Pratim te | Aleksandra Kardum

UZIMANJE
(sacada)

 

Izbijanje partnera iz pozicije u kojoj se nalazi.

 

1

— Jana, …

— Ej, majko, … šta ima?

— Šta ima kod tebe? Jesi dala ispit, ono, što si mi govorila?

— Aha, dobro je bilo, i više nego dobro. Sad mogu malo odmorit, imam još jedan rođendan i eto me za par dana doma, vidjet ću petak ili subotu… uglavnom krajem tjedna.

— Ponosim se tobom, to znaš.

— A ti? Idete li na tango? Ne mogu vjerovat da te to pitam, ej, svima to pričam!

Anita se osmjehne.

— Idemo, da… I dobro je, malo ubiješ vrijeme, eto…

— Samo to? Eh, znam tebe, ne daš se ti previše oduševit, da se ne bi slučajno zabavila?

— Ma ne, lijepo je, ali ništa da bih sad rekla… Čuj… Bi li mi mogla nešto prevest, mislim, nama svima… To će znat neko od tvojih kolega tamo, nešto na španjolskom.

— Mogu. A šta?

— Pa… nešto, pjesma neka. Neruda. To smo… dobili smo na tangu.

— Aha, imate i domaći rad? — smije se Jana. — A ti, naravno, odrađuješ za starog i ostale?

— Vidi… Počinje s usted comienza. To se stalno ponavlja, možda bi to mogao biti i naslov, ne znam… Ne znam ni kako se piše. Može li to netko…?

— Ma ok je. Lako je to nać kad je Neruda, i imam tu frendove na romanistici, nać ću to i donesem ti kad dođem.

— A bi li mogla… ne bih te htjela opterećivati, ali, ako možeš… mislim, ako ti nije to veliki problem, malo prije? Imamo sutra opet sat, pa…

— Aj dobro, štreberice. Možda ti to nađem i na internetu, probaću večeras. Ako ne, onda sutra na faksu, pa ti javim.

— Krasno, hvala ti. Da te ja nazovem ako zaboraviš?

— Neću zaboraviti, mama. Javim se sutra. Ćao.

 

*

Prošlo je šest sati popodne, a Jana se još nije javila. Anita stoji i gleda u kolač: — Šta da napravim s ovim? — pita, više za sebe.

— A ništa, baciš — reče Luka. — Ne znam koji se bog uopće gnjaviš s time.

— Mislila sam, zbog tebe, jučer si govorio…

— Ma daj, ja mogu pojest keks, svejedno mi je, samo da je slatko. Baci to!

— Nikad mi se to nije dogodilo, znaš da nije nikad. I sve sam napravila kao i svaki put, ali nešto mu fali.

— Znam da nije nikad, domaćice. Ali sad je i eto ti. Za sve ima prvi put.

— Ali stvarno nikad… — ponovi ona odsutno.

— Pusti to, nego vidi. Bi li ti večeras otišla sama tamo na ples? Kako sam ja nekidan išao sam? E kad sam ja otišao, onda može svatko.

— A zašto me to pitaš? Ne bi da više idemo? — protisne.

— Ma, kad već pitaš, nije da baš trčim tamo, to znaš… Ali to vama ženama nešto znači, pa eto.

Ona zausti: — Ali nije meni…

On je zaustavi rukom: — Je, znam da je tebi, voliš ti te kerefeke, samo nemaš hrabrosti. I otić ću ja s tobom opet, preživit će se, neće ni to trajat vječno. Ali večeras je utakmica. Radije bih išao to gledat. — Puno radije — doda.

Anita osjeti olakšanje. Dobro, to je večeras onda. Ionako cijeli dan osjeća tremor i već je umorna od tog iščekivanja. Sve je pospremila, dok je Luka čitao novine u kuhinji, oprala je prozore u dnevnoj sobi, a kada je ležao na trosjedu, čak je sat vremena čistila pećnicu. Kada je sve bilo gotovo, odlučila je napraviti kolač. I sve to je nije umorilo kao ovo čekanje. Zato je ovako dobro.

Kada Jana nazove, bit će sama. Ne zna zašto očekuje taj poziv kao nešto što će joj objasniti sve — vjerojatno sasvim obična pjesma o tangu. Ali nema izbora, nešto se u njoj gnijezdi: osjeća se rasječenom, raspolućenom i čini joj se da se ta njena preslika, njena nepoznata luda drugost odvaja od nje i ona je uz sebe drži još samo jednim prstom.

A zaklela bi se uvijek, čak i sada, da ne postoji, da to ništa ne postoji. I nekoga bi pitala, ispričala i isplakala sve, samo kada je ne bi bilo sram. Često se uhvati kako, po navici, krišom pogleda u Luku, gotovo da zausti: — Pomozi mi!

Traži u knjigama, lista reklame za filmove — Sumnja, Odluka, Nešto treće — ne, nije to. Prisluškuje razgovore u autobusu, u prolazu; skrivena zavjesom viri prizore iza tuđih prozora, iskopava iz sjećanja događaje koji su značili, koji su je uzdrmali — ali nigdje odgovora.

Pa se gleda u ogledalu:

ti znaš

Pa pokušava sama napisati — stihove, misli, ali nije zadovoljna, brzo ih potrga.

Onda zapovjedi ono što joj pada na pamet, bilo što:

sigurnost je nešto dragocjeno za čim mnogi tragaju
moje gnijezdo
sreća je u nama samima

Ali ni u njima ne nalazi ništa. Preostaje još čekati da se nešto dogodi.

A sada će se polako spremati za polazak. Otići će na ples radije nego biti u kući sama sa sobom.

zašto ne zove?

Dok se šminka u kupaonici, na trenutak proviri Luka: — Odoh ja, Tigrice — doda šeretski.

Ona spusti pogled, polako stavlja rumenilo na obraze. Dok u hodniku obuva cipele, zazvoni telefon, ona zaustavi dah: — Mama, oprosti što tek sad zovem — čuje iz slušalice — imala sam stvarno obaveza, oćeš stić?

— Hoću, nema veze, reci…

— Evo, pročitat ću ti, to je poznata njegova pjesma, nije bio problem. Slušaj:

Lagano umire onaj koji ne putuje,
koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti,
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima.

Lagano umire onaj koji si neće dozvoliti niti jednom u
životu da pobjegne od smislenih savjeta
i zaboravi biti sretan.

— Eto, jel to to?

— …

— Mama?

Anita suspregne dah, pribere se: — Da — reče — hvala ti, zahvali… kome treba, sad žurim.

— Ok, vidimo se brzo.

Anita spusti slušalicu. Noge joj najednom oslabiše, čini joj se kao da joj tijelo kopni. Polako se dovuče do kauča, spusti se na njega. Ostade sjediti u mraku.

 

3

Helena savije nogu, obavije je oko Robertova koljena. Priljubi se uz njega: — Da probamo ovo uzimanje? — upita koketno.

On se ukoči, isturi bradu.

— Nisam baš pratio o čemu se radi — reče.

— Ja vam uzmem nogu, ovaako, i izbijem vas!

On posrne, ali se brzo uspravi. Lice mu otvrdne.

— To je tražio onaj mladi par što će se uskoro vjenčati, da učimo ovo uzimanje i davanje. Što vam je ljubav, što kažete?

— Da — osmjehne se on kiselo.

Dok pokušavaju napraviti figuru, Helena šapne: — Ma tko bi rekao da ste vi toliko plašljivi?

Robert se sjeti njenog telefonskog poziva, stisne usnice. Lice mu otvrdne.

— A tko bi rekao da vi niste baš onakvi kakvom se predstavljate?

Ona se iznenadi, gleda u njega s čuđenjem. On se samozadovoljno nasmiješi.

ne igraj se sa mnom

Odjednom, ona se opet privije uz njega. Lijevu ruku, koju je držala na njegovim leđima, podigne i obgrli ga prstima oko vrata. Vrhom kažiprsta mu lagano dotakne uho.

— A za što se vi predstavljate Roberte? — govori mu u uho. — Mislite da ste unikatni, zar ne? Vidjela sam ja još takvih… moćnih. Predstava pred mnoštvom, a kad smo nasamo, ha?

Pogleda ga ozbiljno očima koje se smiju. On udahne duboko, pokuša odagnati bijes koji polako navire, usredotočuje se na pokret. Ali ona ne odustaje, govori tako da nitko drugi ne primijeti, gotovo ne pomičući usnice: — Što biva kad ste nasamo, Roberte?

Noktom ga lagano draška po vrhu uha. On stisne zube, vilica mu se zategne. Javi se poznat osjećaj i on joj poželi uhvatiti onaj kažiprst i zavrnuti ga tako da je natjera da klekne.

da probamo uzimanje, da vidiš kako ja uzimam? sve
klečeći, samo me tjeraj, samo tjeraj
tjeraš se?

Osvrne se po dvorani. Svi su tu, blizu, preblizu.

— Koga tražite? Nemojte reći da vam nije lijepo plesati sa mnom? To nije baš lijepo, znate? Budite muško, Roberte.

On se razdraži. Čvrsto joj uhvati ruku, ali u trenutku se suspregne: mirno joj skine ruku sa svoga vrata. Ona se uozbilji: — Ne budite patetični! — reče tvrdo. Čvrsto stavi ruku oko njegova vrata, pritisne grudi o njegove. — Hajdemo! — naredi i povede korak, njemu ne preostade drugo nego da je slijedi. Povede ga nasred dvorane, on za njom posrče. Ona pleše kao da je sama, zabacuje glavu, povlači ga za vrat. Ostali ih počeše promatrati, smješkaju se njenom strastvenom plesu. Njemu krv bubnji u ušima, teško diše, čini mu se da se svi ovi okolo smiju njemu, samo njemu, da im se lica izobličuju i krevelje se pištavo, a on gleda u njen bijeli vrat

kako klone i pisti iz njega a ti me gledaš molećivo i
jadno me gledaš a ja ti ne mogu pomoći žao mi je puno
sam žalostan i patetičan ali što se može

U jednom trenutku ona stane, ostali spontano zaplješću. On se pođe osloboditi, ali ona ga čvrsto obujmi oko pasa. Ne može podnijeti ni ove ljude ni ovaj pljesak, čini mu se da će mu žile na sljepoočnicama eksplodirati. I u tom trenutku ona spusti ruku, teatralno ga poljubi u obraz.

— Sad je gotovo — šapne mu. — Nije baš trebalo cviljeti.

Otisne se od njega i laganim korakom ode u toalet.

 

5

Točno u šest sati i četiri minute Vlado ju ugleda kako izlazi iz stubišta. Zapazi kako je pomno uređena, kao za večernji izlazak. Iako izlazi u park, na nogama su joj cipele s visokim petama. Osjeti nelagodu. Spusti pogled na svoju odjeću, ali sada nema vremena misliti o tome. Ipak, ne može se oteti mislima — što je zamišljala dok se šminkala, kada je birala ovu usku majicu s izrezom?

A on, on se zaustavio nekih metar, metar i pol od klupe — sasvim dovoljno za nesporazum, ako zatreba.

Promatra djecu koja se igraju u parku, iako, uistinu, ne zamjećuje ništa — potpuno je usredotočen na priliku koja mu se približava s desne strane. Pete joj glasno kuckaju o betonsku stazu… baš kao prije dvije večeri. Teško mu je izdržati tu napetost, podboči obraz desnom rukom i raširi prste, zakloni lice. Kada koraci uspore i stanu, osjeti miris parfema. Iščekuje: ne bi li sada trebala nešto pitati?

Međutim, ona ne oklijeva ni trenutka, čuje je kako sjeda na klupu. Sada sigurno gleda prema njemu. Odluči: spusti ruke, čvrsto obujmi rukohvate (često to radi kada osjeti potrebu nekoga uhvatiti za ruku), okrene glavu prema njoj.

Ona ga gleda milo, tako milo da mu se učini da bi sad mogao prići i poljubiti je.

I kao što je to puno puta učinio, pušta tu misao da jednostavno otplovi. Njegove želje odavno nisu toliko snažne da bi mu nanosile bol, mogao bi reći da se ne mora ni suzdržavati… Jednostavno pusti.

Ali ova ne odlazi, nalegla mu je na prsa tako snažno da jedva diše.

— Ej — osmjehne joj se.

— Dobra večer — odvrati ona ljubazno. Gleda ga još nekoliko trenutaka najljepšim pogledom na svijetu. Da, zna da bi trebao nešto reći i trudi se, ali… nikada je nije vidio tako izbliza.

Uvijek s leđa, kroz prozorsko staklo, u prolazu.

Uvijek kako ide negdje drugo, priča nekom drugom.

A sada je došla tu, gdje je on rekao, i gleda baš u njega. Prestravi se: ćuti kako u njemu raste poznat osjećaj koji je davno ugušio. Već se odavno naučio čuvati, stalno je na oprezu od — željeti, htjeti, očekivati.

Kada im ne daš sasvim blizu, ne mogu ti gotovo ništa.

Ali sada se ponovno i boji i prepušta… poput djeteta na vrtuljku.

U tom trenutku ona ponovno okrene glavu od njega, nasloni se i prekriži nogu preko noge. Vidi kako šara pogledom okolo. To ga zapeče, ali sada nema natrag.

Uostalom, nije li joj napisao — odrasli smo?

Zavrti kotače. Polako priđe klupi, pa još malo bliže — sada je samo pola metra od nje. Ona se opet okrene njemu; čim im se pogledi susretnu, toplo se nasmiješi. To je valjda to o čemu ljudi pričaju, o čemu se snimaju filmovi: da sada to može odlučiti, ostao bi s njom ovdje, bilo gdje, zauvijek.

Ona slegne ramenima, gleda ga zbunjeno, poput curice: — Treba li vam nešto? Mislim… mogu li vam nešto pomoći?

Njega udari to pitanje; misli se počeše bjesomučno rojiti, ali se svlada. Uspije tek reći: — Skoro smo vršnjaci.

Ona se uzvrpolji, vidi kako joj udara krv u obraze. Zamuca: — Oprostite… mislim, oprosti… mislila sam, ako… ma ništa, baš sam glupa. Oprosti.

On se rastuži. Toliko ih se nagledao, tih bezrazložnih isprika.

Ne radi to, moli je u mislima, svi drugi mogu, samo ne ti, Perzefono. I sve ono što je zamislio pitati (čekaš nekog? hoćemo li se mijenjati za iskrenost?) ostade na čekanju.

Gleda je kako sjedi uz kraj klupe, sada nekako skutrena, i osvrće se oko sebe. I bude mu silno žao njenog stida i njenog čekanja.

— Pa, ako si stvarno mislila ozbiljno, znaš, možda bi mi i trebalo…

Ona ga iznenađeno pogleda.

— Da me malo poguraš uz onu rampu u stubištu, ovo po ravnom je ok, ali uzbrdo je malo zeznuto. Mislim, ako nemaš neki dogovor ili nešto.

Ona napravi kretnju kao da će odmah skočiti na noge, ali se zadrži, snebiva se na trenutak. Još jednom pogleda okolo, pa na sat.

— Ne, ne — reče. — Naravno da ću pomoći.

On se kratko premišlja, padne mu na pamet — još samo to. Neka mu ostane barem to.

Pa reče: — Bi li mi mogla namjestiti ovu deku, znaš ono, malo je podvučeš… Izvukla se.

Ona priskoči, poduhvati deku i uvlači mu je pod koljena, saginje se, primiče se sjedne, pa s druge strane. On samo miruje, ne olakšava joj; udiše miris koji ga zapljuskuje u valovima. Promatra njene ruke koje poput ptica oblijeću i spuštaju se na njegove noge. Razmišlja: jesu li tople? jesu li meke? I prvi put, nakon dugo godina, opet snažno poželi osjetiti, pletu se davno zabranjene misli, zabranjene želje. Mrzi ih, te svoje mrtve noge, koje će jedine znati kakav je bio njen dodir. Preplave ga slike, zlurado lijepe, u njima je opet onaj stari, odlazi s njom.

Ne daju se otjerati. Čini mu se da ne može preživjeti ovo sjećanje o sebi, ne sada. Mrzi sebe i svoje skrojene istine, svoju lažnu pomirenost, svoje oproste. To je jedina istina.

U jednom trenutku pramen njene kose zavuče mu se u ovratnik, on prestade disati. Zatvori oči.

Lice joj je tako blizu njegovom i on krenu prisloniti svoj obraz uz njen…

— Vi… Ti si u ovom ulazu ovdje? Vidjela sam te nekoliko puta, s nekom curom — trgne ga glas. Sada opet stoji ispred njega.

On se uspije sabrati: — Da… i ja sam tebe, čini mi se… preksinoć? Ovuda si prošla.

Ona se začudi, razmišlja. Naškubi usta: — Ne sjećam se. Je, prošla sam, ali ne sjećam se da sam te vidjela. Ali tako ja nekad… ne znam ko mi glavu nosi. I žurila sam — reče kao da se opravdava.

Njega ubodu te riječi.

— Ja sam Andrea, živim tu, odmah do — doda.

— Aha — odvrati on. Odšuti to upoznavanje. — Tu sam, ali ne moramo ići ravno tamo. Ako ne žuriš, možda bismo mogli napraviti još jedan krug.

Ona se još jednom osvrne, ali u blizini nema nikoga. Uhvati ručke kolica: — Naravno — reče tiho. U glasu joj čuje razočaranje. Polako krenu stazom.

 

6

8. srpnja 1978.

još se malo stidim zbog pjesama koje sam ti
dao neku večer

a kad kažem zbog pjesama to je samo
djelomično točno
jer su mi davno omanjale tako da nisam više
siguran
što sam tu uopće htio
i za svakog pjesnika koji imalo drži do sebe
bilo bi u najmanju ruku pristojno
malo ih se zastidjeti

ali kad si pitala da ti donesem neku svoju
pjesmu
ja sam ipak radije odabrao njih
nego neke u kojima se jasno vidi što hoću
bez stida, također

osim toga ionako uvijek svi kažu da je to divno
i nadahnuto
i tako iz dubine duše
jer kako bi drugačije mogao pisati pjesnik
bez novca bez žene bez obitelji
kojega zna cijeli grad a ne poznaje ga nitko
nego iz dubine duše
i to je baš zgodno, vjeruj
kad možeš napisati što hoćeš i kako god

i uvijek će dostajati za nečije oduševljenje
vlastitom tankoćutnošću
ali da se vratimo na bitno:
žao mi je što si bila tako sretna jer si upoznala
onoga
o kojemu se priča ispod glasa
i još malo sretna jer si cijelo vrijeme sumnjala
da sam ja taj
ali si se ustručavala pitati
i eto vidiš ti slučaja

a posebno si bila sretna što sam ti dao pjesme
za mamu tatu i momka,
(kad ga budeš imala, jer te trenutno ne
zanimaju baš, rekla si)
i to s posvetom
i govorila si: svima ću pričati kako ste mi dali
(stalno si govorila vi, vi, vi)

a ja sam te večeri puno više uzeo
puno puno više sam uzeo

tvoje divljenje i tvoje uzbuđenje
i želju da se slikaš sa mnom
i to što sam pustio da me za to malo moliš
pa da onda prisloniš svoje lice uz moje
i zagrliš me pred svima
a za slikanje da mi sjedneš u krilo
i na tome mi zahvaljuješ

uzeo sam tvoje riječi da te muškarci trenutno
ne zanimaju
i sebično ih prisvojio za svoje potrebe
uzeo sam i tvoje povjerenje
da sam tu jer sam uvijek volio tango
a onda, da budem dosljedan, i još dva tri plesa
tvoje osmijehe i dodire da i ne spominjem

sve sam to uzeo za nekoliko beskorisnih
pjesama u kojima nema bogzna čega
a osobito nema mene
čak i tu sam podvalio

i zato se još malo stidim zbog pjesama koje
sam ti neku večer dao

pa sam odlučio odmaknuti se, da ti ne bih
uzeo još više
a to je tebi sve
otići na barem dvadeset godina, kad te se već
odričem u dvadeseticama

ali prije nego što odem, dopustio sam sebi te večeri
da uzmem nekoliko komadića tebe
koje ću ponijeti i štedljivo ih otkidati kao
jedine preostale zalogaje kruha
da mi potraju na dugom putu
koji treba otputovati do kraja

i to je priča koju ponavljam svaki puta kada
osjetim potrebu
da se pravdam

 

7

Helena i Goran leže na krevetu i puše.

Ona, u polusjedećem položaju, visoko je podigla jastuk: gleda ravno pred sebe, gole noge je opružila jednu uz drugu. Plava kosa joj je razbarušena i prebačena na jednu stranu, dojke su joj se razlile. Jedan pramen joj doseže sve do bradavice, obavija se oko nje. Ona ne mari, široko je raširila ruke i oslonila ih na jastuke. Polako otpuhuje dim i gleda kako se rasplinjava u polutami.

Razmišlja o večerašnjem trenutku kada mu je rekla da svrati do nje i prebaci joj slike u kompjutor — vidjelo se da ništa ne bi radije učinio nego pošao s njom. Ali, naravno, prestrašio se.

I rekao: — Ali ja sam ih već donio ovako, na papiru.

I onda, naravno, moraš reći: to je jako lijepo, to što ste donijeli, ali ja bih ipak voljela da mi dođete to prebaciti, znate, kad imate u kompjutoru, onda je to…

Okrene glavu prema njemu, osmjehne se; muškarci. Moraju napuniti barem pedeset da iziđu iz puberteta.

On leži postrance, gleda je. Uzvrati joj osmijeh.

— Lijepa si — reče.

Ona opet okrene glavu. Otpuhne dim, gleda u neko mjesto na zidu pred sobom.

Sad treba to odraditi, on sigurno misli da tako treba: reci joj da je lijepa i da izgleda bolje nego mnoge od trideset. I što još?, aha, da, on je mislio da imam naaajviše četrdeset.

Odjednom se sjeti. Protrlja mu ruku i osmjehne se: — Hvala. I ti si puno zgodan.

Onda se opet uozbilji, vrati se onome mjestu na zidu i uvuče još jedan dim. Sve je to u redu i ljupko — misli — ako ne počne.

— Što sad? — upita Goran odjednom.

— Kad? — upita ona ne pogledavši ga.

— Pa mislim, sad… poslije.

Evo. Počeo je.

Ona kratko razmišlja, onda se okrene prema njemu.

— Ovo je najljepši dio… ljubavi — osmjehne se. — To „poslije”. Poslije čega? — upita ga ljubazno, kao da pita dijete.

On se pridigne, osloni se na lakat: — Poslije ovoga. A zašto je uopće bilo — ovo?

— Jer smo htjeli — odvrati ona ravnodušno. — Nisi htio?

— Jer smo htjeli — ponovi on. — I ništa drugo?

Što sad da kaže? Što očekuje da ona sad kaže?

— I… jer si zgodan? — smješka se.

— Aha. To onda objašnjava sve — odvrati on tvrdo.

Ona se uozbilji: — Objašnjava, naravno. A ti si ovdje zbog…? Ma daj.

Opet okrene glavu od njega.

— Osim toga… — doda — nije sigurno, ovo je mali grad. Skrivati se, izmišljati… to su komplikacije.

Helena se nagne i otrese pepeo. Padne joj na pamet večerašnji sat, zanimljiva je ona figura što su je radili. I zanimljivo zvuči — uzimanje. Ali onaj tip definitivno nije dobar izbor za prevođenje.

A ni onaj… Robert, za plesanje. Ni za bilo što. Bijednik.

Goran sjedne i nasloni se na jastuk do nje, sad oboje gledaju u zid pred sobom.

— Kad čovjek nešto želi, ništa nije komplikacija — reče Goran.

Evo njega. Već je komplikacija. Sve dosad nije bila komplikacija i bio si jako sladak, ali sad već jest — to bi mu najradije rekla. Ipak, nije sigurna je li to dobar izbor — durit će se i ko zna što sve ne, a to je previše dosadno.

Trebalo bi reći… Ma što bi trebalo reći? Zar mu nešto duguje? Ne da joj se to, baš joj se ne da.

Ma neće ništa reći, jednostavno neće obraćati pažnju. A on je dovoljno pametan, toliko jest.

I stvarno, kome je palo na pamet da uzme onog tipa da prevodi?