pred njihovim očima utapaju se pitanja, i sumnje, i nježnosti, i drskosti i još štošta, vapeći da budu ugledani, barem na trenutak. I kao što nesavršenost i tromost ljudskog oka stotine sličnih prizora u nizu pretvaraju u film, tako i ta tupost čini život jednostavnijim, dajući savršen alibi neviđenja.

Ipak, mnogi nisu zadovoljni jednostavnošću. I pokušavaju. Pričini im se nešto, pa htijući uhvatiti trenutak, zamrznu ga u sjećanju i ponovno oživljavaju slike. Ali one su svaki put sve manje svoje, a sve više naše, uljepšane priželjkivanim ili nagrđene odricanim. I više ne znamo što je zapravo bilo i je li taj trenutak (pažnje, nemira, ludosti, čega bilo) uistinu baš takav postojao.

A slike pomažu. Čak i tako nijeme, i baš zato (kao kad zatvaramo oči da jače upijemo zvukove) još su snažniji svjedoci.

Ima u tome i nečega zastrašujućeg. Ponekad se osjeća poput lovaca na utvare koji gorljivo iščekuju hoće li se na slici ukazati ono što oko ne zamjećuje. Tek kada ugleda istrgnut otisak ljudi s kojima je proveo vrijeme, tek ih tada vidi, zapravo. Odnosi, u zbilji prikriveni, koje tek ćutimo kao nešto toplo ili hladno ili čudno među nama, kondenziraju se na staklu objektiva i ostave ponekad sasvim vidljiv trag.

Osim toga, one pulsiraju, te veze među ljudima, kucaju i dišu… i ne daju se uhvatiti iz jednog puta. I ono što se teži skriti, i to dolazi u valovima.

Vidio je puno puta: ljudi se smiješe i šire ruke, i tapšu, i sjede uspravno, ali samo treba dovoljno čekati. Jer moraju jednom uzeti zraka, a on čeka baš taj trenutak. Koliko puta je kliknuo upravo u dno vala, u smiraj, ravnu crtu, i slika ništa nije otkrila … a bio je siguran da je nešto vidio.

A često mu otkrije skriveno, poput: otiska njenih neopranih prstiju još uvijek umazanih srebrnim sjenilom kojim se šminkala na njegovoj kravati (ne, nije bila strast)

ili

duboko utisnute crvene pruge na njezinim listovima koje je, sjedeći, snažno pritiskala uz stolicu

ili

kako čovjek može jesti i piti i govoriti potpuno nesvjestan da mu se tijelo samo izvrće i teži (poput olovnog čovječuljka igračke koju preteže uteg) uvijek istom, drugom smjeru, prema nekome kome se ne obraća

ili

trenutka kada mržnja okrzne.

I zato pažljivo pregledava sljedeće slike:

plesači čekaju da uđe Armando s prevoditeljem (to je uslikao krišom)

Armando (4 fotografije)

prevoditelj (2 fotografije)

plesači sjede i slušaju predstavljanje (7 fotografija).

Neko vrijeme ih promatra, a zatim izdvoji:

par br. 1

žena br. 1

muškarac br. 3

žena br. 5.

I stavi ih na stranu.

 

5

Za: [email protected]
Naslov poruke: samo da znaš da te pratim

ej
večeras si jako žurila, vidio sam kroz prozor kako ti je prvo
ruksak zapeo za kvaku ulaznih vrata a onda si se spotakla niz
stepenice i skoro pala
i u tom trenutku mi se učinilo da ću iskočiti i otrčati dolje niz
stubište do tebe da vidim je li sve u redu i hoćeš li zakasniti
još sam pomislio hoćeš Ii se predomisliti i možda se vratiti
gore do mene na prvi kat, ali to je, naravno, totalna glupost
baš kao što je glupost ovo da ću otrčati do tebe — teška
glupost i patetično sranje do bola
e da sad bi ti rekla — ma neee nije sranje kad bih ti ikad ovo
rekao
ali stvar je u tome što već godinama nisam to ni pomislio to
o trčanju dobrih pet godina
doduše malo duže je trebalo za snove znaš kako je to sa
snovima oni sami dođu i ne moš im ništa ☺
a sad već nekoliko godina i ne sanjam i to je super
i onda se odjednom dogodi da sam večeras tako bolno htio
doći do tebe
ne samo to već i otići s tobom tamo na taj tvoj tango
i to je loše po mene. doduše, ti još o tome ništa ne znaš,
ali… vidjet ćemo. polako
ali šta da radim kad si već otrčala dalje, bila si brža, i jbga
propala stvar, nije mi se dalo oblačit hlače ☺☺☺
hehe čuvaj se drugi put
svejedno, ionako ti nikad neću poslat ovaj mail

Ova će poruka biti spremljena ukoliko se odlučite poslati ju kasnije?
da/ne?
ne

 

*

— jesi tu?
— da ☺. tek sam sad upalila kompjutor, cijeli dan
negdje zujim, ti si tu dugo, čekaš me?
— ma ne, nešto pišem, nema veze
— a ja sam mislila da me čekaš…
— ☺ perzefono moja…
— e znaš šta, potražila sam ja tu tvoju priču o
perzefoni, zanimalo me zašto me tako zoveš ☺
— i? što kaže priča?
— eh eh sad ćeš me ispitivat je li profo? uglavnom,
nju je oteo had, bog podzemlja, a njena majka,
boginja ratarstva i žetve je uspjela izmoliti od njega
da je vrati na šest mjeseci godišnje, zato je pola
godine plodno, pola je pustoš, kad majka tuguje,
ono jesen i zima, bla bla, jel to to?
— aha
— uh, raznježih se od te priče… to me malo zavodiš
njima jel, otkud ti više? perzefona… baš egzotično,
čak sam sinoć na tangu
— ???
— ma ništa, nema veze. reci mi odakle ti
— kažem ti, malo s faksa, malo iz života, skupi se ☺ al
perzefona je iz srednje škole
— heh, baš sam se osramotila, završila i ja srednju i
ko fol faks, pa ne znam to ništa, e, a kojeg to tvog
života, ko da imaš tristo godina?
— eh…
— a zašto sam ja baš ta ugrabljena?
— a pa ne mogu ti sve reć ☺
— vidim da ne možeš, čak ni ime nećeš reć, je li hade?
— nisi rekla ni ti svoje, jel ti ovo ime, u adresi, dea?
— hmmm… ne. ali blizu je. a jel seksi ta perzefona ☺
— ne znam, vjerojatno, zašto bi je ugrabio onda ako
nije ☺
— a ja ☺?
— da
— ??????? kako znaš?
— pretpostavljam, po glasu ☺
— LOL ☺☺, da da… a da ti pošaljem sliku, konačno?
— ima vremena, ne žurim s tobom, da traje sve duže,
znaš
— čudan si ti, nema baš puno tipova koji odbiju
sliku, znaš frajeru? a ti meni?
— pa kažem ti, polako… šta nije tako zanimljivije? ☺
ne brini, pratim ja tebe
— pa dobro, jest, al me sve više kopka…š
— š?
— kopkaŠ, ti, kopkaš, kužiš? staaalno mislim o tebi ☺
— ☺ kako je bilo sinoć?
— eh… mislila sam da ćeš me pitati šta to mislim o tebi
ali očito da nećeš…
— znam ja sve šta ti misliš ☺
— e to je bilo malo bolje, more hot ☺ a sinoć na
tangu je bilo zanimljivo, ono, ko djeca
u školi, pričali priče
ajde sad reci o sebi ti pa ti. i dali nam brojeve, ko u
bolnici, baš bezveze. e ja sam ti
br. 5, da znaš
a učitelj je pravi macho, nije loše, not at all ☺
pokazao je nešto na meni i zgrabio mi nogu,
omotao je oko svoje, dum, ne okreneš
se a u klinču si, a ja mu uzvratila istom mjerom
al ti si mi isto zanimljiviji ☺
i zamalo sam ispričala priču o nama, al čekam da je
prvo ispričamo, haha ☺
a šta misliš da se i ti upišeš, ha?
— pa vidiš, razmisliću o tome… ej oprosti… zvoni mi
neko na vrata, sorry… ovo su mi
100% rođaci, klinci
moram ih pripazit popodne

— ☹ a večeras?
— vani sam, rođendan neki, javim ti se sutra, ok?
— ☹☹ ok…

Volio bih biti broj 5.

 

6

3. lipnja 1978.

u mračnom hodniku starog kazališta miriše na prašinu
tamni pravokutnici uokvireni širokim drvenim okvirima
ocrtavaju se na zidovima u pravilnom nizu
u svakome obrisi scenskih prizora i likova za pamćenje
ima ih puno, tih što se pamte, ne bi vjerovali
toliko da dostaje
i za hodnik

na dugačkim vješalicama prislonjenim uza zid
nagurani iznošeni kostimi: jakne od debele čoje
natopljene ustajalošću
kičaste haljine s ponegdje otkinutim volanima
olinjala dlakava tijela vukodlaka
i tko zna kakvih još bića koja dolaze u snove
pajaci i lude
seljaci
ljubavnici
propalice

degradirani prisilno otetim životima, djeluju izopćeno
jer što ima šumska vila raditi u društvu jednog
samoubojice
naposljetku

parket je star i oguljen, odaje korake cvileći
ne hodam, zato
postoji mjesto u hodniku gdje je proširenje u polukrug
mala vidilica na trg pred kazalištem
zakoračim u malu osamu jednom nogom
i leđima se naslanjam na pregib zida,
samo dva metra dalje od otvorenih vrata garderobe

trg je pust u predvečerje, pasja je vrućina
ali danas je tečaj tanga u našem malom gradu
i dolje u dvorani se već skupilo ljudi,
neki od njih i zbog plesa

i ja palim cigaretu, malo zbog nestrpljenja
a više zbog predostrožnosti
od nečije slučajne
znatiželje

ne ispuhujem, samo otvorim usta
utroba se lagano grči i istjeruje očekivanje
tako da dim sasvim usput iziđe
s njim zajedno

kasniš, kao i uvijek
parket pucketa i škripi kao da mu se lomi i raspada
ona njegova žuta riblja kičma
pod tvojim sandalama

kada uletiš gotovo bez daha u garderobu, pričekam:
otvaranje patent zatvarača
šuškanje kese
(u tom trenutku lagano zakoračim od prozora
i ponovno se naslonim na zid hodnika)
kuckanje štikli kada udare u pod
tišinu

e tu tišinu čekam
polako nagnem glavu — u prvoj sobi lijevo
vrata su širom
otvorena,
ali zbog kuta mog pogleda vidi se sasvim uzak prostor
u njega stane samo komad smeđe drvene klupe
i lijeva plesna cipela
crvena

promatram tu cipelu s plisiranom sjajnom
tkaninom kako nervozno razbacuje svoje
crvene repove
kako kasni i žuri, ali ipak ne toliko:
na trenutak zastane prije no što noga
u sjajnim najlonskim čarapama u nju nečujno klizne

onda se smiri, dopusti rukama
(mogu vidjeti samo lijevu, ali ja ih gledam obje)
da je obgrle i oblijeću poput golubova
pletući satenske trake oko tankog članka

kada je mašna zavezana, pružaš nogu vratima
i istežeš je
polako okrećeš stopalo,
crtaš zrakom — vidiš li me? — obao list se
ljeska

u zadnjem trenu se povučem u stranu, ti istrčiš
gola leđa na tren osvijetle polumrak
bučno i nespretno odjuriš hodnikom, poput djeteta,
ubadajući drveni pod tankim štiklama

baš poput djeteta

A mogli smo biti broj 6.