Ulica Helen Keller | Enver Krivac

Četvrto poglavlje
PISMA S EZA

 

 

nemirna, nestašna, toplija strana halapljivo izlazi
nema više razgovora o starim danima, vrijeme je za nešto sjajno
Atoms For Peace, Thom Yorke

 

 

ISTINA BR. 4

Niccolo Ezanino zvan Nikola Ezanin ili Mikula Ošanski, rođen u Velom Ezu, 1859. kao sedmo dijete Trapista i Milene Ezanino rođene Justini, kapetan prekooceanskog broda „Emeraldia“ i Frank Lyman Baum, američki pisac, pjesnik, glumac i filmaš, upoznali su se 1893. na Svjetskom sajmu u Chicagu. Dvije godine kasnije, Baum i njegov prijatelj W. W. Denslow odazvali su se kapetanovom pozivu i doputovali na Ez. Denslow se zbog nepoznatih razloga brzo vratio u Ameriku, no Baum je na otoku ostao pune tri godine.

Tu činjenicu su Baumov izdavač George M. Hill, a kasnije i Baumovi sinovi, potpuno izbrisali iz autorovog životopisa jer je Baum na Ezu šilici Mariji Foši napravio dvije kćeri, Paulinu i Robin.

Svejedno, Baum se odužio otoku učinivši njegovo lokalno ime besmrtnim već 1901. u knjizi „The Wonderful Wizard of Oz“ koju je apologetski posvetio svojoj supruzi Maud Gage.

Marija Foša i blizanke odselile su 1906. na Pašman.

 

 

PISMA S EZA

Draga Aleksandra, znam da ti nisam dugo pisala, ali šta ćeš. Neću ti sad lagati da nisam imala vremena i da me ubijaju obaveze jer nije tako. Tvoja nesretna hospitalizacija nabila mi je osjećaj krivnje i zato ti pišem i to je jedina istina. Što ne znači da te ne volim, iskreno kao i uvijek, i da me ovo što ti se dogodilo ne zabrinjava.

Želim te pitati toliko toga! Kako je to kad te opsjednu? Kako je nakon toga? Boli li? Kad se vraćaš? Postoji li rosa u gradu? Znaju li grubi gradski klinci, i oni nešto mekših srdaca, kako je to kad trava svako jutro obuče kišu pa makar je i sredina kolovoza? Ima li rose u Novolazarevskajoj? Ima li istine u tekstu iz subotnjeg Novog lista da je borip, u biti, genetska mutacija proizvedena u podrumima gruzijskog veleposlanstva? Zašto nas Nataša već neko vrijeme izbjegava i da li je zato zaslužan Zeleni Robert koji joj okupira svo vrijeme? Zaboravi, na to znam odgovor. Neka tako i ostane. Zašto se Zeleni Robert smuca ulicama noću na svom Schwinn biciklu? Zaboravi i to, to me uopće ne zanima. Da li baš svaki put dečki i muškarci zalijepe oči na žensku guzicu kad se ova diže sa sjedalice, bilo u autobusu ili negdje drugdje? I ako da, zar zaista na svaku, ono, čak i na ne tako izazovnu? Je li to instinkt ili dosada modernog društva koja je toliko rastuća i gladna da će na kraju pojesti čak i kapitalizam? Ili će to učiniti nekoliko milijardi Azijata? Hoće li itko ikada skinuti ono domovinsko ruglo sa fasade Mjesnog odbora? Je li moj bog bolji od tvog? Koji bog? Koji bog, molim te lijepo?

Kad sam već kod sporta, moram primjetiti da je ozbiljno počeo teror lopte. A još prvenstvo nije ni počelo. Alica i ja smo se dogovorile da kad krene to jebeno Svjetsko prvenstvo u nogometu kupimo prnje i odlazimo na mjesec dana na Ez. U mejlu sam ti pisala da Alica ima kuću na Ižu, ali izgleda da sam krivo zapamtila jer nema na Ižu nego na Ezu. To ti je taman između Iža i Rave. Najljepši otoci su oni na srednjem Jadranu. Navodno je tamo super i otok je ful ful mali i nema televizije i nema ničeg. Kaže Alica, citirat ću je sad, da je to dijamantčina modrog Adriatika, toliko mala i neprimjetna da čak i neke plavice i salpe prolaze pored njega kao pored nevidljivog dvorca. To ti je tako, Perlasica moja najdraža, nas dvije bježimo od terora lopte na Ez i tamo ostajemo sve dok se to natjecanje ne završi.

Kod sporta je najveće prokletstvo što, unatoč ustaljenim kategorijama ljudi koji ga doživljavaju srcem, nema pravila. Svi ga vole, što bi rekla baka, i staro i mlado. Osim mene i Alice. I Hollinga Vincoeura. Doduše, u tu svetu kategoriju spada i Po, ali ona ne može s nama jer ima ispite iz keramike.

Inače, u ulici ništa novo. Neki stanovnici našeg malog naselja navodno su posvjedočili novim napadima boripa. Izgleda da je skinuo nekoliko psetadi ljudima koji žive blizu šume. Rekli su lovci da je medvjed, ali ja znam da nije medvjed. Zna i tzv. lokalno stanovništvo. Kao prvo, u ovim šumama nema medvjeda, a kao drugo, medvjedi kad ubijaju to rade na jedan, kako bi ti rekla, životinjski način, ono, trganje, komadanje. Medvjedi ne isišu sve iz žrtve kroz jednu malu rupicu tako da od jadne životinje ostane samo koža kao preveliki mesopusni kostim. Ne znam.

Volim te puno i želim ti brz oporavak i skori povratak. Notna terasa je prazna bez tebe.

Namaste,

tvoja M.

29.05.2006, Kelerica

 

♠     ♠     ♠     ♠     ♠

 

Draga Aleksandra! Pssssst, tiše… Danas putujem. Danas ostavljam Kelericu, loptu, šumu i familiju i mijenjam ih za otok. Ne može me zaustaviti ni sida ni kuga ni e-coli ni foot-in-mouth ni multipla skleroza ni lupus ni novačenje za žene ni dvanaest istarskih divova. Od nestrpljenja mi se guli koža na prstima i pucaju mi vrhovi. Sve što me danas zanima su autobus za Zadar, vijugava magistrala koja lomi vrat Svetog Ivana Lomivrata, Senj, Karlo’s Gotta Brand New Bag, Posedarje, Zadar i na kraju trajekt. Jedva čekam zakoračiti na taj trajekt. Volim te i javim ti se skoro.

Namaste,

M.

09.06.2006, Kelerica

 

♠     ♠     ♠     ♠     ♠

 

Draga Aleksandra, znaš onaj onaj „trostruki jao“ iz knjige Otkrivenja? E, pa ovo je tri puta trostruki jao! Vidi…

 

jao jao jao

jao jao jao

jao jao jao

 

Toliko mi je dobro da ne stignem pisati! Uskoro, draga, uskoro!

Namaste,

M.

13.06.2006, Veli Ez

 

♠     ♠     ♠     ♠     ♠

 

Draga Aleksandra! Evo nas na otoku svih bjegunaca i sociopata. I prije nego što sam došla osjećala sam se kao doma. Dobro, to baš i nije neka metafora jer ja se doma ne osjećam dobro. Prepravit ću. I prije nego što sam došla osjećala sam se kao da nisam doma. Oke. Evo nas na posljednjem komadu kopna slobodnog od svih tuđih ruku, očiju i rečenica.

Već tjedan dana ne razmišljam o gradu, o domu posutom gljivicama, o prljavim mislima koje se poput ciklona b šire naseljem, o jedenju stakla i pijenju otrova. Sad me hrani plava boja, njena najinteligentnija nijansa. Spaja more i obzor u veliku modru maglu štiteći i otok i mene od oštrih zuba boripa, od vruće vlage, svjetala u svemiru i neizrecive jeze.

Evo nas na otoku, u, kako to ovdje zovu, „dvorima“ Alicine tete Tomice, gdje nam se već treći dan pridružila i Po. Ipak je pobijedila ispite iz keramike. Evo nas u kamenu i ranom ljetu, u ribama, ružmarinu i soli, gdje je znoj dobrodošao i miriše, gdje zadarske radio stanice sviraju samo solo album Thoma Yorkea, gdje su otočani dobri i ne govore mnogo i nose masline umjesto zjenica i gdje svako uranjanje u more ima jednaku vrijednost kao pobjeda u ratu. Evo nas u savršenoj pripizdini, nevidljivoj očima prosječnih i dosadnih, gdje su narodne pjesme skladane i pjevane od mitskih podvodnih bića, svaka kuća ima Bosendorfer klavir, a svaka barka ima zlatnu nit oko sidra u spomen na pravrijeme kad je cijela zemlja bila ovakva.

Znam da sad misliš da pretjerujem, ali znam i da znaš da to samo misliš. Aleksandra, to su samo misli i ništa drugo. Autoreferencijalnost je zatvor.

Alicina teta Eufemija je zakon. Svi je zovu Tomica. Starija žena u plavim haljinama, plave kose, plavih očiju, plave aure. Vjerojatno i kaka plavo – dobacuje mi Pomona sad, pa se cerekamo, onako po ženski, a Alica čisti prstace koje ovdje ne treba tući iz kamena nego sami doplivaju na površinu kad osjete da je vrijeme.

Otkad je izgubio parnicu protiv Hrvatske Vojske, Tomičin muž Davor vozi Jadrolinijin katamaran. Svi ga zovu barba Menik Mandej. Ima pravi Mišo Kovač brk. I, za razliku od Miše, stvarno je legenda.

Mišo Kovač je naš Ozzy Osbourne. To sam ti sad morala napisat jer mi Alica ne bi dala mira dok ti to ne napišem.

Draga moja Perlasica, ovo ti sad pišem na tzv. Penzionerskoj terasi lokalne konobe koju dijelimo s četiri umirovljena kartaša. Braća Skvožin, stori Kolinestra i Mour od Lokana iz Skolina. Baš su mi se tako predstavili. Mene zovu Motilda od Tomičine Oli. Tako ti je to ovdje. Sve na o. I Ez zovu Oz. Dečki smireno, ali napeto bacaju trešetu. Lica su im već poprimila izgled onih slikarija i talijanskih stihova s karata. Tresu bevande iz pečenih šalica koje je Pomona odmah, u duhu netom položenih ispita, ocjenila dobro napravljenim. Ti znaš da ja ne podnosim kartanje, pogotovo ne tim slikovnicama, ali gerijatrija koja mlati po stolu, pogotovo Mour od Lokana iz Skolina, čovjek ima 85 godina, draga mi je više nego što mi je rođena sestra ikad bila.

Ne mogu reći da mi fale moji. Možda malo burki mali koji me je nazvao prekjućer iz pošte na Pomonin mob pa smo ćaskali, onako kako se to može s klincem. Rekao mi je šta je sve čuo kad je prisluškivao baku i Anu. Tako sam čula, osim svašta lošeg o meni, i da u većini birceva, odnosno, u većini javnih zahoda u ulici u bočice sa sapunom podmeću spermu. Mali je rekao – muško sjeme. Pitala sam ga šta je to muško sjeme, a on je rekao da su to sjemenke od kojih izraste muško cvijeće. Tako mu je rekla baka kad je skužila da ih sluša. Kad se vratim natrag morat ću upozorit neke ljude na to. Pitala sam, šta i kod Penskyja, a on odgovori, pa naravno, on se toga prvi sjetio. Kaže mali, stric Pensky će imat najveće cvijeće od svih. Došlo mi je slabo jer sam tamo prala ruke mali milijon puta. Onda mi je na kraju rekao da mu falim i da bi on jako volio da ja brzo dođem doma ali da bi još više volio da je mogao ići sa mnom. Jedina suza a da nije radosnica, otkako sam ovdje.

Na otoku postoje četiri sela, uglavnom dva glavna, Veli Ez, odnosno Voli Oz i nekoliko kuća na drugoj strani otoka, Moli Oz. Mi smo u ovom većem, mada je to smiješno nazivati velikim mjestom jer s Alicom, Pomonom i sa mnom cijeli otok ima 34 stanovnika. Mislim si, jednog će dana, ako ovako nastavi i cijela Helen Keller imati samo 34 stanovnika. A onda na kraju ni jednog. To će biti dan. Ako preživim, umrijet ću od smijeha.

Idem. Zovu me na ručak. Tuna na eški. Oški. Nemam pojma, ali miriše tako da me već pola sata dekoncentrira i ne mogu više pisati.

Nedostaje nam naš četvrti ženskatir! Vrati nam se brzo, Perlas!

Namaste,

voli te tvoja M.

15.06.2006, Voli Oz

 

♠     ♠     ♠     ♠     ♠

 

Najdraža Aleksandra! Znam da ću plakati kad budem odlazila odovuda. Za nekih mjesecak dana. Bit ću ultražalosna i plakat ću jer ovdje sam rođena. Dobro, možda ne u ovom životu, ali u nekom od prethodnih mora da sam ovdje gazila lažinu i čistila kirnje bjelice. Na nekom braku sam buskavicom vadila gire, kučvom spašavala hobotnice, landovinu vadila na ludar, bacala torilo za skuše i batoglavce, pazila na pauka bijelca, puka žutca, murinu i bežmeka da me ne upiknu ili ugrizu. Ovdje sam nekad plesala i svirala harmoniku. Znam to jer prepoznajem melodiju koja krene negdje oko tri u noći i završava oko pet ujutro. Akord, srećo, durski neki, lijepi, tihi, proizvode ga ribe. Spavaju na travnatom dnu, hrču, a pjevaju. Onda pred jutro, a znam to jer smo budne svaku noć s našim pričama, pri vrhu zgužvanim bocama od bambusa i bosim nogama, počnu se buditi i akord se mijenja u drugi, još ljepši. Mislim, ljepši, to je subjektivno, ali mislim da bi glazbenici koji envertualno ovo čitaju shvatili kad bi im rekla da je ovaj drugi lijepa progresija. I ta tonska promjena traje nekad i do pola sata pa se sve međustanice tona polako i dugo odmotavaju od jednog suzvuka do drugog. To zvuči jebeno, draga moja Perlasica! Zbor riba koji pjeva i onda pred jutro u polusatnom portamentu promjeni tonalitet i na kraju skroz umukne s prvim zrakama sunca. A i to sunce nije sunce. Više kao neka žutobijela mliječ koja skriva otok, a onda bude najugodniji radijator na svijetu, sve dok ga ribarice navečer ne isključe zajedno sa svojim mariniziranim unutarbrodskim Lombardinijem.

Jel čuješ ti mene što ja pričam?

Voljela bi da si ovdje. Alica i Po te puno puno pozdravljaju. Jučer smo pitu od palamide, tzv. palapitu, posvetile tebi i tvom brzom ozdravljenju.

Voljela bi i da konačno upoznaš Alicu. Ona kaže da te se sjeća iz Orwella. Alica je moja bogata borovina koja se klanja i toča vrhove grana u plavi mir. Ja sam plavi mir. Njena ljubav je meni poput kubističke slike, sviđa mi se, prelijepa mi je, ali joj se čudim poput krajnjeg laika. Našla sam je. Našla sam je među tolikima. Želim joj davati razloge za smijeh, da se smije i da ide vesela po svijetu jer to je ona i to joj tako stoji i nekad mi se čini da je njena misija dovođenje sunca tamo gdje ga nema. Po najiskreniji prvi put, da mi se nešto u životu. I osjećam kako me mijenja. Na bolje. Jer je opet i opet i opet sve što znam, prekrasno biće oko kojeg se sve vrti i lomi, moj glavni grad, tako smiješna kad se napije, tako neodoljiva kad obasjana laptopom slaže plejlistu i pjeva Sisters of Mercy, neki bridž ili ce dio pjesme, tako sveta u svom tijelu, tako jedina na svijetu u tim svojim očima, zamusana pelinom, vitka i zaljubljena i hrabra, bespomoćna u pijanstvu i mučnini i uzela bi je doma i pazila na nju i drugi dan je liječila vodom i juhom i mirom. Moj smiješak s ulica. To je Alica.

Ovih dana ljubimo se u hladu, pazeći, naravno, na zmije. Nema ovdje poskoka, ali ima otrovnih kapetanica. O tim ultratankim gmižućim ubojicama možda drugom zgodom. Njen jezik mi je igračka. Pljašće, pljušće i plješće po mom slatkom krugu. Slova se ne stignu zalijepiti u riječi od tisuća i tisuća kubičnih kilometara sline. Zalijeva me saliva, saliva me slina fina.

Ne mogu sad više, Perlas. Uzbudila sam se i proizvodim med. Kapljem. Pišem ti skoro.

Namaste,

M.

19.06.2006, Voli Oz

 

♠     ♠     ♠     ♠     ♠

 

Draga Aleksandra! U povodu jučerašnjeg međunarodnog dana borbe protiv opojnih droga ili kako se već točno zove to licemjerje, povodom sveopće hajke na marihuanu, rezultata najstručnijih istraživanja o tome što potiče, a što ne potiče konzumaciju te smrtonosne drožine, izjava svjetskih farmaceutskih lihvara te najava skorih testiranja radnih ljudi i studenata od strane gospođe Kosor, ministrice za doticaj s realnošću, odlučili smo se priključiti borbi protiv zla, pa smo smotale najveći džoint što ga je srednjejadranski akvatorij ikad vidio! To nije bilo nimalo teško s obzirom da jedna trećina otoka ima bogate samonikle njive progresivne herbalne mutacije što ju je Ivan Lesinger u svom stručnom radu nazvao Cannabis Sativa Ezzianna sp, a na Ezu je zovu „joka“. To znači jaka. Mogu samo reći da, ako ga ikad zapamtim, jučerašnjeg popodneva ću se sjećati dok sam živa.

Pomonina spretnost pokazala nam je kako je to kad studentica koja svu akademsku praksu obavlja prstima, uhvati cigaretni papir i odluči od njega napraviti zabavu. Kad je umjetničko djelo od prutića došlo do pola, Alica je ustanovila da joj nikad do sad nije bilo tako toplo pa nas je počastila skidanjem kupaćeg i paréa. Nije prošlo puno sekundi prije nego smo i Po i ja pustile svoje tete na sunce. Sigurno si sad misliš da znaš koliko je bilo sati kad je čak i Po, naša dobra stara sramežljiva Po, pokazala cicu.

Kad ljeto sjedne na vrat onda ljudi uspore. Čak i oni koji si to ne mogu priuštiti uspore između redova. A mi smo usporile na kraljevski, pravi pudingaški način i u jednom trenutku smo bile toliko gole i spore da smo mogle osjetiti plimu i oseku krvi, potpuni neuspjeh inhibitora oko moždanih ganglija i kako žlijezde proizvode svoj saft, ritmično cmakajući. Jedan je dupin, kao onaj što u „Amarkordu“ lažovu Bisceinu kaže „mama“, naslonio glavu na ono što se ovdje zove riva i glatkom njuškom crtao naše portrete po pijesku. Možda to sve i nije istina, ovo s dupinom, ali tko to može dokazati kad nam se još i danas, dvadeset i nešto sati kasnije, dupin smije i smije i smije i ne prestaje. Prejako, Perlas, prejako.

Kad smo dolazile na otok na naslonjačima u katamaranu pisalo je upozorenje u slučaju havarije, „dress warmly and don’t forget drugs if you use them“. Uprava je, naravno, mislila na lijekove. Mi nismo. Možeš mislit koliko je tu smijeha bilo.

Namaste, namaste, na mom srcu spava!
Neka spava, neka spava, otpala mu glava!

Matilda Voli Oz.

27.06.2006.

 

♠     ♠     ♠     ♠     ♠

 

Draga Aleksandra! More je odabralo najbolji put. Vrhunsku, nepatvorenu, nefejkanu tolerantnost i prihvaćanje. More zna da sve ide u krug jer i ono samo ide u krug. More svakog prihvaća isto. I staru debelu babu i mladu mršavu djevojku. Isto će prihvatiti, smočiti, namočiti i rashladiti i one koji se kunu u smrtnu kaznu i one koji se protiv nje bore. More je slijepo, a ne pravda. More je stara plava (mada više volim ono siječanjsko sivo more s bijelim pjenastim posjekotinama, al dobro) bara koja svima otvori vrata. More je u savršenom zenu. More voli i muškarca i ženu.

Daj, koncentriraj se, ne samo da pametuješ nego si počela i rimovati – duo od njih dvije mi se smije. Oke, počela sam rimovati što znači da sam se preraznježila i da mi ova poslijepodnevna polulitrena kupica hmeljnog razgovora češlja kosu prema nazad i da ne mogu više nastaviti o ovome jer slijede preromantizirani samodopadni zaključci. A ko da ovo do sad nisu bili? Ko da samo more prihvaća sve jednako? To je rekla Pomona. Zakapana domaćim sladoledom od dagnji i sa origami kapom od Slobodne Dalmacije pokušava vokalno imitirati Natašu koja se, sva sreća, zlobno se radujem, cijedi od znoja u gradu jer mora učiti, učiti, učiti i po psihologiji smrditi, smrditi, smrditi. Sad se jako smijemo. Joj, da nas čuješ, Perlasica! Pičkasti zvon odbija se po kalama i kamenim dverima. Neka ga.

Pomona nastavlja. Bilo koji oblik prirode prima svakog čovjeka isto. I star i mlad i bogat i siromašan smrznut će se na minus šezdeset. I visok i nizak i muško i žensko umrijet će od žeđi u pustinji bez vode. I glup i pametan i debel i mršav će patiti od nedostatka kisika na sedam ili osam milja metara. Nema tu, priroda ne diskriminira! I ćelav i kosijaner i…

Kosijaner je smijeh jer postaje kosijander pa onda Sanader pa santander i kanader i kenjader i Šlomi Aber i Kajin i Abel. Znaš kako to već ide, Perlasica. Za Alicu kosijaner može samo „truliti u patikama“ pa razgovor ode u smjeru Branimira Štulića. Ja sam izjavila da taj tip može bit malo zemaljsko božanstvo samo zbog jednog stiha (hrpe apsolutno genijalnih pjesama i albuma, politička bulažnjenja i ostale fusnote me uopće ne zanimaju; što se mene tiče, Johnny može sto puta biti Srbin ili Nizozemac ili Kot-d’ivorljanin, boli me ko što njega boli za mene), a on ide:

briga me frajeri za vaše reklame
ovuda su prolazili i drugi prije vas

Kad prigrliš takvu filozofiju bude ti lakše. Moderni kapitalizam nije lak za preživljavanje.

Daj pusti to sad, kakav moderni kapitalizam, jebo ozbiljnost, čuj ove zrikavce, vidi ove plave, miriši ovo ulje…

Istina, mislim na Alicin komentar dok me polijeva maslinovim po trbuhu. Koliko god me ovaj otok voli teško se potpuno opustiti. Pomona u zanosu pjeva najmanje tri strane vinila „Ravno do dna“ od ukupnih šest i još i još, naravno i isključivo, uvozne pive parkirava se na stol iz ruku najsporijeg, ali najboljeg konobara na svijetu. Zove se Marko, zovu ga Kale, al mi ga zovemo Hjui jer liči na pjevača Fun Lovin’ Criminalsa i ima još dva tjedna do broda koji će ga odvesti u zemlju novaca.

Žuta tekućina stavlja utege na tečnost Pomoninog ionako izbastardiziranog hrvatskog pa krene frfljanje, sedam-osam riječi odjednom, cijelu rečenicu poželi kresnuti u sekundi. Smijemo se, pa još malo povišenih samoglasnika zvoni po kamenu i straši brze gušterice. Sprema ih po škujama. Bez obzira na sve borbe koje vode vrijeme i alkohol i koliko god mi željele da alkohol pobijedi, potrebno ti je vrijeme. Ono je dobro jer je, kaže Woody, prirodin način da spriječi događanje svih stvari odjednom.

Dajte mi svega! Neautoritativno naređujem članici otočne družbe koja potrebne sastojke nosi u kupaćem, pa onda, zamotana u ulje, češnjak i ružmarin, još uvijek mislima na more koje svima pruža ruke na isti način, skočim, barem u glavi, iznad otoka, iznad plavetnila, iznad avionskih linija, iznad visokih ptica, iznad grudastih sivih stratokumulusa, vlaknastih cirusa i sličnih nakupina… Skočim i šta vidim? Kada puše vjetar, onda more ima strije. To je, nažalost, još uvijek jedina sličnost između mene i mora. Trajne i duboke napukline kože koje se uglavnom dobiju trudnoćom… Hm? Možda rodi moj vječni ostanak.

Namaste,

tvoja M.

07.07.2006, Voli Oz

 

♠     ♠     ♠     ♠     ♠

 

Draga Aleksandra! Dobile smo tvoje pismo i ne mogu ti prepričati koliko smo bile izvan sebe što ćemo se uskoro vidjeti! Tri, četiri mjeseca nisu toliko puno, to prođe odmah, bžžžljk i evo tebe nama! Super! Donesi nam neke votke. A daj, a daj, a daj! Ne mora bit Parliament.

Tvoje pismo nas je zateklo u tužnom stanju. Završio je teror svjetskog prvenstva. Zidane je dobio zlatnu loptu, a ja zlatni napad anksioznosti. Sva sreća da teta Tomica zna mješavinu domaćeg čaja, snažnu narodnu supstituciju za Helex. Mislila sam da ću biti sretna, da će me, kako se ono kaže na današnjem materinjem, oprati. Zaprljalo me. Kraj terora lopte znači i kraj našeg posjeta Ezu. Za četiri dana idemo natrag. Ovo je popis stvari u koje se vraćamo, a sastavile smo ga zajedno:

 

u mrtvačku glavu

u želudac na smrt bolesne krave

u majku svih bolesti

u gnojnu ranu sidašice

u tisućutristotrinaestu

u kuke i noževe

u dekoncentracijski logor

u septičke palače moderne arhitekture

u mrak i ridanje

u sprovode i karmine

u automobilske nesreće

u smrad i amputacije

u smolu

u boripova usta

u unatrag

u tri pičke kurčeve mile materine

u garažu, bejbe

 

Kažu da mali Isusić plače kad mladi ljudi sami sebe diraju. Noćas je, onda, isplakao more. Ne znam čija žlijezda suznica je povezana sa situacijom kad mladi ljudi diraju jedni druge, ali i taj katolički svetac je noćas imao poplavljen celestijalni stan. Alica i ja oprostile smo se s otokom na jedini pravi način. Jedino tako se guši čemer od partence.

Vratit ću se, Perlasica, obećajem ti to, još ovog postojanja!

M.

10.07.2006, Voli Oz

 

♠     ♠     ♠     ♠     ♠

 

Draga Aleksandra, pišem ti ovo posljednje pismo (jer odsad ćemo opet na mejl) ponovno iz loše stare Kelerice. Pišeš mi da nisi znala šta mi je to „namaste“ pa si izjahuala. Al to značenje šta si našla nije točno. „Namaste“ je skračeno od „nama ste svi vi šta slušate narodnjake kurac pušili!“ xe xe xe xe xe

Oke, sad kad sam ispuhala nepotrebni napad dobre volje, mogu dalje. Vratila sam se i da, sve je isto. Pa stišćem i stišćem. Jer je to stara navada hrvatskog na-ro-da. Vruće je za umrijet. Jedva preživjeti ljeto znači lako poginuti po zimi. Stišćem i plačem. Al ne kao beba. To je skoro pa nesvjesno, potpuno instiktivno plakanje bez ikakvog razuma. Ili kao djevojka. Odavno je moj nedostatak prerastao spolne podjele i mutirao je u velikog bespolca i skače van iz boripovog tobolca kad god je toplo, a stalno je toplo. I ne kao Nataša kad joj ga je Zeleni Robert stavio u zweite klasse bez upozorenja, a njoj su prvo potekle suze pa je tek onda reagirala. Ovo sam morala spomenut jer to što smo vidjeli u parku prije dva dana kad smo išli špijunirat to dvoje bilo je najbolje što se desilo otkad mi je Jack Nicholson rekao ono za miša i lava. Joj, za Jacka ti nisam ništa ispričala! I za Barretta isto! Kad se vratiš ispričam ti sve.

Plačem, onako, suho. Moderno i za sebe.

Dok smo bili na otoku umrlo je točno i slovima, šestoro stanovnika Kelerice. Među njima i moja najdraža učiteljica iz Orwella. Sječaš se stare Caravaggio iz kemije? Vi ste imali drugu, vama je bila Sipička, Slovenka, al možda se ipak sjećaš učiteljice Edne? I njen muž je stradao. Sve ih je unakazio borip. Isisao pa poslagao na hrpu. Sad ga ima sve više i više u uličnim razgovorima jer očito se spušta do naselja sve češće i sve bezobraznije. Čak ga je jedan šole uspio i fotografirat, ali mu je murija zaplijenila fotku jer ne žele šireću paniku. Kao da su panika i paranoja ikad pitale muriju za mišljenje. Možeš mislit kako je ovdje. Baka kaže da pretjerujem, da sam psihosomatska tempirana bomba i da sve to tako jako uzimam k srcu jer nemam vjere. Da sam loše jaganjce božje. A ja kažem – agnus dei, qui tollis peccata mundi, dona mihi pacem. Dona mihi pacem ili jednostavno odjebi!

Namaste,

M.

18.09.2006, Kelerica

 

♠     ♠     ♠     ♠     ♠

 

 

Dodatak četvrtom poglavlju
POPIS OTOČANA PO SELIMA VELI EZ, MALI EZ, SKALIN I FLITIN

Veli Ez

1. Marla (Polonijo) Bornael-Brnčić (1929.)
2. Giuseppe (Deuterio) Ezanino-Argento (1934.)
3. Marnico (Giuseppe) Ezanino-Argento (1950.)
4. Matijana (Matija) Ezanino-Argento rođ. Barešić (1953.)
5. Irma (Marnico) Ezanino-Argento (1976.)
6. Kalist (Eugenio) Skvažin (1929.)
7. Sautist (Eugenio) Skvažin (1928.)
8. Veljko (Andrija) Lukatela (1940.)
9. Milena (Josip) Lukatela rođ. Milinklade (1940.)
10. Gabriela (Josip) Milinklade (1942.)
11. Davor (Stjepan) Lukoran (1948.)
12. Eufemija (Tomislav) Lukoran, rođ. Mikić (1949.)
13. Stjepan (Davor) Lukoran (1971.)
14. Nikola (Nikola) Ezanino (1932.)
15. Nikola Secondo (Nikola) Ezanino (1933.)
16. Seska (Manovelo) Ezanino rođ. Justini (1933.)
17. Franka (Manovelo) Justini (1938.)
18. Stanka (Ante) Kalinestra rođ. Rožmanić (1957.)
19. Ivan (Avelin) Kalinestra (1958.)
20. Marko (Ivan) Kalinestra (1974.)
21. Avelin (Nikola) Kalinestra (1934.)

 

Mali Ez

22. Ante (Matan) Sklepić (1940.)
23. Nortist (Eugenio) Skvažin (1928.)
24. Ana (Hermann) Bebulić rođ. Puisse (1932.)
25. Matija (Stjepan) Lukoran (1951.)
26. Marija (Branko) Lukoran rođ. Bebulić (1953.)
27. Celestin (Octavio) Ezanino-Pirin (1925.)
28. Ravael (Lukan) Skalin (1927.)

 

Skalin

29. Maurin (Lukan) Skalin (1921.)
30. Lucija (Paur) Trope rođ. Skalin (1919.)

 

Flitin

31. Marija (Paur) Flitin rođ. Skalin (1918.)