Pratim te | Aleksandra Kardum

ZOVEM TE POGLEDOM
(cabeceo)

 

— Nema inženjera danas — prošapće Anita.

— Zaboli me — odvrati Luka kratko.

— Ali došli su neki novi, vidi, onaj stariji par, zapravo on je malo stariji… Nevjerojatno je profinjen, pogledaj kako je obučen, i to držanje… pogledaj.

Luka baci pogled.

— Aha — reče. — Baba je sto posto došla zbog Armanda.

— Žena prekrasno izgleda. Nemoj tako govoriti… Hoćeš tako i za mene govoriti?

— Šta si i ti došla zbog njega?

Ona se zagleda: — Baba… Žena ima… možda pedeset. Sedam više od mene. Hoćeš tako govoriti?

— Oću. Ma šta stalno gledaš tamo na prozor?

— Gledam hoće li biti onog… što je sinoć virio. Malo se bojim toga, iako smo ovdje svi mi i to, ali isto…

— Ma ko je virio, koga?

— Rekla sam ti jučer da je neko virio kroz prozor.

— Nemam pojma, kad?

— U autu…

— Šta u autu, jebote? Dok smo bili u autu?

— Aha, sinoć…

— Sereš! Šta mi nisi rekla da ga razbijem, ma kad?

Ona uzdahne.

— Luka… Sinoć u autu sam ti rekla da nas neko ovdje gleda, izvana. Vidjela sam ga nekoliko puta.

— A to… Ništa to, dolazit će ovdje ljudi gledat… Ples, i vodi ga muško! Šta misliš zašto ja dolazim?

Značajno se nasmije i namigne joj. Ona ga gleda s blagošću, popustljivo, kao što se gleda dijete.

U tom trenutku uđe Armando, ljubazno kimne prisutnima. Anita se uspravi na sjedalici.

— Armando vas pozdravlja i drago mu je da ste ponovno došli — reče prevoditelj. — Osobito nam je drago pozdraviti nove plesače… Predstavite nam se, molim.

Žena se odmah digne, poravna preusku suknju koja joj se povukla iznad koljena. Na zategnutim listovima svjetlucaju se blještave najlon čarape.

— Helena. Obožavam latinoameričke plesove. Mislim da imaju… život, strast, sve ono… što se od plesa očekuje.

Zatim se obrati samo Armandu: — Što ja očekujem — doda. — I to je to — reče jednostavno i sjedne.

Njen partner ostade sjediti ruku prekriženih na prsima. Ne poprati njeno predstavljanje ni pogledom, lice mu je ozbiljno. Doima se kao da ne želi sudjelovati u razgovoru.

Međutim, naposljetku ipak progovori suzdržanom ljubaznošću: — Lijepo je to. Korisna inicijativa za ovakvo malo mjesto, vjerujem da će biti i raznih drugih koristi. Dobra stvar, pametna. Moja supruga jako voli ovakve stvari i, eto, tu smo. Ne znam koliko ćemo moći popratiti to sve jer dosta putujem, ali — tu smo.

— Grazie — reče Armando.

— De nada — uzvrati on.

Armando se ne obazre na te riječi, uputi se k plesačima. Polako prelazi pogledom od jednog do drugog, naposljetku zastane na Andrei. Ona ustukne tijelom prema natrag, međutim, on ide dalje, pogled zaustavi na Heleninu licu. Gleda je ravno u oči, dulje nego što bi se moglo očekivati, toliko da se prisutni počinju pogledavati. Ona mu uzvraća pogled ravnodušno, bez imalo nelagode — očito je da u ovoj bitki ne mora ulagati nikakav trud. Njen suprug i dalje sjedi sasvim mirno i promatra taj prizor kao dosadnu nužnost.

Ipak, događa se ono što, čini se, Armando očekuje: ona se počinje smiješiti, prebacuje nogu preko noge, u njoj raste želja da stekne prednost i povede tu malu igru. Njena ravnodušnost postaje nametljiva.

Tada se Armando odjednom odmakne u stranu, tiho se obrati prevoditelju, i, kao da se ništa nije dogodilo, zagleda se negdje prema prozoru.

Prevoditelj reče: — Već znate da u tangu postoji određeni kodeks ponašanja. Vrlo je važan izbor partnera i u toj situaciji je obični govor zabranjen. Partnera birate govorom tijela, a osobito je važan pogled. Vaš pogled mora govoriti — ti si… ona koju tražim!

Okrzne Armanda pogledom kao da traži dozvolu za taj slobodan prijevod, ali on ne obraća pažnju. I dalje odsutno gleda kroz prozor.

To ga malo smete: — Ili ti si onaj, naravno, to se podrazumijeva da se to odnosi… i na to. I onda… da — osobu koju ste odabrali dozivate pogledom, gospodin Armando je to bio krasno objasnio, ali… zapravo ona se mora prepoznati u tom…

Pogledava opet u Armanda, na trenutak napravi zbunjen izraz.

— … dozivanju, a vi morate biti sigurni da je, je li, taj poziv prihvaćen. Onda joj priđete, a može i njemu, ako se radi o njoj, razumijemo se…

Odjednom se ozari, kao da je našao prave riječi: — I vidi se je li izbor obostran! E da… i nema upoznavanja i razgovora, molim, sve mora biti šutke!

— Eto — završi s olakšanjem.

— Zamolit ćemo vas da se razdvojite, muškarci na jednu, žene na drugu stranu, hvala! Pokušat ćemo odabrati partnera za ples na način na koji smo vam objasnili — samo pogled, molim.

— A jel možemo mi svoga partnera izabrati? — uskoči Dijana.

Prevoditelj se kratko konzultira s Armandom: — Ne — odvrati.

Plesači se meškolje, dame se zbunjeno osmjehuju jedna drugoj, ali svi ostaju na okupu.

— Razdvojite se, molim! — ponovi prevoditelj.

Andrea se najednom otisne sa sjedalice i uputi na drugi kraj dvorane. Ostali na trenutak ostadoše zatečeni, zatim se počeše dizati jedan za drugim. Posljednji ostade sjediti najnoviji par, br. 7, ali naposljetku muškarac ipak ustane, pogledom okrzne suprugu.

— Ne ustručavaj se — dobaci joj i uputi se prema ostalim plesačima.

Ona još nekoliko trenutaka sjedi stisnutih usnica, zatim se, ljuljajući se na štiklama, uputi k ostalima.

Armando pusti glazbu, ona u tren ispuni prostor u kojem su se odmjeravale dvije grupe ljudi, poput dva mala ispremiješana jata složena po vrsti, ali ne i po smjeru putovanja. I da radoznalo neupućeno oko zaviri kroz stropni prozor, odozgo bi vidjelo kako ono muško jato, pulsira i skuplja se s prešutnim razumijevanjem.

Ono pak drugo jato, polako se širi i kao da svaka njegova članica, krišom odmjeravajući onu do sebe, nehotično zauzima položaj po nevidljivim koordinatama. Ne, nijedna nema nikakvih primisli u ovom izboru partnera niti su oni zapravo uopće važni u ovome malom gibanju. Čini se da međusobno odmjeravaju vlastito ženstvo. Usput, krišom pokušavaju procijeniti koja je najspremnija odrediti igru. Ovo je ionako samo ples, zar ne?

I nitko ne gleda nikoga, za početak.

Poput djece, ovlaš se dotiču kratkim pogledima koji nisu upućeni nikome i naposljetku samo otkližu negdje na pod. Ali ipak, u tom njihovu vrludanju zrakom, na tren se zakače dva svoja — ona plesnog para br. 2., i, malo jače, dva sasvim tuđa — Helene i Gorana. I dok on još ni sam ne zna što bi, ona prikuje njegov pogled za svoj. Krene prema njemu, čini se kao da nevidljivim konopom povlači taj pogled k sebi. Mimoiđe se s Teom, plesačem iz para br. 2 koji se pogledom upravo dogovorio s Andreom.

Za to vrijeme, jedna od njih, Anita, cijelo vrijeme pogledava kroz prozor. Na trenutak joj se učini da se jedno mjesto na njemu magli, kao da netko diše. Opet svrne pogled k plesačima, a kada ga vrati, više ne zna gdje je ono mjesto što se maglilo i je li joj se to samo učinilo.

Ipak, sada joj se učini da među siluetama plesača što se oslikavaju na staklu nazire dva oka i to je uznemiri. Instinktivno se okreće i traži Lukin pogled, ali on je ne primjećuje. Pogleda ponovno, traži po staklu po kojemu klize slike sad već dva para koja se spotiču. Najednom, sjene na staklu se razmaknu i, nekoliko metara dalje, među svim tim nejasnim prilikama i mutnim svjetlima susretne par očiju koji je netremice promatra. Ona se trgne, ali se brzo povrati i shvati — taj pogled dolazi iznutra, iz dvorane. Ipak, još jednom se osvrne na Luku, a onda se odluči vratiti i izdržati pogled — to je ipak samo sjena na staklu, zar ne? Nakon nekoliko trenutaka one oči se nasmiješe i ona kimne glavom.

Helenin suprug neko vrijeme promatra ženu što jedina stoji okrenuta leđima i gleda prema prozoru, iako se vani zapravo ne može vidjeti. Odjednom pred njim niotkud iskrsne mlada žena, plesačica br. 2, i upitno podigne obrve. On baci pogled oko sebe — onaj snažni muškarac se dosađuje — htjede joj dobaciti u šali.

Međutim, predomisli se i pruži joj ruku.

 

1

— Jesi ljut?

— Ne, zašto?

— Zato što u autu nisi govorio ništa i sad tu samo gledaš televiziju i ne obraćaš mi se.

— Ja uvijek gledam televiziju, šta je to sad neki problem?

— Luka… Da se moglo birati svoj par, znaš da bih ja odabrala tebe, pa to je…

— Ne, neee, ma naravno da znam! Gledam sad nešto.

— Dobro…

Anita se uputi prema vratima.

— Jedino što je malo glupo da ja ko zadnji papak ostanem sam i bez para, al dobro, nema veze, pusti to.

Ona zastane: — Ali jedan muškarac je bio viška večeras, neko mora ostati bez para.

— Pa je, jasno, to je matematika, nema se šta reć.

I dok se ona snebiva, on nastavi: — Samo što je… ne znam, recimo, mogao Armando, jel se tako ono zove, bit višak? Šta nije on mogao bit višak? I na kraju jel to pošteno da on bude višak jer mi svi plaćamo, a on nekom uzme ženu i onda je neko drugi višak, šta misliš o tome?

Ona stoji iza njegovih leđa, očekuje.

I upravo tada: — Ja ne znam na kraju kako ste vi završili skupa, svi se gledaju, jedina ti blejiš kroz prozor, e ne znam šta ima u tom prozoru, a mrak je, al dobro, i onda — buf! — ti i gospodin odoste za ruku na ples! Kako to, neće mi bit jasno dok sam živ, sve nešto zovem te očima i te priče, a ti gledaš kroz prozor i — šta onda bude? Kako ste se to vas dvoje dogovorili, samo reci!

Zabaci glavu preko naslona fotelje, gleda je sumnjičavo.

Ona zausti, htjede ispričati priču o staklu, ali u trenutku kada se Luka okrene prema njoj, predomisli se: — Ne znam, stvarno ne znam, prišao mi je, a ja sam mislila da će mi biti korisno plesati s njim. I eto.

— Pa je, sigurno da je korisno, ništa ja ne kažem, nego isto je on malo prefrigan, znaš. A i vidim ja kako te gleda, nisam blesav…

Ona okrene glavu, prošara pogledom negdje po zidu.

— Ma daj…

Luka se vrati televiziji.

— Samo kažem: nisam blesav! — dobaci.

Ona pričeka nekoliko trenutaka, dok ne bude sasvim sigurna da je razgovor završio. Onda se uputi u kupaonicu, razmišljajući o zadnjim Lukinim riječima. Prođe kraj velikog ogledala u hodniku i, baš kao i uvijek, samo ga ovlaš dotakne pogledom. Međutim, sada zastane; na prstima se vrati nekoliko koraka unatrag. U hodniku je mrak, iz dnevne sobe dopire taman dovoljno svjetla da omekša odraz.

Stoji pred ogledalom, netremice zuri u vlastite oči. Sasvim malo pogne glavu, zatim je lagano nakrivi na jednu, pa na drugu stranu, sve ne odvajajući pogled.

Stane u raskorak, tanka suknja se zategne na butinama; polako, sasvim polako prelazi dlanovima niz bokove, kao da se boji da će koža na tkanini napraviti prejak zvuk. Pusti dlanove da se sami susretnu i ostavi ih da počivaju, ćuti kako se pod njima trbuhom širi toplina. Iznenađena je tim osjećajem, promatra ih neko vrijeme meko ispreplićući prste. Onda se primakne ogledalu tako blizu da osjeća hladnoću stakla na licu, zatvori oči.

Ne poznaješ je — misli — prvi put je vidiš. Što vidiš?

Naglo otvori oči, susretne se s vlastitim pogledom. I da, lijepo je, tamne sanjive oči na trenutak je miluju poput tuđih. Nasmiješi se, opet zatvori oči:

Što vidiš?

Naglo podigne kapke, pogled joj pade na razrez u košulji. Gleda bijelu kožu na mjestu gdje se razdvajaju dojke kao da je vidi prvi put, na njoj titra mutan odsjaj svjetlosti, čini se kao da drhti. Ruka sama krene, uvuče je u košulju i polegne dlan na prsa, pogleda se opet u oči:

Što vidi?

Nekoliko trenutaka strepi od vlastite istine, a onda joj rubovi usnica počnu titrati. Naposljetku dopusti sebi — nasmiješi se. Gleda u svoj odraz kao da ponovno vidi nekog dragog, dugo odsutnog.

U tom trenutku Luka se nakašlje, ona se trgne, izvuče ruku i produži u kupaonicu.

 

2

— Znam da se ne bismo trebali upoznavati, ali eto, valjda neće čut nitko… — nasmiješi se. — Osim toga, ja već znam da si ti Andrea.

— Pa kad već znaš… onda nema natrag — nasmiješi se.

— Ja sam Teo, ali nećemo se rukovati, da nas ne skuže. Ona se osmjehne.

— Ok — reče.

— Da probamo pratim te?

— Može — odvrati ona i namjesti se, čekajući da joj pruži ruku.

On pruži ruku, ona polako spusti svoju u njegovu. Potom čeka — on je polako obgrli oko leđa. Neko vrijeme samo stoje u mjestu, dopuštajući da se prostor između njih oblikuje. Ipak, on je u svakom trenutku spreman na pokret i osluškuje tijelom, iščekujući njezino nestrpljenje. Ali, na njegovo čuđenje, ništa se ne događa. Ona diše mirno, njena ruka leži u njegovoj sasvim spokojno. Svu pažnju usmjeri na mjesto gdje im se dodiruju dlanovi i, ne, nije kao obično, ta ruka ga ne prisvaja niti vodi — jednostavno počiva u svom otisku. Ovo ga iznenadi, vrati pogled na njezino lice, ali… oči su joj sada zatvorene.

On se osvrne, kao da ne zna što bi zapravo s ovom djevojkom koja se leluja kao u polusnu. Međutim, nitko ih ne primjećuje, osim Dijane koja baca pogled negdje pokraj njih.

On se opet okrene njoj, na trenutak mu čak dođe da je upita što da čini, ali odustane, sviđa mu se ovako. Zatvori i on oči, ali sasvim drugačije, poput djeteta koje se pravi da spava. Kapci su mu zgužvani, isprepletene trepavice drhture; svako malo proškilji kroz njih.

I sve je i dalje u redu, ne mora ništa učiniti, zaista — čini se da ovako mogu može ostati zauvijek. Iza zatvorenih kapaka svjestan je svakog dijela svoga tijela, osjeća da ga u nozi neugodno zateže … na trenutak brzo premjesti težinu.

I tada… ona, poput lutke koja je oživjela, ispravi tijelo i premjesti se za njim. On ostane zatečen, otvori oči, ali ona samo namjesti bolje dlan u njegovu.

Gleda je nekoliko trenutaka začuđen, potom se nasmiješi, i on zatvori oči. Lagano dlanom potiskuje njen, ona neprimjetno uzmiče; međusobni pritisak je uvijek zapanjujuće jednak. Potom povlači dlan sebi, ali događa se isto. Pokuša: drugom rukom joj jače pritisne leđa, ona se približi taman toliko da otpusti dodir.

I nitko ne vidi to njihovo praćenje, čak i kad bi pokušao, jer… nisu se pomakli s mjesta. Ipak, oboje silno ćute, osluškuju nepomičnost onog drugog koja snažno pulsira. Kao da je prostor među njima otjelovljen, gust i opipljiv saveznik, priljubljuje se, upija i nagoviješta svaku kretnju. Ali pokreta nema i napetost raste; osjeti kako joj se pod njegovom rukom mišići na leđima zatežu… Na dlanu ćuti kako njen dodir postaje hladniji i ljepljiv, njeno disanje ubrzava.

Otvori oči — trepavice su joj i dalje spokojno spuštene, ali on ipak zaustavi sve. Uspravi se i spusti ruku s njenih leđa. Ali ona i dalje ne otvara oči; taman kad je krene upitati… Vragolasto ga pogleda.

— Malo glumim — šapne sa smiješkom.

 

3

ajde pogledaj me malo okreni se mico vidiš da te gledam zooovem te očima zovem mačkice i on te zove nas dvojica sami okreni se pa ga možda pustim iz kaveza hehe a zašto se večeras ne skidaš bombončiću šta se tu bezveze muvaš nemam ja vremena napretek ima drugih bebo ima puno drugih
jel se ti to stvarno ne skidaš kučko šta misliš od mene napravit budalu jel to misliš da izgubim večer zbog tebe noć da izgubim da bi ti sjedila na jebenoj klupi i ne penjala se na gredu i ne dizala noge jel to misliš? bolje da gledam one što plešu tango one me zovu i samo za mene zadižu suknje samo za mene! e pa sad ćemo vidit oćeš li naljutiti taticu nemoj ga naljutit jer je kasno i ti si sama u ovim hodnicima znaš a curice se moraju čuvati bebo znaš
smeće jedno ljutiš me upozoravam te još jednom i pazi šta ćeš mi sad reć kujo samo pazi

 

Sastaviti novu poruku? Da.
Za: cokoladica
20:17

Pa gdje si ti malena? Danas sam
te vidio izdaleka u gradu, tvoj tata
mi kaže da si bila na natjecanju,
kako je bilo? Sigurno
super ☺ Treniraš li?

 

ajde ajde okreni se vidiš da te zovem sigurno ti je zvonila poruka šta blejiš tamo u te smrdljive balavce što glumataju s tim konopima i prečkama i sranjima nijedan od njih nije muško nijedan zapamti okreni se ovdje te čekamo nas dvojica ali prvo to to to samo polako polako čitaj i osjećaj me namiriši me ko životinja ko što ja tebe mirišem a onda mi napiši kako ćeš sad sjest na gredu kako samo ti znaš samo za mene ćeš sjest bebo tako napiši mi sve sve će mi popucat za tobom jebote čokoladice već mislim kako mi se topiš na jeziku

 

Odgovoriti na poruku? Da.
Za: tatin frend Pleich
20:20

Da, bilo mi je super, druga sam! ☺
Hvala sto pitate ☺ Kako ste vi?

 

šta kako sam pitam zašto ne treniraš zašto mi ne guraš meso pod nos to te pitam NE PRAVI SE LUDA šta kako sam puknuću a ti me provociraš JE LI?!! zašto se ne penješ samo to me zanima i to mi reci i umukni da ti ne začepim usta a znaćeš kako ih ja začepljujem mala tako mala a već znaš palit je li jel me to zavodiš a sve ko da nećeš čekaj da vidi tatica

 

Odgovoriti na poruku? Da.
Za: cokoladica
20:22

Ma bravo princezo! Ti si sigurno
vec krenula opet trenirati, treniras
li veceras?

 

nemoj nemoj me naljutiti sad mi je dobro ovdje s tobom ti u dvorani ja ovdje vani ali s tobom sam i lijepo nam je kad se ovako trljamo dušo i ti to znaš samo reci pravu stvar reci mi reci šta ćeš učiniti za mene

 

Primljena nova poruka od: cokoladica
20:24
Da

 

znači tako čokoladice znači tako… tako si odlučila igrati je li, da me ponižavaš da me lažeš je li to? a dobro znaš da te gledam zato si tako sjela bebo samo zato zbog mene i lažeš smišljeno sve je to smišljeno ali prevarila si se znaš prevarila biće ti žao kad budeš skičala i molila biće to sve
neko ide idem sad ali čuvaj me se oprezno hodaj svuda gledaj
idem sad

 

— Šta radiš?

— Uh, prestrašila si me…

— Ti si mene prestrašio, čujem da si parkirao auto u dvorištu i ne izlaziš… Onda dođem do auta i vidim te tu zgrbljenog, mislila sam da ti je pozlilo… Zašto ne izlaziš?

— Eh, šta… Pišem ti poruku.

— Meni? Pa stigao si kući. A šta mi pišeš?

— Pa… Pročitaj. Evo samo da pošaljem. Hajde vidi u mobitel, ha? Hajde… Evo dolazim za tobom.

 

Izbrisati poruku za cokoladica? Da.
Sastaviti novu poruku? Da.
Za: zena
Blizu sam ti, ljubavi.

 

4

Iako je nastojao temeljito pregledati sve što je večeras fotografirao, ne ide mu. Ne uspijeva se usredotočiti. Stoga odluči staviti sve slike na zaslon, zapali cigaretu i zavali se na kauč. Skine cipele, ispruži noge na stol pokraj računala. Gleda prizore na ekranu otpuhujući dim.

Promatra:

kako ona cura br. 5. i zaručeni br. 2. (morat će popamtiti te brojeve s tanga, baš mu se sviđaju), dakle 5 i 2 nepomično stoje

kako Armando neprestano gleda u ovaj par

kako joj je samo list bio čvrst i žilav… i snažan… kao da cijeli život trenira da ga zakači oko nečije noge i povuče sve

Dakle, fotografije:

žena 1 gleda u staklo… — Goran se nagne prema ekranu — … ali ne u svoj odraz

prevoditelj se dosađuje

žućkasta zavjesa je na rubu prozora vezana u čvor koji izgleda kao debela iskrivljena usna, rupa iznad njega koju je netko jednom načinio cigaretom skupa s nekom malom flekom — doimaju se kao dva razroka oka na podbuhlom pijanom licu

i taj dodir lica, ustvari… zapravo više mršav i koščat nego ugodan, ali opet nekako… obraz taman prilegne… baš legne, i onda ti se njena kosa zavuče onako ispod kragne

Tek kada mu se lelujavi oblak dima poče širiti vidnim poljem, shvati kako pilji u zid negdje pokraj ekrana. Trgne se, opet se usredotoči na fotografije:

plesač 7 (a zašto je preskočen broj 6?), stariji gospodin u odijelu, svaki komad odjeće na njemu odabran je s vidnom pažnjom, ponaša se kao da je došao sam, a ne sa ženom

zbilja lijepom ženom

i, dakle, on — ovdje, kad sjedi… ne gleda nikud okolo

ovdje, kad se predstavlja, ne dijeli riječi ni s kim

a vidi ovdje iza njega na staklu ovu mutnu mrlju, baš iznad glave, kao da se samo na tom mjestu magli od topline, rekao bi da neko izvana diše u staklo

i ovdje sam ga uhvatio s tom aureolom

toplina… kao da ima temperaturu, a košulja na vratu je samo malo otkopčana, dva dugmeta, i iz tog komada kože da može toliko grijati, sve po vratu onako…

Svejedno. Što god bilo na slikama, ne može se obraniti od misli koje ga opsjedaju.

Ona.

Nije ju stigao puno slikati, ima samo jednu njenu fotografiju gdje sjedi. A i tu ju je slikao tek tako, jer je, prekriživši noge, ukrstila tanke sjajne potpetice i njima ispisala znak X… i on je slikao taj prizor.

A kasnije nije stigao. Jednostavno mu je pristupila korakom koji ne trpi pogovor i on je odmah odložio aparat na pod uza zid (čak ne na stolicu, već na pod) i krenuo. Zapravo nije ni krenuo, nego mu se činilo kao… (glupo?)… kao da je na njega bacila laso i vuče ga sebi nevidljivim konopom. Da, tako je bilo. Volio bi da je sve to uspio slikati, svakako će se potruditi na idućem satu.

a kako ću onda plesati s njom?

Ma, tko zna ko će sljedećeg puta plesati s kim. U svakom slučaju je mora slikati, sad jedino njene slike ovdje nedostaju. Da, svakako će nju slikati malo više. I nju i supruga.

Opet se zavali na kauč, duboko udahnuvši dim.

 

5

Za: [email protected]
Naslov poruke: nešto o nečemu

čuj
kad bih ti ja nešto rekao, ti ne bi vjerovala — al isto ću ti reći
pa ti vidi šta ćeš s time
danas, u dućanu, u košari si nosila voćne jogurte, kraš ekspres
i ona mala čuda što kažu da daju puno energije, pločice
one, znaš (znaš ti, naravno ☺)
i još: na onoj velikoj vješalici sa milijun čarapa koja stoji kraj
keksa (zamisli to, čarape kraj keksa, to mi uvijek padne
na pamet, bez veze) si uzela sive čarape na crne pruge,
dokoljenke, kao pipi
ali prije toga: vratila si cedevitu od limuna i uzela onu od
mandarine koja je bila visoko (znaš Ii da se proizvodi onih
firmi koje dobro plate stavljaju u visinu očiju?)
i siguran sam da je ne bi mogla dohvatiti da ti nije netko
pomogao, mislim netko visok
a baš se zgodno potrefilo da se kraj tebe zatekne visok, baš
visok tip
to je super, doduše, ali onda jednostavno zahvališ i to je ok,
barem ja znam kako se to radi
ali kad ti je dodao cedevitu nisi zahvalila i otišla, već si se
nasmijala i rekla — kao u onoj reklami za pivo! — i gledala si
ga kako uzima smrznute kroasane i smrznute lignje
pa si se pomakla i gledala kako bira keks koji nije bio blizu
smrznutih stvari, ali tebi nije bilo teško opet prošetati do
tamo
tada si otišla uzeti čarape na onoj vješalici, a one su isto bile
visoko, te sive čarape na crne pruge, ali ti si odabrala baš
njih, i točno sam vidio kako si dozivala pogledom
i nisi bila jedina
ja sam isto bio tamo, perzefono, i više od ičega na svijetu
volio bih da sam ti mogao dodati proklete čarape
ili da sam mu mogao reći: zar ne vidiš da te zove, idiote
ništa sad
samo sam to htio reći, volio bih da si samo rekla hvala i
otišla

Želite li poslati ovu poruku? da/ne
Ne.
Želite li sačuvati ovu poruku? da/ne
Ne.

 

— eeeej, a tu si? jel to meni gori zeleno, zgodni?
— ej, zaboravio sam da gori… baš si me iznenadila.
ma tu sam kratko, al mogu malo zbog tebe ostat ☺
— šta radiš???
— pišem, nešto za faks, a ti?
— ih vi intelektukci… sad ću nešto pojest pa na pilates
— heh kolko ti imaš tog svega, pilates tango i to, jel
to da budeš neodoljiva?
— yep ☺, iako sam i bez toga
— e kad sigurno jedeš one gluparije od žitarica ko
za ptice, a još daju energiju hehe i piješ vitaminske
napitke
— a kako ti znaš šta ja jedem a?
—
—
— gdje si sad? kako znaš šta jedem pitam? jesi
vidovit?
— ma nešto me zafrkaje veza, pretpostavljam, kako
znam, nemam pojma, lupam bezveze
— e ne bi vjerovao danas sam to prvi put kupila i
fora je, malo pojedeš i sit
— da, super… a jel imaš neku posebnu opremu za
taj pilates ko što imaš za tango?
— ma ne, grijači eventualno, al nemam to pa sam
danas kupila neke obične tople čarape
— kakve?
— hehe kakve, nisu ti baš neke za maštariju, al ko zna
ne znam ja ništa o tebi ☺☺
debele dokoljenke na pruge pa ti maštaj ☺
— što baš te?
— a jbga što, nije bilo drugih… i fora su. ma šta što
baš te?
— ma ono, bezveze, da pričamo nešto, šta me briga
što si baš te uzela, zaboli me za to neka stvar
— ej ej… šta je to sad bilo? ne kužim, fucking čarape
— ma ništa, danas sam totalno in mentulam
— a šta ti je to?
— ma ništa, malo sam koma, sorry, idem
— već??? a daaaj… hadeeeee
— nisam ja had. ne ljuti se, čujemo se sutra, pusa
— hm… ok, valjda ☹

 

6

3. lipnja 1978.

koraci niz drvene stepenice bubnjaju sve tiše
leđa su ti još uvijek ogrnuta mojim pogledom
iako se sada već nalaziš kat ispod
a ja kat iznad
i to zapravo nikako ne bi trebalo biti moguće

ali, ipak, vidim te kako ulaziš u dvoranu smetena
smiješiš se zbunjeno i kažeš „oprostite“ —
nekom, svima, nikome
gledaš u pod i žuriš do svog mjesta
tada te više ne vidim dobro, jer na tvojim
leđima se lijepe pogledi jedan preko drugoga
i sasvim bestidno preko moga

postajem nemiran
jesi li ih osjetila, jesi li pocrvenjela,
jesi li pokojeg uzvratila (kojeg?)
i što uopće misliš o svemu tome

silazim niz stepenice i razmišljam o čudnoj stvari
— kako su moji koraci puno tiši nego tvoji,
gotovo nečujni
i kako je to potpuno nesrazmjerno
našim težinama
i malo se postidim zbog tog čuđenja

jer je težina naših koraka sasvim razmjerna
tvom neočekivanju
i mom predumišljaju
i sve je zapravo u redu s tom pojavom,
to bi trebalo reći
kad bih bio iskren

ti si ovdje najlošija plesačica, znaš
jer za ovaj ples treba imati dvije stvari:
dovoljno prošlosti i barem malo tuge
ti nemaš nijednu

i gledam kako te, pokornu, svaki put
netko drugi vodi do sredine dvorane
i kako svaki put iznova gubiš nevinost:
nasmijana i mirišljava,
u crvenim satenskim cipelama,
sretna si što sustižeš njihove korake

a oni?
opleću te svojom prošlošću, njihovi su koraci
daleko ispred tebe
oni su ljubazni: obujmljuju te oko struka,
pridržavaju leđa, nasloni se jače — kažu
a ja?
stojim sa strane i trudim se da te moj pogled
ne dozove
iz mene se, režeći, otimaju godine
mučki se borim s tvojom ljepotom

okrzneš me ponekad pogledom i nasmiješiš se,
prestrašiš me povjerenjem
prvi put moje je oružje u nečijim neukim
rukama
a protiv mene

smiješim se i ja širokim osmijehom,
jer znam da mladost poput tvoje
tuđoj suzdržanosti daje posebnost
koju ne zaslužuje
i ostajem, zasad, jedan od mnogih ljubaznih
tako sam siguran
tako si sigurna

Nevjerojatno je koliko sličiš majci.