Ulica Helen Keller | Enver Krivac

Sedmo poglavlje
ALEKSANDRA SADA SPAVA U VLAŠIĆIMA (U PLEJADAMA ALEKSANDRA SPAVA)

bila si u pravu za zvijezde
svaka je zalazeće sunce
Jesus, Etc., Jeff Tweedy

ISTINA BR. 7

Patnja je neizbježna. Nitko ili ništa ne traje zauvijek. Poslušajte.

Augusto Roe Ravanelli rođen je u Trstu 1924. kao Augusto Roe Pavanelli. Početkom 1951. preselio se iz Klane u Rijeku i promijenio prezime u Ravanelli zbog opčinjenosti bogom Ra. Krajem 1953. otvorio je prvu šiljarnicu olovaka u Jugoslaviji, no tek ju je 1986. mogao bez problema s vlastima dekorirati papirusima, staroegipatskim motivima, slikama faraona, bogova i piramida. Iznad šanka sa pos-kasom objesio je Champollionov portret i svaki je dan palio svijeću ispod lika velikog prevoditelja.

Mnoge kuće danas imaju uramljene jeftine kopije papirusa pod staklom, što i nije neki estetski Cho Oyu, no, malo je ljudi svjesno da će, barem po uvjerenju gazde Ravanellija, baš oni, vlasnici zidnog kiča, biti jedini spašeni kada se Veliki Ra vrati iz svemira.

Danas je Augusto Roe vlasnik, jedini zaposlenik i jedini stanovnik „Šiljarnice olovaka Ravanelli“, male kuće od crne cigle na kraju Poa Alpina ulice. Prije petnaestak godina to nije bila potpuna istina jer onda je imao Rinu, jazavčarku koju su mnogi klinci iz Kelerice obožavali. Najviše rastrčani trio. Tako je Ravanelli zvao Aleksandru, Pomonu i Tildu, revne kujicine prijateljice.

Rina i trio trčali su kroz skrivače, graničare i igranja vijetnamskog rata po nedovršenim kućama. A onda se jednog dana jazavčarka razboljela što nije bilo neobično s obzirom da je odavno premašila pseću stogodišnjicu. To je, naravno, pogodilo djevojke pa su je odlučile izliječiti. Pseću malaksalost i nevoljkost za igru htjele su rehabilitirati čajem od kamilice. Znanost dokazuje da još ni jednog bolesnog psa nije izliječio čaj pa tako nije ni Rinu. Kad ju je Ravanelli zakopao u šumi iza kuće, posvetile su joj pjesmu dua Eurythmics, koja se, od dana Rininog odlaska, zove „There Must Be An Angel, Rina“.

Sve jednog dana umire.

Dodao bi doktor Guggenheim iz Notornog vijeća Guggenheim – samo zato jer bez smrti nema života.

ALEKSANDRA SADA SPAVA U VLAŠIĆIMA (U PLEJADAMA ALEKSANDRA SPAVA)

Sve je počelo još vikend prije. Evo kako je to Tilda zapisala u svoj dnevnik.

„Nevjerni Toma je skraćeno od nevjerni Tomas, što je u biti nevjerni Thomas, što opet dolazi od nevjerni Thomassonson. Tko od vas čitača što mi kradu ovu teku ima teka i hrabrosti biti nevjerni Thomassonson? Preuzeti odgovornost tako se komplicirano zvati? Ne povjerovati u priču koju ću sad ispričati? Svi se sjećate, a tko kaže da ne, onda se komplicirano zove i odmah će ga biti sram pred sobom i sličnima, moje prijateljice Aleksandre Perlas koju su opsjednula četiri demona na kraju Rusije. Naša je draga Perlasica po povratku u Kelericu radila u „Šušnju“, bircu u kojem smo, prije nego je Pensky otvorio svoj pajzlić, stalno visili. I bilo nam je super tamo jer je imao neshvatljivo jeftinu kombinaciju kave i Bailey’sa i uvijek je svirala neka fina elektronika, tipa Boards of Canada i druge blipon-blepon muštrade sa Skama i sličnih glazbenih etiketa. Prava je istina da je zbog Aleksandre, njen stari, shrvan grižnjom savjesti što je svoju jedinicu odveo na hladni kraj slavenskog svijeta da bi mu stvarala ugođaj familije dok crnči za dolar i time je izložio zlim silama koje su, iako su napustile kćer, zauvijek raskopale familiju, kupio „Šušanj“ od starog vlasnika, gospodina Grevingera. Samo da bi Aleksandra imala gdje raditi, da bi se mogla vratiti u tzv. normalan život.

Gospodina Grevingera je poslije otelo.

I sjedimo mi tako, evo baš ovako, u bivšem omiljenom bircu i tresemo se nad našom starom prijateljicom. Perlasica, Perlasica, Perlasica! Sjedimo i cijedimo po Irish svaka i svaki slobodan trenutak kojeg Aleksandra ima između posluživanja gostiju koristimo za izmjenu riječi. Priča nam kako je u Sibiru kroz to kako nije u Sibiru. A nije toplo. Kako je bez prijatelja i ikog svog sjediti u stanu u mamutskom stambenom bloku socijalističkog betona dok iz televizora zvoni samo ruski, kuhajući ručak za starog tek svaki treći dan jer takve su mu smjene, a vani furija od minus dvadesetpet. Jedino, kaže, što je radila gore, a da je bilo korisno, bili su odlasci u kino gdje su svaki vikend, kad je stari bio slobodan, gledali stare američke mjuzikle. Neki lokalni Miška zadužen za kino program teatra Novolazarevskaja bio je privržen egzotičnom narodnom običaju američke filmske nacije da ljudi usred rečenice udare u pjesmu i ples bez pretjerano opravdanog razloga. Kaže Aleksandra da stihovi…

pjevam na kiši, samo pjevam na kiši
kakav veličanstven osjećaj, ja opet sam sretan
smijem se oblacima što tamni su tamo gore
u srcu imam sunce i za ljubav sam spreman
nek olujni oblaci potjeraju svakog sa mjesta
navalite s kišom, ja imam osmjeh na licu
hodam niz ulicu sa sretnim refrenom
i samo pjevam, i pjevam na kiši

…nigdje tako bajkovito i vanzemaljski ne zvuče kao u starom jakutijskom domu kulture s čijeg krova supersnažni pljuvač može birati hoće li hraknuti u Mongoliju, Kinu ili Okhotsko more, a sve to dok vani grize vjetar zubima od kristala. Da, brzo zamišljam, a Gene Kelly je bog na zemlji, celuloidni Terpsihorin muž, kišobran mu žezlo, Donald O’Connor desna, a Debbie Reynolds lijeva ruka i samo tako, u sekundi, u mojoj je glavi 1952.

tja-raaa-ra-ri-ra-raaa…

Znate da je, Aleksandra se pobrbljila, jugoistočno od središnje sibirske ravnice, pored mongolske granice, Bajkalsko jezero. Nastavlja, tamo smo bili jednom na izletu sa avionom i ne možete vjerovat, Bajkal je jedna petina zemljine slatke vode! Pusti ti to, ulijeće joj Po u oduševljavanje, to možemo vidjet i na Nationalu, reci ti nama jel bilo kakvih sibirskih pimpeka i jesu harašo ili je hladnoća baš sveprisutna? Perlasica se smije i obara pogled, a mi se isto smijemo i drago nam je što smo joj izmamili smiješak ispod upalih očiju. Kao da smo izmislile novi pogon, ono, takav ponos. Jel ti barem bilo toplo u stanu, pita Alica. Odgovor je pozitivan. Reko, ajde, barem to. Onda ode, a mi iskomentiramo. Pa se, nakon što odnese ta dva makijata i dvije vode, vrati. I tako u krug. Pabirčimo komadiće tankih uspomena iz tundre, između tuđih narudžbi, vješto izbjegavajući neugodnu temu zaposjednuća. Ja im recitiram jedinu pjesmu koju sam ove godine napisala, a one me sprdaju i, kao i uvijek, preglasno se smijemo.Mnogo je takvih krugova zaredalo, a onda se dogodilo.

U trenutku kad se dogodilo znala sam da sam jedina koja je to vidjela. Alica i Po su bile zauzete stiskanjem prištića na vratu. Jedan par, onaj za kojeg su bila dva makijata i dvije vode, zaljubljeno je gugutao, gubeći se u nježnostima. Oni ne bi primjetili ni da je cijeli Cirque de Solei umarširao u „Šušanj“ na dvadeset slonova. Tri mlađa dečka, od kojih je jedan bivši od moje sestre, provjereno, znam ja, jedini od duge linije mladića koji u zadnje tri godine nije dobio slatkog, trošila su zrak na temu sporta na drugom kraju šanka. Oni bi možda i uočili cirkusante, ali bi ih prvo pitali za koga navijaju. A ni Perlasica nije vidjela. Točila je Hoegaarden i crne su joj šiške skrile vid. Samo ja, oznojena u sekundi, vidjela sam tamnu sjenu kako ulazi kroz staklo prozora, nastavlja preko poda i majušnog separea i skreće pored dva poker automata koje ja zovem pokvarenim televizorima na kojima je stalno teletekst. Zatim je prošla kroz drveni šank i na kraju nestala u skladištu. Sjena se kretala sporo, lebdeći kroz predmete. Njena zasićena sivo-crna toga kao da je dolazila iz poda, a nastavljala se u stropu ili obratno. Šupčić mi se, bez moje dozvole, skromno potpisao na gaćice. Pisalo je…

Matildi, s ljubavlju!

Tvoj Strah.

Nakon nekoliko mojih „jeste vidjeli?“ i kratkog, jedva suvislog prepričavanja, Alica i Po uvjerile su me da nemaju pojma o čemu govorim i da najvjerojatnije fantaziram. Nepunu minutu kasnije dvije su žene od Aleksandre naručile kavu s „mlikon“. Kako je ostala bez „mlika“, otišla je u onu istu prostoriju u koju je otišla i sjena. Ne sjećam se kad sam bila tako ukočena. Možda onda kad je trebalo bježati u sklonište od pobješnjelog dupina.

Prvo se začuo prodoran vrisak. Pravi ženski, visoki. Nakon toga mala pauza, pa onda još jedan dublji, neljudski. Na kraju zvuk rušenja boca i onda najtiša tišina. Onaj bivši od sestre skočio je preko šanka i, hrabar mali, stvarno je, htio je ući u skladište, no ukopao se na vratima i izbacio iz sebe zastrašujući „jebote!“. Onda smo se i mi digle. Možda bi bilo bolje da nismo. Aleksandra Perlas ležala je na podu prekrivena tetrapacima i Bacardi Breezerima, potpuno i neupitno mrtva, otvorenih očiju. Usta su joj također bila otvorena, uobličena u zubato slovo „i“.

Perlasicu su odnijeli bolničari u bijelom i murjaci u crnom. Kasnije smo saznale da je umrla od srčanog udara.

Ostatak dana bio je mokar. Kiša koja razdvaja ljude počela je nedugo nakon Aleksandrinog zadnjeg vriska. Pomona je isto kišila. Alica ne. Ona je čvrsta. Ona je moj Kissinger. Ona je moja gospođica Podsuknjić. Ona je uvijek takva. Neko vrijeme me gledala kako plačem, fiksirana, a onda je pregledala račune, bacila Gundulića na stol i rekla – idemo. Otišle smo iza Nacijevog kioska, potjerale od tamo klince stisnute ispod tende i pile Jameson sve dok se nismo ugasile. Jameson je jak zaustavljač suza.“

Tri dana kasnije Tilda je u dnevnik zapisala još i ovo.

„Fascinantno je što sve djevojka sazna kad čita novine. Evo, jutros sam prvi put čula da je jučer bio državni praznik. Ono, blagdan. Ma kakav i koji? Idioti glupi, sve ste pomiješali! Ionako niti jedan spomen ne može vratiti mrtve. Pogotove ne one koji su završili na Skeletorovoj dijeti zbog državice koja posljednjih deset godina šafla blagdane kao šibicar na prošćenju, tako da ni oni kojima je stalo do zemlje u kojoj žive više ne znaju kad je koji blagdan i zašto. Molim vas samo jedno. Naštimajte da ih čim više bude na radne dane. Jer jutro je najljepše kad je neradno. Jutro je pametnije od večeri, ali je zato večer puno zanimljivija. Jutro je, uglavnom, sramežljivije od večeri, a to i nije neka poštovana kvaliteta. Jutros je, konačno, iz Kelerice pobjegla kiša. Iza onih brda gdje su sigurni europski domovi, nenamještena natjecanja za najljepši vrt i finska jezera. Gdje ljudi znaju najveću tajnu. Gdje su ljudi koje volimo još uvijek živi. Gdje su sazviježđa. Gdje su Plejade. Gdje je Aleksandra.“

Dodatak sedmom poglavlju
JEDINA PJESMA KOJU JE TILDA SARAPIN NAPISALA OVE GODINE

bejbe bejbe
što si tako sputana
nikad nećeš vidjet
ni nepala ni butana