Sinestezije | Dunja Matić
OVDJE JE DOBRO
„Dobro“ – to može zvučati kao previše obična riječ koja se odnosi na formalni odgovor pitanju postavljenom iz pristojnosti. „Dobro“ – to može zvučati kao zatvorena riječ koja ničim ne poziva na nastavak priče. „Dobro“ – to može zvučati kao zaključna rečenica popunjena sa samo pet slova. Tih je pet slova sada sav prostor koji okupiram, trbušasta sam, zaokružena u oslobađajućem osjećaju praznine.
Uvijek sam bojala šupljine u slovima: D je bilo tamno, a B svijetlo smeđe boje, O ponekad crveno, ponekad plavo, ovisno o ostalim slovima. R je bilo ribizne, grimizne boje, a DOBRO kao riječ, obično zemljano zelena, čvrsta i ponosna kao stoljetno stablo. Ponekad sam stablo, rastem pored njegove kuće i bacam sjenu na stranice koje je nervozno ispisao. Trebao bi me posjeći i spaliti, kao dim bih se lakše kretala, još bih ga i ugrijala, kao što sam to radila nekad, dok sam mu još mogla pisati.
Osim njega, nitko sa mnom nije tako lijepo razgovarao ni o čemu. Mama i tata su, koliko se sjećam, živjeli kao da je život nekakva procedura, skup aktivnosti, koraka, računanja i procesa koji trebaju biti poduzeti u određenom redoslijedu kako bi proizveli određeni rezultat, produkt ili izlaz. Nisu zastajali po putu, mudrovali, uočavali detalje, postavljali pitanja. Tako ih se barem sjećam. Umrli su kada sam bila mala. Brat je nešto slabije od njih shvaćao obaveze odraslog čovjeka pa se duže gubio među šalterima, čekao u krivim redovima i uvijek nešto odlučivao.
Ja sam igrala ulogu prtljage. Prtljage u smislu svoje apsolutne pasivnosti, ali i tereta, kao kada kažemo: „Vukao ju je sa sobom kao prtljagu.“ Zatim, prtljaga kao ono u što odlažemo neki sadržaj, kao što je u meni ostavljen osjećaj tugovanja. Brat je bio onaj koji djeluje, ja sam bila odlagalište emocija. U konačnici, bila sam prtljaga, kao pojam koji podrazumijeva put i pokretanje, neki vid premještanja sebe i stvari. Od njihove smrti do sada, osjećala sam se uvijek i iznova bez upozorenja premješteno, bila sam kao lopta kojom se dobacuju neke nevidljive ruke. Zato sam rasla čvrsto vezana uz svog brata, kao biljka penjačica uza zid kuće, kao previše stegnuta kravata, kao priljepak, pijavica ili krpelj.
Nikada nije bilo vremena za lijepe razgovore ni o čemu.
Osim Naratora, nitko me nikada ništa nije pitao, ništa osim „kako si?“ Kao da je u mene upisano prokletstvo ne-upitnosti? Kako bi se to moglo zvati? Kako bi se mogla zvati bolest zbog koje vam nitko ne može postaviti ni jedno pitanje? Kada bi me netko pitao „kako si?“, ja bih odgovorila: „Dobro.“
Narator je zato bio moj prijatelj. Kroz naše sam razgovore naučila osjetiti, razumjeti i objasniti svoja stanja. Narator mi nikada nije rekao: „Ne sad, Suzana“ ili „Sada to nije važno, Suzana“. Narator je uvijek mogao sada, kada god to sada bilo i znao je da je sve važno i da je sve važno sada. Nazvali smo ga Naratorom jer me poticao na priču pa ponekad, kada bih doživjela osjećaj koji nisam znala objasniti, zamišljala sam da ga prepričavam njemu. On je bio moj osobni tumač, moj privatni prevoditelj, prevodio je meni mene.
Moje su doktorice Naratora zvale Padobran, Štitnik, Posrednik i Pismonoša. Meni se najviše sviđalo Pismonoša. Donosio mi je račune moje energetske potrošnje, neodgovorena pisma iz podsvijesti i prošlosti.
„Mislite li da biste mogli pokušati samoubojstvo?“ običavale su me pitati sve moje doktorice. „O, pa sasvim sigurno!“, pomislila bih, ali odgovarala sam samo: „Ne znam.“ Nije mi bila podnošljiva zamisao da me sporo u smrt rastegne neka bolest zbog koje ću popucati po šavovima i rastaviti se u karikaturu. Iznenadna smrt bila bi prihvatljiva, no ne i pouzdana varijanta. U bolnici je mogućnost nesreće i spontane smrti mala.
„Maštate li ikada o svojoj smrti, Suzana?“, pitale su me. Ne maštamo li svi? Odnos s idejom smrtnosti bio je jedini zdravi odnos koji sam imala. Među ljudima sam sve shvaćala minutu sporije od ostalih, udovi su mi bili ili predugi ili prekratki, a vlastita mi je koža bila kao vrući steznik, kao da čitavo moje tijelo trpi indijanske vatrice. Moja zaljubljivanja bila su kompulzivna i tjelesna. Konvencionalnu prisnost razvila sam samo s Naratorom, uz kojeg, posljedično, nisam vezala nikakav seksualni nagon. Narator je bio oslobođen takvih napadaja. Bili su to uistinu napadaji, jednom kada bih poželjela nečiji dodir zaista sam napadala ljude. Uvijek sam bila nesposobna fokusirati se, bilo na osobu, obavezu ili odluku. Možda sam mnogo maštala, možda sam mnogo toga mogla biti, možda sam raspolagala raznim talentima, ali nigdje se nisam mogla primiriti, nigdje se nisam dala ukorijeniti. Mogućnost mirovanja bila je trajno isključena, ta se tipka u meni zaglavila i više je nitko nije mogao pritisnuti. Zbog svega mi se navedenog konačno popuštanje tim pritiscima učinilo razumnim rješenjem.
Nije li smiješno da sam sada stablo? Podignuta u njegovom dvorištu, s granama zgnječenim o njegov prozor. Ovako ću provesti svoje vrijeme, koliko god ono trajalo. Kao stablo koje raste pred njegovim prozorom i šapće mu priče. Ponekad u nekom mravinjaku sretnem brata, a mama i tata padaju s neba kroz kapljice kiše. Ovdje je dobro. Svaki dan gledam Naratora kako se koprca među knjigama kao kukac s nožicama u zraku. Sanjam da će me netko odrezati i pretvoriti u njegove stranice.
