Sinestezije | Dunja Matić

EPILOG

Promociji je prisustvovalo dvadeset ljudi od kojih je šestero kupilo knjigu.

1. TKO ĆE SVE PROČITATI NAŠE PORUKE

Prvih mjesec dana nosila ju je svugdje sa sobom. Pročitala ju je nekoliko puta. Bila je to tanka knjižica, sadržavala je tek nešto više od stotinjak stranica i čitala se u jednom dahu, iako je bila donekle neobična. Narator je pisao čudne bajke o usamljenim likovima u granično nadrealnim situacijama. „On je usamljen kao što sam i ja usamljena, ja ga razumijem“, razmišljala je čitajući. Imala je suhu kožu i dugu kosu mišje boje, prevelike zube i plosnat nos. Voljela je stripove, stare filmove i radio. U Naratora je bila zaljubljena od svoje trinaeste godine i dolazila je na svaku njegovu promociju. Na svakoj njegovoj promociji maštala je o tome kako će joj u knjigu podvaliti pismo s ljubavnim priznanjem. Ova je nova knjiga još više nahranila njezinu opsesiju, jer je upravo podmetanje pisama motiv koji se ponavlja. Zato ju je prvih mjesec dana nosila svugdje sa sobom i pročitala ju nekoliko puta.

Zamišljala je knjigu kao izvor tajnih poruka koje joj je ostavio. Njihova kozmička povezanost bila joj je jasna k’o dan.

2. POGREŠNO

Mrzio je tu knjigu. Mrzio je način na koji ju je čitala, kao da kroz nju pokušava doći do Autora, kao da komunicira s njim na nekoj meta-razini. Tako je ona govorila, govorila je da se oni „razumiju na meta-razini“. Mrzio je tu knjigu, jer i on je bio nekakav autor, pokušavao je biti barem, a njoj nije bilo stalo. Ona je uokolo sa sobom nosila samo Njegove knjige. Dosadne, besmislene, pretenciozne, komplicirano pisane knjige ni o čemu. A išao je na svaku promociju Njegovih knjiga, na sveukupne tri užasne promocije je bio. Uvijek je i svugdje išao s njom, pa tako i tamo. Bio je tamo svake sekunde koju je provela zaljubljeno gledajući u drugoga. A ja, ja sam ovdje, ja sam isto pisac, ja te vidim, pomišljao je i pitao se, hoće li ga ikad pogledati onako kako gleda Autora. Znao je da neće i zato je mrzio tu knjigu, iako ga je ona natjerala da ju kupi. Bacio ju je u smeće, čim je izašao s promocije. Ona ionako nije gledala.

3. RAVNODUŠNO

„Čini mi se da su sve priče povezane tim nesretnim, krivo usmjerenim ljubavima. Svaki ti lik pati za nekim drugim, koji pati za nekim drugim, koji pati za nekim drugim. I svi si pišu nekakva pisma. Tko još piše pisma?“, pitao ga je otac, doktor književnosti, koji sam nikada nije pisao. Otac je sve previdio. Nikada nije obraćao pozornost na knjige koje je sin pisao, sigurno ne na detalje u njima. Bio je umjereno strog, ravnodušan i pedantan čovjek, koji kao da je živio samo iz pristojnosti prema životu. Pitao se hoće li se otac pronaći u priči o čovjeku koji ravnodušno počini samoubojstvo, ali otac se nije imao običaj pronalaziti ni u čemu. Kao da je uvijek postojao mimo svijeta, hodajući na nekoj usporednoj pješačkoj traci, s bilježnicom u koju zapisuje dijagnoze.

4. GDJE ĆE ZALUTATI?

Knjigu je ostavio na stolu, zajedno s rizlama, suhim mrvicama duhana i gotovo punom kutijom cigareta. Valjda mu se toliko žurilo. Nije ostavio broj, nije joj se javio na izlasku, zaspala je i nije ga čula kad se išuljao. Nije bila ni razočarana. Imao je užasno lošu spiku, ponavljao je rečenice i fraze kada ne bi imao više ništa za reći, a većina njegovih anegdota fakultetskog su tipa iako je već u kasnim tridesetima. Kada se sve zbroji, sretna je što nije ostao. Natočila je čašu vina i upalila televizor. Knjiga na stolu bila je dovoljno tanka da je prelista. Pročitala je dvije priče i posvetu s početka koja je glasila: Ukrao sam ti citat. Nadam se da me nećeš tužiti zbog toga, potpis i jučerašnji datum. Autor ga očito poznaje, možda je njen priležnik u knjizi, možda je jedan od likova, pomislila je. Ali, ni priležnik ni priče nisu je zanimali dovoljno da bi ih pažljivije pročitala. Ugasila je svjetlo i zaspala na kauču uz jutarnji televizijski program.

5. SIROMAŠAN SVIJET

Ni ne zna zašto je došla na promociju. Niti zna zašto pokušava održati prisan odnos s njim. S njim je tako teško održavati ikakav odnos. No eto, ipak su neko vrijeme proveli zajedno, dijelili su krevet, krov i račune, a knjiga nije mala stvar, ne poznaje nikog drugog tko objavljuje knjige. Da, svi njezini bivši partneri, ma koliko ih malo bilo, pokazivali su nekakve sklonosti prema kreativnom izražavanju, ali često je to odlazilo s adolescencijom. Zapravo se čitavo vrijeme potiho divila njegovom trudu i radu, iako nije shvaćala čemu toliko truda i rada oko nečega što se nikako neće isplatiti. Ona je voljela crtati, ali je crtala za svoju dušu i znala je kako se život nalazi negdje drugdje, izvan njenih crteža. Ipak se nadala kako će među tim stranicama naći i asocijacije na nju, možda nešto što je rekla ili u opisu nekog romantičnog odnosa. No, njegovi su ženski likovi uvijek bili iskarikirani, nije znala zašto stvara likove s kojima se nitko ne može poistovjetiti. Prepoznala bi pokojeg prijatelja ili obiteljsku priču, ali nikada sebe, a toliko su dugo bili zajedno. Pa dijelili su krevet, krov i račune, ne znači li to baš ništa? – pitala se, sad već i ljuta što mu je uvijek opraštala sve to vrijeme provedeno među stranicama, a da joj na kraju nije posvetio ni jednu. A dijelili su krevet, krov i račune, ponavljala je, kao da na svijetu ne postoji ništa osim toga.