Ulica Helen Keller | Enver Krivac

Drugo poglavlje
NEKE STVARI TREBA ZADRŽATI ZA SEBE, A NEKE NE

 

 

ponovo će se roditi iz pornografije sedamdesetih
nosit će dokoljenke sa stilom i tako nevin smiješak
Gay Messiah, Rufus Wainwright

 

 

ISTINA BR. 2

Martin Sarapin je sve znatiželjniji i znatiželjniji. O tome nema daljnjeg razgovora.

Možda ipak malo.

Pitao je neki dan baku zašto snijeg škripi kad po njemu hodamo jer Ferdinanda Sarapin je, sa svoja tri završena fakulteta i često osporavanim doktoratom, najpametnija osoba u obitelji. Njen autoritet lebdio je iznad mnogih tema, pogotovo otkad je umrla i dobila priliku o tome pričati. Tu škripu Krleža u „Baladama Petrice Kerempuha“ zove stric-vujc, a Ferdinanda Sarapin to zove najljepšom pjesmom. Ljepšom čak i od nacionalne himne, objasnila je jednom, pogotovo od kad su uveli da je obavezno pjevati integralnu verziju od 56 strofa i držati desnu ruku na srcu, a lijevu na lijevom uhu. Dodala je i da zvuk hodanja po zemlji prekrivenoj snijegom autentičnije predstavlja tu istu zemlju od neke pompozne pjesme iz starog stoljeća. Kaže:

– Sloj snijega je složen od granula leda sa zrakom između. Zbog toga što je sloj snijega većinom pun zraka, kad staneš na njega… Stisneš ga… Malo ili puno, ovisi o tome koliko je snijeg star, ili koliko je čovjek težak… On se stisne. Granule leda se tako trljaju jedna o drugu i to stvara trenje ili otpor. Aha. Što je hladnija temperatura… Veće je trenje između granula. Iznenadno spljoštenje snijega na nižim temperaturama proizvodi poznati krckajući zvuk. Na toplijim temperaturama, onima bliže topljenju, to trenje je smanjeno do točke gdje se međusobno klizanje granula čuje jako malo ili uopće ne. Teško je reći na kojoj točno temperaturi snijeg počinje pucketati, ali što je hladniji to je pucketanje glasnije. Kada na zemlji postoji debeli sloj svježeg paperjastog snijega, on upija zvuk. Kada je površina snijega glatka i tvrda, od starenja ili jakih vjetrova, nemoj se smijat, nisam na to mislila, zvuk će se od njega odbijati. Tako da nekad, ako se sve poklopi, možeš pričati u snijeg i komunicirati s ljudima umjesto preko telefona.

– A jel zato onda mi ne plaćamo telefon? – pita mali Martin, pa još jednom, tri-četiri puta sveukupno, ali nema odgovora. Baka je već tobože zaspala.

 

 

NEKE STVARI TREBA ZADRŽATI ZA SEBE, A NEKE NE

U utorak, dvadesetog veljače, veći je dio ulice Helen Keller, od stare Tvornice šibica do Mjesnog odbora, uključujući i dobar dio parka, sve do Srednje glazbene škole „Olivier Messiaen“, mirisao na svježe odrane vjeverice. Kad se karneval po okolnim kvarnerskim općinama približi kraju, u Kelerici kreće Festival Vjeverica. Djeca ih straše i tjeraju, lovci ih love, svećenik ih usmrti pa blagoslovi, žene ih spremaju na milijardu načina, okupe se familije, Festivalska i Trg Vjevergo budu puni štandova, jedu se tradicionalna jela od vjeverica, svira živa pleh muzika, pleše se i urlaju narodne separatističke ksenofobne himne. Tilda obožava to doba godine. Ne zbog vjeverica već što su gotove maškare, a hladnoća će potrajati barem još neko vrijeme. A i sjeća je na doba prije Interneta, kad je bila mala pa je i sama natjeravala vjeverice po parku i šumi.

– Jesi, jesi, sjećam se! – dobacuje baka iz svog pljesnivog kuta i dodaje – Jednog ćeš dana biti ponosna vjeveruša!

Vjeveruša je počasna titula koju tradicionalno nosi žena koja napravi najbolji vjé. O tome odlučuje žiri zvan Vjéće. Vjé je jelo od vjever-tijesta s vjeveričinim bijelim mesom, kuhanim na pari (i tako dalje, recept ima osam stranica u Wordu, bez proreda), koje mnogim neiskusnim kušačima izmami i pokoju suzu mada je Barbieri stavlja na visoko mjesto na ljestvici domicilnih ekstravaganci od mesa.

– Znaš šta? Ne želim bit vjeveruša niti jedne godine, a kamoli trčat po srebrnu ili zlatnu vjenku, ili, ono, to mi je najbolje, ulizivat se vjéćanicama! Ni nosit kitnjaste vijence, ni pljeskat svake godine istoj loše napravljenoj šestmetarskoj skvireli od stiropora da bi se gospođa Grevinger osjećala bolje! Niti imati IKAKVE veze s tim glupostima!

– Aha… – pokojnica u mirnom mrmolju – A vjever-kocke bi jela?

– Naravno da bi kad su jebeno savršene!!! Mrzim kad zaboravim dobre strane onoga što mrzim. – izjavi i odmah se sudari s lekcijom kućnog etiketa.

– Takve rečenice, pogotovo određeni pridjevi na j u ovoj se kući neće tolerirati. Pogotovo ne pred tvojim bratom. – govorila je tiho, pomičući samo donju vilicu oko koje su plesale crvenosive lijane. Pod kombinacijom vanjskog svjetla i trostruko tapecirane Raumlicht lampe koja je u sebi imala više grinja nego kandela, Ferdinanda Sarapin je izgledala opasno.

– Šta je to pridjev? Jel to kad je rekla jebena vjeveruša? – prospe mali gledajući kroz prozor zamašćen nosevima i prstima. Ferdinanda udari puninom dlana po kuhinjskom stolu. Žličica naslonjena na šalicu čaja od marcipana padne na stol i bijelom stolnjaku pokloni mrlju. Mali Martin poskoči pa se okrene. Ukopavanje. Nije prošlo ni dva puna dana otkad je baka našiljila nokte. To ponekad radi svojim Misono ili Wusthof ili u posljednje vrijeme, otkad je „Sumikama Cutlery“ otvorio ekskluzivni dućan u Truhelkinoj, Kasumi noževima da bi lakše sastrugala zapečeni kolorit masnoće iza štednjaka.

– Jel ih vidiš? – baka zaprijeti noktima bez ikakvog pokreta, očima i dalje u unučinim.

– Šta. Je. To. Palo? – procuri iz dnevnog boravka.

– Baka lupa po stolu. – mamin sin izvješćuje i gleda u pod.

Nastane tišina koju je prekidao samo usmjereni tračak fotona lomljen od staklenog krova zgrade preko puta. Svjetlo je probijalo rupu u debeloj samtenoj zavjesi i zasićeno rasplesanim atomima prašine završavalo, u obliku sjajne točke, na zidu oktogonske kuhinje. Ferdinanda pokaže zube kroz nagli, kratki, neprirodni kes. Dvjestopedeset metara južnije, u istom trenutku, komad torte na najdoljnjoj polici slatke vitrine u Penskyjevom baru izbljuvao je maslac na površinu, uneredivši glazuru.

– Ti to meni prijetiš? – Tilda pita smireno.

– Discipline u ovom stanu će bit, na jedan način ili drugi. – Ferdinanda odgovori smireno.

Na vratima od dnevnog ukaže se netom probuđena mama Sarapin u svoj svojoj slavi: natečena žena u razdrljenom bordo haveloku, po njemu mrlje od Queen Anne i sjajni tragovi bala od spavanja.

– U če. Je problm?

– Problm… – zastane, izdahne podsmjeh pod nos – Je u tome što je tvoja kćer razmažena prostakuša koja neće radit vjé. To je za nju ispočasti. Mi ostali smo OČITO svi BUDALE! A pogotovo JA jer mi je jedinoj stalo do nekakve… Tradicije u ovoj kući!

– Tradicija? – iza slijepljenih dlaka s majčine glave otvori se oko, pa drugo. Mutno-plava verzija Ane Sarapin kakvu ukućani dugo nisu vidjeli.

– Da, tradicija, Ana, tradicija! Šta ima loše u tome? I šta TI hoćeš? Sad si se našla dizat i brinut se, a? Di si bila do sad? A?

– Nanda. – pokuša izaći iz mame.

– Šta je? Govorila bi al je teško, jelda? Dani vina i ruža na mojoj grbači, jelda? Jel čuješ kako ti kćer psuje po kući? Jel znaš uopće di ti je DRUGA kćer? Nema je doma već ko zna otkad! Kad si zadnji put bi…

– FERDINANDA! – zamahne rukom, zatetura pa se opet uhvati drvenarije vrata – PRESTANI! Samo pre. Stani. A onda kad prestaneš. Onda se. JEBI!

Mali Martin pobjegne u svoju sobu.

– Ana, molim te, saberi se.

– NEĆU! Jebi se, Sarapinka! Ti i tvoja pamet. I svi tvoji pokušaji. Vođenja ove. Usrane familije. I tvoj sin. I tvoji. OBIČAJI!

– Reci joj, stara, reci joj! – navijala je u glavi Tilda, radosna zbog žara u Ani Sarapin, života kojeg dugo nije vidjela u divoti njihove stambene prašine.

– Da vam se barem. Vrati. D’Annunzio. Ako ćemo iskreno. On je jedino dobro. Što se ikad dogodilo. Ovoj. Tranzitnoj. Spavaonici.

– ANA! U ovoj kući… Čak ni za potrebe infantilne provokacije… Fašizam se neće… – baka se zapjeni, no Ana je opet prekine:

– SJAŠI! SJAŠI, GLUPAČO! A ti… – okrene oči prema zapanjenoj Tildi – Nemoj psovat. Pred. Malim.

Reće to i sruši se natrag u zamračeni dnevni boravak. Nekoliko boca zazvekeće.

– Odi razgovaraj s bratom. – baka, pomireno. Nakon toga je uspavanu pijanicu pospremila u fotelju pokrivši je s dvije deke.

– Ona ni ne kuži koliko je ovo naše mjesto na svaki mogući način daleko od Korza i Rive. Meni te rasprave o Rijeci, to nešto kao… Baština, pa… Šta Rijeka je, šta nije… To mene uopće ne interesira. Ovo je Kelerica, čovječe. Kelerica! Druga spika skroz. Ko da smo, ono, šta ja znam, Bjelovar, jebote, a ne Rijeka. Nek se Riječani s tim bakću. Bak-ću. Ću! Ću! – Pomona Pimliko, lijepa kao i uvijek, sat ili dva kasnije na Notnoj terasi Penskyjevog bara, u ruci joj plastična žličica omotana skorenim Irish Creamom.

– Ma pusti je. Ne da mi se više o tome. Di se skićeš, Po?

– Ću! Ćeš! Ću! Ćeš! Ma, joj… Oprosti, Tilda… Nisam htjela tlačit, ali…

– Ne, ne, ma daj, sve oke, Po, samo… Ne da mi se više. Do ovuda mi ih je. Di si bila?

– Išla sam u video. Glupi Zeleni Robert radi još dole.

– Još uvijek? Pa šta će mu to?

– A šta ja znam… Kretenbiokretenostao. Ej, ne da nemaju ništa nego nemaju ništa! I još uvijek imaju kazete! Stoji unutra ko relikt među reliktima. Mislim, ono, ja volim kazete, ove koje imam doma neću nikad bacit u smeće, ali… Daj, ono, dve i šesta je!

– I?

– Šta i?

– Gospođice Lizzy, kakve vijesti od gospodina Darcyja?

– Ma daj, Tilda, jesi ti normalna?

– HA!

– Fore su ti, ono… Dobre su ti fore ful. Nekad davno možda… Kad je Franjo Tuđman još strašio djecu… Robi je bio komad, al… U šta je izrastao. Bezveze već sto godina. Nosi majice i šalove na Armadu i ima taj… Neugodan sjaj u oku šta imaju svi dečki koji sportu pridaju važnost. Da nema toga možda bi ga i pitala da popijemo Irish nekad. Ovako… Pp! Teško. Daj, molim te, još je i politički angažiran! Uostalom, on sad hoda s Natašom. Ej… S Natašom. Ono.

– To mi je već neko rekao. To već dugo… Njih dvoje? Hm. Kakva kornjača od žene je to!

– Želva, jebote!

– Miss ambicije, doživotno. Neki dan na kafi, slušaj, upala sam u skroz neplaniranu diskusiju s njom. Znam da se to ne isplati, da, al svejedno, znaš ono kad ne možeš šutit a znaš da bi bilo najbolje za svih a najviše za tebe da umukneš al svejedno ne možeš i onda ode sve. Prebacila se, kao, na psihologiju i sad je to, naravno da je, broj jedan znanost, ostalo je sve kaco.

– Mogu zamislit… Naoružana stavovima do zuba.

– Je, o svijetu i životu. Živcira me jer je uvijek najpametnija i radi više od svih a ja znam da to nije zato jer dobro radi i rano se diže nego zato jer je najveći čmarator kojeg je ovaj patetični svijet ikad vidio! S njenim lijepim bijelim jedinicama i puš ap grudnjakom i pozitivnim sjajom u oku… Ma marš!

– Tilda. Daj, pliz. Ti si iznad toga.

– Da, da, naravno da jesam! Al znaš šta? Pobijedila sam je, svejedno. Ona meni da… –Tilda glasom krene imitirati Natašu Staver, rođenu 1985. u Rijeci kao jedinu kćer Dejana i Sonje Staver, što Pomonu nasmijava toliko da baca plastičnu žličicu na pod i pokriva rukama lice – Psihologija je super, psihologija ovo, psihologija ono, a ja njoj BUM! spiku od Davida Lyncha prodam ko svoju sopstvenu…

– Aaa, sopstvenu, Tildaaa!

– Kažem ja njoj, a klima u bircu mi tuče direktno u oči, bolje je ne znati previše o tome što stvari znače ili kako mogu biti interpretirane jer bi se inače mogla previše bojati pustiti da se stvari jednostavno događaju. Znaš to? Kao, psihologija uništava misteriju, kvalitetu magije i magiju kvalitete, reducira pojave na neuroze, ili šta ja znam s kojim se riječima još prave pametni, a kad se stvari imenuju i definiraju onda gube misteriju i potencijal za ogromno, prostrano i bezgranično iskustvo. Lynch samo takav, al ona to ne zna, kužiš, pa kreće, napada, kao ne napada, a u biti napada. Kao, ide u kino, a kaže da uči, a u biti ne uči i ne ide u kino, kužiš?

– Tildaa, jebem te!

– Zašto me lažeš, zašto me mučiš, ideš u kino a nejdeš u kinoooo… HA! Ili, kao… zašto me lažeš, zašto me mučiš, kažeš da učiš a UOPĆE ne uuučiiiiišš…

– …

– Jesi živa, Po?

– Ne, ti si. – Pomona kroz papirnatu maramicu kojom je obrisala suze – I šta ti je rekla, Nataša, šta ti je rekla?

– Ma… Pička. To ju je, kao, iznervoziralo. Naručuje još kave s onim svojim naglaskom. A joj velim, slušaj, Blofeld, ljudi su izmislili religiju i mitove da bi im barem nešto imalo smisla. Tvoja izmišljotina je psihologija. Nadam se da će ti pomoći. I odo van.

– Nego šta, nek jede govna. Nego… Jesi ti nju nazvala Blofeld?

– Da. Ernst Stavro. A ona je Staver, pa zato. A i neprijatelj nam je. Kao.

– Tilda, ja te obožavam! Žetedor!

– Pa hvala ti. Al to nije moja fora. To je Perlasica Aleksandra provalila još kad.

– Nego jesi se ti promijenila u leptira otkad smo zadnji put pričali?

– HA! Leptira, he, ne, nisam. Ali sam se promijenila.

– Kako, šta?

– Jel ti znaš Alicu?

– Alicu? Koju Alicu?

– Plecericu.

– Plecericu? Od Mihe staroga?

– Da, nju.

– Pa, ono, na bok bok smo, ništa posebno. Šta nije ona mlađa od nas dve godine? Ona je išla u razred sa Frlanom i Anicom Majstorović i onim zgodnim malim šta je igro nogomet, csss…

– Marohnić.

– Da, jebote, Luka Marohnić… U, on mi je bio slatki za popizdit. Ko zna di je sad, možda mlati lovu negdje u Parmi.

– Pomona. Lani smo mu bili na sprovodu. Borip. On i braća Grželja, peti mjesec. Našli su ih nasred…

– Nasred Feherice, nasred trga, sjećam se sad! Jebem ti život da ti jebem život!

– Dobro je, Po, ajde, šta ćeš sad, nisam… Mislim, nisam to sad htjela.

– Zaboravila sam to, znaš. Potisnula nekako, valjda.

– Nije ni čudo. Doktor Guggenheim iz Notornog vijeća Guggenheim kaže da ljudi potiskuju stvari nesvjesno, da je to neki mehanizam unutra i da on radi kao naš kontrolor. Nije baš da sam možeš to namjerno izblokat.

– Šta nismo mi pričali o Alici Plötzer?

– Jesam ja to čula korektan umlaut, gospođice Püüümlüüükööoo…

– Ha, ha, ha! Žabo s malim ustima! Da, jesi, ono! Nešto si mi htjela ispričati za Alicu PLE-CER? Evo, jel dobro sad?

– Oke, slušaj. Ti znaš, naravno da znaš, kakva je situacija sa telekomunikacijskim mrežama u Kelerici.

– O, kako da ne! Svaki put kad oćeš mobitelizirat onda moraš ić skroz do, skroz do, jebote, do Nacijevog kioska pa onda iza i kroz onu rupu u grmu maline. Antene su tu kod nas sve doviđenja. Jedino ona u pošti radi dobro. Relativno.

– Ni za živu glavu ne idem dole jer tamo radi nekoliko maminih rođaka i onda svi ispituju je li stara bolje ili prigovaraju da je doma dovoljno ne pazimo, bacaju recepte za detoksikaciju, ono, trideset dana limuna i cikle! Mislim, nisam ja kriva, stara skriva cugu i tablete i… Al, dobro. Nema veze. Enivej! Je kužite vi di mi živimo? Neki dan govori mi Porcija šta je čula od svog starog koji radi u Ministarstvu pčelarstva. Kaže, gradit će se Super Konzum na kraju gore, između Begovićeve i Orwella.

– Di je bio Akvatički? Aha, možeš mislit! Gore su jedva spomenik digli. Meni se čini da Porcija Ćevapa često laže, ali lagala bi i ja da sam pola života živjela tamo gdje je ona živjela. Ali, Tilda, ti mene zajebavaš, jelda? Nema Alice od Mihe staroga u toj priči, jelda?

– Po… Znaš šta je s Alicom?

– Šta?

– Razgovaram s njom već nekoliko tjedana.

– Dooobrooo?

– I kad razgovaram s njom neke čudne iskre…

– Tilda? Jebeš me?

– Zaokruže mi stopala i žile mi se prošire toliko da mi se od navale krvi zacrvene oči…

– Tilda, prestani. Prestani, čuješ?

– I krmelji mi postanu jarko crveni i misli su mi isto crvene i malo mi krvi pobjegne na uši.

– Prestani!

– I kad joj glas procvjeta iz slušalice mog finskog mobitela, slika više nije stabilna i cijelo nebo zuji i ja ne smijem nositi traperice onda jer mi se svaka pojedinačna plava nit denima pali i izgara u mikrojedinicama vremena kao misteriozna smrt.

– Misteriozna smrt? Matilda Sarapin je luda!

– Njen kuu i vuuu i uuu mi prže dlačice na nogama i malo gore više i znaš još di mi prže dlačice i čim više s njom razgovaram to mi manje trebaju Veet i Wilkinson i sati provedeni u zaparenoj kupaonici.

– Matilda Sarapin je… Lezbijka?

– I šum slušalice se religijski spaja s frekvencijom njenog toplog grla i spretnog jezika i ja moram mjenjati gaćice čak i ako pričamo o potpunim glupostima ili o tome koliko obje ne volimo EKV.

– Ovaaaaj… Dio teksta nedostaje. Ali ti voliš dečke, Tilda! Ne? U, jebote, sad kad razmislim… Pa ti nisi bila u vezi od… Od onog Robbie Williamsa, kako se zvao? Tilda?

– Alica sa C, Pomona. Hej! Alica sa C. Nema te pjesme, nema tog vina.

– Znači… Matilda Sarapin je lezbijka.

– Pa, vidiš… Može se to i tako reći.

– U, to je novo.

– Jesam rekla da se mijenjam? I dovoljno sam se promijenila da ti mogu konačno i reć. Reć to šta znam, ako ćemo 4real, oduvijek. Oće to bit problem?

– Tilda.

 

 

Dodatak drugom poglavlju
ŠTO JE JEDNO JUTRO TILDA NAPISALA U E-MAIL PROZORČIĆ I ONDA TO POSLALA ALICI PLÖTZER NA SOAPYSANDERSON@NET.HR?

Sanjala sam te jučer.

Da budem iskrena, sanjam te često, u serijama, po četiri noći za redom.

Slušati tuđe snove zna biti dosadno, ali moram ti ovo ispričati.

Ne znam je li to u redu. Ti mi reci.

Cijeli grad je na šinama. Ti i ja u hotelu, same u sobi. Čekamo prijatelje. Čekamo prijevoz. Same u sobi ti i ja. Želiš me grliti. Nije to u redu. Uvjeravaš me da je i da prestanem komplicirati.

Uvjerila si me. Prilazim ti s leđa. Obgrljujem te. Tako si sitna. Moje ruke poput muških, u mom licu tvoja silna crna kosa. Najsilnija crna kosa na svijetu.

U slijedećoj sceni se leđima i nogama guram s poda na niski krevet. Venecijaneri propuštaju dovoljno svjetla da se soba može zvati ozračjem. Krećeš se četveronoške. Sad si iznad mene. Moja preslika u ogledalu. Gladna si me. Gladna sam te. Zaustavljamo se na rubu.

Zar nismo na rubu? Sluđene? Ne znam, ti mi reci.

Ljubimo se i mekano je. Hormoni i dahovi rejvaju. Ali nije prljavo. Nježno je i tako ritmički. Dižeš glavu, šalješ mi tanke dugačke niti sline. Hvatam ih ustima.

Prekrasno je, znaš, ali ja se ne mogu oduprijeti krivici. Već u slijedećem činu moram moram moram neprestano provjeravati mobitel koji više liči na malu plavu mikrovalnu nego na telefon. Ljudi koje čekamo poslat će nam poruku. Sjećaš se, mi samo čekamo u hotelu.

Inboks zatrpava na stotine i stotine spemova, kao na mejlu, i ja ih moram, moram, moram brisati i čistiti da bi znali kad krećemo.

Zoveš me natrag na krevet. Ne mogu. Moram paziti na poruku. To nije san, to je sabotaža!

Ti si duga na dvije noge. Kad te vidim kažem… Home… Kao E.T. na kraju filma kad dođu po njega.

Reci mi, jesi li i ti prestrašena?

Namaste,

M.