Ulica Helen Keller | Enver Krivac

Osmo poglavlje
MEET ZE MONSTA

 

 

ne bježim, nije me strah
ne zajebavam se, neću se skriti
noćas sam spremna upoznati čudovište
Meet Ze Monsta, P. J. Harvey

 

 

ISTINA BR. 8

Prvo je nastao bambus, a tek onda Kola. Poslušajte.

Kako stoji da gdje ima dima ima i vatre, tako gdje ima vatre ima i dima, a dim isušuje sluznicu pa ju treba konstantno vlažiti.  Za vlaženje sluznice najbolji je bambus, poznat još i kao „piće populaire“, „crno mlijeko“, „bambé“ ili „bembajler“,  i to u omjeru vino-kola, točno pola-pola.

Slijedi istina.

Ovo je istina.

Taj primitivni koktel prvi je natočio John Pemberton, tvorac Koka Kole, još i prije nego je 1886. patentirao svoj napitak od vode, sirupa šećerne trstike, kofeina, ekstrakata kola oraha i listova koke, i to u obliku skice onog što mi danas zovemo bambus.

Pemberton je bio bolestan (umro je 1888. ne dočekavši svjetski uspjeh svog izuma) pa je žvakao koku koja je njegovu bolest pretvarala u podnošljivu izmaglicu. U jednoj od mnogih vinskih sedeljki sa knjigovođom Frankom Robinsonom, koji je kasnije i skovao slavno ime i još slavniji logo, slučajno je u vino prosuo opijatni ekstrakt. Okus vina odjednom je postao sretan, njihova buduća druženja i vrtne fešte obasjalo je novo svjetlo, a inicijalni oblik bambusa, tako dalek od suvremene finalne verzije, inspirirao je apotekara Pembertona na mućkanje crnog pikavog soka koji je nekoliko godina nakon njegove smrti postao najpopularnije svjetsko piće.

Tako je, ironično, Kola nastala zbog pojave bambusa, a ne bambus zbog Kole.

 

 

MEET ZE MONSTA

28.10.1643.

Geertge Dircx i Hendrickje Stoffels, dvije djevojke koje su došle živjeti sa velikim slikarom i bakropiscem Rembrandtom Harmenszoonom De Rijnom nakon smrti njegove supruge Saskie, prvi put, u svrhu zabave svog gospodara, izvode pozu tzv. breskvinog gaza, danas poznatijeg kao „Dircx-Stoffels klinč“.

 

28.10.2006.

Da bi proslavile 363. obljetnicu dana velikog za sve lezbijke, a i da bi došle na ti sa Aleksandrinom smrću, Tilda, Alica i Pomona otišle su na dvodnevni izlet u šumsku kuću poznatu pod imenom La Rabida.

Šuma iza Kelerice dijeli taj nesretni završetak grada od drugih završetaka grada i ostatka svijeta, ali šuma iza Kelerice nikad nije zračila izletnički, pogotovo ne u posljednje vrijeme. Na pitanje „kamo idemo?“ Pomona je dobila odgovor:

– U PRAVU, gorskokotarsku šumu! Punu PRAVIH stabala i PRAVIH proplanaka. I da, morat ćemo planinarit. HA! Ma daj, ne mršti se, ne stoji ti. Šta je tisućušesnaest metara nadmorske visine među prijateljicama, ha?

Gazile su desetak centimetara pršića. Pomona je u svakom otisku u snijegu ostavljala po komad napetosti zategnute u mišiće za volanom njenog Maruttija, stare nepouzdane krame koju su od milja, po glumcu Marottiju, zvale Bobi. Od Rijeke do La Rabide Bobiju je otpao prednji lijevi kotač, no pored Alicinih vještih ruku to nije bila nikakva veća prepreka putovanju. Neki su ljudi jednostavno spretni s rukama, a ruke su im spretno povezane s glavom.

– Pogledaj nas, tri pičke stare s ruksacima punim piletine, povrća, pelinkovca i paranoje! – vikala je Tilda ispod šarene zimske kape – Tri pičke stare s ruksacima punim pastrva, palačinki, pjenušca i plašnje!

– Plašnje? To ne postoji.

– U, Pomona Pimliko, tvoj smisao za humor bridi! Znaš šta, ostavi se faksa i odi u Hollywood pisat sitcome o pederima i Židovima! Karijera gre!

Tilda je ubrzo osjetila potrebu da još jednom spomene Tinseltown. Pogled s trijema osvojene planinarske kućice, bjelina prirode, nježnost i surovost u savršenim omjerima, ono što stari Grci i ljudi iz gradova jednom rječju zovu idila, sve ih je to častilo svojim čistim postojanjem.

– Vidite… – krene Tilda – Ovo je za mene… Hollywood! Samo što je ovo stvarno, sada i ovdje, pred nama. I mi smo u tome. Sjećate se kad smo ovo ljeto odlazile trajektom sa otoka pa kad se iznad Zadra u svitanje, gore desno onako, pojavilo sunce i… Kad smo recitirale cummingsa, a onaj stjuard ili što je već bio nas je došao stišavati? E, ovo je još ljepše! I znate šta bi ja sad čula? Rapsodiju u plavom! Columbia Symphony Orchestra, Lenny Bernstein, Andre Previn… Znate ono? – zamaše nevidljivim činelama po zraku – Pras! Pras! PRAS! Kao, New York, crno bijeli Manhattan, MALO SUTRA, čovječe, to su sve klišeji! OVO je prizor za tu glazbu! OVO!

– Pogotovo kad u polovici jedanaeste minute uleti onaj dio… Razmazani. – Alica zna.

– Ej, ovo je ko onda kad smo bile na Bajeru dveiprve. Ono kad je Porcija Ćevapa pala u jezero. Samo što je onda Strauss bio u điru. To je bilo smiješno ljeto. – prisjećala se Pomona.

Nakon malo kopanja po ruksaku na trijemu je zasvirao Svirko, mp3 plejer kojeg je baka napravila svojoj unuci na radionicama tehničke kulture u sklopu bridž večeri, od starog Akai vokmena, ladice jednog od prvih modela Plextorove pržilice, Vintage Saturator čipa i kućišta jednog od onih minijuturnih televizora što se prodaju po šezdesetak kuna na tržnici, i George Gershwin se, vjerojatno prvi put u povijesti, razlio po gorskokotarskim brdima.

Petnaestak tisuća kilometara zapadnije, u istom trenutku, Angelina Jolie okrenula se prema svom suprugu i iz njoj nepoznatog poriva izbacila iz sebe:

– Brad, ajmo posvojit još jedno!

– JOŠ JEDNO?! – muž se prene u fotelji, stisne pauzu na daljinskom, scena iz „Legende o jeseni“ zamrzne se na ekranu – Nemoj se ljutit, al mislim da si razvila opsesivno-kompulzivni!

Ubrzo je u antiseptičkom jesenskom zraku osim snijega mirisao i roštilj. Uloge su se podijelile. Tilda je bila „capo di fuoco“, Pomona „capo di gradele“, a Alica „capo di skupljanje drva“. Kombinacija „pileće sise i japanske pastrve na bukovom žaru“ možda bi zbunila Barbierija, ali on im ionako više nije bio merit, pogotovo otkad je prodao svoj ugled Montana sendvičima. Slatka smrt prenatrpanog trbuha bila je samo pojačana nepotrebnim desertom u vidu palačinki od tiramisua koje je Alica napravila kod kuće noć prije. Bilo je tu i niskokvalitetnog i neskupog spumantea kojeg ovaj trojac često forsira kao piće odabira. Pomona nije ponijela vreću za spavanje i karimat samo da bi ugurala više jeftinih mjehurića. Mrak ih je pokrio pripite.

Naložile su novu vatru izvan ugaslog roštilja, pravu logorsku oko koje ljudi sjede i pričaju priče i pjevaju pjesme otkad je monolit prosvijetlio majmuna. Lica su im se pregrijavala i okupljene oko mikroklime koju su same stvorile, zaključile su – vatra je opijat. Isto kao i ubojica boli pokojnog apotekara iz Atlante.

– Tilda, jebote, jel pričaš ti šta u akuzativu u zadnje vrijeme? – Alica.

– HA! A, ne, ne, ne… Ja se izražavam samo s instrumentalima množine!

– Daj, sunshine, ti si pravi mali vrutak dobrih zdravica… Daj neku da dignemo čaše!

Tilda ustane. Lice joj je gorjelo. Digne plastičnu čašu i histrionski zafrflja:

– O, kakva slatka izmišljotina je alkohol! Ulijevan u naša usta iz nadnaravne fermentacije gdje svako zrno šećera kvasac s ljubavlju i pažnjom pretvara u etil i ugljični dioksid! Kao da zna kako će nam veselo put krivudati od prijatelja do kuće, bili oni, i prijatelji i kuća, pravi ili lažni! O, kakva slatka radost je u raspadanju škroba! U divljanju gljive i silovitom obrušavanju enzima na nevine glukoze i fruktoze! U miniranim kalijevim kanalima i pijanom smijehu! Bolno lijepa, i baš tako lijepo ljudska, da sve što ti treba za nju su osjećaji i jak želudac! Toliko. Živjele!

Uz privatni krijes brzo su se uplele u mrežu alkoholne mudrosti i tzv. ozbiljnih tema.

– Pitam ja nju svako toliko, bez brige. Pitam, mama… Zašto je stari otišao? Zašto si ti takva? Svašta ja nju pitam, a ona šuti ko da joj je grkljan od čelika. Nekad i je. Ponavljam pitanje. Užurbano, onako, ko da hvatam kozicu u plićaku. A ona grune, kao, zbog tebe, zbog tebe i tvog otrova i tvojih očiju! Otišao je da bude čim dalje od tebe i tvoje sestre, od svih vas, neželjenih fetusa! Jebote! Kad je budna a nema više za pit onda zna bit malo, ono, neugođena. Pogotovo ako barometar pokazuje ispod tisuću hektopaskala. Mislim, jebe mi se za starog, ne živim ja u iluziji da bi sve bilo oke kad bi se taj bilmez vratio. Čovjek ima svoj život sad. Kad ga vidim svake prijestupne ni ne pitam ga više kad će doć… I ima li uopće šanse da se to desi. Najlakše bi bilo njega krivit za sve. Puštam ih na miru svih. Kome ja mogu pomoći? Iscjeđena sam, ko jutarnji limun. A svi agrumi, tako je to, kad ih se iscjedi, završe u košu za smeće. A ulazit sa starom u neke rasprave… To je ko da pričaš s klorpromazinom i votkom. Mislim, to je stvar odluke, a loša odluka, pokazalo se, vrlo često rezultira pljuskama i natezanjem i pramenovima kose u šaci. Znam da nema pakla i znam da ne treba nikog mrziti, ali s njom je uvijek sve dovedeno u pitanje. Ona je čista suprotnost tebi. – okrene se Alici koja je iz snijega izvadila sićušnog pauka i zbunjeno ga promatrala:

– Jel neko od vas primjetio ove junake? Kako to da se nisu smrzli? A vidi, ova mala kuglica ne samo da prkosi prvom snijegu nego ima još i šest nogu.

– Šest!? Oke, onda nije pauk nego je kukac.

– A šta pauci nisu kukci? Šta su onda, Srbi? – pijana Po.

– HA! Srbi! Pimliko, ti si budala! Gle, pauci su zajebana spika, molim lijepo. Ne možeš ih zamijeniti s drugim kukcima jer imaju toraks s glavom i abdomen i osam nogu i očiju i nemaju antene nikad ni krila.

– Jebalo nanu, samo mi još fali da pauci imaju krila! – Po krešti i maše rukama. Njoj je pauk bauk. Prvo krene smijeh, a onda i slaganje. Alica razvije teoriju, ne ispuštajući kržljavog paučića iz kažiprsta i palca:

– Ovaj nesretnik se nije smrznuo. On je… Invalid iz rata protiv termita ili nekih drugih prirodnih neprijatelja pa je jadan sad bez posla i niko ga iz Vlade ne jebe pet-devet i svi se oglušuju na njegove vapaje pa će se na kraju raznijeti bombom ispred svoje mreže. A vjerojatno nije ni pravi invalid nego jedan od onih muljatora što su iskoristili rat. Ko neki dečki iz Kelerice šta su otišli u onaj rat šta je bio kod nas kad smo bile male pa su došli bez ijedne noge, a neki i bez nogu i ruku, a ova paučja varalica ima još šest komada i usuđuje se tražiti najosnovnija prava. Sramota! – Alica se propne, stane iznad vatre i katapultira nesretnika u hladnu tamu – Putuj, abominacijo! NEGO! Pimliko i Sarapin!

– OVDJE!

– Plötzer! Isto ovdje. Drugarice i drugarice… Jesmo mi ovdje došle se izbit i zajebavat i da nam bude super i da pobjegnemo od onog užasa onaj dan… Ili će mi sad David Attenborough izletit tamo iza kućice i počet predavanje o… – naglo skretanje u pseudomuškasti pseudoknjiževni pseudoenglish – …quite interesting species that inhabit these woods and, let me tell you just firstly, tonight we’ll be starting off our series with the astonishing tale of exceptional sexual behaviour of crossdressing marsupial known as Nataša!

Završetak Aličine mini-predstave s Natašom Staver kao transvestitskim tobolčarem u visokoproduciranoj BBC-jevoj dokumentarnoj seriji razbacao ih je oko vatre poput bombe iz žeravice. Uskoro su gledale u zvijezde. Noćno nebo nagradilo ih je divljim snošajem između znanstvenog i poetskog, razlivenim u pravilan 3D kaos mitoloških piksela. Krnji Veliki medvjed bio je uronjen u šumu kao Petit Beurre u toplo čokoladno mlijeko iz tople čokoladne krave, a Plejade su se tresle kao ljubavnik pun nade.

– Vidiš one… One tamo… Plejade. Vlašići! – Tilda i njen prst – E, baš te… Tamo je sad Aleksandra. Sad tamo spava.

– Mislim da je vrijeme za još jednu zdravicu, Tilda.

– Je. Može. – opet ustane i nadolije bambus u čašu – Vrijeme je za prihvaćanje.

– Kako to misliš? – nestrpljiva Pomona.

– Čekaj! To je dio zdravice.

– Aha. Sori.

– Dakle, vrijeme je za prihvaćanje. Naučimo se primati sve šamare koje život zamahne prema našim licima, jer… Šamari će stizati. I stizati. I nikad, ali baš nikad neće stati. Naučimo se na šamare, jer… Serija malih moždanih udara, zar se tako ne zove život bilo gdje i bilo kakav? I držimo se zajedno. Držimo se! Jedna pahulja umire sama. Kad se drže zajedno onda mogu zaustaviti promet. Za Perlasicu!

– Za Perlasicu! – Alica i Pomona i svemir iznad njihovih glava.

– Nadam se da si se sad dobro čula. – Alica, gleda u vatru.

– Zašto?

– Jer sve ovo o prihvaćanju šamara… Možeš primjeniti i na sebe, znaš.

Ženski muk. Pucanje drva na visokoj temperaturi. Ples vatre i zraka. A onda Alica prdne i ponovo digne plastičnu čašu:

– Djeco, bit će još!

– HA! Budaletino!

– Ne mogu si pomoć. To je iz pastrva il nečeg.

– Ne, to je iz šupka!

– Čudno, sad sam se sjetila kad si spomenula šupak… – Pomona se kratko zakesi, pa se uozbilji – Bila sam sa starim u Konzumu jučer i ne možeš nać parkirno mjesto, ono, za život spasit i taman jedna ženska sa PT Cruiserom izlazi van, ono, ide ća i moj stari da će parkirat bočno kad evo ti Vinskyja, ono, beeez beeeda uljeće i uzme starom mjesto ispred face!

– E to JE šupak! – složi se Alica – Tako smo ti ja i moj stariji brat jednom u Malinskoj htjeli parkirat i…

– Oprosti. – Tilda je prekine – Samo malo. Vinsky? Brico?

– Da, Vinsky, jebote, šta, kako se zove, Filip, Fabijan, on i stari Vinsky su ko Šovagovići. Ili je obrnuto, stari je Filip, a on je…

– Ti tvrdiš da si jučer vidjela Vinskyja?

– Da, tvrdim tvrdo. Šta? Kupovao je s familijom u Konzumu, stari se s njim natezo na parkiralištu dobrih dvaes minuta!

– Tilda, u čemu je problem?

– Problem je u tome da je to nemoguće. Po, jebote, pa znaš šta je bilo s njim!

– Majke mi mile! Cijela Vinsky familija s kolicima, ono, ide, kupuje, sve! Pa znam čovjeka! Znam mu kćer usvojenu, pokćerka, what, Maja se zove, išla je s nama na aerobik pred sto godina. Maja Vinsky, čovječe.

– Znači… – nevjerica je radila virove po Tildinom licu – Vratili su se iz Grčke?

– Pa normalno da su se vratili! Ko će živit u Grčkoj? Stalno Olimpijade i ljudi traže ljude po ulici sa svijećom! Get outta here! – Pomona mahne rukom kroz zrak. Potpisni manir Georgea Constanze. Zbog toga se nasmije sama sebi.

– Znam ja šta tebe muči, sunshine. Svi su govorili da su Vinskyjevi nastradali u Grčkoj. Ali nisu. To su samo glupe priče. Uostalom, sad kad su se vratili u Kelericu, sad tek imaju prave šanse najebat. Da bome. Slatki dome alabome!

– Ali ja sam… Vjerovala u te… Priče. U, jebote! Ko zna koliko toga još nije istinito?

– Dobro pitanje. – Pomona se osjeti pozvanom – Doktor Guggenheim iz Notornog vijeća Guggenheim kaže da svijet u kojem živimo je u većini slučajeva svijet kojeg smo sami izmislili i kojeg uporno i marljivo, iz dana u dan, održavamo na životu. Stvarnost je negdje vani, odbijena ko ja neki dan na audiciji za „Kviskoteku“!

– ŠTA? Ne seri! Šta nisu te primili? Šupci! – Alica baci čašu u vatru. Plastika se hitro skvrči i nestane u plamenu, kao i ostatak noći. Nakon još i još alkohola i rečenica, povukle su se u kuću. Besramne pijane igre bez granica po goloj koži počele su u nekoliko sekundi i Pomona je odlučila povući se na kat:

– Cure, vidim ja da ste se vi orosile, pa… Odo ja.

– Jesi sigurna da nam se nećeš pridružiti? – hihotale su se. Pomona je na to samo zečje zatresla nosom i nastavila se penjati po ljestvama.

– Oprosti. Ti si frendica, a ne neko za seks u troje. – Tilda je pljuvala kroz labava usta – Seks u dvoje je dovoljan. Ma, dovoljan je i seks u jedno, ali nije, u pravilu, toliko nepredvidiv da bi bio zabavan. HA!

Čim je Pomona za sobom zatvorila podno-stropna vrata, spektakularni pejzaži Alicinog vrhnjastog tijela završili su u Tildinim ustima.

– Čekaj, luda žabo! Strpljenja… – smijala se Alica. Otrgla se od pohotnice, odkoračila dva, tri koraka i počastila je prednjom bijelom fasadom i uparenim mafinima od vanilije. Zatim se okrenula leđima i sagnula nisko, nisko, pa je, dignuvši stražnjicu visoko, visoko, raširila noge i uputila Tildi naopaki pogled kroz golo slovo A. Ostatak noći pretvorio se u gozbu.

Akumulirana tekućina pokucala je na vrata Tildine uretre pred zoru. Kucanje je bilo snažno pa se izvukla iz vreće za spavanje, prekoračila Alicino tiho hrkanje i glasno škrgutanje zubima, dva put udarila nožnim palcem u niski stolić dok se oblačila i konačno izašla u plavičasti mrak. Nakrivljeni poljski toalet bio je preudaljen za mamurluk i minus na Celzijevoj skali, pa je odlučila pustiti žuti trag odmah ispred kuće, na metar od trijema. Spustila je hlače, pa gaćice i para je zasukljala iz Tilde na oba kraja, jednom od izdaha a drugom od mlaza olakšanja. Iza nje poveća životinja glasno puhne kroz nosnice.

Tilda se uspravi i navuče hlače nadrealnom brzinom. Oprezno se okrene. Nije bilo nikoga. Gusta šuma i prve milisekunde svitanja. Životinja ponovno puhne, no sad s druge strane. Niz Tildinu nogu poteče ostatak. Ostane tako kraću vječnost, a onda se konačno okrene.

Pred njom je stajao borip. Pognute glave, skvrčen u životinjskoj plahosti. Njuškom je zaokružio po zraku, kao da traži nešto. Krajevi gustog krzna bili su prljavi. Oči i visoke šiljaste uši iskakale su iz bjeline, što njegove dlake, što snježnog krajolika. Jedini zvuci u ovom susretu bili su boripovo tiho dahtanje i Tildin adrenalin koji je piskutavo štrcao kroz pore na licu pretvarajući se u hormonalno inje, a onda i u oštru kristalnu bradu.

– Došao si po mene.

Životinja sjedne.

– Došao si po mene.

Pomislila je kako je lijep u vitkoj dužini i kako tako elegantno biće može biti tako ubojito. Zvijer je puhnula kroz stisnute redove šiljatih zubi.

– Sad mi je pokazao što ima. To je to. Da zovem upomoć? Ako kriknem odmah će skočiti. A onda će pojesti i njih. Pojest će ih što god napravila. Šta je to? Ko si ti? Kakav si ti mješanac? Imaš rep lavice. Tijelo ogromnog geparda. Lice psa. Uši risa. Dugačke noge ko gazela. Šape medvjeda. Ko da te dijete nacrtalo. Borip, šta si ti? Došao si po mene skroz do ovdje. Pratio si me. Izgleda da si odlučan. Ali zašto mi se čini da si tako preplašen i smrznut?

Životinja spusti glavu na snijeg i kratko zacvili. Crne oči. Tužne.

– Dođi, mali…

Borip se ustane i pognute glave u pol koraka stane tik ispred nje.

– U tvojim sam rukama… – kaže kroz šapat, zatvori oči i polako ispruži desnu ruku. Životinja digne glavu i sama se pomiluje o Tildin dlan.

– Ili si ti… U mojim? – Tilda otvori oči i napuni šaku krznom. Zvijer krene presti u dubokom registru. Ogromno tijelo je vibriralo. S njim i Tilda.

– Ajme, pa ti si maza. Veća od Fredija. Paa… Namaste, prijatelju. Moram ih probuditi. Moraju te vidjeti. – ushiti se, no ne poduzme ništa jer se borip naglo protrese, nakrivi glavu i zareži.

– Oke, oke, oke, neću ih zvati, sve kul. – novo inje štrcne iz kože. Zvijer se opet primiri.

– Znači, samo ja. Mhm. – nastavi ga dragati.

– Ali zašto ja? Hm? Maza mazasta. Ako sad počneš pričati… Ma, ionako sam luda. Ajde, reci nešto. Reci mi. Zašto ubijaš ljude? Jesi li ti… Ubojica?

Borip poliže Tildinu mokru nogavicu.

– Perverznjak! – smiješkala se.

Ostali su tako pet ili šest minuta, a onda je borip naglo ustao, stresao krzno, kratko zarežao i nestao širokim galopom u oblačićima snijega. Tilda je dugo gledala u smjeru njegovog odlaska.

 

Dodatak osmom poglavlju
LA RABIDA

Planinarsku kuću La Rabida, u ono vrijeme tek malu drvenu šupu, sagradili su španjolski misionari 1901. na vrhu brda kojeg mnogi namjerno zovu Javorova Kosa. Do kraja 1903. lokalno stanovništvo okupljeno u naoružanu potjeru sasjeklo ih je sjekirama.

Da su se malo bolje poznavali, vjerojatno nikad ne bi zamijenili tople katalonske domove s tvrdom gorskom zemljom. Jedan od njih, velečasni Pablo Dolor y Querria, bez znanja ostatka misionarske družbe napravio je dijete lokalnoj ljepotici Johani Francik, koja je, da stvar bude nepovoljnija za katalonsku bratiju, bila obećana Jakovu Ferencu, lugaru i iscjelitelju, vlasniku poštovanja cijelog okruga, od Stare Sušice pa sve do Delnica, uključujući i dio Kupske doline.

Dvojica posljednjih preživjelih popova-putnika, velečasni Juan Espinoza de Castellanos i velečasni Querria pobjegli su potjeri i skrili su se u šumski dom. Prije nego su mještani provalili i pustili im krv, Juan y Pablo su bojom napisali na drveni zid riječ La Rabida, što je cijelu budućnost trebalo podsjećati na bjesnoću ljudi koja im je doslovno došla glave.

La Rabida je vremenom mijenjala imena i vlasnike, rušena i građena na istom mjestu u različite svrhe, a danas je unajmljivo izletište u vlasništvu općine.