Slavlje na pučini | Ljuba Lozančić

DJEDU

Djede bio si u mrtvačkim kolima,
htjela sam ti dati poljubac
ne bi ništa imao protiv,
mrtvaca me nije strah.

Hrapavost mačjih jezika
grebe me po duši.

Tek zasađena stabla kivija
cvjetaju kao mak.

Nešto me ovdje
podsjeća na
Rat
koji sam pratila
preko satelita
nagluha i slijepa.

Kap u zlatnom bunaru,
siromašna kao najosamljeniji broj.

Gađala sam plahte
grudama od prašine,
ispijala kave,
posoljene,
uljane.

Što li sve nisam radila te noći
izgledajući kao djed
u prvim trenucima blaženosti,
ukrućena
širom otvorenih
zjenica.