Ulica Helen Keller | Enver Krivac

Deveto poglavlje
SASTANAK UPRAVNOG ODBORA TVRTKE „UNIVERSAL EXPORTS“

 

 

nikad nećeš znati
kako sam te kao dijete
gledala iz sjena
Goldeneye, Bono

 

 

ISTINA BR. 9

Generička patnja pandan je originalnoj patnji.

Prava generička patnja mora biti esencijalno ekvivalentna originalnoj patnji kojoj je već odavno istekao smisao te je stoga moguća njena primjena kao jednakovrijedna zamjena za original.

Generička patnja mora imati istu aktivnu supstancu razočaranja, istu dozu nemoći, način gledanja kroz prozor autobusa, kvalitetu besmisla, neškodljivost tuđeg uspjeha ili sreće, učinkovitost depresije te indikacije za primjenu kao i original, te mora biti uzgajana pod uvjetima dobre tlačilačke prakse.

Generička patnja u svom razvoju prolazi jednako striktne provjere preznatiželjnih nevjernika i jednako dosljedne poruge i podsmjehe kao i originalna patnja.

Uvriježeno mišljenje da je generička patnja manje vrijedan surogat originala je sasvim netočno. Pogotovo kada govorimo o generičkoj patnji koju stimuliraju neprijateljske sredine pod striktnim pravilima zajednice. Tome u prilog ide i činjenica da eventualne razlike između pojedinih patnji mogu kod originalnih muka katkada biti značajnije prisutne nego što pokazuju proizvoljno i površno kalkulirane razlike između originalne i generičke patnje. To se vidi u utjecaju mnogih pomoćnih faktora kao što su ekonomska ovisnost, suđenje prema vanjštini, predkoncepcije i predrasude, napuhavanje praznih ega, čista, ali i slučajna zloba, manjak inteligencije i takta, degenerično rodoljublje, fanatična predanost nepotrebnim nusproduktima ljudskog društva kao što su sport, socijalne mreže i slično.

Generička patnja osigurava visokokvalitetni bed za apsolutno ništa novaca te tako omogućava slobodu biranja za patnike svih statusa i adresa.

Generičku patnju treba razlikovati od tzv. patnje-kopije. Ona nije generička patnja jer bespotrebno poštuje regulativu društva, što znači da se pojavljuje samo u privatnom, nenametljivom, kontroliranom, pacifističkom i blagom obliku. Patnja-kopija za razliku od prave, nekontrolirane generičke patnje moguća je samo kod onih kod kojih je prava nesreća slaba. Patnja-kopija se kod takvih površnih, sezonskih ili pomodnih nesretnika pojavljuje iz koristi ili dosade i rijetko ima identičnu kvalitetu originalne ili generičke patnje.

Je li to dovoljno dobar odgovor na tvoje pitanje, draga sestro, dragi izrode? – Tilda završi svoj poduži odgovor na sestrino pitanje „Kako ti se sviđa moj novi crni Max Factor?“ i servira podpitanje – Je li ti sad jasno zašto si ti fejk, a moja katastrofična i jedina opcija vlastite budučnosti ima krila kao da ima srce od taurina ili je pegaz iz Tristar Columbia Pictures loga?

 

 

SASTANAK UPRAVNOG ODBORA TVRTKE „UNIVERSAL EXPORTS“

Pričaju tako, a sjede za stolom, a na stolu tri litre i tri vode i malo pite od krumpira, gospodin Connery, gospodin Moore, gospodin Dalton, gospodin Brosnan i gospodin Lazenby. Na stolu su još i karte za belu i sidmera, interkom i mali radio kojeg je gospodin Dalton kupio u Metrou, na putu na sastanak. Iz njega svira lokalna radio postaja pa i nema baš puno reklama, samo glazba, dosadni američki hitovi puni rasne samodopadnosti. Gospodin Connery ustane, a u očima mu neprijateljski odsjaj kao da mu u rožnicama živi prodavačica u butiku.

GOSPODIN CONNERY:
Dobra večer. Prije nego što počnemo htio bih se zahvaliti gospođici Moneypenny na kavi. Turska?

GOSPOĐICA MONEYPENNY (preko interkoma):
Ne, filter.

GOSPODIN CONNERY:
A. Svejedno, kad je dobra!

MISS MONEYPENNY (aussi):
Je li to sve?

GOSPODIN CONNERY:
Da, hvala.

Zvuk isključivanja interkoma. Gospodin Connery gasi radio.

NASTAVLJA:
Počinjem ovaj sastanak zahvalom svima što ste došli i što ste odvojili vrijeme od svojih uobičajenih zadataka kako bi se okupili ovdje u svrhu jedne jedine rasprave a to je ona o tome što se to događa u Ulici Helen Keller, kućni broj 62. Gospodine Moore, izvolite.

GOSPODIN MOORE:
Hvala, gospodine Connery. Dakle! Do nas je doprijelo nekoliko uznemirujućih činjenica o dotičnoj mladoj gospodični Sarapin, krsno ime Matilda, koja očito, je li, anticipira veliku promjenu u svom životu.

GOSPODIN BROSNAN:
Oprostite, gospodine Moore, a što znači ta riječ… Anticipira?

GOSPODIN MOORE:
Gospodine… Brosnan? Hm?

GOSPODIN BROSNAN:
Molim vas, znate kako se zovem, nema potrebe za tim forama.

GOSPODIN MOORE:
A za vašim… Forama… Ima potrebe?

GOSPODIN CONNERY:
Gospodine Moore. Gospodine Brosnan. Upozoravam vas odmah na početku da kao predsjedavajući neću trpiti osobne razmirice i da ću ih sankcionirati na najstroži mogući način. Pokušajte zaista biti gospoda.

GOSPODIN BROSNAN:
Svakako, gospodine Connery. Primite moje isprike. Južina je.

GOSPODIN CONNERY:
Dovitljivo. Svoje meteopatske dosjetke ubuduće zadržite za sebe. Gospodine Moore, molim vas, nastavite.

GOSPODIN MOORE:

Svakako. Dotična mlada gospodična Sarapin u posljednjih je nekoliko mjeseci u priličnoj mjeri postala svjesna okružujuće i približavajuće promjene. Ona, naravno, ne može još u potpunosti razlučiti realne indikatore od svojih osobnih mladenačkih strahova i obrazaca ponašanja, da ne spominjemo njenu seksualnu orijentaciju koja…

GOSPODIN DALTON:
Seksualnu orijentaciju? Mala više voli rupe od izbočina!

GOSPODIN MOORE:
Iako je vaša rječitost primitivna, može se reći da ste pogodili metu s opaskom, jer „mala“, kako ste je, gospodine Dalton, tako pokroviteljski nazvali, voli dotičnu Alicu Plötzer, boja očiju smeđa, grudnjak broj tri, primarni interesi fotografija i poezija, s kojom, u što ćete se uvjeriti ako pregledate datoteke od petog mjeseca pa na dalje, i opći. Svakako je gospodična Plötzer vrlo bitna i za daljnju istragu, no, ostavimo je sad po strani.

GOSPODIN BROSNAN:
Tipično. Svakoj drugoj curi je primarni interes fotografija ili poezija. Danas svako ko ima fotić je fotograf. Di su oni dani tamne komore?

GOSPODIN LAZENBY:
Otišli su u šoping. Fotošoping.

GOSPODIN MOORE:
Kao što rekoh, ostavimo gospodičnu Plötzer po strani.

GOSPODIN DALTON:
Malu na stranu, a?

Gospodin Dalton se nasmije i uputi nekoliko tipičnih muških seks-kužiona u smjeru gospodina Brosnana koji mu uzvrati smijehom i uzdignutom čašom miješanog, a ne trešenog gemišta. Smiješak obiđe prostoriju.

GOSPODIN CONNERY:
Vi ste si baš odlučili smanjiti plaću ovaj mjesec, a?

GOSPODIN DALTON:
Predsjedniče?

GOSPODIN CONNERY:
Oćete dat gospodinu Mooreu da završi pa da onda možemo svi izvadit metar i mjerit si kurce do ujutro?!

Svi ušute.

GOSPODIN CONNERY:
Postajem prestar za vaše infantilne igrice.

GOSPODIN DALTON:
Ispričavam se u moje i u ime gospodina Brosnana. Molim vas, gospodine Moore, nastavite.

GOSPODIN MOORE:
Dobro, dečki, evo… Još minutu, dvije da kažem što imam pa onda još George, je li, gospodin Lazenby da obavi svoje i onda konoba, ok? Ok. Gdje sam ono stao?

GOSPODIN BROSNAN (prošapće):
U govno… (nastavi glasno i ozbiljno) Kod gospodične Plötzer.

GOSPODIN MOORE:

Svakako! Hvala, gospodine Brosnan. Je li, gospodična Alica je ljubavni i seksualni interes našeg subjekta i ako želimo saznati koliko točno naš subjekt zna, a koliko samo misli da zna što će joj se uskoro dogoditi… Mi se moramo približiti Alici… Ili, kad smo već kod toga, njenoj prijateljici i ramenu za plakanje broj dva. Gospodična Pomona Pimliko, boja očiju smeđa, grudnjak broj dva, primarni interesi kemika i keramija. Pardon, kemija i keramika.

GOSPODIN CONNERY:
Dobro, dobro, to je ta… Pomona zvana Po, nju smo obradili prošli put temeljno. Hvala, gospodine Moore. Mislim da je sad vrijeme za gospodina Lazenbyja.

GOSPODIN DALTON:
Oprostite, predsjedavajući, što vas prekidam, no, postoji li mogućnost da izbjegnemo ovo silno dijeljenje gospodina kad se već svi predobro poznajemo i onako se inače zovemo osobnim imenima ili čak i nadimcima, jelda, Cuki?

GOSPODIN LAZENBY:
Luli mi ga frende ako me misliš tako zvat! Cuki ti je stari, jebote on!

Smijeh opet obiđe sobu. Svi se smiju osim gospodina Lazenbyja i gospodina Conneryja.

GOSPODIN DALTON:
Ne, ono, mislim stvarno! Sori, Cuki… (gospodin Lazenby mu na to hladnog izraza lica, gledajući u sasvim suprotnu stranu pokazuje srednji prst) Ali, to gospodine ovo, gospodine ono nam samo produžuje sastanke i skraćuje vrijeme za konobu! A ja sam čuo da je stari Sean isfuro neke stare berbe za kraj stare godine, a?

GOSPODIN CONNERY:
Go-spo-di-ne Dalton! Dok sam ja predsjedavajući i dok smo ovdje u službenoj sobi i dok razgovaramo o poslu, ja za vas nisam Sean! A pogotovo ne STARI Sean! Ok? Obraćamo se jedan drugom službeno i bez distrakcija s kojekakvim referencama na aktivnosti u slobodno vrijeme! Je li to jasno?

Nitko ne odgovora ništa.

PONAVLJA:
Pitao sam je li to jasno, go-spo-di-ne Dalton?!

GOSPODIN DALTON:
Da, go-spo-di-ne predsjedavajući!

GOSPODIN CONNERY (ispuše zrak, klone glavom i kaže ispod glasa):
I, usput, vino je muškat žuti, berba ’83.

Napetost popušta u milisekundi. Smijeh obiđe prostoriju, no, ovaj put na licima sve gospode. Čak i službenost gospodina Conneryja popusti na kratko. Čuju se povici „Majstore!“, „Legendo!“, „Joj, bit će svega!“, „Ove godine sve u kobasice!“, padne i pokoje davanje petaka, a gospodin Brosnan bio je toliko slobodan da je i zapjevao „Gori Lampard nasred Vinkovaca“. Komešanje završi.

GOSPODIN CONNERY:
Dobro. Zahvaljujem svima na smirivanju strasti. Khm, kao što rekoh, odnosno kao što sam htio reći prije ovih prekidanja… Hvala gospodinu Mooreu na uvodu. Sad je vrijeme da nas gospodin Lazenby izvjesti o jednom značajnom novitetu do kojeg smo došli, evo, nema ni dvanaest sati. Gospodine Lazenby, izvolite.

GOSPODIN DALTON:
Ajmo, Cuki!

GOSPODIN BROSNAN:
Cuki, majstore!

GOSPODIN CONNERY (nakon što ih je gađao zlatnim šiljilima za olovke):
Kuš, pizda mu materina više!

Gospoda Brosnan i Dalton se smire. Gospodin Connery se okrene prema gospodinu Lazenbyju.

GOSPODIN CONNERY:
Molim vas.

GOSPODIN LAZENBY:
Hvala, gospodine Connery. Ovako. Kao što je gospodin predsjedavajući najavio, iznijet ću vam podatak da je naša mala organizacija službenim kanalima došla do ovog… (otvara aktovku, zastaje sa rečenicom dok ju ne otvori, a onda pojavom male crne bilježnice nastavlja) Predmeta koji će nam u ovim danima što su pred nama uvelike pomoći u razvrstavanju činjenica od pretpostavki i stvarnih saznanja našeg subjekta od njezinih tlapnji i mladenačkih strahova. Radi se o njenom dnevniku kojeg smo uspjeli, zahvaljujući vještoj akciji kodnog imena „J. W. Pepper“, nabaviti direktno iz njene sobe. U ovoj maloj knjižici krije se pregršt, naravno, kodiranih informacija o tome koliko naš subjekt, ili, bit ću toliko slobodan da je prekrstim u subjekticu…

Gospodinu Daltonu je to iskreno smiješno.

GOSPODIN LAZENBY:
Heh, da. Uglavnom, tu su informacije koje naš Odjel za šifriranje i kontrašifriranje tek mora odgonetnuti i kontraodgonetnuti, a koje će nam na kraju istrage pokazati da li subjektica zna što je čeka u ovih nekoliko slijedećih mjeseci ili ne, jer, pazite sad dobro, ako zna, morat ćemo je uhititi i resetirati joj pamćenje pomoću sofisticirane tehnologije ultraotrovnih strelica koju smo, zahvaljujući gospodi Moore i Brosnan, uspjeli udžbenički sprovedenom akcijom oteti od ukrajinske znanstvenice, vrlo uslužne doktorice Bukakenko. No! Ako ne zna, pazite, ako nije svjesna što joj dolazi u susret, bez obzira koliko i što osjeća i koliko se i čega točno boji, morat ćemo je ostaviti kakva je. Znači, bez uplitanja, samo promatranje.

GOSPODIN CONNERY:
Gospodine Lazenby, počastite nas nekim odlomkom iz tog dnevnika.

GOSPODIN DALTON:
To sam baš htio reći, go-spo-di-ne predsjedavajući! Dajte nam primjer! Možda možemo to razbucati i bez odjela za le šifriranje! Ipak smo mi tu neki, ono, ne, mislim, neke, ono, face i to. Mislim, šta ne?

GOSPODIN CONNERY:
Da, mi smo face, ok. George?

GOSPODIN LAZENBY:
Gospodine Connery?

GOSPODIN CONNERY:
Ispričavam se, zbunjuje me svojim laprdanjem. Dakle, go-spo-di-ne La-zen-by, izvolite.

GOSPODIN LAZENBY (otvara posljednju ispisanu stranicu koja se više sama otvorila nego što ju je on morao naći, nakašlje se i krene):
Ponedjeljak, dvadesetsedmi jedanaesti. Naslov: Život na tavanu. Namaste. To je pozdrav neki indijski, provjerio sam kod gospodina Klaića. Dakle! Drago mi je što navratiste. Evo što sam zaključila ne-živući-već-samo-ubijajući-vrijeme ovaj vikend. Nije zdravo gledati televiziju jer onda čovjek može vidjeti kako se ne treba ponašati, a to nije zdravo jer homo sapiens još uvijek ima puno majmunskih gena, vjerovali u Darwina ili ne, misli na gospodina Darwina, khm, a majmun radi što majmun vidi. Zato je bonton danas redundantna pizdarija i ima posprdni prizvuk. Zato se svi ponašaju tzv. moderno, kao da još jučer nije postojalo poštivanje i skromnost i odmjereno zdravlje u komunikacijskim kanalima koji su iskopani oko nas. Nije dobro gledati televiziju jer, kad buljiš u njihove uredno dizajnirane kockice, onda možeš vidjeti i izjave uredno dizajniranih šatro šarmantnih, a u biti ozbiljnih poslovnih ljudi u odijelima koja su šivana od niti kose djece trećeg svijeta koja za pola jabuke mjesečno rade u tvornicama čiji su vlasnici ljudi kojima ta odijela tako lijepo stoje. Protivno je zdravom razumu, ako takvo što i postoji, da takvo što i postoji!

GOSPODIN MOORE:
Uuu, ovu malu nedvojbeno muče paranoje dimenzija xanadske državne granice. Ispričavam se, gospodine Lazenby, to je bilo jače od mene. Molim vas, nastavite.

Gospodin Connery ga ružno pogleda.

GOSPODIN LAZENBY:
Nije dobro gledati televiziju jer onda možete vidjeti i još neke druge stvari od kojih vam krenu misli, a od misli krenu i izjave, a od njih pogotovo krenu konfrontacije i komfrontacije i sukobi mišljenja koji opet, ako ih se ne zna ishendlati, dovode do magle u životima. Puna nam je mansarda magle. Toliko je ima da suklja kroz prozore. Odlazi u ulicu, pa u grad i onda ga zagađuje u istoj mjeri koliko on zagađuje i mene. Novi odjeljak. Kaže njemački direktor hrvatskog telekoma, odgovarajući na pitanje zašto su otvorili veliki centar u Rijeci, da je Rijeka grad koji se širi i raste i da je bitno da su ovdje. Mislim si, meine liebe herr, je, možda i raste fizički, dizalice ko mehanizirane bauštelske šije metalnih dinosaura privređuju plaće i glasove dok bljuju gotove zgrade, garaže, trgovačke centre, tunele i još malo garaža, ali gdje je onaj drugi rast. Ovaaj, fali joj upitnik na kraju te rečenice.

GOSPODIN CONNERY:
Nema veze. Šta piše dalje?

GOSPODIN LAZENBY:
Oprostite, gospodine predsjedavajući. Dalje nema baš smisla, mislim, pogledajte sami, rukopis joj se mijenja, vidi se da sad piše brže i s više grešaka, očito je uznemirena. To je zaključio i naš psihoevaluacijski odjel.

GOSPODIN DALTON:
Daj, samo ti čitaj! Kad bi uzimali u obzir dokučivanja našeg psihoevaluacijskog odjela, cijeli 00 odjel bi radio tri dana u godini! Pa šta ne?

GOSPODIN CONNERY (mrzovoljno):
I to je istina.

GOSPODIN LAZENBY:
Ok, čitam dalje. Kaže ovako. Nema podjele između muškog i ženskog spola. I jedan i drugi su isto senzitivni prema ljudskoj zlobi, a ona je ogromna.

GOSPODIN MOORE:
Oprostite, gospodine Lazenby, jednostavno vas moram prekinuti. Ima li u tom tekstu nešto iz čega možemo saznati ono što nas zanima? Sve ovo do sad, a nekako sam uvjeren da ćete se svi složiti sa mnom, mi se čini kao tipično mladalačko-tok-svijesti-dnevničko-iživljavanje. (Zapjeva.) Stranica dnevnikaaa… (Nastavi govoriti.) Takve stvari piše moja nezakonita unuka, mislim. Naravno da u tome što naša subjektica priča ima i univerzalnih i vrlo inteligentnih istina i opažanja, pogotovo je ovo zadnje o ljudskoj zlobi točno, u što smo se svi već ovdje prisutni preko dvadeset puta uvjerili, je li, ali ima li tu nešto… Nešto što nam može konkretno pomoći?

GOSPODIN LAZENBY:
Gospodine Moore, bojim se da je sve do kraja takvo.

GOSPODIN CONNERY:
Dajte nam još sempl kakav, dajte, no.

GOSPODIN LAZENBY:
Dobro. Evo, odlomak na drugoj stranici počinje ovako. Ja imam prozor točno iznad glave, jer baka je staroj i starom na poklon kupila tavanski stan. Bravo, baka! Izvrstan odabir nekretnine, ali zašto je morao biti na baš takvoj nesretnoj lokaciji? Tako lijepo mogu zaključiti, zbrajajući oblačne i zvjezdane noći iznad glave, je li Rijeka sunčan ili oblačan grad. Zaključak. Oblačan je ko velika Orionova nebula u proljeće. Ili u bilo koje godišnje doba, što se bilo koje nebule tiče. A i ovaj grad, pogotovo ovo naše naselje, kao i Orionova maglica sama, koja se teleskopom nepotpomognutom oku doimlje kao tek još jedna Orionova zvijezda, a ona uz Bellatrix, Betelgeuse, Rigel, Saiph i ostale Orionove sjajne točke uopće to nije, čini se na prvi pogled kao pravi grad, a u biti je velika mrtva riba.

GOSPODIN DALTON:
George, molim te! Mrtva riba, fuuuj!

Osjećaj gadosti pojavi se na većini lica.

GOSPODIN CONNERY:
Gospodine Lazenby, molim vas, preskočite te poredbe.

GOSPODIN LAZENBY:
Imate pravo. Evo, prijeći ću na posljednji odlomak.

GOSPODIN MOORE:
U ime Kraljice i cijelog Commonwealtha, dajte!

GOSPODIN LAZENBY:
Što sad kad znam da borip nije zla životinja? Koga sad kriviti za ubojstva? Što sad kad znam da priča o Vinskom nije istinita? U što vjerovati? Ima li ovo naše naselje ikakve veze s mojim životom? Koga se sad bojati? Pitanja, pitanja, pitanja. Pitanja na koja ni baka ne zna odgovore. Ili ako zna, neće reći.

GOSPODIN MOORE:
Zanimljiv lik, ova njena baka.

GOSPODIN BROSNAN:
Da zanimljiv! Ja i Tim… No… GOSPODIN Dalton… Smo napravili dosje o njoj, ovolki je, ej! Ta žena je imala jeben život! Pa onda jebenu smrt! I onda opet… Jeben život! Bo! Jedino je još nismo fotografirali.

GOSPODIN CONNERY:
Kako to mislite?

GOSPODIN BROSNAN:
Pa tako, lijepo. Pitajte gospodina Llewelyna kad ga vidite. Svaki pokušaj fotografiranja gospođe Sarapin rezultira potpunim nepostojanjem njene pojavnosti na isprintu. Kao da je netko izbriše sa svake fotke koju imamo! Umjesto nje samo neke prozirne izohipse, šta ja znam, gličevi, kako se to već moderno kaže. Uglavnom, ono, ko da smo fotkali jebenog predatora.

GOSPODIN CONNERY:
Zanimljivo.

GOSPODIN BROSNAN:
Ludilo.

GOSPODIN MOORE:
Čudilo.

GOSPODIN DALTON:
Ko da smo u japanskom filmu, čovječe! Sve nešto. Gospodin Llewelyn je bio spominjao IMAX kamere, ali… To košta. Ali svejedno! Hororče. Kao da ona zvijer u šumi iza naselja šta smo je izsatelitali nije dovoljna.

GOSPODIN LAZENBY:
Izsatelitali?

GOSPODIN DALTON:
A, daj, to pokupim sve od ove budale Piercea! Dobro, Brosnana gospodina, šta. Poberem mu šprehu jer lupam sto noćnih šihti s njim u prisluškivanju nje i njene familije u onom jebenom kombiju!

GOSPODIN MOORE:
Ha ha, dragi moj gospodine Dalton, ja sam isto takav! Odem u Dubrovnik tjedan dana preko ljeta, znaš, pozovu me dok je kakav glumac još dole ili UN ambasadori dobre volje i slični praznoslamci ili ono gudalo Rachlin ili doktor Guggenheim iz Notornog vijeća Guggenheim i sva ta ekipa i već treći dan počnem natezat ko da sam iz Konavala!

Opet se, osim gospodina Conneryja, svi smiju.

GOSPODIN CONNERY:
Molim vas, kolege. Ne odugovlačite više! Završimo, ako zbog ničeg drugog, onda zbog odlaska dole u konobu! Ok, rekao sam to sad, da! Čim prije završimo ovdje tim prije pijemo muškat, a kad jednom krene opuštizacija ja ću te sam izgnjavit jesi uspio upoznat Terezu Kesoviju ili Vedrana Benića ili Niku Bulića ili čak onu malu iz Big Brothera, gledajte-ovaj-ples, ok? Ok? A do tad, molim vas, koncentrirajmo se na bitno! Evo, sad vas već i molim. Može?

GOSPODIN LAZENBY:
Pa, mislim, tataratara, tataratara… (letimično skenira ostatak teksta u maloj crnoj bilježnici) Da nema više ništa. Ništa bitno, barem za ovaj današnji sastanak. Još se malo čudi oko toga da borip nije nimalo opasan i ima još nešto sitno o tome kako voli Alicu i kako joj guza izgleda hip-hop kad se savije na određeni način.

GOSPODIN BROSNAN:
TO! To nam čitaj!

GOSPODIN CONNERY:
Gospodine Lazenby, hvala vam na vašem trudu. Dakle, kolege, što možemo zaključiti iz našeg današnjeg nalaženja?

Na pitanje gospodina Conneryja nitko nije uspio odgovoriti jer je tada kroz vrata ušao gospodin Craig koji je, kao novi direktor upravnog odbora tvrtke „Universal Exports“, raspustio sastanak i, nakon što je ukorio gospodina Conneryja što se predstavlja kao predsjedavajući, a i ostale zbog svog bahatog nepoštivanja kadrovskih promjena, uljudno uputio okupljene da se izgube iz njegovog ureda. Kad su došli do vrata prije spominjane konobe vidjeli su da ih je netko svježe zazidao. Nakon pomne analize dosjea Sarapin gospodin Craig odluči zatvoriti slučaj jer, kako je to naveo u službenom izvješću, „00 odjel nema nikakve veze sa životom mlade djevojke.“

„Gospodine Craig, vi ste naš novi heroj!“ – mislio je za sebe, dok je napuštao zgradu „Universal Exportsa“ u Katančićevoj, gospodin Lazenby kojem se ionako nije dalo ići na muškat s ostalima. On je oduvijek bio pošip tip.

 

 

Dodatak devetom poglavlju
ŠTO JE NA BADNJU VEČER TILDA NAPISALA U E-MAIL PROZORČIĆ I ONDA TO POSLALA ALICI PLÖTZER NA SOAPYSANDERSON@NET.HR

Moonshine. Nešto se u meni mijenja. Moony. Trebaš mi. Trebaš mi da preživim sve ovo. Ne želim ni pomišljati kad će se naš zajednički život dogoditi jer me to puni brigom, onako elegantno, kao što mljeveno napuni papriku. Samo hoću da znaš… Štogod da se dogodi, ti ćeš biti dj na mom vjenčanju. Jer to će biti naše vjenčanje. Drugog vjenčanja osim tog u mom životu neće biti. Volim te zauvijek.

M.

p.s.

Netko mi je ukrao dnevnik. Znaš onu moju malu crnu knjigu? Nadam se da nije mala beštija, jer ako skužim da je natjerat ću je da ga pojede kao Varalić svoj šešoar! Jesam ga ostavila kod tebe? Javi.

@@@ !!! ***