Ulica Helen Keller | Enver Krivac

Treće poglavlje
ELIZABETH SHUE, NAŠA GOSPA OD URINARNE INFEKCIJE

 

 

kad se rodiš kao ljubavnik rodiš se u patnju
kao sve sestre po duši i braća po duši
Goodnight Lovers, Martin Gore

 

 

ISTINA BR.3

Glazbenu školu „Scuola Musicale di Gingko“ je u proljeće 1924. pokrenuo Espero Bello, učitelj glazbenog i virtuoz na harfi iz sela Bello pokraj Udina.

27. siječnja 1924. Riječka Država bila je anektirana Italiji. Rim i Beograd potpisali su petogodišnji sporazum o prijateljstvu, često narušavan incidentima s obje strane. Broj Talijana na Kvarneru i u Dalmaciji u tim se godinama osjetno smanjio, prvenstveno zbog egzodusa što je pratio povlačenje talijanskih četa iz Dalmacije, a potom i zbog neprestanog premještanja činovništva Kraljevine i njihovih obitelji na Apeninski poluotok. No, neki koji su odlučili ostati, kao učitelj glazbenog i ljubitelj planinarenja Espero Bello, ostavili su veliki trag unatoč prijetnjama. Pod njegovim tutorstvom stotinjak djece iz okruga Gingko, kako se onda zvalo područje današnje Kelerice, naučilo je note i približilo se uzvišenosti glazbe.

Nakon kapitulacije Italije, 8. rujna 1943, učitelj Bello nestao je preko noći. Glazbena škola službeno je zatvorena je 22. rujna. U zgradu se uselilo vojno zapovjedništvo koje je tu ostalo, nakon rata, u obliku administrativnih ureda JNA. Tako je bilo sve do siječnja 1976. kad je Armija zauvijek iselila iz Kelerice.

29. srpnja 1976. u renoviranoj zgradi počela je s radom „Glazbena škola Gingko“ pod vodstvom učitelja glazbenog i zaljubljenika u moto sport Dinka Prospera. Dvije godine kasnije mijenja ime u „Glazbena škola Espero Bello“, a na pročelju zgrade postavljena je i spomen ploča u sjećanje na osnivača. No, spomen ploča se skida i škola vraća staro ime već 3. prosinca 1979. zbog sramotnih rezultata istraživanja lokalnog povijesničara prof. dr. Franje Cekulića koji je otkrio zastrašujuću istinu o Esperovim nezdravim naklonostima prema djeci.

1. prosinca 1981. škola dobija svoje posljednje i konačno ime, „Olivier Messiaen“, po francuskom skladatelju koji je, malo je poznato, svoje djetinjstvo proveo kod majčine sestre, Claudette Anvers u dvokatnici koja i dan danas stoji u Ulici Mateja Velaščika. Profesor Dinko Prosper, učitelj glazbenog i predani taksidermičar, još uvijek je ravnatelj ove, danas nacionalno priznate, edukacijske ustanove.

 

 

ELIZABETH SHUE, NAŠA GOSPA OD URINARNE INFEKCIJE

Terasu Penskyjevog bara na križanju ulica Jurija Gagarina, Jagode Truhelke i Lauren Bacall zvali su Notna terasa zbog blizine Srednje glazbene škole „Olivier Messiaen“. S prvim danima svibnja terasa, koja je gledala na brdo Gingko i zapadni dio Schieleovog parka, napunila se učenicima glazbe koji su barsku literaturu zamijenili crtovljima. Note umjesto Novog Lista, partiture umjesto Jutarnjeg, Rahmanjinov umjesto Sporta, Elgar umjesto Kulture, Holst umjesto Horoskopa, Mahler umjesto Poslovnog dodatka, Oboussier umjesto Županijske kronike, Ligeti, Pärt, Glass i Reich umjesto Televizijskog rasporeda.

– Tri Irisha… Oh? Dva Irisha i… Makijato. I dec kole. I dec ol folks! – Alica naručuje za svih.

– A nama ništa? – Nataša Staver i njen službeni ljubavnik Robert Zeleni, kojeg su svi zvali Zeleni Robert, nepozvano su sjedali za stol. Alica, još neupućena u socijalne plime i oseke između Tilde, Pomone i Nataše, pomakne se i klimne im da sjednu. Tildino lice bilo je iste boje kao ono Zakarije Čargonje, bivšeg ravnatelja Osnovne Škole „George Orwell“ kada je dupin Kalbo počeo jesti djecu. Pomona je odlučila gostoljubivost privesti kraju.

– Šta je, Zeleni, čujem da si u mladim lavovima, a?

– Šta je, Pimliko, čujem da bi te borip mogao uskoro pojesti, a? – prgavi, pjegavi i preponosni Robert. Ubrzo Notna terasa postane glasan vatromet.

– Šta nije pohvalno kad se mladi ljudi uključuju u politiku? Kad bi bilo više mladih u strukturama… – Nataša na braniku svoga partnera. Tilda je prekine.

– Ne, nije pohvalno nego je sramotno… Za lavove… Kao životinje… Nazivati političku skupinu istim imenom. Jedino za šta su političari dobri jesu maske za pljačkat banku. Ej, zamisli da izađe neki hrvatski film u kojem se događa, ono, klasična holivudska pljačka banke, ali u Hrvatskoj, oke, gdje bi pljačkaši nosili maske Tuđmana, Pašalića, Šuška i ostale antipatične antibratije, ko ono kad američki predsjednici pljačkaju američke ušteđevine, kliše, al kod nas, kužiš…

– Nataša, jelda? – Alica odabere stranu.

– Da.

– Znam te ja još sa zbora. Kod Paškvanke.

– Sjećam se i ja tebe. Ti si Plecerova. Nisi dugo išla na zbor.

– Ne, nisam. Otišla sam kad smo prestali pjevat „Suo Gan“, a počeli udarat po klapama. Znaš li ti zašto su stanovnici našeg ponosnog naselja odabrali Georgea Orwella za čovjeka kojem će posvetiti osnovnu školu?!

– Jer je rođen u toj kući. – Nataša je stavila malo poznatu i po svijetu skrivanu činjenicu na usta kao prostitutka Kinder Bueno pred napaljenim razredom u tv-reklami.

– Da… – nastavlja lomiti bagrenje – Ali i zato jer je George Orwell bio pošten čovjek koji je znao da je politički jezik smišljen i napravljen da bi laži zvučale istinito, ubojstvo poštovano i da bi čistom vjetru dao izgled čvrstine. To su njegove riječi. Mrzim svakog političara jer u tom poslu nema dobrog.

– To je upravo ono što svi loši i nepošteni političari žele da ljudi misle. Moraš priznati da su vješti. – Robert se nasmije.

– Kurca moga! – Pomona isto.

– Nataša, idemo! Jebeš ove frikuše! Ne moram slušat propovijedi na planini Brokeback! – Robert agresivno ustane. Plastična stolica padne na drveni pod.

U Tildine obraze vratila se boja:

– Jebi si mater malo, znaš, Zeleni! A?

– Šta si rekla?

– Da si jebeš mater!

Mladi se lav digao na zadnje noge. Pomona je šakom stisnula čistu pepeljaru. Alica je zgrabila Schindelmeisserovu „Vladaj Britanijo“ iz ruku školarca za susjednim stolom i brzo je smotala u tuljac. Cijeli bar je zastao. Čak su i one djevojčure koje rade za Penskyja prestale koketirati s gostima i počele su, umjesto bijelo šmrkati, bijelo gledati.

– Ajde! AJDE, majmune! Buga buga! – Tilda je bila viša od Burj Araba.

Napetost je potrajala trenutak, dva pa se ispuhala.

– Idemo, ovdje smrdi na dildače. – pozvao je svoju partnericu kroz zube.

– Nema za vas nade. Mislila sam… – Nataša se popikne preko stolice na podu, popravi šiške i nastavi hodati za Zelenim koji je sad već marširao – Ali vi ćete uvijek ostat seljače! Šta ste mislile da niko neće saznat da ste dajkerice?! Vidićeš, Pomona, i ti ćeš uskoro počet lizat! Pazi šta sam ti rekla!

– Meri krismas, Blofeld! – dobacila joj je Pomona, puneći desnu šaku desnom dojkom. Sve tri šepurile su se nošene tsunamijem adrenalina. Tilda je omotala dlanove oko usana, glumeći megafon – Obaveštava se štab pete operativne zone da je akcija oslobođenja Notne terase sprovedena s uspehom… Dva mrtva, među njima jedan oficir… Zaplenjeno je tri hiljade puščanih metaka, više šinjela i druge spreme!

Robert Zeleni i Nataša Staver žurili su niz Gagarinovu, stisnuti kao pokisla verzija Boba Dylana i Suze Rotolo na „Freewheelin’“ naslovnici, a onda se Dylan na kratko okrenuo i poslao likujućim neprijateljicama gestu glasnog srkanja kroz napućene usnice.

– Marš, sisoje ušljivi! Ti ćeš nama boripa motirati! Davragda tebe isisalo dok spavaš! – Pomona, ali nisu je više čuli.

– Stvarno je bezobrazan. Jeste čuli kad je došao, odmah je…

– Je, odmah… Čujem da bi te borip mogao pojest! Ma, nabijem ga!

– Protiv koga se ti boriš? Jeffa Goldbluma? – đak glazbene škole prstom je pokazivao prema tuljcu u Alicinim rukama – Oprostite, jel mogu dobit natrag svoje note?

Tilda nikad prije nije morala stati u obranu svoje djevojke. Nikad prije nije ni imala djevojku. Imala je dva dečka. Prvi je bio Marin Mandlik zvan Knauf. Tilda ga je zvala Julije Knaufer. Stanovao je u Wellesovoj i bio je jedini iz generacije koji je s njom išao u istu srednju u Rijeku. Tilda je bila luda za njim jer je ličio na Robbieja Williamsa. Nije dugo trajalo. Ostavio ju je zbog Porcije Peloze. Drugi je bio Ivan Renčić iz Gabonjina, otok Krk. S njim je hodala na prvoj godini fakulteta. I on je ličio na Robbieja Williamsa. S njim je čak i spavala, no svaki put kad je u ruku ili usta uzela Konjića Gabonjića, ili ga je pustila kroz prednja ili zadnja vrata, znala je da tu još nešto nedostaje, da mora prepješačiti još nekoliko gora da bi došla do kuće u kojoj spava pravi Zmaj.

Zmajevi su, ispostavilo se, bili djevojke.

Sazrijelo spoznanje da je privlači isti spol punio ju je strahom i stotinama kompliciranih misli, poput odlaska kod zubara, ali nakon prvog poljupca s Alicom, sve dileme oko seksualnog identiteta su se istopile i ona je shvatila da ima zdrave zube. Sve je krenulo još na koncertu Depeche Modea u Zagrebu. Prvi Zmaj koji joj je ikad prišao, prišao joj je u gužvi i rekao – Moram prva stići do tebe, prije njih! Samo je pitanje vremena!

– Vremena?! – Tilda se ozarila.

– Prije nego polože svoje ruke na tebe i učine te poput drugih!

– To je iz pjesme, jelda?! To je…

– Moram prva stići do tebe!

– „Matter of Time“!

– Samo je pitanje vremena!

– HA! Ja sam Matilda!

– Znam! Ja sam Alica!

– Alica! Alica sa C!

– Da, sa c! Ajmo negdje gdje se ne moramo toliko derat!

U tišini nepoznate zagrebačke ulice Tilda je saznala da je Alica želi primaknuti još od osmog razreda. I onda ju je primaknula. Tildin se jezik pretočio u Alicin poput boje s tiskarskog stroja na bijeli bezbrojgramski papir. Po povratku kući, sakrile su se u Schieleov park, ostale tamo do deset ujutro, a onda su im umrli i prsti i budnost. Drugu večer provele su u sobi Alice Plötzer, rođene 1987. u Mariboru kao drugo dijete Mihe i Nade Plötzer, sobi obloženoj ljubičastom bojom, tikovinom i posterima Davida Bowieja. Zatvoreni u njen niski vanbračni krevet koji nikad ne škrtari na jastucima, odvrnule su dovod imaginarnih kilometara i otplovile kao dva urotnička duha u slatkastoslanoj izmaglici ili kao „Vega“, brod s kojim je, jednom davno, Adolf Erik Nordenskiöld otkrio sjevernoistočni prolaz, lomeći led i valove i sebe. Uz Alicin stari Panasonic ghettoblaster, berba ’88, ispreplele su ruke, od ramena do zadnje falange u bezobraznom prstu, nepovratno izmješale tjelesne tekučine, križale se, plazile i bole, kao dva krijesa, same na svijetu kao Pale iz Sigsgaardove priče. U isto vrijeme, znatiželjni vanzemaljski znanstvenici i njihovi asistenti zobali su otmice sa zemaljskog švedskog stola. Sve dok kiša nije zapela crtati ceste po prozoru. Otmičari vanzemaljci ne vole kišu. Ulazi im u instrumente.

– Voliš kišu? – Alica prekida eonsko maženje.

– Više snijeg. Ali kiša je isto oke.

– Kiša lijepo izgleda na selu. Brda onda postaju saune. Ili sa tople strane prozora nekog austrougarskog dvorca.

– Dvorac može biti i španjolski. Ili škotski.

– Ili iz Xanade.

– Ili Hogwarts. Tamo stepenice imaju svoju volju.

– Nekad zna izgledati lijepo i u gradu, na primjer, u nekom neboderu.

– Tko je rekao ovu zadnju rečenicu, ti ili ja?

– Pojma. Poljubi me.

– Alo! Di si ti odlutala? – Ferdinanda Sarapin, sva u elementu. Na nosu joj stare Coxon naočale od minus dva i pol, povezane šarenim špagicama, da se ne bi raspale. U mokraćnim joj puteljcima i autoputevima upala. Unuka se trgne iz nježnih prisjećanja.

– Dobrodošla nazad. Ajde, ajde, čisti te smrčke, neće se sami! – baka se odgega u kuhinju.

– Nepodnošljiva je. – sestra joj se ispod glasa unese u lice – Cijeli dan stenje i cvili, a neće sjest. Šta joj ti njeni česti afeže sastanci nisu još češći? Kužiš, mi sad mo-ra-mo gljive kiselit. Vjerojatno to i radimo za bridž klub ili neki kurac. Al znaš šta? – spusti šapat za još par decibela i zavuče glavu u rame kao kakva špijunska ptica – Zamijenila sam joj uvin čaj s nekim bezveznim drugim.

Ana Sarapin mlađa na suprotnoj strani stola. Šnita klobuke i stručke na okrugloj dasci za rezanje. Prst u gipsu. Usta širom otvorena. Bezglasan smijeh. I dalje neuhvatljiva, nekažnjiva, nepopravljiva, slobodni kaos koji lamata i hara.

– Aa… Vidim, ti si se… Vratila doma. – Tilda se potpuno osvijesti.

– Nažalost. Ostala sam bez para. Ne pitaj.

– Ha! Vjeruj mi… Neću.

– Ajde, ajde, jel’ režete? Ana? Lijepo to, ni pretanko ni predebelo. Matilda? Šta čekaš, molbu? Ako beštija reže možeš i ti! – baka im se pridruži s daskom za rezanje i trepne nožem prema stolu – Matilda, brat ti se igra ispod zato… Bez… Pridjeva.

– Bez pridjeva na j! – začuje se iz stola. Tilda podigne stolnjak vrškom noža. Ispod stola se otkriju mali Martin i njegov Lego svijet. Brat joj namigne. Njeno lice karbonizira sreća.

– Vidiš kako on zna već. Nego, djeca… Šta sam čula u klubu neki dan. Ili u dućanu.

– Il si izmislila. – Ana mlađa.

– Te koje izmislim su uvijek bolje, šta ne? – baka cmokne jezikom.

– Al duže traju. – Tilda glumi jastuk.

– Da. Al ovo su mi ispričale moje babe, točnije Zita Pavlinić, znate nju, živi u Poi Alpini pokraj meteorološke stanice. Znate? Jel znate Zitu il ne?

– Da, da. – nemaju pojma o kome se radi.

– Njen unuk je prošle zime putovao u Indiju sa pokojnim sinom od Vladimira Šeksa. Ajoj. Aaajoooj! – baka prekine priču pa se zgrči – Mjehur! Cijeli donji kat! Samo malo.

– Oćeš još čaja da ti donesem? – Ana mlađa, oči pune zlobe. Tilda joj glavom odmahuje „ne“.

– Dobro. Šta je bilo? Aha! Kaže Pavlinićka meni, ne bi vjerovale kako ljudi mogu bit nepromišljeni. Navodno je… Hipi? Je se tako reće? No, hipi ekipa od pokojnog Šeksovog sina prošle zime išla u Indiju, u tu… Gou. Sa nekakvim mini autobusom skroz iz Hrvatske. Mjesec dana im je trebalo. Kad! Jedan dan! Na putu sretnu oni jadnog mastifa, odbačenog breka, gladnog skroz. Na sjeveru, gore negdje. Smiluju se oni njemu i pokupe ga sa sobom u autobus i hranili ga, napojili ga, volili ga jako. I sve je bilo dobro… Dok! Nisu došli u Gou. Jer šta? Mastifi su planinski psi i imaju duplo krzno koje se, doduše, malo stanji na ljeto, ali pas! Je doživio šok od vrućine. Zamisli ti plus 40 u veljači! Šta klima zna kad je breku vrijeme za linjanje! Jadni je pas cijelo vrijeme dahtao i plazio jezik u mukama.

– Umjesto da mu pomognu, oni su ga svjetski zajebali! – Tildi pobjegne – Pardon.

– UGLAVNOM! – baka pokaže na nju s nožem, nakrivi glavu i nastavi – Kad se ekipa vraćala nazad, al, eto, bez Vladimirovog sina, njega je, nažalost, nešto neodgodivo zadržalo zauvijek, vratili su psa u njegov prirodni habitus. I sad! Pričamo Zita i ja, pa si mislimo, taj pas je sigurno bio legenda među ostalim psima gore kad se vratio nakon mjesec dana izleta. On je, u njihovim očima, bio jedini od njih koji je ikada otišao u pakao i vratio se živ da o tome priča.

– Zato si se ti toliko i unesla u priču. Identifikacija, a? – Ana mlađa pokuša.

– Čuvaj si prst, mala. – nije joj uspjelo – I sad se Zita i ja šalimo, bože nam oprosti, sigurno je napisao mastifačku božanstvenu komediju. S naglaskom na inferno.

– Kako se zvao taj pas? – pita mlađa sestra i nastavlja – Sigurno, ono, neko glupo pseće ime kao što je Boni ili Bobi ili Reks ili kako već ta pseća imena zvuče na indijskom ili tibetanskom, ono, Goba, Dadpa, We ili Senghe.

– Dante. – začuje se ispod stola – Dante se zvao.

Iskreni smijeh triju generacija žena, i mrtvih i živih, odzvoni blagovaonicom.

– HA! Bravo, mali! Za ovo te vodim na sladoled!

– Vanilija, vanilija! – viče on i pojavljuje se iz fantazije, glava mu još pokrivena stolnjakom.

– Kakva. Jet. Buka bila? – jedva čujne riječi-mučenice mame Sarapin iz narko-fotelje u dnevnom.

– Ništa nije bilo, razgovaramo! Spavaj nazad! – odbrusi joj baka pa opet dotakne dno. Od njene mokraćovodne boli treperile su žarulje. Tilda je u glavi neprestano odlučivala reći Ferdinandi da to što pije nije medvjetka, no znala je visoku kvalitetu kaosa koji slijedi ako izusti istinu. Ana mlađa je bezbrižno rezala gljive.

– Opet te jako te boli, a?

– Ne, Matilda, pravim se samo.

– Nisam mislila da se praviš. Slušaj… – ode u kuhinju i otamo nastavi svoju priču – Ne znam šta bi rekao doktor Guggenheim iz Notornog vijeća Guggenheim, ali kad je mene jednom napao mjehur i nisam mogla pišat pet dana, razvila sam kult Elizabeth Shue!

– Matilda, molim te. Tvoje vječne gluposti o glumcima nikom ne pomažu.

– Baka, slušaj. Elizabeth Shue. Američka glumica. Iz Delawera. Šezdesetreće godište. Debitirala je u “Karate Kidu” osamdesetčetvrte, glumila je u „Koktelu“ s Tomom Cruiseom, „Povratku u budučnost“ i to dva i tri, a devedesetpete je dobila Oskara za „Napuštajući Las Vegas“.

– Mene boli, a ti me…

– Čekaj! Onda je glumila još u „Palmettu“, „Deconstructing Harryju“ od Woodyja i „Nevidljivom čovjeku“ s Kevin Baconom. Znaš nju, baka, plava, zgodna, ona ful seksi glumica?

– Znam, da, bio je „Svetac“ neki dan na televiziji.

– TAKO JE! I to isto! Mislim, za nekog oko četrdesete i sa dvoje djece iza sebe… Šta nam ne može takva nama ženama bit uzor? I sjedim ja tako na školjci, muči me FUL! Peče, ne mogu pišat da si život spasim! Ono, zatvorim oči i vidim uretru, iscrtava se od bola samo, ej. I mjehur. Mislim si… Samo da prođe, samo da prođe, samo da završi i da se popišam. A na ormariću… Cijelo vrijeme… Na vrhu hrpe stari broj časopisa „Hollywood“ iz dvijetisućite. Elizabeth Shue na naslovnici!

– Evo je na! Matilda, dosta više s tom Betom!

– Nakrivila glavicu ko Karmela Vukov-Colić dok želi vrh jutra Hrvatskoj! Smješka se u prigušenoj, a opet, ono, eksplicitnoj kombinaciji seksipila i inteligencije. Elizabeth Shue! Svih tih tjedan dana moje pišalačke muke gledamo se ja i Elizabeth. Svaki put kad sjednem na školjku vidim nju. Svaki put kad pokušam iscjediti tri kapi, ona vidi mene. Elizabeth i ja, ja i Elizabeth… I tako cijelo vrijeme moje poteškoće. Pomućenog mentalnog zdravlja… Jer to… Ta bol, to ti u glavi napravi bžžžvrljk!

– Ovo ti je prva točna!

– I slušaj. Izmučena ja sva, u jednom od najbolnijih i najneperspektivnijih trenutaka, kažem naglas i gledam u nju…  Elizabeth, koja jesi na naslovnici, kraljice Delawera milosti puna, blagoslovljena ti među glumicama, među prvima na najavnim špicama pojavljuje se ime tvoje, dođite unosne trilogije tvoje, dođi glumačko kraljevstvo tvoje, dođite Zlatni Globusi tvoji, Oskari tvoji, nek bude bolja tvoja nego tuđa, kako na blagajnama tako i u umjetnosti, film naš cjelovečernji daj nam večeras i otpusti nam piratske kopije naše, kako i mi otpuštamo ljudima što rade titlove loše i ne uvedi nas u napast, Elizabeth, najljepša ti među ženama i izbavi nas od zla upale urinarnog trakta… Amen!

Ferdinanda Sarapin zaustavi rezanje, okrene se prema kuhinjici i šutke je pogleda iznad naočala.

– I tako par puta. I zamisli, baka! Sljedeći dan… Rukom odnešeno! Ozdravljenje! Međugorje usred našeg vecea! Međugurje! HA! Ne znam kako i ne znam zašto, ali… BEHOLD! Elizabeth Shue, Naša Gospa od Urinarne Infekcije!

– To je ona ženska koju si objesila na zid u sobi? – mali Martin je povezao.

– Da! Uramila! I evo kako jedna priča o upali mokraćovoda može potrošiti vrijeme jedne djevojke dok kuha čaj.

– Ti si kuhala čaj?

– Da, novi čaj sam ti skuhala. Ta-da! Evo pij.

– Novi? Zašto novi? Pa imam još ovog kojeg mi je Ana skuhala.

– Taj se… Taj se slučajno prolio.

– Prolio? E, jesi ti, Matilda, jedna nespretna ženska. Od tebe nikad ništa!

– Da, baka. Od mene nikad ništa.

 

 

Dodatak trećem poglavlju
TILDINA ROĐENDANSKA ČESTITKA ALICI PLÖTZER I JOŠ PAR STVARI

„Moonshine. Sretan ti rođendan! Nek ti kamen nikad ne bude na srcu nego u ruci, nek ti osmjeh nikad ne bude na leđima nego na licu i nek ti ova naša ulica bude samo loše sjećanje jednog, nadam se, skoro dolazećeg dana u nekoj sjevernoj zemlji dok griješ svoje oči na polarnoj svjetlosti a svoje dupe na kanjonima u mojim dlanovima. Rekla bi ti da te volim, ali sačuvat ću to za onaj trenutak kad brišeš znoj iz očiju.“

Tim riječima Tilda je svojoj djevojci čestitala rođendan koji pada na isti dan kad je rođen i bivši jugoslavenski faraon. Za poklon joj je napravila sandale od kože nerođenih kunića, meke, tanke i nježne kao ništa što postoji. Stvarno prava ludnica što sve djevojka s posuđenom kreditnom karticom može kupiti preko Interneta.

– Ja sam pravi mali estetski vrutak! – često je govorila Tilda i nije bila bezrazložno samodopadna. Postojalo je vrijeme kad je bilo sasvim izvjesno da će ići u školu koja bi od nje napravila svjetski poznatu dizajnericu obuće, ali to je zanimanje s vremenom odbacila kad je shvatila u kakvu je obitelj i ulicu rođena. Aleksandra Perlas ju je do svojih posljednjih dana života zvala Manolo, no taj se nadimak nije uhvatio.

Jednom ju je Pomona pitala zašto govori o Alicinim stopalima uvijek kad se napije, a Tilda joj je odgovorila:

– Zato jer su njena stopala ljepša od punog mjeseca u siječnju, manja od amebinih političkih aspiracija, bjelja od Zemlje Marie Byrd i ukusnija od tiramisua iz Trevisa.

Mada nije razumijela nijednu metaforu, Pomona je bila zadovoljna odgovorom.

Alici su se sandale sviđale. Toliko da je odmah izula svoje stare Starkey starke, nasred Notne terase, i zavitlala ih dolje prema grmlju, samo da bi čim prije obula poklon. Teško je reći, ali činilo se, barem si je tako Tilda protumačila, da je Alicino oduševljenje rezultiralo četrdesetpetominutnim kašnjenjem zalaska Sunca.

Nakon što su se dobro ponapijale domaćom Penskyjevom Metaxom, otišle su pjevati superproste narodne pjesme ispod Natašinog prozora u Kellerinu k.b. 215. Sonja Staver ih je potjerala glasnim prijetnjama i kantom vruće vode. Kad su pobjegle smijale su se kao u ljeto 1996. A svi znaju da je to bilo smiješno ljeto.