Sinestezije | Dunja Matić

VEČERA

Jan dolazi danas. Nisam ga vidio još otkako je na zadnjoj godini faksa odšetao s predavanja i bacio se u rijeku. Možda se nije bacio u rijeku, ali kada smo ga kasnije tog dana sreli, našli smo ga mokrog do gole kože. Tog se utorka zadnji put pojavio na fakultetu. Do sada mi duguje pozamašni, ali nigdje zabilježeni novčani iznos, klavijature koje sam mu posudio dok je svirao u bendu, a donekle mi duguje i život. Nekako je uvijek bilo tako, da sam ga ja nalazio nad WC-školjkom, neučinkovito prerezanog zapešća.

„Jan, tako se ne možeš ni ubiti“, rekao bih mu tada. Nekako je uvijek bilo tako da sam ga u tim situacijama pronalazio ja, jer nitko se drugi nije upustio u avanturu Pronalaženja Jana. Čovjek koji sam ne zna gdje se nalazi teško će vam objasniti kako da do njega dođete.

Pitam se što će misliti o mojoj ženi. Prijašnji izbori ne bi mu se sviđali, da sam nekih važnih prijašnjih izbora imao. To što me se neka povremeno ulovila ne računam. Kada me netko pita, kažem da je Nina moja prva. Žene to vole, to sam shvatio. Sve se redom rascvjetaju kada kažem: „Da, Nina je prva i jedina.“ Prvi put sam to rekao kao šalu, ali onda je sreća na nečijem licu nikla i osjećao sam se obaveznim potvrditi: „Da, za ozbiljno“, inače bi se lice samo posušilo u pustopoljinu.

Neobičnosti su eliksir života, tako me Jan naučio. Iako nikada nisam mogao živjeti kao on, mogao sam živjeti s njim. Sve dok jednog dana nije nestao, kao mladost kada dobijete djecu.

Nina i ja nemamo djecu, ali nemamo više ni mladosti. Znao sam da nećemo imati djecu. Drugačiji scenarij iznenadio bi nas oboje. Sve je na Nini bilo krivo, da ne spominjem još kako je jedna od onih rijetkih ljudi koji se rode s organima na obrnutim stranama. Moja je Nina čovjek-zrcalo. Zubi su joj krivi, preveliki. I maleni nos joj je kriv, naginje na desnu stranu ako se dobro zagledate. I prsti su joj okrenuti polukružno jedni prema drugima, pa kada joj nokti narastu dodiruju se međusobno, čineći od njezine ruke neobičan cvijet, štipaljku ili kliješta. Kičma joj je kriva, premda godinama vježba i savitljiva je kao zmija, svejedno ponekad nalikuje na jednogrbu devu, dok se saginje.

Ja sam volio tu grbu. Nekada zamišljam da stojim na njoj kao na tronu, visoko s nje vidim sve i svakog. Nina je jedina žena na svijetu koja ima uvijek vidljivu boju očiju, tirkizno plavu i neizbježnu, i njezine su usne tri delfina od kojih se gornja dva uzdižu u dva široka luka, spojeni njuškama. Kroz ta usta smijemo proći ja, bujica riječi i vrlo malo hrane. Ima celijakiju, ne jede gluten, ne jede ni meso, ni mliječne proizvode, ni bilo što masno. Živeći s njom izgubio sam svih šezdeset i sedam kilograma viška koje sam nostalgično vukao za sobom kao uspomenu na djetinjstvo. U salu su bili živi moji mama i tata, čak i baka i djed. Sestra je utjehu našla u cugi, ja sam imao pečenu prasad i more majoneze ili sam to čak i bio. Bilo kako bilo, nemam to više i nisam to više, nisam ništa od toga otkako sam s njom.

Još uvijek volim kuhati. Pripremam ručak svakome posebno, to je sve što radim, dok ne radim. Kuham odvojeni ručak za sestru, po vrlo strogom programu pripremam ga za Ninu, uvijek nešto drugačije za sebe. Potrudim se i oko psa, moja sestra voli ga više od mene. Ma koliko puno ručkova i večera ja nakuhavao, dolazio po nju na policiju, psihijatriju ili jurio za kolima hitne pomoći, i dalje sam samo stariji brat koji joj brani alkohol i njuši njenu sobu nakon izlaska.

Znam da zvučim depresivno, no mi smo se već navikli, to su jednostavno neke stvari koje moja sestra radi da bi ostala živa. Nadam se da večeras pred Janom neće napraviti nikakvu scenu, premda rijetko kada nešto takvo izvodi, a ja uvijek pretpostavljam da hoće, uvijek se bojim da hoće. Bio sam u strahu otkako je zaskočila jednog jadnog dječaka iz stare zgrade u kojoj smo živjeli, tamo u kuhinji, ima tome više od deset godina.

Nisam ga u oči mogao pogledati, uskoro sam i odselio, nisam mu se više javljao, a bio mi je drag. Dolazio je kod mene razgovarati o filmovima i književnosti, jer sam mu jednom preporučio jednog Argentinca, teško mi je reći kojeg, tada sam čitao dosta knjiga. On je htio postati informatičar kao ja, premda ga, kao ni mene, informatika uopće nije interesirala. Pitam se, što se dogodilo s njim? Rekao mi je jednom: „Super si ti, Olio, nikad se ne rukuješ.“ Jesam li se trebao rukovati? Djelovalo mi je to neprimjereno, rukovati se s klincem. „Super si i ti, Stanlio“, govorio sam mu, iako se nije zvao Stanlio. Zaboravio sam mu ime, puno je vremena prošlo. Nisam još bio upoznao niti Ninu.

Ona i ja upoznali smo se na poslu, nema se o tome što puno reći, bila je jako pametna, pametno smo i lijepo pričali. Nekad bi mi donijela krafnu i kavu, ja sam joj pridržavao vrata lifta, nije mi bilo ni na kraj pameti išta osim toga, pridržati joj vrata i pojesti krafnu koju mi je kupila. Bio sam debela svinja, a Nina uvijek trijezna.

Hoće li me Jan uopće prepoznati? To sam se pitao, hoće li me prepoznati. Prepoznat će moje jelo s potpisom, u to sam bio siguran. Kuhao sam mu isto što sam mu uvijek kuhao kad je bio mamuran, maneštru koja je, kao i sve maneštre, vrlo posebna. Premda sam gastronomiju savladao bolje od bilo koje znanosti i umjetnosti, i dalje najviše volim jednostavna jela. Zapravo, ja nisam savladao niti jednu od znanosti i umjetnosti, pa je ovo malo besmisleno što sam rekao. Ali kuhanje sam savladao dobro, samo to sam htio reći.

Kako će Jan reagirati kada otvorim vrata? To sam se pitao, kako će on reagirati. Ja sam se nadao jednom: „Jebote“ ili „Wooow“ ili „Wooow, jebote“. A onda bi mi mogao reći: „Wow, pa baš si smršavio, čovječe“, ili tako nešto. Nikada ne bih smršavio da nisam iz solidarnosti smaknuo s jelovnika sve Ninine neprijatelje. Bilo mi je užasno teško toviti se tako tim maščobama pred njenim suhim splačinama i onda, takav nauljen, sa svojih sto i četrdeset kila, baciti se na njezinih pedeset. Kada sam bio s njom, gotovo da ni nisam jeo, ne može se to za mene nazvati ni dandanas hranjenje, bilo je to više, još uvijek jest, samo održavanje na životu.

Sada se hranim drugačije, hranim se Ninom, njezinim palčevima, jedinim pravilnim, malenim stopalima, njenim koljenima koja mi oba stanu u šaku, kao da su bez kostiju, grandioznim grudima, nesavladivim. Bila bi me voljela i s dvjesto i četrdeset, tristo i četrdeset kila, bila bi me voljela da sam Godzilla, govorila je.

Kada sam otvorio vrata, Jan nije rekao „Jebote“, niti je rekao išta, samo me gledao kao da je možda pogriješio ulicu i sada je ljut na mene što sam mu dao krivu adresu ili je ljut na sebe zato što je možda točnu adresu krivo zapamtio. Zbunjeno je upitao: „Stan Stanić?“ Ta je fora starija od našeg prijateljstva. „Ovo je stan Stanić, to sam ja, Olio“, rekao sam dok su mu se oči širile. „Olio Staniću, mamicu ti jebem!“ odgovorio je konačno Jan. To što radi s mojom mamicom moglo bi me uvrijediti, ne zato što nje više nema, već zbog toga što je Jan na tu činjenicu potpuno zaboravio. Vrijeđalo bi me to, kada Jan ne bi svojim neoprezom, svojom zaboravnošću, na jedan tren i mene učinio zaboravljivim.

Posjeo se na kauč pored moje sestre. Sestra je sjedila sa stopalima zavučenim pod koljenima i s velikim jastukom u krilu, a tako je radila i onda, dok je Jan još dolazio redovito. Neke ljude volimo zato što su razglednice iz drugog vremena ili slike koje smo izgubili u jednoj selidbi, a našli u drugoj. Uvijek je lijepo kad nađemo nešto što smo mislili da smo izgubili. Zapravo, mislim da je to nešto najljepše. Tako je i s Janom sad, sretan sam što ga vidim.

Čim je došao, odmah je Ninu prozvao Blue Eye Baby Bird. To joj se nije svidjelo. Nina je s Janom bila razočarana, iako sam joj sve o Janu ispričao onako kako se i dogodilo, pa ne znam što je drugo mogla očekivati. Jan puno puši pa je najviše vremena proveo stisnut na terasi, s našim uvenulim biljkama i ostacima crvene boje kojom smo upropastili dnevni boravak. Za to vrijeme Nina je okretala očima kad god bi ovaj otvorio usta, vičući kao da smo miljama udaljeni. Ona ga je zvala Razglas jer Jan se, što god da pričao, uvijek derao.

Nakon večere sestra me molila da ju odvezem do prijateljice, da ne hoda po noći sama, toga se bojala. Nisam želio ostaviti svoju ženu i Jana same. Bojao sam se da Jan nešto ne pokuša i ne završi na ulici. Bilo bi mi jako neugodno. Planirao sam se čim prije vratiti kući, ali me nazvala i zamolila da kupim nešto alkoholno, „Gin“, čuo sam, vikao je, jer u kući nemamo ništa. Valjda će izdržati s njim dok se ne vratim. Moja Nina je uglavnom smirena, ali ponekad zna biti i jako temperamentna.

Kada sam se konačno vratio, moji strahovi su mi se učinili stvarni, jer je Nina u kuhinji kuhala kavu ljuta i sama. Jan se samo u jednom trenutku uzvrtio i otišao. „Već je kasno“, kazao je, popit će koju putnu do hotela i pozdraviti se s nama ujutro.

Uvijek sam nekako znao da će Jan sam od sebe otići, da će se izgubiti, osjećao sam tako, premda ne mogu to objasniti. On je samo dolazio i odlazio, nikada nije bio tu kada sam ja bio zaokupljen svojim problemima, kao da ih je na neki poseban način poštovao, mene, moje probleme i to kako se s njima nosim, jer se s njima volim nositi sam. Između ostalog, prema Janu sam osjećao zahvalnost; bio sam debelo dijete i svi su mi se rugali, a Jan me branio. Sada kada o tome razmišljam, bila je to jedna prikladna priča o prijateljstvu dva autsajdera, bilo je to prototipsko prijateljstvo, ali posebno kao što sva prijateljstva jesu.

Zato sam bio iznenađen, iako i opravdano zabrinut, kada je Jan obznanio da će ostati još nekoliko dana s nama. Spavat će on u gostinjskoj sobi, iako nemamo gostinjsku sobu, to je dnevni boravak. Bilo mi je i drago, često sam osjećao tu dužnost da izmislim neku izliku i isplatim Janu njegova davna dobročinstva, ma koliko me morila Nina i njezine reakcije. Moja Nina, ne radi se o tome da ne voli društvo, ali strašno drži do reda. Sve su se njezine prijateljice rano udale, zaposlile, zaljubile u svoju djecu i nesklone su neobičnim ljudima, neobičnim situacijama, bilo kakvim odstupanjima od normalnog.

Osim toga, koliko god sam ja zbog ponašanja svoje sestre skratio lanac prijatelja, toliko sam to učinio i zbog Nine. U društvu mojih poznanika osjećala se kao produžni kabel, tako je jednom rekla, iako je mogla ravnopravno sudjelovati u svim našim razgovorima. Bila je to zapravo iščašena situacija, ako mogu tako reći, jer bila je ona odraslo dijete, starmala djevojčica, okružena neodraslim, nedoraslim dječacima štreberima.

Nisam mogao ni sanjati da će mi jednog dana, umjesto krafne i kave na radni stol, u krevet nositi novine i svježe cijeđene sokove. Kada smo se upoznali još uvijek sam bio, i mislio da ću zauvijek biti, Olio-Folijo.

Olio-Folijo, to je nadimak iz mojih debelih dana kada su mi pri ustajanju jednom pukle hlače (odbijao sam kupiti broj veće ne bih li se natjerao da smršavim) i onda su me dečki iz razreda oblijepili folijom u koju su prethodno bili omotani njihovi sendviči. Iz svojih sam hlača, gaća, čarapa i cipela danima istresao mrvice kruha. Janov komentar na tu instalaciju sveo se na pokoji istegnuti ud, izbijeni zub, ukradeni novčanik kojim mi je platio večeru.

Nina to mora razumjeti, moja bi mladost bez Jana bila samo još jedna prazna točka na dnevnom redu odrastanja, odrađena i nevažna kao starost koja me čeka. Ali što duže Jan spava kod nas, obavljajući po danu, kako ona kaže „tko zna kakve poslove“ (sumnjam, rekao bih da su u pitanju žene), to je Nina sve nemirnija. Razumijem da je tome tako zato što inače nije sklona ni posjetima svojih prijateljica, kamoli mojih prijatelja, kamoli Jana. Jutros sam si obećao da ću razgovarati s njim, zabilježio sam to u svoj rokovnik koji mi je kupila za rođendan da mogu voditi više računa o svojim obavezama. Nekad se osjećam da život to i jest, serija obaveza organizirana i obavljena u vremenu. Pokucao sam na vrata dnevnog boravka koja su stajala napola odškrinuta, ali ostao sam bez odaziva.

„Vrh, kažem ti“, čuo sam ga kako govori. „Na krevetu od spavaće, stari“, kakve spavaće pitao sam se, „Olio bi popizdio“, saznao sam. „Svršila je odmah. Mazna mica maca mijauuu“.

U ovom je trenutku protagonist začuo svog naratora, ja sam narator, dobar dan. Nemam racionalnog objašnjenja. Prestani Olio! Naš protagonist je na pragu shvaćanja, Jan mu jebe ženu. Jan mi ne jebe ženu. Jan mu jebe ženu. Svlači je sporo…Ne, Olio bi je svlačio sporo, Jan to radi brzo, sirovo, i baca njezine mokre gaćice na Oliverov jastuk.

Ovo nije prvi takav slučaj. Koliko se takvih slučajeva možeš sjetiti? Prestani! Koliko je puta Jan oteo djevojku koja se sviđala tebi? Svaki put. Kad god ti se neka djevojka sviđala, Jan je pronalazio način da je obrlati, otme. Kakav smiješan izraz, otme, kao da su ti pripadale, kao da si s njima imao ikakve šanse. Ne može se reći da ti je Jan te djevojke oteo, za te djevojke ti nisi predstavljao ni opciju koju bi razmotrile, nisi postojao. Ne postojiš ni sada. Prestani! Samo te podsjećam, ovu priču poznajemo. Ipak, u ovoj priči postoji značajan zaokret. Nina je bila tvoja. Sada više nije.

„Olio!“, rekao je Jan, kojeg sam zatekao pred sobom, a mogao je stajati tu i još nekoliko minuta, ja ne znam gdje sam bio ni koliko sam tamo ostao. „Donio sam ti čiste ručnike“, reklo je nešto kroz mene i ispružilo prema njemu praznu ruku. „Jesi li dobro, Olivere?“ Nikada me ne zove Olivere, nije me zvao Olivere ni u šali.

Možda te zove Olivere sada, dok ti jebe ženu. „Ne!“, vrisnuo je protagonist. Oliver je dječak koji je pronašao način da svi udarci samo odskoče od njega i padnu ravno u nesvijest. Dobar dan, ja sam narator, Oliverov trampolin, ja dobivam-odbijam udarce. Možda sam njegovi otac i majka, možda sam kava i krafna, pečeno pile i majoneza, ja sam Mnoštva, narator. Ja sam kompenzacija Boga, njegov zamjenik na zemlji, pouzdani promatrač.

„Mislim da je vrijeme da pođem“, objavio je Jan, s mokrim ručnikom kojeg je podigao s poda i omotao njime svoje kukove, pa su njegova jaja plesala po površini kojom inače brišem lice. „Zašto tako brzo?“ pitao sam, zaboravljajući da sam se jutros pripremao zamoliti ga da ode.

„Što ako Nina ode s njim?“ Što ako postane nervozna, umorna, razdražljiva? Protagonist može izračunati da će joj trebati dva tjedna do tri dok Oliju ne kaže da ga već odavno ne voli, da je samo odgađala ovaj očaj iz pristojnosti, da ni njegovo mršavljenje nije pomoglo, jer ionako je s njim bila iz sažaljenja.

A onda je Jan otišao i ostavio Ninu za sobom.

Moja Nina ipak nije odmah otišla pa sam pomislio kako to možda ni nije bila ona, sigurno to nije bila ona, Jan je doveo neku s ceste i povalio je na mom krevetu. Promijenio bih sve te prljave plahte isti čas. Ali plahte su već čiste. Nina ih je već promijenila. Shvatio sam to kad sam konačno zario svoje lice u taj jastuk, bio je obložen netom presvučenom jastučnicom, pitam se zašto. Ne pita se ništa, već mu je sve jasno, to je morala biti Nina, Nina je bila mica maca mijauu, pripitomljena, „onakva kakva je sa mnom“. Ali te večeri sa mnom nije bila mazna i nježna, nije bila kao inače. Bila je dominantna i okretna, a opet nekako kruta i nepoznata, za moje me podlaktice kroz njezina kliješta probadao Jan. Bio je to Jan u kojeg sam ulazio prestravljen, mehanički probadajući prazninu. Postao sam provalija, rupa u zemlji koja se sama od sebe otvorila. Osjećam kako i Nina sada propada kroz mene, rastavljena, rastopljena, jer u meni je vruće, Bože kako je vruće!

Nikada do sada nisam halucinirao. Nisam se drogirao, a ako bih i popušio joint, on bi na mene samo bio uzaludno potrošen. Jednom se jesam jako napio, toliko da se ne sjećam ni ljudi oko sebe, ni povratka kući, tko zna kako sam vozio i tko zna što sada radim Nini. Možda spava na meni, možda pod njom već ležim mrtav i godine su prošle. Još popodne sam se nadao njegovom odlasku, njezinom ostajanju, samo neka Nina ostane, tako sam govorio. Sad je držim u rukama, ali nisam ovdje i ona ne zna da nisam ovdje, previše je okupirana time da mi pokaže sve što je od njega naučila. Možda me još želi impresionirati, možda joj je Jan napunio glavu s uzbudljivijim ženama, možda joj je prigovorio, rekao da je pasivna. Sigurno joj je rekao da je previše pasivna pa se zbog toga sada ponaša toliko drugačije.

Čekao sam dok nije zaspala i krenuo prema dnevnom boravku u kojem moja sestra „plače, dakle postoji“, tako smo to nazvali, jer jednom je rekla: „Može te biti strah tek kada prestanem plakati“. Plakala je često. Ovoga puta, kada sam sjeo pored nje, sestra me zagrlila, nikada prije to nije učinila, zagrlila me kao da zna. Uzvratio sam joj skrivajući suze, držeći jezik za zubima, kriveći vilicu kao narkoman, onako kako ju je Jan krivio, onako kako su Ninine kosti krive, onako kako su joj prsti krivi, onako kako je kriv moj život za to što ga više ne volim, jer više neću voljeti nju. To je ljutnja koju osjećam i ljutnja koju osjećam nije ona zbog prevare, prevaru ću preživjeti. Preživjet ću ideju da je njezino tijelo diralo drugo tijelo, ne moje tijelo, jer diralo je druga tijela prije i uvijek smo znali da će ih dirati i kasnije, tako da nisam ljut zbog tijela i nisam ljut zbog diranja. Ljut sam jer sam ostavljen bez ljubavi. Nesposoban sam osjećati Lijepo, Lagano i Levitirajuće, to su moje tri muhe koje me primaju za ramena i podižu noge s poda kad god se umorim. Moje mušice.

Nina je ukrala moje mušice.

Ona spava gore u našem krevetu, njihovom krevetu, tko zna čiji bi to krevet bio, tko zna čiji on sve jest, ovaj podrum ima beskonačno mnogo prostorija i nijedna ne obećava završiti izlazom. Nina ga je našla, kažem, ona možda spava sada gore, ali s Janom je jutros izašla. Odletjela je prvi put kada sam mu otvorio vrata.

Nina, moja mušica, Nina koju mrzim, Nina koja je mazna kao mačka mijauu, Nina koja više to nije, koje nema.

S četrdeset godina neću otkriti ni alkohol ni droge i živjet ću ovdje kako sam živio do sada. U proteklih nekoliko tjedana pronašao sam nova rješenja za svoj emocionalni dizajn: ja lažem, lažem uspješno i obećavajuće, mogao bih biti profesionalac, toliko dobro mi ide. Mogu je poljubiti, iz patnje koju osjećam u prsima proizvesti toplinu pogleda, ja sam alkemičar. Možda je na neki način kažnjavam, postajem isti kao i ona, lažljivac i varalica, tako kaže psihijatrica kod koje više ne idem. Moja psihijatrica, pušila je cigaretu pod čijim bi dimom njezino lice izgubilo izraz, da je ikakav izraz uopće imalo. Razumijem, ona radi u javnoj klinici i sigurno su se nepopravljivi slučajevi nakupili kao smola u ušima, od koje sad ne čuje patnje jednog prevarenog partnera. Možda sam i ja nepopravljiv slučaj, teži nego što misli. Možda bi mi dobro došlo da istučem Ninu, Jan sigurno jest.

On se uvijek volio hvaliti kako svaka dobije barem po jednu, barem po guzi. Ne zato što voli tući, nego zato što voli vidjeti otisnut trag svoje ruke, svoje šape na njihovoj koži. Znao je reći: „Ona koja me uzme za ruku i odvede tatoo majstoru da iglom ispiše moj dlan na svom dupetu, može računati na to da smo službeno oženjeni. Na tom bi dijelu guza zauvijek ostala mlada“, mudrovao je, pokazujući kakvo je đubre.

Ne, Jan nije bio nikakvo đubre, zapravo ponio se kao bilo koji prosječan muškarac, prema ženi koja se očito nudila, a Jan ih nikada nije odbijao. Nije nikada odbijao žene koje se nude, jer on je bio kvantist, „otvorena srca“, tako je o samome sebi govorio. Prihvaćao je sve, a da nije pozivao nikog, zato znam, to je morala učiniti Nina. U slučaju ove obostrane odgovornosti koju prema meni dijele, ipak je više kriva ona koja poziva, u odnosu na onoga koji je, prigodno i naprosto, samo podigao slušalicu. Jedina Janova krivica leži u nedostatku diskrecije. O svojim se pothvatima trebao pohvaliti tek nakon što je napustio mjesto zločina.

Ja ne bih ništa ni posumnjao, jer Nina očito ne bi otišla. Ostala je ovdje i postala moj priljepak. Tako se ponaša otkako je otišao, znam što je to, to je krivnja. Zbog te iznenadne privrženosti sve sam više siguran u istinitost svoje sumnje i što sam sigurniji u istinitost svoje sumnje, to sam hladniji, a što sam ja hladniji, to je njezina privrženosti snažnija i što je njezina privrženost snažnija, to prema njoj osjećam veću odbojnost i što veću odbojnost prema njezinoj nježnosti pokazujem, to je Nina još nježnija, vrteći nas tako u krugu sve brže i brže. I tako nas vrti, vrtimo se, dok najednom sve ne prestane.

Nina se prestala truditi i oko kuće i oko mene. Kuća i ja nalikujemo jedno drugome, jednako trulimo i propadamo, kauč se sve teže razvlači i sve više krivi, ja se s njega sve sporije ustajem, zastore je poderao pas, kao vrijeme moju kosu. Za sve je ona kriva, a sada se više ni ne umiljava, uopće se ne obazire, umjesto da zauvijek skače oko mene i obasipa me obožavanjem.

Nekad se prisjetim kako sam možda trebao biti zahvalan što je izabrala mene, ali tada shvatim kako druge opcije nije ni imala. Jan je ne bi uzeo, a Nina se već navikla na određen način života, ljubav prema rutinama i navici jedina nas je vezala i sada to vidim. Nekad razmišljam kako je tužno ostati s nekim samo zbog toga, s druge strane, naočigled je normalno i tada mi svaka normalnost postaje istovremeno i tužna. Učinio bih nešto nenormalno, zagrlio bih je i rekao: „Sve znam, Nina, možda smo to mogli riješiti drugačije, ali sada nam ne preostaje ništa drugo nego da se raziđemo.“ Bio bi to moj oprost nakon što sam nas oboje upropastio, nema veze što je ona kriva, jer sam i ja nastavio putem koji je zacrtala, prihvatio sam poziv.

Bio bi sve to zaboravio. Sve bi pustio, pozdravio se u miru, mimoišao suze i svađe na izlasku. Pozdravio bi se prijateljski, samo da prekine apsurdnost koja je postala njihov zajednički život. Djece ionako nemaju, posljedice nisu velike, mogu ostati u dobrim odnosima, mogu se praviti da su prijatelji. Tako bi bilo da ga jednog dana Jan nije nazvao i najavio da im opet dolazi u posjet. Bilo mu je jebeno s njima zadnji put, tako je rekao, jebeno.

Zar zaista želimo ponoviti sve to? „Je li vrijedno, Nina? Je li ti bilo baš toliko dobro?“, pomišljao je protagonist, rušeći svaku pomirbenu ideju u sebi. Pitao se: „Možda majstor očekuje i ručak. Sigurno očekuje da ga nažderem i napijem kao prošli put. Uzmi mi, majmune, sve što imam!“

Zašto mu ne bih, između ostalog, skuhao ručak? Skuhat ću mu posebnu maneštru. Sve su maneštre, kao i prijateljstva, posebne. Potrebne su tri glavice luka. I mladi bi bio dobar, ja ga volim ubaciti, ako je sezona, a sada jest. Češnjak, svakako, njega ovom prilikom koristim u obilatim količinama. Batat, da vam odam tajnu, nikako krumpir. Batat je, osim slatkoće udarca koji zadaje, i daleko zanimljivije teksture od krumpira. Grah se morao močiti noć prije, to, nadam se, svi znaju koji ne koriste onaj konzervirani, to bi bila šteta. Leću ne treba močiti, ona se u kuhanju ionako raspadne. Koristim pravu rajčicu ako je ljeto, ali ako nije, onda se nitko neće buniti ni zbog one pasirane, ja svakako preporučujem pelate. Temeljac pileći ne bi bio loše rješenje, ali ako ga nemate, to nije problem. Svakako mrkva, ne znam kako sam ju zaboravio, sitne kockice mrkve potrebno je staviti prije batata, može i malo rog paprike, zašto ne. Kobasice uvijek idu zadnje, skupa s kukuruzom. Bellovom otrovu za štakore još uvijek nije istekao rok trajanja. Pitam se hoće li ga osjetiti, hoće li hrana imati odvratan okus i hoće li Jan nastaviti jesti svejedno, iz pristojnosti?

Možda se neće moći suzdržati. Čemu to možda? Sigurno se neće moći suzdržati. Sve će to skuhati i servirati, a onda svejedno nasrnuti na njega preko stola. Već predosjeća kako bi ga mogao zaskočiti i njegov je predosjećaj točan. Nema u njemu dovoljno lukavosti, dovoljno hladnokrvnosti da smireno promatra prijatelja kako ždere, da strpljivo čeka.

Dobar dan, ostatak ove priče moram vam ispričati ja – narator. Samo sam ja ostao. Prije nego što vam ispričam što se dogodilo, podsjetit ću vas (Molim te nemoj), podsjetit ću vas na sve ono što se moglo dogoditi. Oliver je mogao svojoj supruzi ispričati ono što je slučajno čuo da Jan govori. Mogao joj je prepričati taj telefonski razgovor i već prema njezinoj reakciji, jer bila bi naočigled zgrožena, posumnjati u svoje pretpostavke, odagnati misao da je žena o kojoj je Jan govorio bila njegova žena – Nina. Mogao joj je potom svoje sumnje i posramljeno priznati, a njezin bi smijeh otjerao posljednje tragove straha koji bi se iz ove perspektive pokazali samo kao paranoičnost, tema o kojoj bi kratko razgovarao na terapiji i nikada više. Dakako, to se nije moglo dogoditi, za to bi bio potreban neki potpuno drugi čovjek, malo hrabriji i puno smireniji, pribraniji, samopouzdan čovjek kakav Olio-Folijo nikada nije bio. Salo se možda istopilo, ali prijezir prema samome sebi nije nestao s izgubljenim kilogramima (Molim te, prestani). U redu, ako to ipak nije vjerojatan scenariji, možda ovaj jest. Možda je Oliver mogao odustati od ideje da otruje svog prijatelja? (Nisam, znaš to) – Ne, niti to? U redu. Možda je Oliver mogao biti strpljiviji, kada je već odlučio otrovati svog prijatelja. Pričekati koji trenutak, umjesto da nasrne na njega preko stola. Da je učinio tako, pričekao, vrlo brzo bi i dočekao trenutak u kojem kroz ulazna vrata prolazi njegova sestra. Sestra bi se zagledala u njih, zagledala u Jana i briznula u plač. S kosom slijepljenom na uplakanim obrazima, mahnito bi svlačila sa sebe slojeve odjeće i gađala njima Jana vičući: „Jesi li po ovo došao, jesi li?!“, jer to je bila ona, mica maca mijau. Sestra bi opet plakala, Jan bi opet pobjegao, a Olio bi, osim nekog novog očajanja, osjetio još i olakšanje. Tako se moglo dogoditi (Molim te, prestani), ali dogodilo se drugačije. Oliver je prerano prsnuo, zapjenio se, pjena je bujala i širila se i prekrila njegovo lice, čitav stol, sve prisutne, teško je reći što se pod tom pjenom događalo, čak i ja, narator, pripovjedač, ovdje prestajem biti pouzdan. Ono što sam kroz pjenu mogao čuti, strašne su optužbe, optužbe bačene na Jana, optužbe bačene na Ninu. Ništa te optužbe nije moglo zaustaviti, ništa Oliver nije mogao čuti, ni osjetiti ni shvatiti, ni Janov smijeh ni Ninine suze, još jednom je sve krivo shvatio. Sestra, koja je u tom trenutku prošla kroz vrata, nije učinila ništa od onoga što je mogla učiniti, nije briznula u plač, nije svukla sa sebe odjeću i bacila je Janu u lice, nije vikala: „Jesi li po ovo došao, jesi li?!“, od silne se pjene i suza i smijeha prepala i pobjegla, izašla kako je i ušla.

Kada se pjena povukla s preostalim likovima ove priče, ostao je samo Oliver i ostao sam ja, tu sam da vam odgovorim barem na ovo posljednje pitanje: Da, čak i pored toliko začina, okus otrova za štakore i dalje se mogao osjetiti.