Sinestezije | Dunja Matić

PROLOG

Sjedio je za svojim kuhinjskim stolom, pred žutim zidom oblijepljenim papirima. Pušio je i uvijek držao prozor širom otvorenim. Kroz njega je promatrao stablo pored kuće i nadao se da ga nikada neće srušiti kao što su srušili ostala. Padom tog stabla i pogled bi mu spao samo na tuđe prozore. Vidio bi sve te živote koji se događaju dok njegov miruje. Samo se njegove misli granaju, gore, visoko iznad zemlje. Gledao je u tu krošnju kao da u njoj opet traži bajke za Suzanu, bizarne bajke, bajke koje to nisu. Samo nisu smjele biti sretne bajke.

„Samo nemoj da budu sretne bajke.“

„Da. Sreća je malo dosadna.“

„Nije dosadna, nego neuvjerljiva.“

Neuvjerljiva. Takav mu se i njegov život činio, neuvjerljivim. Kao da nije još ni počeo, kao da ga čeka negdje iza ugla, priprema se, već toliko dugo se priprema, šapuće mu: „Evo sad ćemo, sad ćemo, obećavam“. To „sad“ postalo je neuvjerljivo.

Suzana je uvijek birala bolje riječi. Tako ju je zvao, Ona Koja Bira Bolje Riječi.

Nisu bili ljubavnici. Ne bi se moglo reći ni da su bili prijatelji, ne u klasičnom smislu te riječi. Svoje živote su živjeli bez preklapanja poslova, poznanstava i dokolice. Suzana je zato običavala reći kako su njih dvoje jedno za drugo priče. Priče su važne. One su pokloni. Zbog njih preživljavamo običnost života. Noć je za nju bila najteže vrijeme. Noću je postajala dijete upravo probuđeno iz ružnog sna i umirili bi je tek njihovi razgovori. Počeo je bilježiti crtice koje su podijelili, kako bi lakše podnio noći u kojima više nisu dijelili ništa. Neke su istinite, druge su izmišljene, ali razliku između istinitih i izmišljenih kao da ni sâm više nije znao. Znao je samo da joj treba ispričati te priče.

Dok god joj je pričao, mogla je ostati budna. Pa makar samo za njega.