Sinestezije | Dunja Matić

NJIH DVOJE

Prvi put ju je primijetio dok je sjedila na stepenicama škole. Kroz tunel njezinih listova provlačili su se dlanovi s istaknutim crvenim jagodicama. S te je udaljenosti pretpostavio kako je riječ o propalom pokušaju lakiranja noktiju. Kada je konačno njezin lutajući pogled pronašao njegov, približila mu se i ispružila ruke. „Pogledaj što se dogodilo“, rekla je pružajući prema njemu prste s ljuskama sasušene krvi. Njezini su nokti bili do mesa neravno odrezani. „Tko ti je odrezao nokte?“, pitao je držeći njezine ruke na dlanu kao mrtvu pticu. „Djevojčice“, odgovorila je osjećajući težinu traume kako se gnijezdi u njenom grlu i priprema se propjevati kroz plač.

„Sve su se djevojčice ovaj tjedan dogovorile nalakirati nokte. Ja tako nisam učinila pa su mi ih odrezale za kaznu.“

„Zvuči kao gadna kazna za jedan takav manji neposluh. Mora da im je lakiranje noktiju važno.“

„Ja mislim da im je kažnjavanje važno.“

„Što još ti misliš?“

„To je sve što o tome mislim“, rekla je i, oslobodivši svoje dlanove iz njegovih, počela puhati prema prstima. Uzeo ju je za ruku pazeći da joj ne dodiruje nokte i odveo je da ih ispere u hladnoj vodi. Jednom kad je stavila ruku pod mlaz vode, njezino je lice poprimilo izraz blaženstva. „Bog mi ljubi prste“, šapnula je i prestravila Teofila koji joj je naglo ispustio dlan. Pomislio je kako bi to mogla reći gospođa u nekoj dramskoj seriji, ali ne i djevojčica. Tada nije znao da je sve svoje izraze naučila od bake. Tada Teofil nije znao ništa o Katarini, osim da pati od arhaičnosti i porezanih prstiju.

Zamolio ju je da ga pričeka ispred starog kioska na obližnjoj tržnici kako bi je od tamo otpratio kući. „Znaš doći do starog kioska?“, pitao ju je, nagnuvši se prema njoj s dlanovima uprtim o koljena. Ona je kimnula glavom i podigla s poda svoj teški ruksak. „Ako me netko nešto pita, reći ću im da si ti moj stariji brat.“ Na neki način oni jesu ličili i Teofil ih je na trenutak zamislio obrijanih glava i svučene do kože, kako se okreću jedan prema drugome kao prema ogledalu. Uvijek je htio brata ili sestru, nekog drugog pored sebe, stvarnijeg od njegovih roditelja. Bili su stari otkako ih je pamtio, a do njegove četrnaeste godine već su oboje dočekali mirovinu. Uvijek su bili neprisutni, njegovi roditelji, iako nisu odlazili nigdje, nikada.

Od vlastite je majke više volio njezinu majku. Nakon škole je uvijek pratio Katarinu za korak dalje, sve dok se jednog dana nije našao pred velikim ulaznim vratima njezine kuće. Od tada je Teofil tetošen toplim obrocima koji su još tog jutra rasli u vrtu, svježe cijeđenim sokovima i čokoladama koje napadaju nepce. Nakon škole su njih dvoje crtali stripove u Katarininoj sobi, sa svakodnevnim superjunacima, čistačicama i vozačima autobusa na planetu punom tehnologije, ali bez jezika. Njegova mu je majka jednom davno čitala priče jednog lokalnog pisca, naslikavši u njegovoj glavi sulude svjetove slobodnolebdećih energija bez riječi. Kada bi pitao majku nešto o tom autoru, odgovarala je kako on dolazi iz drugog vremena i nije više s njima.

Zamišljao je da život njegovih roditelja pripada nekom nevidljivom svijetu. Njegovi roditelji su i na starim fotografijama izgledali isto, izrezani iz nekog vakuuma vremena kao naljepnice koje je moguće smjestiti na bilo kojoj točki povijesti. Ponekad je mislio da su njegovi roditelji vampiri ili oduvijek postojeći izvanzemaljski život poslan na planet da pogrešno odgoji generacije otete djece. Vidio ih je kako stoljećima nekim drugim dječacima i djevojčicama zabranjuju zabavu, nezdravu hranu i drugu djecu.

„Moja mama ne vjeruje u zabrane, samo u objašnjenja“, odgovorila mu je jednom Katarina osporavajući njegovu teoriju roditelja-reptila.

„Onda su samo moji roditelji reptili“, govorio je, označavajući olovkom konture likova koje će ona kasnije popuniti pastelnim bojama.

On je crtao uglavnom crno-bijele stripove, ostavljajući ih bez oblačića u koje se mogu smjestiti slova. Katarina je bila puna priča. Stripove su crtali petkom, kada su i snimali svoje mikseve i križali imena s popisa nepogledanih filmova. Subotom su hodočastili po music shopu u kojem je radila maturantica opće gimnazije i koja se Teofilu jako sviđala. Katarina je uvijek mislila da je maturantica prestara za njega i da bi ga trebale zanimati djevojčice njegovih godina. Ili auti.

Nedjeljom je njezina baka običavala peći kremaste kolače koje je Katarina kasnije, u navalama nježnosti, mazala po Teofilovom licu, oblizujući ga jezikom poput psa. Teofil je lijepio postere popularnih bendova po njezinim zidovima, ona je njega mazala čokoladom. Ona je njega ispitivala o pripremljenosti na postosnovnoškolski život, on je nju učio uglavnom neuspješnim tehnikama samoobrane.

Kada bi konačno otišao svojoj kući, Katarina je pisala pisma o njegovoj suhoj kosi koja brzo raste i obrvama koje su za tu boju kose neobično svijetle i neprimjetne, zbog čega joj se često činio umoran ili bolestan. Brinula bi se o njemu i nosila mu bakine cijeđene sokove. Sličila bi mu dok se ujutro budi zgužvan od snova i umjesto u ogledalo gledala bi mu u oči, dok prije škole pere zube. U žumanjak domaćih jaja umutila bi šećer, jer nešto finije od toga Teofil nikada nije jeo. Okretala bi stranice knjiga koje čita, spavala mu na leđima poput mačke i svojim bi mu dahom grijala uši. Bila bi kućni ljubimac kojeg mu roditelji odbijaju kupiti, kojeg ni sam više ne želi. Teofil životinje ni ne voli baš toliko, za razliku od nje koja samo u njihovom društvu nalazi smisao druženja. Osim Teofila, koji je u njenim očima već bio odrastao, druga ju djeca nisu zanimala.

Onda je Teofil otišao, a odrastanje je postalo teže. Djed je umro, oca nikada nije upoznala. „Nestaju li svi muškarci?“ pitala je majku i ostala bez odgovora. Sada je već teže pisala o Teofilovom čelu, nosu ili noktima, bili su mali poput njezinih. Umjesto noktiju kojima bi se mogla obraniti, iz njezinih su prstiju rasle priče, sve sami pokušaji da ga vrati, još jednom dozove. „Dođi u moju kuću, zaspat ćeš u naslonjaču djedove radne sobe, u prevelikoj pidžami kroz čiju se košulju mogu zavući cijela, sklupčati se na tvom trbuhu kao beba klokan koja puni tobolac i reći ti: vidi, Teofile, sada si trudan.“ Rodila bi se iz njega i rasparala mu pidžamu, onako kako su njoj ogulili nokte, onako kako je strgala sve stranice po kojima mu je pisala. Sve dok nije pisala sve manje, sve dok nije prestala.

Odvojili su se na vrijeme njih dvoje, u trenutku kada je Katarina počela podsjećati na ženu. On je s osamnaest godina preselio u neki drugi grad i nije vidio što je odjenula za prvi dan srednje škole kojoj se nije veselila. Rijetko se veselila otkako je otišao. Dobar je bio samo onaj dan o kojem je mogla razgovarati s Teofilom. Bez tog razgovora, dan kao da se nije dogodio. To stanje potrajalo je godinu do dvije. Ulazeći u treću godinu njegova odsustva, počela je zaobilaziti slike njegovog lica u svom sjećanju. Počela je preskakati one stranice života koje su sve bile posvećene njemu, potiskujući tako posljednjih pet godina života. Zadnje čega se sjećala bile su djevojčice sa škaricama i odrezani komadi kože na njenim prstima, kao minijaturne buhtle čiji je pekmez procurio i zagorio na rubovima. Kako je odrezala posljednjih pet godina postojanja, tako ju je čitavo tijelo peklo, kao da je s njega oderala kožu. I kad bi stala pod hladan tuš nije imala kome reći da ju bog ne ljubi više. Dok god ona njemu ne prenese riječ, neće ni njoj hladna voda poljupce. „Sada život peče“, pomislila je.

Teofil bi je se ponekad sjetio. Pronašao bi je u padu neke djevojčice niz stepenice, u autobusu, s bicikla. Samo joj je jednom pokušao pisati, ali je vrlo brzo odustao. Pretpostavio je da će njegove riječi zvučati starinski i kao takve biti neprimjerene novom generacijskom žargonu koji je do sada već sigurno usvojila. Nadao se da ga je usvojila. Inače bi joj se druge cure mogle rugati. Zapetljan u običaje i zakone odrastanja, Teofil je osjetio trenutnu tjeskobu i nikada više nije započeo pismo s Draga Katarina ili ikako drugačije. Niti je Teofil, ikada prije ili ikada poslije, pisao pisma.

Komentare, da. Volio je ostavljati pečate svojih promišljanja na raznim društvenim mrežama, forumima, s godinama u člancima, filmskim i glazbenim kritikama, kolumnama. Zaljubljen u svoje znanje, nerijetko bi se zatekao u raspravama, redovito razočaran intelektualnim kapacitetima ostalih raspravljača. No, kako je zapravo bio zaljubljen u nadmudrivanje, odustati od objašnjavanja nije dolazilo u obzir. Stoga je nastavio tamaniti komentatore kao komarce koji su zujali i ubadali ga svojim glupim pitanjima po mjestima koja će danima svrbjeti.

Ta ga je iritacija inspirirala, pretvarajući frustracije u fetiš. Iz takvih je provokacija proizašla većina njegovih poslovnih i privatnih odnosa. Zamišljao se kao lik iz jedne prastare televizijske serije koju je kao klinac gledao ako bi roditelji zaspali ranije. „Bio je to kompulzivno-koitalni alfa nihilist, žalosni žigolo propalih potencijala kojeg su nam svejedno, ili upravo zbog toga, desetljećima prodavali kao proizvod s vrha polica.“ Takvo je barem bilo njezino mišljenje o liku prastare televizijske serije s kojim se on izabrao poistovjetiti.

Našli su se u raspravi vođenoj pod pseudonimima i nastavili nasamo debatirati u mailovima, čije adrese i dalje ništa nisu govorile o njihovim identitetima. Ona je bila samo writeress: mlada žena s fakultetskim obrazovanjem koja se uzdržava konobarenjem kako bi u slobodno vrijeme mogla pisati. On je bio marketinški menadžer firme koju je mrzio. Pisali su si utorcima, nekad do kasno u noć petkom, najčešće nedjeljama.

„Moji su se roditelji upoznali na internetu“, napisao joj je jednom.

„Nisam ništa znao o tome, sve dok nisu umrli. Tada sam našao njihove mailove. Bili su u njezinoj ladici. Pitao sam se zašto bi netko sačuvao takve grozote. To je glupo pitanje, zapravo. Netko dovoljno bolestan da sve to ispiše, bio bi i dovoljno bolestan da to i sačuva. Onda sam jedno vrijeme razmišljao da ih objavim.

Emocionalni snuff za luzere. Prodavalo bi se, znaš. Autor i autorica su ionako mrtvi, tako da koga boli kurac.“

„Kako su ti umrli roditelji?“

„Od raka, oboje. Mislim da je on bio njezin kao što je ona bila njegov. Ubijali su se polako, tupo.“

Ona o svojim roditeljima nije puno pisala. Ni o gluhonijemoj koreografkinji, ni o glazbeniku koji je pobjegao. „Napravio me i nestao“, napisala je, izostavljajući detalje. Nije mu ni ispričala priču kako je dobila svoje ime. Njezina mama htjela ju je nazvati Katrin, po svojoj mentorici. Otac ju je, nakon podužeg premišljanja, potpisao kao Katarina. Nekoliko mjeseci nakon, od njega joj je ostalo samo prezime. To prezime bilo bi dovoljno da ju Teofil prepozna, kada bi ga nekim slučajem saznao. No to se nije dogodilo.

I, premda nisu jedno drugome otkrivali svoje identitete, otkrivali su sve ostalo. Katarina je zamišljala kako je njezina ljubav bez lica ševi prekrivenih očiju, u nekoj šumi između njihovih gradova. Zamišljala se pribijenom o klupu napuštenog izviđačkog doma, o stablo ili o šipku ili na ljuljački u parku. Voljela mu je pisati o svojim maštanjima, ali činila je to bez srama ili uzbuđenja, kao da mu šalje formalni dopis koji ni ne sadrži poziv ili ikakvu obavijest. Kao da mu ne govori: želim te.

Ponekad, kad se oblačila pred ogledalom, ponašala se kao da je on tu, iza nje, „ali ne diraš me, samo me gledaš“. Pisala mu je o snovima u kojima se uzastopce mimoilaze ulazeći i izlazeći iz velike staklene sobe, o orgazmu na kuhinjskim pločicama restorana u kojem je radila, djeci koju je vikendima čuvala i svemu što je zaključila o posljednjem pogledanom filmu. Konačno mu je pisala i o hotelskoj sobi, ideji o nespretnom susretu s povezanim očima i dugim doticanjima vrhovima prstiju, teškog disanja.

Zbog te je priče spakirao svoje stvari i stigao na dogovoreno odredište. Ona je izabrala hotel. Čekala ga je iza vrata s povezom na očima koji je i on trebao staviti. Tako su stajali jedan pred drugim slijepi, kao dva entiteta, slična onima kakve su mnogo godina prije crtali u svojim stripovima. Tim su duhovima tijela posuđena za dodir, isprva napet i nezgrapan, potom pitom i kremast.

Ispipavala je prstima policu pored kreveta i pronašavši pripremljenu posudu punu čokolade, premazala ju je po njegovim obrazima.