Sinestezije | Dunja Matić
DIJAGNOZE
Bilo je to logično, oženiti Minju. Djelovala je kao mirna djevojčica, pitka, rekao bih. Nikad suvišnih rasprava s Minjom, barem ne u početku. Počeci nas prevare. Raspolažemo samo s onim pojedinostima koje su nam ponuđene, druge ljude vidimo kako i koliko nam dopuste. Svekolika je Minja. Od njezinih beskonačnih oblika, nijansi i preljeva ponekad mi pozli. Ipak sam očekivao da ću joj nedostajati malo više. Loše sam to izračunao. U njezinoj podsvijesti ja treperim pod niskim naponom, neznatan sam, bljeskam bojažljivo. Ponekad sam trepavica, ponekad prozor kroz koji me pogledom pratila na posao, ispijena šalica kave koju sam za sobom ostavljao, ljutio je. Sada sam ljutnja, ljubičaste boje i tvrd kao kockice sirove cikle. Imam mnogo okusa i mirisa od kojih nijedan ne prija.
Dijagnoze su gorke koliko je gorak čitav dan njihove objave. Kada postanem pamćenje na taj trenutak, temperatura sam od tristo Celzijevih stupnjeva. Podsjeća me to na jednu priču koju sam davno pisao, u kojoj je pojedinac postajao svaki svoj podražaj, nije ga tek osjećao onim jednim izoliranim dijelom točke doticanja, već je cijelim svojim bićem postajao sve što bi susreo. U takvom su stanju ljudi prolazili jedni kroz druge kao podivljalo jato ptica. Pisao sam mnogo priča pa se pitam sada, ne postajem li i sam priča, ne stapam li se sa slovima?
Minji se nikada nisu sviđale moje priče. Ja njezine nisam nikada čitao, a ne mogu sa sigurnošću ni svjedočiti o njihovom postojanju. Ona je tek nešto tipkala, u trenucima kada bi se njezino lice osulo laticama ljiljana i krizantema. Kada sam je pitao što toliko tuče po svojoj tastaturi, izvukao sam iz nje samo da se igra. „Igram se“, tako je izjavila jednom i više je nisam vidio iza ciklone cvijeća koja je plesala oko njezinih podočnjaka. Tko je njezinom licu tada dao boju?
Na početku koji me prevario, Minja je bila sasvim obična osoba kakvu sam dugo godina pokušavao naći, iako se ni nisam trudio previše. Sviđao mi se život samca i siguran sam da nikada nisam tražio ništa više od društva, neku vrstu tihe kolegijalnosti. To je, vjerujte mi, teže nego što se čini. Partneri se po putu pogube oko trivijalnosti, nebitnosti poput popularnih preferencija, stavova o svjetskom gospodarstvu i glazbi. A ja sve mogu prihvatiti ako me se obavijesti u miru i na vrijeme. Uvijek sam bio uvjeren kako se sve može urediti. Bio sam čovjek od pažnje i proračuna, na sve sam se mogao pripremiti, sa svime sam se mogao pomiriti.
Pretpostavljam kako se s vlastitom smrtnošću ni jedan čovjek ne miri lako. Minja me jednom natjerala da pogledam ljubavni film u kojem muškarac i žena više od sto i dvadeset minuta samo šeću gradom i razgovaraju. Od svega što su rekli zapamtio sam samo priču o čovjeku koji je, saznavši da umire, osjetio olakšanje. Možda sam tada poželio biti takav čovjek, poželio sam biti onaj koji doznaje na vrijeme. Nipošto nisam htio biti onaj kojeg smrt iznenadi. Smrt u snu, automobilska nesreća, moždani udar, srčani udar – ne daj, Bože.
Kada sam čuo doktorov glas i postao vlastita dijagnoza, pretvorio sam se u osjećaj ozbiljnosti. To je bila prirodna pretvorba za mene. Čitav život smatrao sam se ozbiljnim čovjekom i ako se mene pita, bio sam dijete samo po nekakvoj biološkoj vokaciji. Preživio sam sve to i stigao konačno u svoje rane četrdesete, a na pregled sam otišao samo zato što je tako stajalo u nekom nepisanom pravilu. Minja je počela pregledavati grudi, ja sam otišao na svoj prvi pregled prostate, a onda sam podigao slušalicu i saznao da sam krcat tumorima. Proširili su se, kolonizirali me dok nisam gledao. „Nije dobro“, mučno će mrmljati doktor i zakazati hitan susret već u ponedjeljak.
Bio je to petak i ja sam otkazao svoju radionicu slikarstva. Minja se nije iznenadila, iako do tada nisam propustio ni jednu. Tada sigurno nisam prvi put uočio nedostatak njezine pozornosti, ali sam ga prvi put osjetio. „Prošetao bih parkom“, rekao sam, premda joj nikada nisam rekao ništa slično. Parkovi, livade i cvijeće nisu me zanimali. Tamo gdje su drugi vidjeli umjetnički potez prirode, ja sam vidio skakavce, krpelje, pauke, pčele, gliste i stonoge. Umjesto parkom, hodao sam pločnikom, posustajao pred prometom i neodlučno prelazio cestu. Nisam znao kamo idem, kada prizovem sjećanje na taj put postanem samo kružnica. Znači li to da sam se samo taj put vrtio u krug ili je svako kretanje kružno i bezizlazno, teško je reći, ja vam govorim samo iz svojih osjećaja.
Od njezinih sam osjećaja očekivao više. Minja je uvijek bila ugodna u svojoj uslužnosti, najneobičnija obična žena, samo s jednom molbom na svijetu: da se ne govori. U njezinom se svijetu kolegijalno kimalo glavama, spokojno, u neuništivom strpljenju, a ako bi proizvela kakav zvuk, bilo je to ili iz zbunjenosti ili iz zadovoljstva. Volio sam voditi ljubav s Minjom. To opiranje da se oglasi bilo je uzbudljivije od bilo kakvog serijskog stenjanja, neuvjerljivog u svojoj neopravdanosti. Jednom kada je zvuk uskraćen, tek tada se napinjete zaista osjetiti, pronaći i pročitati pokret, naslutiti naputke koje nam tuđe tijelo utiskuje u kožu. Krao sam njezine kratke udisaje, brze i u bojama. Ona je izdisala izmjenične nijanse svijetlo žute, narančaste i ljubičaste. Kada mi je konačno priznala da njezina nijemost nije data već odlučena, durio sam se kao prevareno dijete, a da se nisam prestao potajno diviti njezinoj dosjetljivosti.
S obzirom na to da smo se mjesecima sastajali samo u svijetu znakova, uvijek bez riječi na toj radionici, bio sam uvjeren da je nijema. Trebalo joj je četrdeset i devet mjeseci, bilo je to uoči zaruka, da mi prizna stvarno stanje stvari: ona može govoriti, ali odbija. Bio bih možda i odustao od vjenčanja, da se na ideju vjenčanja nisam već privikao. Jednom kada nešto prihvatim, promjena mi jako teško pada. Kao što sam rekao, sve sam mogao prihvatiti, ali onda je tako trebalo i biti.
Kada sam saznao svoju dijagnozu, Minji nisam ništa rekao. Sada kada se toga sjetim, postajem komešanje, uznemirenost, kružnica, vratim se pločniku kojim sam prolazio, autima koji su me mimoilazili, ne sjećam se zvuka trube. Skliznuo sam u subotu.
Subotom smo odlazili na tržnicu i pili kave pod kosim suncobranima. Kada sam tu subotu naš ritual smetnuo s uma, Minja je samo nastavila tipkati i bojati se ljiljanima. Pored mene je rastao razvratan cvijet, njezina glava postala je mesnata stidna usna, pupoljak, poezija. Požurio sam je poljubiti, ali ostao sam bez osjećaja. Postao sam ustajanje. Ustajao sam iz kreveta cijeli život, a da nikada nigdje nisam otišao. Sjećanja na subotu postale su podlaktice kojima se podižem, pritisak dlana o krevet i težina u stopalima. Ja sam podijeljen na parcijalne dijelove tijela u niskom postotku, komadić sam zanoktice na nožnom palcu, tetiva, ravno stopalo, testis. Duboko sam disanje koje premašuje pluća, širi se zrakom, guta planet.
Te subote disao sam ubrzano kao Minja dok je volim. Vidio sam je drugačijom i dalekom, smanjivala se pored mene kao figura od plastike koju izvučemo iz čokoladnog jajeta i u nedostatku funkcije odložimo na televizor da se prekrije prašinom.
Već je i Minja bila puna prašine i paučine, odavno me nije pozvala da je uzmem u ruke, pomaknem s police. Ne, fontana kroz koju je tekla njezina voda bila je puna istih kovanica koje sam davno bacio, za želje već odavno ispunjene. Nisam drugačiji razvoj situacije ni očekivao. Uvijek sam htio mirnu ženu, tihu i podatnu. Radovala me njezina ravnodušnost.
Mogu vam reći kako ljudi mrtvuju na najrazličitije načine, ali nužno dosljedno onome kako su živjeli za druge i prema drugima. Preživljavamo samo kao osjećaji sebe. Ja se uvijek krećem sporo, moje gibanje nalikuje na čekanje u najdužem redu. Uglavnom sam žute boje i postojim u Minjinim prstima, u tipkovnici po kojoj još uvijek piše nekom drugom čovjeku, kao što mu je pisala i te subote.
Te subote, kada sam saznao da umirem, bilo je drugi put u mom životu da se nisam mogao s nečim pomiriti. Prvi put se to dogodilo kada me ostavila moja djevojka Magdalena. Izvanredne situacije pratila su izvanredna ponašanja. Kada sam saznao da umirem, prošetao sam parkom i ručao kinesku hranu. Nikada do tada nisam jeo kinesku hranu i već znate što mislim o parkovima. Kada me Magdalena ostavila kupio sam psa, iako sam se do tada protivio ideji kućnih ljubimaca u stanu. Misleći na njega sada, postajem njegova dlaka.
Tako mrtvujemo, kao u mojoj priči, pretvaramo se u bilo što, što još postoji u našem sjećanju ili se pretvorimo u bilo što, što nekog još podsjeća na nas. Ono što se ovdje ipak razlikuje od moje priče je jezik. Moji osmotski likovi nisu ga koristili, služili su se vibracijama i frekvencijama, bojama i zvukovima i osjetom, ali nije bilo nikakvog jezika. Za razliku od te priče, ovdje naši osjećaji ostaju u instrumentima koje smo sami koristili i njima zaposjedaju svoje postojeće korisnike.
Ja sam tako pretvoren u procese pisanja i slikanja. Posjećujem dvije mlade djevojke od nepunih trideset godina i jednog tridesetogodišnjeg niškoristi muškarca koji se iznenađujuće perspektivno primio tipkovnice. Kao slikarstvo skvotiram potkrovlje jednog umjetnika, ali samo povremeno i potpuno amaterski, jer sam strast prema slikanju iscrpio još za života.
Te sam posljednje subote prvi put predosjetio ovu konačnu razgradnju i postao sam čovjek iz filma, onaj koji je saznao skorašnjost svoje smrti i bio sretan. Ne mogu reći da sam zbog te spoznaje postao sretan, ali najednom sam osjetio olakšanje. Svoj sam profesorski posao radio dovoljno dugo da mi dosadi. Djece nisam imao i Minja je već bila daleka. Prikladnije je bilo da odem, prije nego ju pregorim kao žarulju koja danonoćno svijetli nad mojim životom. Već vidim kako treperi i nestaje, ako umrem, mislio sam, možda se ugasi pa upali koji put opet. Mrtvog me Minja možda bar još jednom poželi, postat ću ona želja potaknuta banalnim motivom nemogućnosti vlastitog ispunjenja.
Kao i mi, tako se i želje boje smrti.
Ali nikada nisam postao radosno rumenilo njezinog lica. Konačno sam se pomirio s dijagnozom. Kada me doktor u ponedjeljak nazvao pun isprika što je zamijenio moj nalaz s tuđim, nisam se dao smesti. Sjeo sam na klupu pred bolnicom, promatrao promet bijelih kuta i otoskopa i naprosto nestao. Sada sam ovdje, spor, otopljen u tuđim slovima.
