Ulica Helen Keller | Enver Krivac

Prvo poglavlje
POSEBNI UVJETI

 

 

dom, dečko, dom
svatko treba dom
Home, Iggy Pop

 

 

ISTINA BR. 1

Ulica Helen Keller proteže se od gruzijskog veleposlanstva do Ulice Georgea Orwella, uključujući i Trg Kláre Fehér, te zapadni dio Parka Egona Schielea. Kad se kaže Ulica Helen Keller, obično se misli na cijelu visoravan i naselje kojeg još, osim nekoliko ulica s južne strane, čine i sve ulice koje završavaju šumom. Cijeli taj kvart, popularno još zvan i Kelerica, najbolje je opisala Pomona Pimliko na nedavnom tulumu koji je priredila dok Rudolfa i Bete Pimliko nije bilo u gradu. Dva simpatična momka iz nakrivljene zgrade što gleda na park, Dario Telper zvan Tele i njegov frend Miki pravog imena Zoran Manojlović, onaj što je prije bio u kolicima pa je čudesno prohodao kad mu je familija napadnuta na pikniku, puštala su glazbu, po jednu pjesmu naizmjence, a onda je Pomona održala zdravicu u kojoj je samo htjela pozdraviti ekipu, pripita i smiješna u jednoj od onih svojih predimenzioniranih kariranih tuta, no alkoholom nagriženi oratorski labirinti skrenuli su je u tužni monolog o Kelerici, toj, kako ju je nadahnuto nazvala, krivoj cesti, zloj majci, miniranoj pustopoljini i duhovitoj božjoj zlovolji.

Njenu najbolju prijateljicu, Matildu Sarapin, posebno je dirnuo dio kad je rekla da ne zna kad je i gdje sve pošlo po zlu, usporedivši visoravan Kelerice i njenih satelitskih ulica sa svježe oličenom sobom koja s vremenom postane žutosmeđa od previše cigareta, kuhanja i drugih ljudskih aktivnosti. Jednom je baka Sarapin samo natuknula, onako, kroz razgovor o nečem sasvim drugom:

– Ovdje nisu svojevremeno htjeli smjestiti radnike, kao što je prvotno, valjda, bio plan, pa su takva naselja nikla ispod Kastva i drugdje po Rijeci, a kasnije su ovdje izbjegli i smještaj izbjeglica. Takva je bila direktiva, a hoteli u Kellerinoj, Gagarinovoj i Blizanaca Dunsten cijeli su Domovinski rat i poslije zjapili prazni. Čega su se urbanisti i krizni stožeri bojali? Ne bi ja o tome.

Pomona je završila zdravicu:

– …i zato dižem ovu čašu za kukavice!

 

 

POSEBNI UVJETI

Matilda Sarapin je u dvadeset i pet godina svog života upoznala najrazličitije vrste suza: ledeno krute, peckavo hladne, mlake, vruće kao granica Namibije i Bocvane, voštane, hlapljive i maglene, one koje liče na ajvar, one koje teku sporo, kao mrtve larve po hrapavoj bob stazi, one koje kaplju prema gore i razbijaju se o strop, koje cure kao sjajna smola iz sočne jele, koje teku pod tušem, kreću sasvim nenajavljeno, ostavljaju blistave pužje tragove, osmosmjerke, sudoku, kakuro, hitori, talijanke, prskalice, studence, rukavce, male pritoke s još manjim adama, lužnate, ljekovite, koje smrde kao octeni znoj i mirišljave suze, one od kojih u nekim francuskim selima stare žene rade parfeme vrijedne mnogih novčanica na mostove.

Svakako, najteže za podnijeti bile su one od samoće.

Jedino što je Matildu Sarapin, koju su svi koji su je voljeli najčešće zvali Tilda, moglo spasiti od otkrivanja nove vrste suza i na smrt gušenja ponedjeljkom bila je debela feta snijega koja je preko noći legla na krovni prozor iznad njenog kreveta. Otvorila je oči i ispustila glasan uzdah oduševljenja.

To je prepalo Anu Sarapin mlađu, rođenu 1992. na Sušaku kao drugu kćer Zlatka i Ane Sarapin, čija se navika da spava ispod kreveta više nikom od ukućana nije činila neobičnom. Ana je udarila glavom u dno kreveta, a njeno se jaukanje razbježalo i upilo u daske. Nekoliko minuta kasnije, dvije sestre Sarapin su brzinom, žiletima, a mlađa i aerosolom protiv silovanja, pokušavale izboriti pravo na kupaonicu. Uobičajena jutarnja socijalizacija.

Tilda bi voljela da je svako jutro budi Chrisopher Danfort Stevens riječima „Slušate KBHR, 570 AM, glas Arrowhead okruga!“, no umjesto evanđelja po Chrisu i ugodnih prožimanja Johna Coltranea, Walta Whitmana i Sörena Kierkegaarda, budi je lokalni radio kojeg sestra ostavlja na alarmu budilice jer joj je, kako sama kaže, dobra mjuza. I Tilda je voljela tu postaju, ali otkad je onaj jedan tip sa super glasom, turskim imenom i slovenskim prezimenom otišao, sve joj je, kako sama kaže, zakurac.

U maloj, ali dobro iskorištenoj osmokutnoj niši od kuhinje, Ferdinanda Sarapin, rođena 1901. na Sušaku kao jedina kćerka Otona i Milke Rancinger, kuhala je cikoriju i podgrijavala, za doručak, ostatke jučerašnje pite od koštica lubenice i škarpininih bodlji.

– O, dobro jutro, dame! Dobro jutrooo! – visoka žena sive kože i crvene kose prošarane mikrovlaknima paučine namjerno je govorila glasno. Kad je zgotovila doručak, uhvatila se novina.

– Vic! Ko je za vic?

– Čitaj nam vic! – najmlađi član obitelji Sarapin, šestogodišnji Martin, u teškim mukama i za njega i za majku rođen 2000. na Sušaku, nije imao problema s bakinim koncepcijama jutra. Uživao je u glasnim zornicama, a onda bi, pola sata kasnije, svojim prvim šulkolegama u životu, malim ljudima koje će tridesetak godina kasnije ili zaboraviti ili raznijeti u građanskom ratu, prepričavao bakinu selekciju naslova, gubeći pokoju činjenicu ili, uglavnom, dodajući.

– Dođe gremlin kod rabina u sinagogu! I pita ga, hehej, rabine, ja ti skupljam stara željeza, imaš ti šta za mene? A na to će njemu rabin, nemam ništa, gremline! Gremlin navalio, kaže, pa jel mi možeš dat ovaj tu, i pokaže na neko religijsko pomagalo šta je na prvi pogled gremlinu ličilo na staro željezo.

– Gizmooo! – zabavljao se mali.

– Pogleda rabin i vidi da je gremlin bacio oko na svijećnjak, znaš, onaj židovski pravi sa sedam onih za svijeću stavit, pa mu reće, ne. A pita gremlin da zašto? A kaže rabin, jer ga rabin!

Mali Martin velikim očima čeka nastavak. Ana mlađa ispaljuje kivne strelice iz rožnica direktno u bakino lice i tiho reži. Tilda gleda u šalicu i pretvara se u žalost.

– Aaa, zaboravila sam napomenuti da je rabin Dalmatinac! Pa zato kaže, raaabiiiiin!

– Šta je to raaaabiiiiin? I kako on priča kad je Dalmatinac? Oni psi u filmu nisu govorili jer oni ne mogu govorit. – iz Martina se prospe dječja enigmatika.

– Rabin je svećenik. Židovski. Ko naš. Velečasni. Zbašnik. – zašuška mama Sarapin, pa se, nakon zvuka, i sama pojavi iz hodnika kao pokrpana jutena vreća. Baka se sakrije iza tiskovine.

– Dalmatinci su ljudi. Koji žive u Dalmaciji. Split. Ne smiješ. To brkati sa. Dalma. Tinerima. Psima. Iz filma. I slikovnice. – lijevo joj je oko zatvoreno dok lebdi kroz veliku blagovaonicu.

– Sto put sam ti. Rekla. Zamolila. Da mu objašnjavaš sve. Sad ima jako puno. Pitanja. Objašnjavajte mu. I vas dvije. – ne okrene se prema kćerima.

– Isto. Kad vas Martin nešto. Pita. Odgovarajte mu. Lijepo. I lijepo s njim. Razgovarajte.

Ana Sarapin, rođena 1955. u Motovunu, kao četvrta kćer Antonina i Marinelle Melon, govorila je sporo i tiho. Dugogodišnje alkoholiziranje od nekad slavne kuharice napravilo je neautoritativnu sjenu. Od samog buđenja na koktelu alprazolama i brinjevice, šaptala je govorom koji je zvučao kao curenje plina.

– Matilda. Ti si starija. Pametnija. Ti pogotovo. Čula?

Mlađa kćer kreveljila joj se iza leđa glumljenjem mrtvačkih grčeva i tespijskim vježbama iz nepoštivanja i zlobe.

– Mama, Ana te imitira! – iskrenost malog prvašića.

Mama Sarapin nije se ni okrenula. Mumija koja ponovo uči hodati nestala je u dnevnom boravku, dobacivši iz mraka:

– Ana. Dobra budi.

Baka se pojavi iza novina, podlo kao Sunce.

– Ajde, ajde, doručak! Treba malog vodit u školu. I ti, Ana, požuri s tim! – uživila se u ulogu da bi zauzvrat dobila opak srednji prst od mlađe unuke, ispaljen iz šakaste baze kao metaforički projektil.

Ferdinanda Sarapin umrla je 1994. od cerebrovaskularnog inzulta, no nakon samo jednog dana ležanja u bolničkoj mrtvačnici ustala je i nastavila živjeti. Kad je izlazila, glavu je pokrivala kapom ili šiltericom jer joj je gornji dio glave bio tamniji. Nekoliko godina kasnije, Krešimir Mišak pokušao je napraviti emisiju o njenom fenomenu, ali sve je prošlo vrlo neuspješno. Od drugog dolaženja bilo ju je nemoguće uhvatiti bilo kakvom kamerom, foto, video ili filmskom.

– Možda IMAX kamerom, aliii… To je jako skupo! – predložio je jednom doktor Guggenheim iz Notornog vijeća Guggenheim.

S obzirom da nije imala ni puls ni neurotransmitere, baka je šakom i zavidnom brzinom zgrabila Anin izdvojeni prst i u dva ga pokreta slomila. Svaki trzaj uz pripadajući krckajući ton za koje se, nekoliko dana kasnije u razgovoru sa Pomonom i Porcijom, Tilda klela da je drugi bio skoro pa savršena oktava prvom.

Dugačka pjevna linija boli nastala je i, u pravilnom postepenom stišavanju, nestala dok je Ana mlađa urlajući pobjegla iz stana. Za Tildu je to bila, poslije snijega na prozoru, druga lijepa stvar tog dana. Da se nju pitalo, takvo što trebalo se dogoditi još prije koju godinu i onda opet i opet.

– Jedva čekam da mala beštija odraste i nađe nekog alkoholičara koji će je oženiti i odvesti na selo. – poželjela joj je nakon što su ulazna vrata zalupila. Iz dnevnog boravka čuo se škrip fotelje: majka je konačno došla do naslonjača i zasjela u položaj kojeg neće mijenjati za ništa osim biske, čašu od senfa punu Segesticine votke ili kriglu Old Richardsona, sve dok ne dođe vrijeme za spavanje.

– Kanada promijenila ime! Sad se službeno zove Xanada! – baka nastavlja listati novine.

– Novi boripovi napadi u Kellerinoj i Chapmanovoj! Ma daj! Matilda, sam ti rekla da postoji razlog zašto milicija zvrči po ulici gore dole cijelo jutro!

– Nisi.

– Ne mogu ih podnijeti otkako imaju novi… Je se to sad reće imidžing?

– Da.

– Mislim, treba i miliciji promjena vizualnog identiteta tu i tamo, ali koji se je to pametan i školovan dizajner odlučio na crnu mat boju i mrtvačku glavu!? Ni dosta šta tuku i maltretiraju kad hoće nego se još moraju tako i oblačiti. Ma, nek se muče! Nadam se da neće ništa otkriti! Jedino mi je malo žao… – pogleda opet u novine da bi bila sigurna za kim joj je žao – Ljuštine i ovih drugih. Pet ljudi je stradalo sve skupa. I onaj mali od Larme, kako se zove?

– Josip?

– Da, mali Pepić. Prokleti borip! I kakvo je to ime za životinju?! Borip! Da mu pička ona mate… – stane, pogleda Martina i objasni mu – Baka je ljuta. Ustane, ode u svoju sobu, zaključa vrata i pusti beščujan pakao po zidovima. Nakon pola minute vrati se ljubičastih očiju, češljajući se prstima i kašljucajući. Mali Martin nije shvaćao priče o boripu mada mu je dječja verzija zebnje grickala trbuh kad je dobio eksplicitno naređenje da se poslije škole ne ide apsolutno nikad igrati u šumu i da ne smije ostajati vani duže od pet poslijepodne. Tri, ako je zimsko vrijeme.

– Osjećam zatišje pred buru. – Tilda, tiho.

– Zatišje pred buru? Takva stvar se osjeća? – baka, glasno.

– Da, osjeća se. U glavnoj površinskoj veni noge, onoj debeloj šta ide preko gležnja. Zatišje pred buru je zao krokodil koji se tjednima moči ispod površine vode i nepomično vreba. Njegovo oko je bijela glava maslačka na bonaci. Mirno i cijelo. A njegov um je od kristala.

– Swarovski? – baka se hinjeno iznenadi i nasmije gužvajući usne.

– Stvari se odmotavaju nepovoljno za naše malo predgrađe. – kaže Tilda i pogleda je.

Baka joj žestokim očnim forhendom vrati pogled:

– Bravo! – i opet zaroni u novine.

– Šta se to kod nas događa? – mali Martin.

– Burki. – Tilda mu se osmjehne i pređe dlanom preko glave, radeći palmice od dječakovih vlasi.

– Šta se to kod nas događa? – ponavlja, a jedva slaže rečenicu od ekstremne mladosti koja ga je snašla.

– Ništa, Burki.

– Rekla je mama da mi morate odgovarat na pitanja.

– Pitaj baku… – pokuša se izvući, no odmah bude prekinuta:

– Ne, ne, ne… Tebe je pitao. – i čeka, znatiželjno kao makaki.

– Aaaa… Pa, vidiš… Neki ljudi su… Umrli?

– Umrli? Misliš, ko Fredi? – mali misli na bigla kojeg su lani uspavali jer su mu počeli rasti zubi u nekoliko redova i počeo je biti agresivan i proizvoditi zvukove nalik plaču male bolesne djece.

– Da, ko Fredi.

– Pa to je super! Sad će i ti ljudi isto otić u Zemlju Čokolade. Meni je baka rekla da je tamo Fredi otišao ono jutro kad smo se probudili a njega više nije bilo. I ja bi tamo.

Baka i unuka se pogledaju. Dvadesetak tisuća kilometara južnije, u istom trenutku, jednog je klokana na cesti u Novom Južnom Walesu udario džip.

– Burki! Ali tek kad budeš veliki! Zato moraš jesti svoj doručak da bi narastao i da bi ti se razvio mozak i onda kad ti se razvije mozak bit ćeš jaaako pametan! Oke? Ajde jedi, zakasnit ćeš u školu.

– Neću jest pite! Ima Linolade?

– Nema Linolade, moraš to pojesti! – baka je siktala iza novina, lomeći prosvjede.

– Ne mora pojest, ako neće! – Tilda je stala na barikade.

– Sve se mora pojest! – posljednja kugla iz topa.

– Zakasnit će! Ajde, burki, idemo! Danas te ja vodim u školu! – Tilda je uhvatila tane rukama, zavitlala ga nazad prema topu, pa onda, stvarajući privid hitnosti, brzim dizanjem od stola i pljeskanjem dlanovima, na prevaru digla brata od doručka. Mali Martin je odmah potrčao po torbu i kapu. Kad se vratio bio je potpuno opremljen mali vojnik. Poslao je baki vojnički pozdrav na kakvog ga je naučila. Okrenuo se i otrčao u hodnik. Tamo je Tilda Sarapin već obukla svoj prozirni skafander i onda su krenuli.

Prije nego ga je ostavila u školi, kupila mu je peciva s Feletti čokoladom, dva komada tijesta po kojima su Danira Botovac i njen mali dućan u Orwellovoj, strateški smješten na putu prema školi, bili nadaleko poznati. Onda se preko Chapmanove uputila do istočnog ulaza u park kroz kojeg se, preko Prolaza Germana Titova, spustila do Gagarinove. Grabila je prema Penskyjevom kafe baru, mjestu kojeg su ona i njene prijateljice zvale svojim. Noćni snijeg se zbog nedovoljno niske temperature nije održao i kišica je jela preostale nakupine. Gagarinova je mirisala na vlagu. Crvene fasade padale su u Tildine prevelike plave oči kao flekavi bolesnici.

– Opet si plakala? – pitala ju je Pomona nekoliko desetaka minuta kasnije, sjedeći udobno u separeu kod Penskyja, pućkajući Van Nelle motalicu iznad šalice Irish Creama koju je sama dizajnirala, modelirala, ispekla i obojala.

– Ko si ti, Drago Diklić? – Tilda je sjedila nasuprot i svojom i Pomoninom žlicom bubnjala na „Steady As She Goes“ od The Raconteursa po nogama koje je podigla u hindu petlju.

– Daaaj… Ozbiljno, plakala si. – otpuhuje – Jesi?

– Da, gospodine Dikliću, plakala sam. U tome sam šam-pi-ooon… – smijeh, pa taman refren kojeg isprati detaljnim žličnjacima po koljenima i zraku, onda otegne tzv. rok-facu, pa nastavi:

– Znaš šta? Prodat ću jednom tu tekućinu farmaceutskoj industriji za brdo para. Za Paramount! HA! Sigurna sam da s njom mogu liječiti dječju paralizu. Za tako plemenit cilj plakala bi četrdeset sati na tjedan.

– To je lijepo od tebe. Al, čemu suze, čemu sve?

– Ma znaš sve. Uvijek isto. Sad kad sam dolazila ovdje… Išla sam preko astronauta… I opet sam se uhvatila kako razmišljam o dalekim zemljama, udaljenim krajevima, ono, šume na Hokkaidu, bircevi u Reykjaviku, dučani u Thimphuu, košarkaška igrališta u Marakešu, znaš na šta mislim? Biciklističke staze u Milwaukeeju, saloni za biljar u Rangoonu, knjižnice u Oslu. Kad me to uhvati onda sam… Sva onako… Žvrljk! Nemoguće je ovdje živjeti, Po. Nemoguće. Kako izbjeći konfrontacije i komfrontacije? To je isto, znaš, samo što se jedno piše s greškom.

– Vidjela sam ti sestru malo prije kad sam dolazila ovdje. Šta joj je bilo s prstom?

– Baka joj ga je SNAP!nula jutros. Trebala si čut to. I vidjet.

– Vidjela sam je s Robertom Zelenim i s onim droljicama maloljetnim… Kako se zovu? Od staroga Bukse i one babe šta je prošla s kolačima. Šta ima pekaru. Znaš ih. Sjede iza Nacijevog kioska i pobratimljuju se radeći koktele od uzajamnih krvnih grupa. Tvojoj sisterici je prst ovakav, čovječe!

– A šta ste vi, gospodine Diklić, tamo radili?

– Mislila sam da se tamo nalazimo danas.

– Pomona, jebote! Tamo se ne nalazimo već… Već…

– Znam, al pukla me nostalgija… Valjda. Uostalom, bilo je zauzeto. U zadnje vrijeme uvijek je. Sad te mlađe ekipe tamo vise. Kad me tvoja Ana skužila počela je pljuvat na mene. Mislim, mala je… Zlo živo. Ko ciklona neka živčana. Šta će sad s tim prstom? Šta stara kaže?

– Pomona…

– Znam. Sori.

– Gle, Po. Sukobi dolaze kao ciklone, kad si je već spomenula. Nešto se kuha u visinama pa se to sruši onda lijepo na tebe, bez upozorenja. I onda ta danima pripremana ciklona odjednom postane realnost i šta je sad? Možeš se samo čudit. Mislim, ja pokušavam sve sukobe šarmirati na smrt. Iskorištavam to što ljudi misle da sam lijepa. Nisam loša.

– Nisi loša.

– Al ne daju se svi sukobi uvijek šarmirati.

– Ja sam bolja. Imam bolje cice od tebe.

– Meni je lijeva veća od desne.

– To tako ide s cicama.

– Nego, Po. Po Pimliko. Šta ima s tobom?

– Ne znam. Sva sam neka… Ljenguza.

– HA! Da ljenguza! Ta riječ me uvijek sjeti na ljeto devedesetšeste.

– To je bilo smiješno ljeto.

– Nego, Pomona, znaš koga sam srela u subotu? Ej, slušaj ovaj spukines! Ti znaš šta ja sve prođem dok ne izađem iz Kelerice kad idem u dućan, dole u Konzum, za baku?

– Znam, prvo onog manijaka šta pušta zmije po stanu, pa mu znaju pobjeć van, kako se zove? Kesić? Kasić? Gasić? Kvasić?

– Nemam pojma. Baka kaže da ga zovu Ubojica. Zvali bi mi policiju zbog tog sadiste, ali šta ćeš kad je on glavni tamo!

– Onda, šta? Onaj perverznjak prije zavoja?

– Da, sa svojim crvenim očima i japanskim kamerama. E, kad prođem sve to još uvijek mi ostaje susret sa prodavačicom koja i nije toliko loša osoba i nema neke mane ali dugogodišnja nebriga za njeno dentalno stanje učinila je svoje na polju smanjenja elementarne simpatičnosti bivše maturantice trgovačke škole. I još povratak kući. I sad… Pazi… Vraćam se doma u su-bo-tu… I sretnem ja, taman poslije gruzijskog, Porciju Pelozu.

– Porciju Ćevapa?

– Da, šta?

– Šta nije ona u Zagrebu?

– Ne više. Vratila se s faksa… Zauvijek valjda. Puno novca, a malo gradiva, kužiš? Njen dečköööö, Marköööö, navodno diler iz nečeg što se zove Sopot Dva… Ha… Je dobio žešće po lampi i onda je odlučila da nema više i da napušta milje.

– Milje?

– Porcija Ćevapa, jebote! Naravno da je milje!

– A nije ona loša, u biti, znaš?

– A, znam. Ne bi se družili s njom da nije draga cura ful i dobra, al… Nekad… Ko da bi joj trebalo pokazat malo život. Onakvim kakav je. Da skuži. Da se ne blamira.

– I šta je bilo s njom?

– DA! Hvala! I tako mi brblj brblj, a ona odjedamput da da li sam šta viđala Perlasicu Aleksandru u zadnje vrijeme. Velim ja… Kako… Kad je nema u Hrvatskoj već oho-ho. I sad veli meni Porcija Ćevapa da je Aleksandra jadna hospitalizirana gore u nekoj sibirskoj umobolnici!

– ZAŠTO?!!

– Čuj ovo! Oporavlja se od… Egzorcizma.

– Egzorcizma?! Ma daaaj, Tilda, sereš li ga sereš!

– Najozbiljnije, Po, kunem ti se! Velim ja Porciji Ćevapa odi ti fino doma jer vidim da ti samo tako pričaš da bi me zbunila ili uplašila. Kaže ona… Ne, to je istina, njenoj staroj je rekla Aleksandrina teta!

– Perlasica?

– Da, Perlasica. Aleksandra naša. Da je na intenzivnoj jer ju je fizički iscrpilo i šta ja znam, ono, sranje generalno.

– Ne mogu vjerovat!

– Ni ja. Još uvijek… Vrtim tu scenu… I ne ide. Ono, inače… Slatka je Porcija cura i to sve al… Velim ja njoj… Imaš puna usta jezivosti.

– I šta je to bilo?

– Ne zna ni ona puno, veli, nešto… Četiri demona su je napala i da je istjerivanje trajalo mjesecima i da je pola ruske pravoslavne crkve sudjelovalo u tome.

– Ja ću poludit!

– Daj, tjerala sam si te misli iz glave… Pa sam meditirala… A ne znam meditirat… A kako sam sva neka ubi bože u zadnje vrijeme, a još plus ovo sve, nisam uspjela. Probala sam gledat neke nove pornografske klasike šta je baka sakrila iza seta vojnih enciklopedija.

– Ferdinanda ima njave?

– O, da! Stara luda žaba ima ogromni spindl krcat recentnim drkalicama. To si valjda dilaju njene afeže frendice između sebe. Al znaš šta je najbolje u svemu? To su ti sve sprženi cedei i devedei, a onda ona napiše onim flomasterom za pisat po cedeima gore lažna imena. Kao, da se ne kuži da su njave. Znaš, ono, nisu „Cougars In Heat 5“ nego su „Žene u NOB-u“. Ili umjesto „Mommies Got Boobs 4“ piše „Zadaci iz fizike“, ili tako nešto. Smiješno. Pod stare dane, i to. A meni pod mlade. Al zna pomoć. Veliki nemir, kužiš? Veliki, Pomona moja draga. Vijesti o Aleksandri Perlasici su samo zadnje ružne vijesti u nizu.

– Gle, sad, Tilda… Zaposjednuće… Ja ne znam šta uopće mislit o tome! To se događa, ne? Ljudsko iskustvo, šta ne? Za nju ništa čudno. Ona je uvijek bila emotivka prava, al ono, ne ova emo preseravanja nego baš proprio.

– Veli meni baka kad sam joj ispričala, kao, ma daaj, kao, šta se sekiraš. Mislim si, da, lako tebi srat kad si mrtva!

– Misliš da bi se i nama to moglo desit?

– Meni uvijek svi prigovaraju, kao, ti si preosjetljiva, al znaš šta im ja kažem na to? Mi smo hipersenzitivci! Mi imamo specifične aktivnosti mozga! A specifične aktivnosti mozga su puno ružnija stvar na danjem svjetlu od šnite Mavrovićevog kruha sa maslacem od kikirikija i dvije, tri fete Old Amsterdamera, znaš. Idemo jest?

– Ćemo ić. Ja bi rađe neki proljetni, tako neki sendvič ili pohane tikvice, ali… Si čula za napad opet?

– Mhm. Pepić Larma.

– Grozno, jebote! Grozno, grozno, gro-zno!

– Ne mogu vjerovat da ga više nema, ej, neki dan sam ga vidjela. Išao je s curom… Išli su, kao, da idu na Primal Scream negdje… U Mađarsku ili negdje. Stajali smo tamo, pričali.

– Sjećaš se kad smo bili u Uvali Scott, nas par, prošlo ljeto?

– Aha, bila je i Perlasica, eej, zamisli, došla je na ljeto. Brrrr. I Porcija Ćevapa. I Katarina i njen brat i Zeleni… Čak i Nataša!

– Ljak!

– I Pepić Larma i ona treba s kojom je bio lani, kao se zvala… Simfo, Nimfo?

– Zvala se Marina, al su je svi zvali Simpa.

– Simpa, da! Joj, bilo je vruće za umrijet, sjećam se. Nekad mi se čini da i jesmo umrle taj dan, a sve ovo poslije je ono što zovu život poslije smrti, ali… Nisam sigurna.

– Ja se sjećam da smo pile ledeni čaj s rakijom na plažici, a u boci je bio onaj majušni dekorativni kostur vjeverice po čemu su svi znali iz kojeg kvarta dolazimo. Do nas su sjedili oni srednjoškolci s kazićem i svirao je nečiju mp3 selekciju i bio je Kasabian, znam, ona tanananananaa i ta stvar i ful su pjevali, a mi smo se čudili kako znaju riječi od nečeg tako elementarno nepopularnog kod nas.

– Je, onda smo i mi počeli pjevat i skakat jer si ti varala pri miješanju koktela u korist vjeverane, a najbolje je bilo kad si skinula grudnjak i pokazala im onu tvoju bolesnu foru s prsnim košom i dnom boce pa su gimnazijalci pobjegli! A ona jadna cura je povraćala i niko je nije htio čekat od straha. To je… To je bilo smiješno! Ma, cijelo prošlo ljeto, kad se oduzmu neki određeni tjedni provedeni u bolnici, je bilo smiješno.

– Pepić Larma. Oćemo mu ić na sprovod?

– Naravno. Bit će masovka za svih pet. Ićemo stajat negdje iza.

– Tilda, je se ti bojiš?

– Da. Čega?

– Boripa.

– Jako. Kad razmišljam o tome. Imam ja još toga za bojat se.

– Da. Čega?

– …

– Zašto šutiš sad?

– Po. Po Pimliko. Promijenit ću se uskoro.

– Kako to misliš? Ideš na dijetu? Uopće ti ne treba.

– Ne, ne tako. Promijenit ću se skroz. Kao… Leptir. Ne, ne kao leptir! To je glupo, to je ofucano. Svi su uvijek leptir. I to šarenih krila. Bezveze.

– Nekad su te ofucane stvari najbolje za objasnit stvari, kužiš? Zašto ne leptir? Svima odmah jasno.

– U biti, ne znam. Može i leptir, ako hoćeš. Samo znam da ću se uskoro promijeniti i da neću više biti ovakva. Osjećam to iznutra. Nešto se zakotrljalo. Možda neće biti lijepo. Možda bude bolno… A možda… Možda bude baš prekrasno.

– Ko leptir.

– Da, oke… Ko leptir.

– Svi se mi mijenjamo, Tilda. Kako vrijeme prolazi, tako se i mi mijenjamo. Evo, šta ja znam, da je meni neko rekao prije samo pet godina da ću studirat keramiku… Ili da ću počet cijenit Franka Sinatru.

– Ovo JE svijet Franka Sinatre, mi samo u njemu živimo. Slušaj, Po… Nisi me shvatila baš… A nisam ti ja dobro ni objasnila. Neću postati tolerantnija, mudrija, snalažljivija, bolja s parama, organiziranija, manje ili više depresivno anksiozna ili sretna ili počet slušat mjuzu iz bollywoodskih mjuzikala. Dobro, možda ne ovo zadnje, al vjerojatno hoću, sve se rola s vremenom, ali… Nisam na to mislila. Govorim ti o tome da ću se STVARNO promijeniti.

– Na fizičkoj razini?

– Skoro.

– Šta, isto ko Aleksandra sad, šta? Pizdiš, znaš?

– Neee. Ne ko ona. Ne tako.

– Će ti chestburster izletit van iz međusisja?

– HA! Ne znam. Možda. Možda ne. Ali kao da mi se molekule preslaguju.

– Šta ti osjećaš svoje molekule?

– Ma joj… Tako samo… Verbaliziram to… Ne znam.

– Joj, Tilda. Luda si ko kupus. Na kraju ćeš i bit leptir.

– Kupusar.

Smijeh.

– Pomona. Jesi ti znala da u nekim selima na Hokkaidu prvo pojedu kravu, a onda je tek ubiju?

– Ma daaaaj, prestani!

Zapanjujuće je što sve djevojka sazna kad čita između redaka.

 

 

Dodatak prvom poglavlju
POPIS LAŽNIH IMENA PORNO FILMOVIMA KOJE JE BAKA NAPISALA NA PIRATSKE CEDEJE FLOMASTEROM ZA PISATI PO CEDEJIMA

flügelhorne & safalade

hrvatski olimpijski odbor – sažeci

tekovine hdz-a

señor biggles dictates a letter

nada dimić 1920 – 1942 (prvi dio: život)

nada dimić 1920 – 1942 (drugi dio: smrt)

američke snomorice

raymond luxury yacht (throatwobbler mangrove)

you can’t always get what you want

(but if you try sometimes you might find you get what you need)

žene u NOB-u

pinklec na rame

jadrolinija yeah!

ima sendviča?

sjednica gradskog poglavarstva

rezistenca e futile

trafostanice bruje

četrdeset prve švaba udario

četrdeset pete srbin pobedio

bimbobambo (bumbo)

strahote bleiburga

šećerdžino, šećerdžino, che cosa fai in mio giardino?

narodni običaji istočne podravine

zadaci iz fizike

haagški sud

češki kristal

ante đapić: govori 1997 – 1999

ubojstvo kralja aleksandra i druge pamtljive nezgode iz povijesti balkana

ante prkačin: moja poznanstva

kmekmez od šljiva

razvoj stočarstva u belgiji

zemlje zagreba

ćni

sumporna isparavanja

girls with far away eyes

hajo hajo ipsenajo

zavnobih – the complete zasjedanje

aleja glagoljaša

žvake žvazbuka

porinuće

poljubi me kato

nada iveljić: dobro jutro