Slavlje na pučini | Ljuba Lozančić

DOK STOJIM NA PROZORU

Odugovlačim obuti cipele
mažem oči maskarom
umivam se
zastajem.

Stigla je razglednica iz Kolumbije
ostala je u prizemlju

ne nosim bakterije u kuću!
Perem ruke čim zaključam sve brave
oblačim sigurnu odjeću.

Moj dom je apoteka
salon aromaterapije
zona zvučnih podražaja
mjesto za odrastanje.

Lutkarsko kazalište slijeće na aerodrom,
prodaju se slike Indijanaca
i majice s lažnim natpisima.

U mojoj figurici snježne kraljice
pahulje su uvijek dolje.
Na tavanu su miševi,
kad zaplešu
tresu se lusteri.

Trebala bih biti doma do devet a već je prošla ponoć,

„Znate li uvijek gdje su vaši muževi?“
S kim se ljube
kome u krilo povraćaju
tko vam vraga istjeruje
tamjanom i televizijom

pijem limunadu iz staklenke
pčele se množe u mojim mravinjacima

u vašem svijetu idila je moja.
devet je prošlo
a već je pola tri.