Slavlje na pučini | Ljuba Lozančić

HOMELESS

Radila sam na eseju
ispucanih pupoljaka
trljala grimase
o neravne listove.

Vrištala u jastuk
plesala k’o klaun.

Dodvoravala se jeziku
velikomu caru.
Rekao je da sam slatka
ali on voli slano.

More je htjelo da mu obrišem
znoj sa čela
ispričam se jastogu
što nisam htjela
jesti mu brata.

Žao mi je
razljućenih Kubanki
zamršene kose.

Glođu kosti
s ruke skidajući osmijeh
taman ga je htjela zalijepiti na oblak
da malo proputuje svijetom.

Još je mlada i talentirana
neistrošena
neiskvarena kapanjem voska
još bi ti dala je vodiš.

Znaš li da je savršeno projektiran stroj
shizoidni zečić napumpan u oblake.

Čeka da joj daš ruku.
Čeka da joj daš dom.