Sinestezije | Dunja Matić

CVIJEĆE

Orfej joj je napisao na komadu papira: „Vidim da voliš Carvera. Sviđa li ti se onda i film Short Cuts?“ Preklopio je papir i podmetnuo ga u knjigu koju će joj knjižničarka proslijediti.

Minja je u knjižnicu dolazila svakog ponedjeljka popodne, utorkom ujutro i petkom, od pet do osam navečer. Bila je neobično točna, nije kasnila ni minutu. Takva se preciznost teško mogla povezati s njezinom nespretnošću. Gledati ju kako se bori s prepunom torbom, kako je drži na podignutoj nozi i objeručke po njoj kopa, izbezumljena, doslovno neuravnotežena, bilo je najljepših pet minuta njegova radnog dana. Iz torbe bi prvo izvadila punu bocu vode. Dok je čitala, kružila je prstima po vrhu boce, kao da svira na staklenoj čaši. Voda joj je, umjesto za piće, služila kako bi povremeno isprala ruke. Potom bi ih obrisala papirnatom maramicom i premazala kremom. Nikada nije govorila, zbog čega su svi mislili da je Minja gluhonijema. Samo bi na dolasku i odlasku pristojno kimnula glavom u znak pozdrava.

Nakon što bi napustila knjižnicu i prešla pješački prijelaz na crvenom, obično bi zaključila da je nešto zaboravila. Mobitel po koji se vraćala uzaludno je vibrirao u prostranstvima njezine torbe, dok je ona, prekapajući po džepovima kaputa, pristojno signalizirala knjižničarki da ju i dalje zove. Uvijek je pretpostavljala da je u knjižnici ostavila mobitel, premda ga tamo nije ostavila nijednom. Umjesto mobitela, ostavljala bi kremu, bocu vode, papirnate maramice, bilježnicu ili šal.

Orfej bi joj tada, sjedeći za pultom i ne podižući glavu, pružio kremu koja je ostala na stolu. Osim kreme, na stolu su uvijek ostajali i tragovi šalice kave koji su ga podsjećali na grubu skicu cvijeća. Praznu je plastičnu čašu, zajedno s omotima čokolade, papirnatim maramicama i omotom duhana, Minja bacala u plastičnu vrećicu podno svojih nogu koju je, kao i mnogo toga drugog, kao i čitanu knjigu, ostavljala iza sebe.

Minja nikada nije, u pravom smislu riječi, posuđivala knjige, ne u onom smislu, barem, koji bi podrazumijevao njihovo iznošenje iz prostora knjižnice. Nikada ionako ne bi stizala čitati kod kuće – zašto da je onda uzima sa sobom? Ona se držala nepisanih namjena prostora. Stoga se samo u knjižnicama čitalo književnost, a u čitaonici fakulteta učilo. Ručak se uvijek i bez iznimke jeo u studentskoj menzi, iako je živjela u obiteljskom stanu u kojem se, očito je, odmara i gleda televiziju, povremeno, ali nevoljko i filmove, jer tome služe kina. U obiteljskom stanu živjela je s mačkom i, od nedavno, jednim roditeljem.

„Mama je jednostavno otišla“, jednom će odgovoriti Orfeju. No ne u prvom pismu. U prvom pismu će napisati samo par rečenica o filmu Short Cuts. Skicirala je i nekoliko sličica o soundtracku, soundtrackove filmova je najviše voljela. Zvala ih je soničnim arhitekturama. Preklopila je papir s odgovorom i vratila ga u knjigu, ostajući nepomična, mirna kao miš u kutku sobe, s prednjim zubima zabodenim u usnicu kao iglama u jarko crvenom jastuku. Onakvom jastuku kakvog je Orfej imao kod kuće na krevetu. Ako je spavao na boku, morao je jastuk staviti između koljena, jer nije mogao zaspati ako mu se koljena dodiruju.

Kada je Minji napisao pismo, nije se nadao da će njegov pothvat biti uspješan. Nikad se nije nadao uspješnosti svojih pothvata, iako je svaki njegov pothvat uvijek bio uspješan. Bila je to čudna činjenica, ta njegova uspješnost-iz-prve, ta nepripadajuća namirnica na popisu osobina od kojih je sačinjen i istisnut ljudima za obrok.

Kronični nedostatak ikakvog talenta, vještine ili uopće sposobnosti, bilo je jedino što su njegovi roditelji imali zajedničko. Čak je i pokušaj proizvodnje potomka potrajao dobrih deset godina, Orfej je bio siguran kako je i sam taj snošaj bio stiliziran nekim avangardnim tektonikama tijela, koje nisu ništa drugo do li najsmješnija neusklađenost. Njegova majka godinama pravi pite od nikad dignutog tijesta, masne i sirove, s punjenjem u kojem se mogu naći i tvrde sjemenke, one koštice jabuke koje majka zove koščicama. Njegov je otac impresivno nemaštovit ilustrator razglednica, rođendanskih i svadbenih čestitki. Krštenja, s kojima se najviše muči, ispadala su najbolje. Čestitke za krštenja bile su bijele, bez Ijepuškastih lica, šašave štenadi i prigodne poruke. Njegov otac zazire od ništavila bijelog prostora. Zato su zidovi stana bili puni slika, fotografija, satova (čak i pokvarenih) i kalendara (čak i starih). Osim od bjeline, njegov je otac zazirao i od dodira.

Ni Orfej nije volio dodire. Dodiri su bili kao ugrizi koje je osjećao satima. Od svake se približavajuće ruke odmicao, otresito kao dijete ne starije od tri godine. Bio je on to isto trogodišnje dijete i sada s trideset i tri, s grimasom koja mu je gužvala kožu lica, kao da ga isušuje i ostavlja bez krvi.

„Ne možeš izbjeći ljudski dodir. Isto kao što ni ja ne mogu izbjeći ljudski glas. Pa rukovao si se do sada tisuću i osamsto puta, tisuću i osamsto puta, barem“, napisala mu je jednom Minja.

Tako je opovrgnula pretpostavku o svojoj gluhonijemosti, za koju je Orfej bio siguran da je točna. Osim što nikada nije govorila, jednom je došla u društvu muškarca (nedovoljno atraktivnog da Orfeja proždre ljubomora) i komunicirala s njim samo jezikom znakova.

„Zapravo je čitavo moje nastojanje izbjegavanja govora uzaludno. Čovjek se mora glasati. Ako ne govorim, to je kao da varam. Samo skupljam sažaljenje od nekog Bilo Kojeg čovjeka. Jadna ne govori, znali su reći, kada ja ne bih rekla ništa. Meni čak, ako slučajno na to pomišljaš, nikada nije predstavljalo problem prikazati to što mislim. Ja uvijek imam nešto za reći, meni se jednostavno ne sviđa kako to zvuči. Vjerujem da većina ljudi osjeća neobičnu nelagodu dok sluša svoj glas na snimci. Njihov je, ali im zvuči tuđ, drugačiji od onoga kakvog ga oni čuju. Zašto je tome tako ostaje mi neshvatljivo koliko i zaraznost zijevanja, a to mi je najneshvatljivije! Svejedno se o tome nisam potrudila ništa saznati. Bilo kako bilo, tako mi zvuče svi glasovi. Kao moji, ali prevedeni nekim pogrešnim kanalima, kroz koje odjekuju kao objava neshvatljivog, ali, po tonu sudeći, važnog upozorenja. Također, većinski su mi glasovi neraspoznatljivi. Mislim da jednogodišnje dijete povezuje geometrijske oblike uspješnije nego ja glas i lice, ako lice ne vidim. Ne mogu mu odrediti ni dob ni spol. Na telefon sam se odbijala javljati otkako pamtim, ali kako je majka otišla, morala sam prihvatiti i tu ulogu. Tata se javiti sigurno ne može, i premda sam molila sve da ne zovu, ljudi zaborave sve što ih zamoliš, odmah, kao tuđe ime pri rukovanju.“

Pisala je Orfeju o majci koja je otišla, neposredno nakon što je njihova mačka izlegla tri smrtna slučaja i napustila posljednjeg preživjelog. O posljednjem preživjelom brinuli su se ona i otac, zbog čega je Minja zapostavila knjižnicu, fakultet i posao. Orfej joj je odgovorio objašnjenjem o uzrocima zijevanja i zaključio kako je raskid roditelja za dijete ponekad najbolje rješenje, osobito kad ono to više nije. „Dijete, to jest. Kada ono više nije dijete“, dodao je.

Sva njegova pisma naspram njezinih bili su tek aforizmi, poezija u prozi, „crtice carskog cinizma“, kako mu je Minja tepala. Bilo je mnogo tapšanja i tetošenja među tim slovima koja su slali jedno drugome, kao suborci na zadnjem frontu u ratu protiv stvarnosti što se skrivaju od eksplozija sirovog zvuka i dodira svijeta.

U svojim pismima putovali su kroz vrijeme i nanovo otkrivali djetinjstvo, sigurni u jastučićima na ramenima ženskih kostima, tirkiznim trenirkama i nerazumnim količinama rumenila. Ispričala mu je sve o tome kako je tata Slaven upoznao mamu Radislavu na jednoj likovnoj radionici za gluhonijeme. Tata je bio učenik, a mama učiteljica.

„Bilo je nečeg umirujućeg u njegovoj pojavi, pomirenog i primirenog“, pisala je Minja o svome ocu. „Ponekad, zaista, izgledao je zadovoljan zbog toga što ne čuje. Kao da je već živio i vidio sve ovo, vratio se na svijet i rekao: Molim, ponovite sve isto, samo bez tona! Tata je uvijek bio tako miran. Ja sam htjela biti ista kao tata. Mirna. Tako sam se potpisivala kao dijete. Uvjeravala sam sve da je to moje pravo ime. Ja ne želim biti malena, ali želim biti Mirna. Jako dugo se na svoje ime nisam ni odazivala. Iscrpio bi me njegov zvuk, kao da moram pretrčati najdulju stazu da ga uopće čujem. Uskoro me tako umaralo sve izgovoreno. Osjećala sam nelagodu i dužnost istovremeno. Jer u nekom trenutku, moraš se moći odazvati.“

Osim ovih crtica o sebi, u svakom bi mu pismu postavila barem nekoliko neobičnih, potpuno nepovezanih pitanja, kao da priča sama sa sobom:

„Hej. Koju nam sliku izaberu za nadgrobni spomenik? Tko je izabere i na osnovi čega?“

„Jesu li se praljudi mazili?“

„Kada ćemo izumiti hologramsko kinokazalište, hologramzalište? Hino?“

On je odgovorio:

„Rodbina. Ne znam. Ovisi o rodbini.“

„Jesu. Svi sisavci se maze, mazili su se i u budućnosti će se maziti. Riječ maziti je užasna.“

„Izmislilo se samo i zove se Život. Ti hiniš živote drugih, a i svoj provodiš u ulozi promatrača.“

Odjednom su se njezina pisma skratila, a potom i prorijedila. Na grlu njezinog oca niknuo je tumor, kao crni, bezmirisni cvijet. Minja je zaključila: nastao je onog dana kada je Majka otišla, kada je otac ispustio krik. Mjesto na kojem je zvuk zario prste u njegovo tkivo sada je obraslo bolešću. Minja više nije odlazila nigdje, pa tako ni u knjižnicu. Odlazila je samo na posao. Radila je u cvjećarnici. Pred tom ju je cvjećarnicom Orfej jednog dana i sreo, šećući psa kojeg je pomilovala. Sljedećeg joj je tjedna Orfej ispod vrata cvjećarnice podmetnuo pismo o koje se Minja na ulasku poskliznula.

Premda su opet razmjenjivali pisma, nisu planirali preseliti svoje prijateljstvo u stvarnost. Takvo bi preseljenje narušilo njihovu sigurnost u slovima, pamučan oblak oslobođen sudaranja i očekivanja kiše. Već su ti slučajni susreti bili susreti loše igranih dvojnika. Kao da su im tijela pripadala nekom drugom svijetu u kojem se njih dvoje nisu poznavali. U svojim su se pismima tim neprilagođenim dvojnicima ponekad i rugali. Bilo je to neko dvoje drugih ljudi, bili su za početak to krvožilni sustavi, kosti, tetive i mišići, sive stanice, boja očiju, nokti, sve te stvari s kojima se nije dalo poistovjetiti ništa što njih dvoje zaista jesu.

Uostalom, jednom kad si pred nekim to dopusti, Orfej je i više nego pričljiv čovjek, što Minji nikako ne bi odgovaralo. Ne bi uspjela suzdržati tik stiskanja očiju jer ju zvuk grize poput narezane glavice luka. Osim toga, njezina pretjerana taktilnost izluđivala bi ga, dok bi nju mučilo susprezanje te taktilnosti.

Svoj neobičan karakter nije nikad doživljavala kao problem. Unatoč tom specifičnom stanju šutnje, jer Minja je šutjela kada god je mogla, nije bila bez prijatelja. Čak su se i u srednjoj školi, u toj pećnici puberteta, nalazile probrane pojedinke i pojedinci koji su njezino odbijanje govora tretirali s poštovanjem, čak i naklonošću. „Svega možda troje“, tipkala mu je Minja jer su mailovi zamijenili bijeli papir i gustu tintu od koje su slova bila stisnuta, ali debela kao mačići. „Neke sam od svojih prijateljica, jednu barem, zarazila tim negovorom, i priznala mi je: tek sada ti sve mogu reći. Kako je to bilo lijepo, kako sam bila bliža promišljanju tuđih misli tako, nego ikako drugačije, izbjegavajući zamku jezika kao koščicu u nekom grozdu.“ Zbog tog odbijanja govora, Minja je zavoljela pisati. Pisanjem je postajala Mirna. Nikada nije bila toliko Mirna, kao onda kada je pisala Orfeju.

U tim pismima prolazile su godine retoričkih vježbi i raspravljanja, ali su se prošvercale i privatne pojedinosti: boje zidova u spavaćoj sobi i uzorci lastavica na pločicama kupaonice, glazbene i filmske recenzije, čak se i srednjoškolska poezija potkrala pod kategorijom sasvim osobnih sramota iz djetinjstva. Pisali su o svojim kvartovima. On je živio na drugom katu četverokatnice, s bračnim parom odvjetnika vrata do njegovih, umirovljenom učiteljicom matematike u stanu ispod i studentima koji su pušili pljuge na krovu zgrade, a da ga nikada nisu pozvali. Ona je svoju zapuštenu vilu u nekoć elitnom dijelu grada dijelila sa sredovječnom prostitutkom, mladim mesarom iz Dalmacije i rumunjskom obitelji koja je iznajmljivala sobu praktičarki intuitivne medicine u vezi s vodoinstalaterom koji će je uskoro ostaviti zbog ukrajinske udovice bez djece.

O vlastitim romantičnim statusima i pratećim im događajima nisu pisali. Zato je Orfej vijest o Minjinim zarukama tako teško primio. O svojem budućem suprugu govorila je nespretno i s puno loše prikrivene nelagode. Kao da informacije izvlači iz neke velike torbe, nepouzdano prevaljene preko podignutog koljena. Nasmijao se tom starom sjećanju i pročitao poruku o udaji do kraja.

Upoznali su se, njen čovjek i ona, na jednoj od onih istih radionica kakve je njena majka svojedobno vodila, ali ih je, ovoga puta, vodio on. On je pretpostavio kako Minja ne čuje, pa se raspetljavanje te slučajne laži otelilo u poštenu televizijsku dramu. Minja se ipak, prikladno joj skromno i s premalo buke, prozvala drugim prezimenom. Prezime će nastaviti nositi i nakon što je njezin suprug, s medicinskim papirima koji potvrđuju izvrsnost njegova zdravlja, umjesto kod kuće završio u mrtvačnici. Minja je tog dana primila dvije nespojive vijesti koje su joj se naslađivale kao neukusna šala: „Vaš muž je izvrsnog zdravlja“, rekla je doktorica, „Vaš muž je mrtav“, promrmljao je drugi doktor, nešto kasnije.

Za to su se vrijeme njihova pisma prorijedila kao naglo ogoljeno vlasište, kakvo se već bilo naziralo na rubovima njegovog visokog čela. Kosa mu se postupno povlačila prema zatiljku, kao da ju tamo poteže vrijeme. I njezine bi se dvije dojke tada bile objesile, kruškoliko razvukle, da je imala kruškolike ili ikakve dojke uopće.

Naviknut na ciklično strujanje Minjine prisutnosti, Orfej se nije zabrinjavao kad god bi nestala. Znao je da će se vratiti, a ponekad je čak mogao pogoditi i točno kada će se vratiti. Povremeni prekidi komunikacije dogodili su se u nekoliko prilika: kada je umro njezin otac; dok je Orfej putovao Europom; kada joj je ispao zadnji mliječni zub (gornja sedmica) na čijem mjestu nikada nije izrastao novi; kada se razboljela.

Kada bi mogao, ta bi odmicanja i privlačenja, ritam njihovih razgovora preveo u notni zapis. Slučajnostima bi kupio smisao, usadio bi uzročnost u umjetnost i umjetnost u uzročnost i konačno raskinuo s opsesijom nedodirljivog postojanja. Jer tim bi se notnim zapisom sigurno nešto dotaklo u njemu, ritam njihovih razgovora dosegnuo bi zvuk, melodiju popularnu u tamo-negdje tropskim krajevima, tamo gdje je toliko vruće da zrak dodiruje, tamo gdje sam nikada ne bi išao. Tako je to zamišljao, zamišljao je njihovu priču kao najljepšu pjesmu za krajeve koje nikada neće posjetiti.

Mislio je o mirisu njezina vrata, o naborima na vrhu nosa koji nastaju kada se nasmije, o naborima koji sliče malim morskim valovima ili brzopotezno nacrtanoj silueti galeba. Proganjala ga je pomisao da je nikada neće dodirnuti.

Nepodnošljivost fizičkog kontakta bila je osobito odbojna u emocionalno visoko nabijenim prilikama. Fizički kontakt bio je prihvatljiv isključivo povodom prokreativnih poriva. Tako ih je zvao, prokreativni porivi i izlagao im se razmjerno često, u statistički prihvatljivim razmacima za pripadajuće mu godine i slobodnjački status. Inicijaciju u snošajni svijet izvršio je s prosječnih sedamnaest godina života, s pijanom sestrom dragog prijatelja, kojeg posljedično više nije imao. Bio je to tridesetogodišnji informatičar kakvim je i Orfej zamišljao postati. Njegova je sestra pribijala Orfeja uz uski prolaz između frižidera i štednjaka punog paučine, po kojem su prolili kavu. Seks je bio sirov i nezgrapan. Svi su nadolazeći performansi nalikovali ovome, jednako geometrični, kubistički, kruti.

Seks s Minjom bio bi drugačiji, zamišljao je, jer Minja je osmoza. Ezoterična u svojoj elastičnosti, osjetljiva kao minsko polje podražaja. Njezina je epiderma sačinjena od sitnih eruptirajućih vulkana zadovoljstva.

Ali sada joj o tome neće ništa reći, kao što joj o tome neće reći ništa, nikada. S njom je mogao zamisliti samo nepostojeće, kakva je, uostalom i ona bila, nalikujući sumaglici koja se spustila pod njegovim prozorom. On je bio obložen njezinim pismima kao staklena čaša pamučnom presvlakom koja će ju spriječiti da se razbije.

„Kada bi i ti, Minja, bila tek još jedna čaša, naša bi se stakla slomila jedna o drugo. Ovako smo bili dva organizma prozirne kože, istovremeno izložena i zaštićena. Ta nam je zaštita postala još i nosivi zid, pregrada, prezervativ. Kakvim bezveznim riječima te pozdravljam, ali zato se nadam da sam one najbolje s tobom podijelio dok si još bila uvijek-ovdje. To je nova riječ Minja, uvijek-ovdje i neće ju nikada uvesti u rječnik jer se odnosi samo na tebe i mene ili tebe-mene, tenebeme, bemetene, koliko još moram pisati, koliko još moram odugovlačiti dok ti ne kažem ono što nisam mogao dok si bila tu: možda smo pogriješili, Minja. Možda smo trebali biti Ja-Ti umjesto Ja-To, uvijek i svugdje jedan za drugog prisutni, a nikad zaista tu, ostajući samo To. Ja i moje To, bez gnijezda i raspršeno, izgubljeno u zraku kao lastavice u kupaonici čiju zahodsku dasku nikada nisam imao prilike ostaviti podignutom. Ne radim to ni inače, samo da znaš, iznenadila bi te ta stvar u vezi sa mnom.“ – napisao je Orfej posljednji put, preklopio list papira i proslijedio ga cvijeću koje joj je sada raslo, ravno iznad čela.

Pomišljao je otići u tamo-negdje tropske krajeve, tamo gdje je toliko vruće da zrak dodiruje, konačno sâm.