Slavlje na pučini | Ljuba Lozančić

DJEVOJČICA IŠARANIH RUKU

Njena nježnost je česma
koju Srna zavrne
kada se napije

dobije izraz lica
kao da će se šlagirati.

Na mrtvačkim sanducima
neodrađeni poslovi
crkveni romobili
požutjele suze
praznina i pokoja jadikovka

cvile
melodijom
moga staroga mobitela.

Zaustavila sam uragan
i Andreovu nakanu
otvaranja prozorā
za olujne noći.

Uštinula u obraz
malu slatku lutkicu.
Iz dječjeg lica
isporila šav.

Dala sam ti mrave
livade
i trave.

Nisi ozdravio
ali hodaš.

Voljeni dječaci su zaspali.
O, tako voljeni dječaci
ispraznili su svoja lica
u ruke mladoj mjesečini.

Kada sam ti rekla
Oprosti
Za nešto čega nije bilo.
Kada mi je bilo žao
Glinenih golubova
šanton svile.