Slavlje na pučini | Ljuba Lozančić

SVJETLONOŠA

Iz onog iz čega ne mogu pobjeći
pokušat ću ostati na mjestu.
Bezbožje i bijela visost
vuku uže za moju naklonost,
moje spakirane kufere
razbijene čaše.

Dok me vežete za kolosijek
postajem glavna nagrada svemira
ološica poslijeratne Bosne
pazikuća što cvokoće zubima pod mostom.

Postajem dama iz salama kućice
Unutra je meso i prerađeno staklo.
U mojim očima miču se
ježevi u pretrčavanju ceste.

Stižu vam upaliti svjetlo.