Sinestezije | Dunja Matić
MJUZIKL
Cijelu je trudnoću njezina majka provela u mirovanju. Onda ju je, nakon trinaest strašnih sati porodiljnih muka, konačno istisnula iz svoje utrobe. Magdalena je na svijet stigla u bučnom bijesu. Pojedinim ženama trudnoća donose osjećaj ispunjenosti, blaženstva i mira, ali Magdalenina je majka osjetila invaziju, kao da umjesto drugog života u njoj raste neodstranjivi tumor. Mnoge majke pri rođenju djeteta osjete nagonsku brigu i skrb, a Magdalenina je majka osjetila samo strah. Nije zadržala dijete i tako je prestala biti Magdalenina majka. O njoj nećemo saznati ništa više.
Njezina nova majka bila je mirna i gotovo produhovljeno strpljiva. Magdalena je mogla stenjati i zavijati satima, ali ju ova nije ispuštala iz naručja, sve dok ne bi klonula na njezinom ramenu. Šaputala joj je: „Samo ti plači, Magi, isplači se“, sve dok Magi postupno ne bi prestala.
Ostala je obavijena nekom dojmljivom divljinom. Kada se ljutila, a ljutila se često, pomicala je ruke i noge s toliko strasti (ali i elegancije!) da je začas zapadala u trans poetičnih pokreta. Jeste li ikad vidjeli poeziju poput ove, koja probija iz plesa i razvaljuje razum? Ponekad se pokretala kao jazz, povremeno kao elektronika, rugala se rock ‘n’ rollom, zamahivala kosom kao da headbanga. Na svojim je ramenima nosila Summertime, u svojim koljenima Coltraneove gigantske korake, prstima je prizivala istok, leđima se oslanjala na barokni pop, a kada je zaista bila sretna njezino se tijelo ponašalo kao nostalgične tipke syntha. Svatko je čuo u njezinim pokretima neki sebi odgovarajući glazbeni žanr, a da Magdalena sama nikada nije čula ništa.
Novi su roditelji njezinu gluhonijemost utvrdili tek nakon posvojenja, premda možemo pretpostaviti kako ta informacija ne bi ni u kojem pogledu utjecala na njihovu odluku. Zajedno su naučili neke drugačije načine komuniciranja. Ali, ako bi se Magi jako uznemirila, bilo od radosti, tuge, straha ili ljutnje, nije trebalo očekivati da će išta o tome reći uvriježenim znakovima. Magi je imala svoje znakove, znakove koje je izražavala svakim dijelom tijela. Njezina nova majka, puna ljubavi i razumijevanja, dozvoljavala je Magdaleni da se izrazi onako, kako je u tom trenutku osjećala da mora.
Toliko su ljubavi i razumijevanja, nekom neobjašnjivom slučajnošću, pokazivali i svi ostali ljudi u Magdaleninoj okolini. Pa kada je ova na jednom od prvih školskih sati zanjihala svojim sitnim kukovima i razmahala ruke kao da su bez kostiju, djeca su počela čak i pljeskati. Ponekad su je i oponašali, što nije voljela, ili su se smijali, što je voljela malo više. U nepuna tri mjeseca Magdalenin je razred postao plesna grupa, sva su djeca dolazila svojim kućama s nekim neobičnim ritmovima. Neka su djeca zbog takvog ponašanja ponekad dobila prijekor od svojih roditelja i prestala plesati. Među roditeljima su nastali klanovi, djeca su se rasporedila u grupe, minijaturne političke frakcije, sve podijeljene oko pitanja kako pristupiti problemu plesa.
Magdalena nikada ne bi usavršila svoje komunikacijske vještine tako brzo, da nije bilo svih onih psihologa, pedagoga, defektologa, psihijatara i neurologa kojima je bila primorana pojašnjavati svoja stanja – uvijek posredovanjem majke koja je svima njima, za nijansu finije, prevodila kćerkina priopćenja. Jednom kada je Magdalena, a to je bilo jako rano, još u razdoblju osnovne škole, naučila čitati s usana, s tim je autorskim intervencijama njezina majka morala prestati. Samo jednom ju je Magdalena upozorila, kada je psihologu pogrešno prevela njezine riječi. Brzim potezima ruku sročila je „Ne laži“ i od tada ju je njezina majka prevodila doslovno. Obično je poslije prijevoda čekala da Magdalena kimne glavom, zadovoljna prenesenom porukom.
Možda se može činiti neobičnim što su Magdaleni svi toliko izlazili u susret, što su joj toliko popuštali i dopuštali. Za to je sigurno bio zaslužan njezin šarm. Osim šarma, dio odgovornosti snosila je i njezina egzotična ljepota. Bilo je dovoljno da vas Magdalena pogleda svojim prodornim očima, pa da se sva pravila ponašanja pod vama uruše kao slabo sagrađen most koji u komadima raznosi struja njezine prisutnosti.
No, godine objašnjavanja različitih stručnjaka o prikladnosti ponašanja i važnosti poštivanja društvenih normi, uvijek iznesene s nježnim patroniziranjem kakvo je Magdalena prezirala, ipak su ostavile tragove kočenja na njezinom tijelu. Više ga nije spontano savijala. Postupno je postajala ukočena, iako su joj njezina ponašanja bila dopuštena u privatnosti doma. „To je kao masturbacija“, pročitala je s nečijih usana jednom, „morate djetetu koje je prerano otkrilo, ali ne još i spoznalo svoju seksualnost, objasniti kako je ona rezervirana samo za intimne prilike.“ Jedino što je uspjela zaključiti iz svih tih seansi plaćenog razumijevanja jest da svaka društvena situacija ima svoj set društvenih pravila.
Nije razumjela zašto je tome tako. Nije razumjela nekad smiješ, a nekad ne smiješ logiku. Ili smijem ili ne smijem! – mislila je. Kako joj je bilo teško raspoznati kada i zašto smije, a kada i zašto ne smije plesati, jednostavno se ukočila. Postala je nervozna i nesretna. Ples nije bio nešto što je htjela raditi zbog plesa kao takvog. Ples je bio Magdalenin surogat govora, njezina prirodna reakcija na podražaje.
Povremeno bi se ipak pokrenula, plačući kičmom i svim kostima, prstima i petama koje je podizala od poda. Plakala je kosom i lopaticama, zglobovima na nogama i podlakticama, plakala je izvijenim vratom i zategnutim leđima. Povremeno je tako činila, nekad u svojoj sobi, nekad na javnim mjestima, sakrila bi se u neki hodnik ili toalet i iskrivila kao da je gumena. Nekoliko je puta to učinila u praznoj sportskoj dvorani svoje škole.
Jednom ju je tamo zatekla i profesorica geografije, udana za cijenjenoga stomatologa koji je dugi niz godinama prijateljevao s voditeljem neke dramske sekcije, koji je pak bio u vezi s koreografkinjom plesne škole Prozac. Katrin Kiš, koja je otvorila i vodila ovu školu, istraživala je terapeutske potencijale plesa, pronalazeći uvijek nove inspiracije u nepokorenom svijetu margine.
Katrin Kiš taj je dan profesorici geografije trebala vratiti kaput koji je posudila od nje prošle subote. Inače se nisu viđale često. Jedna za drugu bile su samo partnerice dvojice prijatelja koje se susreću za večerama. No, da Katrin Kiš tog dana nije vraćala posuđeni kaput, ne bi kroz prozor dvorane vidjela ove fantastične plesne akrobacije. Zalijepila se svojim hladnim dlanovima za staklo prozora i nepomično promatrala. Da Katrin Kiš tog jutra nije otišla u školu, Magdalena ne bi dobila najneobičniju ponudu.
S debelim kaputom prevaljenim preko ruke, Katrin se spuštala sporo i sablažnjeno, kao pripadnica nekog kulta koji je konačno dočekao slijetanje izvanzemaljskog života od kojeg je očekivao spasenje. Nekoliko je puta dozivala Magi s: „Oprostite.“ Pomislila je kako sigurno ima slušalice u ušima, iako ih nije mogla vidjeti od njezine guste kose. Drugog izvora zvuka nije bilo, a njezine su oči ostale zatvorene kao da je sva predana melodiji. Kada je konačno otvorila oči i ugledala pred sobom Katrin Kiš, stresla se kao da je netom probuđena iz sna. „Smijem li vas samo pitati?“, pročitala je s njezinih usana i odmah se okrenula ne bi li joj na papiru iz bilježnice napisala: „Oprostite, gluhonijema sam“.
Katrin je i sama zanijemjela, postavljajući si ista pitanja koja bi si postavljao svatko, jednom suočen s fenomenom Magdalena. „Ali vi plešete“, promrmljala je, još uvijek ne shvaćajući kako ju Magdalena, iako ne čuje, svejedno razumije. „Da. Plešem. Oprostite“, odgovorila je Magdalena i po izrazu lica svoje sugovornice zaključila kako ova i dalje ne shvaća na osnovi čega one komuniciraju. Stoga joj je svojim ružnim rukopisom napisala: „Čitam s usana.“ Katrin Kiš se izbezumljeno ispričavala, a onda je, osvrćući se za sobom, išetala iz dvorane.
Cijelu se tu noć Katrin prevrtala u svom krevetu, skrivajući se pod plahtama od mjesečine. Već je sutradan opet bila u školi, s istim tim kaputom koji je jučer zaboravila vratiti. Jednom kad je našla profesoricu geografije, prvo što ju je pitala bilo je: „Postoji li ta djevojka?“ Katrin je bila uobičajeno dramatična za jednu koreografkinju. Profesorica je odmah znala o kome je riječ i zakolutala je očima. Nisu baš svi imali ljubavi i razumijevanja za Magdalenu. Kako je njezina ljepota bila popraćena ekstravagantnim ponašanjem, ono je često bilo interpretirano kao luksuz koji si normalne žene ne mogu dopustiti. „Mi ostali si ne možemo dopustiti takvo luđačko ponašanje“, govorila je profesorica. „Da, mi ostali si nećemo to dopustiti“, ponovila je Katrin njezinu rečenicu, ali s potpuno drugačijim značenjem. Jer gdje je jedna pretpostavljala bahatost, druga je osjećala odvažnost, vidjela umjetnost, maštala otkriće. Za Katrin je ova koreografija bila iskaz istine, iskaz osjećaja koji nadilazi granice svega što o našim osjetilima znamo. Magdalena je znak žive kontradikcije, „pitanje je jedino bilo, želimo li kontradikciju pozdraviti ili protjerati“, pojašnjavala je, poetično kao i uvijek, Katrin.
Nije joj trebalo dugo da djevojčicu pripitomi, jer raspolagala je Katrin s istim tim šarmom kao i Magdalena, samo je njezin s godinama dobio na mudrosti. „Želim ti ispričati nešto i pitati te što o tome misliš“, rekla joj je i Magdalena je kimnula glavom.
„Napravit će ti pjesmu. Napravit će pjesmu za tebe. To će biti moja inverzija, moja kontradikcija. Oni će svirati onako kako ti plešeš.“
Dugo nakon premijerne izvedbe, kada su Magdalena i Katrin već zajedno vodile školu, po jednu od njihovih učenica došao je nekakav nesretno optimističan čovjek. Do tada su se već svi naučili kloniti Magdalene, promatrati je izdaleka kao oku ugodnu izmišljotinu, slučajno uprizorenu fantaziju, drogu koja će nas odmah učiniti ovisnima, izborati nam kožu i izbiti nam zube. Nesretno optimističan čovjek proganjat će je mjesecima, učiti zbog nje neke nove znakove, pohodit će tečajeve i seminare i eventualno voditi radionice za gluhonijeme, ne bi li našao jezik koji bi mogli zvati zajedničkim. Magdalena je samo povremeno popuštala njegovim nastojanjima da je pridobije. Bio je neukusno mlađi od nje i nježniji od najosjetljivijeg djeteta. Njegova ju je krhkost činila samo više agresivnom, nestrpljivom i napadnom i kada se on našao u blizini, mogla je s učenicama vježbati samo emociju ljutnje kojoj su se, na njezino iznenađenje, mlade djevojke najviše radovale.
Zapravo se sad već rijetko pitala hoće li ju jednom netko zaista čuti. Magdalena je isprva nevoljko pristajala, potom protestirajuće odbijala plesati uvijek iste koreografije. S vremenom su glazbenici morali prihvatiti izazov slijepog sviranja, potpune virtuoznosti i improvizacije, reagirajući zvukom na pokrete njezina tijela u onom trenutku u kojem su se događali. Kako je plesala, tako su na licu mjesta morali svirati. Njezina ju je divljina učinila dirigenticom pred koju su samo hrabri i ludi stajali, obično ne više od jednom, po završetku svake izvedbe zaklinjući se kako se takvom stresu više nikada neće izložiti. Mijenjati tako glazbene partnere, smatrala je njezina mentorica, bilo je neizvjesno koliko i njezino tijelo. Premda je koncept privlačio publiku, nemalo je suradnika potjeralo od škole Prozac prema istoimenom lijeku.
Katrin je poznavala samo jednog glazbenika, genijalnosti dovoljno granične s ludilom, koji bi na ovome mogao hraniti svoju glad za neobičnim. Bio je on zapravo osrednjeg talenta i realan rizik. Nije ga vidjela godinama, a i do tada su se sretali samo pod velom šaputanja u kojima o njemu nikad nije čula ništa pozitivno. Igrao se uvijek s više instrumenata odjednom, ali sve mu je brzo dosađivalo, kao i fakulteti, zemlje, žene, sportovi, tečajevi. Samo ponekad, pamtila je, ako je trebalo koga impresionirati, činio je čuda za klavirom. Njezina je potraga potrajala sigurno nekoliko mjeseci, a otkad se dokopala njegovog kontakta, još su se sigurno tri do pet tjedana neuspješno dogovarali oko termina sastanka. Godinu dana nakon, nenajavljen i na sveopće čuđenje, Jan se u školi jednostavno pojavio i posjeo za klavir.
Tog je dana Magdalena prvi put podijelila svoju dirigentsku palicu i pristala tijelom pratiti znakove koje joj je on slao svojim licem, ramenima i rukama. Bilo je to prvi put da je njezino tijelo s tuđim tvorilo ravnopravnu ritmičku cjelinu.
No, kako i kada ljubavne priče zaista završe i završe li ikada, jedno je od pitanja čiji odgovor ne želimo nužno ni znati. Ako želimo da postanu bajke, ljubavne priče treba završiti na samom početku.
