Ulica Helen Keller | Enver Krivac

Šesto poglavlje
FORŠI SAM ROĐENA S TIM, A MAYBE JE TO MOŽDALIN

 

 

čovek se z letima privči na zlo
Gruntovčani, Draš Katalinić

 

 

ISTINA BR. 6

Najseksi scena ikad snimljena izvan žanra pornografije, a da uključuje samo jednu osobu, je ona iz filma „Tommy“ Kena Rusella u kojoj se Ann Margaret valja po bijeloj so seventies sobi i ogromnom bijelom penisu personificiranom stiliziranim falusoidnim jastukom, zapljuskivana mlazovima sapunice i Rex graha („…dobar i za Kraljicu!“) dok sa šampanjcem u rukama pokušava ugasiti Tommyjev vapaj da ga se vidi, osjeti i izliječi.

Najseksi scena ikad snimljena izvan žanra pornografije, a da uključuje samo jednu osobu, izlijeva se iz LG televizora Pomoninih roditelja. Tilda je prekrižila noge i lagano stišće. Zna ona što se može sa mišićima kad se drži noga preko noge.

– A koja je druga najseksi scena ikad snimljena izvan žanra pornografije, a da uključuje samo jednu osobu? – pita domaćica.

– Ne znam… – odgovara Alica, a vrat joj miriše na oksitanijski sapun od cimeta i naranče – Ali znam koja je najseksi scena izvan žanra pornografije, a da uključuje dvije osobe. Ona s Laurom Harring i Naomi Watts u „Mullholland Driveu“.

– Mogla sam si mislit.

– Pa šta nije?

– Pa je, al… Te vaše najbolje scene izvan žanra pornografije, a da uključuju jednu, dve, pet ili dvaestosam osoba… Nikad ne uključuju tipove.

– Zato si ti tu.

– Da. Zato sam ja tu.

– A jesi ikad razmišljala o tome da promijeniš tim?

– Promijenim tim? Šta smo i mi sad američki film? Ne, hvala. Onih devedeset posto ženskog u meni traži i čezne za ostalih deset, a to se može naći samo kod nekog ko ima tih deset. Obično su to oni koji imaju devedeset posto muškog u sebi, a to su, žao mi je, djevojke, uglavnom muškarci. A i volim… – Po nasloni lakat na koljeno, stisne prste u šaku i podigne ruku u prejasnoj metafori erekcije.

– HA! A da postaneš barem fiftififtić? Ono, polapolaist?

– Bi?

– Da, bi. Jel bi?

– Ne bi.

– Po, jel tebi oke kad te mi tako malo… Zajebavamo?

– Tilda… Jel ptice lete?

 

 

FORŠI SAM ROĐENA S TIM, A MAYBE JE TO MOŽDALIN

Park Egona Schielea i brdo Gingko prosuli su svoje lišće po trgu Kláre Fehér, Vjevergu i svim ulicama od Blizanaca Dunsten do Poe Alpine i Jupiterove. Jesen je obukla i Pad Oje Kodar u lisnatu haljinu. Stariji stanovnici te stepenice zovu Uspon Franje Kluza, ali otkako je naslijeđe narodnooslobodilačkog vojevanja zamijenilo naslijeđe tisućljetne kletve, nesretne škale imaju žensko ime. Iz Pada Oje Kodar cijedi se majušni izvor koji na zimu uvijek zaledi pa najmanje jedan čovjek godišnje tu slomi nogu ili upozna vječnost. Park Egona Schielea i brdo Gingko učinili su svoje i kamena boja kamena više se ne nazire ispod foliarnog tepiha. Lišće je zavladalo cijelim naseljem. Ljudi iz Čistoće poslože prhut iz striptiz-krošanja, a onda im djeca razbrcaju sav trud. Nekad to radi i Tilda. U jednu takvu urednu hrpu sad gleda kroz kuhinjski prozorčić. Stoji iznad mirisa soli koja se topi u vodi za Basmati rižu i vjeruje svojim mislima. Dvije posljednje ovogodišnje moske domestike debelim tijelima paradidlaju po prozoru. Mali Martin sjedi za kuhinjskim stolom i bojankom. Njegova sestra Ana sjedi nasuprot njega i krati dosadu crtajući brkoves i očales pokojnicima u Novom listu. Jesen je dotakla ne samo Pad Oje Kodar već i Tildinu kosu.

– Prva siva u dvadeset i šestoj… – rekla joj je jučer djevojka – Pa to ima samo još na ratištima i u genima. A naši nisu kameni nego drveni. I pomalo truli, ako se mene pita.

A trula je bila i atmosfera u cijeloj zemlji kad je prvog dana listopada u Dnevniku Đurica Drobac pročitao vijest da je Vatikan službeno objavio samoukidanje Katoličke Crkve. Papa Benedikt Šesnaesti, kojeg Ferdinanda od milja zove Pjevač Štakorima, obratio se vjernicima objavom „Novo Cedat Ritui“ i objasnio kako mu je žao, ali da jednostavno više ne mogu ovako i da je sve otišlo u potpuno krivu stranu od onog što su htjeli na početku i da, ukratko, ukidaju Crkvu kao organizaciju i reformiraju se u agnostičku neprofitnu zajednicu dok Bibliju zamijenjuju svim raspoloživim mističnim knjigama, svim evanđeljima i znanstvenim, arheološkim i povijesnim knjigama, pa tko želi.

– ŠTA SI TAJ KOBASIČAR MISLI?! – baka je urlala. Prozori su se tresli. Jamnica je instantno hlapila u zatvorenim bocama. One dvije muhe sudarile su se u letu i sunovratile.

– KO ĆE SADA NAMA UBIJAT JEBENE VJEVERICE?!! – stane, pogleda Martina i objasni mu:

– Baka je ljuta. Baka smije. – pa nastavi – To nema nigdje! Vojtila ne bi nikad tako! To samo ovaj oktoberfestovac tako! Vojtila je bio čovjek, majku mu, najbolje šta se ikad dogodilo katoličanstvu od kad je Isus porazbacao trgovce iz hrama! U, al me iznervoziralo ovo! Matilda! Daj mi imenik, idem odmah zvat efendiju!

– Možda da razmisliš malo prije nego se prebaciš na neku drugu vjeru, ha?

– Nemam šta ja razmišljat! Ovako iznevjerit Festival Vjeverica… Tradicija od preko sto godina ode ko drek u školjku jednom enciklikom! Ne, ne… Neće me više! Prebacujem se odmah! Daj mi imenik!

– A da vidiš malo opcije… Kojem konceptu su tvoja duhovna uvjerenja najbliža?

– Nema tu nikakvih opcija. Rabin Singer je odselio još osamdesetosme! Onaj mali ćelavi budist, kako se zvao?

– Benares?

– Da, Benares… On je u zatvoru. Šri Šrimad Bimbilimbi je neozbiljan. Velečasni Zbašnik je sad očito izvan igre. Prota Torentije Treći Lepi je više na Rabu nego tu, on ni ne zna da se ovo desilo. Ko mi drugi ostaje? Sestre Hemero iz Jehovinih? Prije bi prešla na vudu nego kod njih dvije nezmasne! Daj imenik, idem zvat efendiju! Oni su, iza ovih naših, nekako najnormalniji od svih. Barem imaju istog boga ko i mi. A i vjeverice nisu prljave životinje!

– Je se može to tako? – mali Martin osjeća da tu nešto ne valja, ali ne zna točno što.

– Ma nego šta! To ti je ko telefonski operateri… Ideš, pa promjeniš! Uostalom, mene bi svaka vjera htjela… Ja sam živi dokaz da im obećanje zagrobnog života nije feler.

Tildi je to sve skupa bilo smiješno. Nekoliko sati kasnije, samo u hlačama i ljubičastom grudnjaku, u pregrijanoj Pomoninoj keramičkoj radionici, rekla je:

– Patti Smith, poetesa, heroina i muza, u jednoj svojoj pjesmi kaže da je Isus umro zbog nečijih grijeha, ali ne zbog njenih. Slažem se, sestro!

– Za Patti Smith! – trio kojem se pridružila i Porcija Peloza nazdravlja kućnom verzijom cuba librea. Njihovi, skoro pa goli, likovi sedefasto su sjajili pod plemenitim plinom podrumskih lampi.

– Kolko limete! Degausiralo me! Čvoink! – Alica hvali koktel, briše znoj s čela.

– Kad je bal nek je Balrog! – ponosni barmen u domaćici.

– Ne razumijem oko čega je cijela frka… – Porcija u jednom od onih svojih bezobraznih grudnjaka zbog kojih će četiri godine kasnije biti zamalo silovana u vikendici blizu Kotoribe – Jedna religija gore dole. Mislim, ono, nabavite si život, nađite si posao, odgojite djecu da ne psuju po cesti i da ne razbijaju autobusne stanice u ime sporta! Ko zna šta je doktor Guggenheim iz Notornog vijeća Guggenheim rekao na sve to?

– Rekao je… Šta si takva… Pa pozovi me nekad na koh! – Pomona, klaun. Podrumom se prospe ženski smijeh zbog davne interne epizode sa nabujkom od riže.

– Daj, Po, šta si ti postala tako, kao, duhovita u zadnje vrijeme? Smiješnija si od ljeta ’97. A svi znaju… – Tilda krene, a ostale se pridruže u unisu:

– TO JE BILO SMIJEŠNO LJETO!

No, tri dana kasnije Tildi Sarapin nije bilo do smijeha. Tog utorka ujutro, bio je točno treći dan desetog mjeseca, uzela je tanko i dugačko drveno slovo J iz pridjeva kojeg je baka zabranila, odrezala gornju serifu sestrinom pilicom za tehnički, našiljila vrh i na njega nabola krilo velikog netopira. Tako je dobila kišobran. Jer joj je trebao. Jer se vratila kiša i jer se vratila magla, ona ista koja izlazi iz šahti New Yorka i skriva mitsku djecu aligatora i čovjeka, ona ista međimurska megla, črna i globoka, ona ista londonska što tetoši ubojice i romaneskne detektive, ona ista Fellinijeva koja zamata boškarina i didu, ona prava gusta jogurtasta á la Keller koja guta horizont poput mitske zmije i ne popušta.

– Ovako je tako lijepo, mračno i tjeskobno, kako bi i uvijek trebalo biti. Samo da je još malo hladnije. –  namjerno se crnila hodajući prema pošti. Netko je trebao platiti račune, nakupljene otkad se baka prepustila bezbrižnim partijama bridža sa svojim suafežetkinjama i zaboravila na mamu Sarapin, nekontroliranu plutaču u moru Southern Comforta. Pomoći nije bilo ni od Ane mlađe. Pesto di sestro, kako ju je zvala Tilda, bila je gora nego ikad. Pod udarima puberteta i menstruacije komunicirala je isključivo žutim post-it kvadratićima. Ispisanim bezobraštinama polijepljenim po sobama odbijala je kućanske poslove, javljala se na telefon, prigovarala na sve što Tilda skuha, prijetila onome tko je isključio bojler i tužakala sve postupke prvog koljena. Tildu je to podsjećalo na Arsenov stih o općenju sa životom preko advokata, no nije bilo te poetske slike koja bi eufemizirala Anino ponašanje.

– I kako ti je sad s njom? – iskreno zabrinuta Alica sklupčana u Penskyjevom separeu, desetak minuta nakon što je Tilda platila račune. Pomona sjedi pored i jede Sachericu.

– Užas. Hidra. Ona je hidra! Hormonsko čudovište. To stenjanje u snu, taj miris seksualne želje po hodniku, zgužvani primjerci Man’s Healtha po svuda… Ma užas!

– Sunshine… Zašto ti jednostavno… Ne spakiraš kofere? Pinklec na rame i adijo. Jer ovako će te pojest. Do proljeća si gotova ako ostaneš s njima.

– Moonshine… Di da odem? Šta ću s Martinom? Ko je uopće stari tom malom? Kužiš? Šta sa starom? Misliš ti da mene baš briga za nju? ONA je gotova do proljeća, a ne ja!

– Pa šta je na silu ne odvedeš u…

– Aha. Probaj ti negdje Anu Sarapin odvest na silu. Vidi ovo… – zasuče rukav parke i otkrije krastu koja štiti duboku ogrebotinu.

– Možeš uvijek živjet kod mene. – Alica joj se nježno spusti na koljeno.

– Šta bi s tim riješili? Ionako smo predmet sprdnje u selu. Šta misliš otkud mi ovo? I ovo… – zasuče i drugi rukav. Još jedna krasta, rorschachovski odraz prve. – Budi ti lezba u onoj familiji.

– Nemoj govorit lezba. To mi je odvratna riječ. Ko da planinu zoveš hrpa blata. Možemo na Ez. Tomica će nas uvijek primiti.

– Hrpa blata… Hoće Tomica uzet i Martina? Hvala ti, srećo, al, ono, pliz… Šta vi nikad niste čule šta se dogodi ljudima koji se odsele? Kad si zadnji put bila na frizuri? A? Dajte, ono… Ajmo o nečem drugom.

– Frizuri? – Pomona progovori, usta puna čokolade. Nitko joj ne odgovori. Minuta šutnje među prijateljicama. Jedna od Penskyjevih konobarica usavršenim manevrom zamijeni punu pepeljaru praznom. Tilda naruči:

– Daj meni još jednu kolu. Uvoznu, obavezno.

– Uvoznu? – konobarica nakrene glavu.

– Da, uvoznu. I nemoj mi slučajno podvaljivat točenu u Hrvatskoj… Jer ću znat.

Konobarica zakoluta očima i ode. Tilda preduhitri pitanje koje se počelo uobličavati na Pomoninom licu:

– Vjeruj mi… Da piješ kolu znala bi o čemu pričam.

Nova minuta šutnje među prijateljicama. Alica ponovno otvori vrata blebetanja:

– Jeste vidjeli kako Oliveru Mlakaru svjetli glava na džambo plakatima za „Kviskoteku“? Znanje je, lažu, opet u modi.

– Da, u velikoj šemi stvari… Jer tako paše marketinškoj aždaji koja vlada svijetom. To je šarena ogrlica. Plakati, reklame, oglasi… Vragov vjenčani poklon… Vruća žica na kojoj su nanizane naše sve praznije i praznije glave, uvjerenja i novčanici. – iz Tildine džezve je kipjelo – Krv je moje svjetlo i moja tama. Fuj!

– Znam ja šta tebe jebe s reklamama. – Pomona, čisti zube jezikom, frče duhan i televizijsku dikciju – Samo najbolje i najljepše jagode imaju privilegiju nakon što umru otići u nebo za voće a onda se vratiti kao slovenski sok. Šta onda s ovim svim drugim jagodama? Malim, poluzelenim ili skroz sirovim i kržljavim, nagriženim kukcima ili kišovitim ljetom ili pesticidima? Škartne, popišane, puževim tragom zabalavljene? Drugo, treće i četvrtorazredne jadne i nikakve? Mogu samo gledati kako lijepi plodovi imaju riješenu reinkarnaciju. Vi ostale jagode, trulite, sve psovke po vama! Te implikacije i skrivene poruke… To je grozno. Isto ko ona reklama… Kaj se nismo mogli nasukat na neko civiliziranije mjesto? Kužiš šta prodaje sok? Obećanje tople vagine. Ludom radovanje. Ili ona… Dobivaju li ga vaša djeca dovoljno!?

– HA! Ne znam za VAŠU djecu, ali znam neke familije u Helen Keller gdje ga djeca redovito dobijaju i više nego dovoljno!

– Grozna si, Tilda!

– Samo govorim kako je! Pitaj onu… Kako se zove ona baba šta liči na Louise L. Hay, živi pored Mjesnog Odbora?

– Galenderica. Ljiljana Galender.

– Šta ne? Molim lijepo! Šta je onaj njezin sin u Jupiterovoj bezveze? Daj, molim te!

– Mali Galender. Šteta. Bio je sladak prije. Nego, Alica, ej. Baš fora da si spomenula Kviskoteku. Ja sam se…  Nisam vam rekla. Ja sam se prijavila. – Pomona prizna skrušeno. Separe se na trenutak ulubi. Obrve se u skoku primaknu kosi.

– STVARNO?!

– Najstvarnije! Ko zna hoće me… Treba proć ta testiranja. Moram ić u Dom sindikata, dolje u Rijeku. Drugi tjedan. Subota, mislim.

– Super, Pomona, pa to je super! Baš bi voljela na televiziji barem jednom u životu vidjeti prijateljsko lice! Daj, pobijedi i osvoji milijon novca i da ga onda pametno potrošimo. – Alica, najiskrenije.

– Pametno… Na šta?

– Znam ja. – Tilda uzme zalet – Financirati snimanje posebne epizode „Gruntovčana“, dok je još Martin Sagner živ. Epizoud u kojoj se Draš Katalinić a.k.a. Dudek, u znak osvete za sva sranja koje je ikad morao potrpit još od „Mejaša“, šta bi reko Marsellus Wallace, srednjevjekovno obrušava na dupeta pokvarenih gruntovečkih muževa. Ono, Franc Ožbolt a.k.a. tetec Cinober dobija cinober kuglicu u usta i vrlo snažne slojeve dakt tejpa, također u pasent cinober tonu, oko zglobova, a nakon toga i prigodno užareni šerajzl u guzicu! Sve dok ne izdahne od nemjerljivih bolova. Ili pak Imbra Grabarić a.k.a. Presvetli okovan u bodljikave lance i zatvoren u mračan podrum pun silovatelja i plutonija.

– Plutonija! Tilda!

– DA! I onda pre-svetli konačno i bude pre-svetli i za-svetli, ko černobilski štakor, pun radijacijom induciranih fotona! HA! Kao odustala redovnica u prvom seks shopu! A ostali prefriganci i lakomnjaci pretvoreni u ljudsku kašu velikim starozavjetnim kombajnom kojeg vozi, naravno, Drašššššššššš… E, to je televizija kakvu bi ja voljela gledati! Malo pravde na ovom svijetu!

– Puno je to bijesa za tako mladu djevojku, sunshine.

– Ali od bijesa sam tako živa! Neki dan sam u ime cijele obitelji odbila s vrata Avonovu prodavačicu šminki i kozmetike ostale. Mm? Ne znam koja, nije odovuda. Objasnila sam joj da ne vjerujem u koncept takve vrste prodavanja i da to nije stvarno, da ne postoji, barem što se mene tiče. I otišla je! Pa da mi sad neko kaže da sistem negacije stvarnosti ne radi! Ili… Ili ovo… Listam ja neki dan kod Porcije Ćevapa doma neki časopis i unutra intervju sa Michel Gondryjem. I veli frajer u intervjuu… Nešto, kao… Kako oslobađajuće mora biti donijeti djetetov osjet za nesputanu kreativnost u odraslu dob! Ako to također znači nositi sa sobom i dječju sociopatiju i ispade… Neka! I sad si ja mislim… Vidi kako jedna takva rečenica iz usta poznatog i priznatog, pače kul tipa šta radi kul spotove i jako kul filmove zvuči dobro i kredibilno, a kad ja govorim o tome da je imperativ zadržati u sebi ako treba i ono najgore dijete pa makar to značilo biti u konstantnom konfliktu s ozbiljnim svijetom odraslih i njihovih poslova, pravila, odijela, igrica, novaca, šaltera i mirijadama drugih odrastnoća, onda mi se smiju i u nevjerici čude da kad ću ja to odrasti! Kužite? A ne, ne kužite! Kad sam ja još to dokučila! Ja sam rođena neodrasla!

– Ajoj, kolko se ljudi tako osjeća… – Alica je razumije – Postoje čak i doktori za to. Većina ne može živjeti bez svog slatkog dječjeg hendikepa. Uvaljaju se u ono što poznaju i onda trule do kraja života. Rijetki, ko taj Francuz, iskoriste to za nešto. A ko zna šta i njega jebe? Nije svaka mana onaj bliss o kojem je pričao Campbell.

Tilda kao da je ne čuje:

– A oni meni kažu… Uozbilji se. Ili nađi posao jer Martinu trebaju knjige. Baka sve mjeri novcem i svaku obzervaciju šalje u MOM smjeru, jebote, ko da ja mjesečno ostavljam nekoliko tisuća kuna psihijatru i salonu za uljepšavanje mrtvaca! Kad ja izjavljujem neprikosnovene istine o tome kako je teško živjeti u svijetu odraslih i koliko taj isti svijet jede svaku kreativnost pa je poslije bljuje jer je fakat bulimični glupan, onda me gledaju sa sažaljenjem. Ali njega ne, on je Gondry! On je umjetnik! On to može reći i ispasti simpatičan. Njemu se vjeruje. A mene se jebe. Nije to baš fer, jelda?

– Tilda… Pusti priče. – kaže Alica.

A ona je konačno posluša, pa ih pusti. Možda ste ovu uhvatili.

 

 

Dodatak šestom poglavlju
ŠTO JE DOKTOR GUGGENHEIM IZ NOTORNOG VIJEĆA GUGGENHEIM REKAO NA SVE TO? (TOČNIJE, NA „NOVO CEDAT RITUI“, OBJAVU SVETOG OCA PAPE BENEDIKTA XVI OD 01. 10. 2006.)

„A što reći? Uvijek vam se sve svede na ljubav. Metaosjećaj božanski po snazi, prekrasan u svojim zemaljskim oblicima. Problem je u tome što ljudi vole pogrešno shvatiti. Perfidnim sustavima samozavaravanja konstruiraju svoje istine i bježe od onoga što bi ih moglo spasiti. Bježe od sebe. Misle da ljubav znači beskorisne rituale, slobodu da se nekog maltretira, na silu mijenja, ignorira, podređuje. Na kraju krajeva, ako ćemo skroz pojednostaviti, izjednačavaju ljubav i zaljubljenost, potpunu bezuvjetnu predanost i leptiriće u trbuhu, brkaju pojmove, stvaraju nove patnje sebi i drugima. Nemojte me krivo shvatiti, znate, leptirići su predivna stvar, jedna od najljepših koju naša vrsta može imati i život bez njih je kao juha bez soli, da se jesti, ali nešto nedostaje. No, vrlo je važno stvari staviti na svoje mjesto i zvati ih pravim imenom. Znate, basna „Zec i kornjača“ nije sportski triler, nego pouka o bahatosti, upornosti i izdržljivosti.

Svatko tko misli voljeti, trebao bi poslušati Cohenovu „Hallelujah“ i to kako je Jeff Buckley pjeva. Ljubav nije pobjednički marš. Ljubav je hladno i slomljeno Aleluja.

Ostanite malo s tim.“