Sinestezije | Dunja Matić
TJEDAN
Bio je ponedjeljak kad ju je našao. Ponedjeljkom se obično nalazio s novima, još neisprobanima, punima potencijala. Ova je ležala je na podu svog stana, vidno overdozirana, ruku razbacanih, koljena prekriženih kao djevojčica. Pronašao ju je u bijelim, pamučnim gaćicama kakve je najviše volio vidjeti na odraslim ženama. Sviđale su mu se generacijske inverzije, staromodne čipke na uskim djevojčicama i nevinost pamuka na širokim, zrelim kukovima.
Što je uzela, koliko je uzela i ima li toga još?
Nekoliko minuta kasnije, u stan je ušla plavuša. Proletjela je pored njega, rekla mu da nazove hitnu. „Nije pomislila da sam njezinoj prijateljici ja nešto dao?“, čudio se. „ Mora da joj ovo nije prvi put“, pomislio je. Brzo je zaključio da ovdje samo gubi vrijeme. Ova u pamučnim gaćama je možebitno mrtva, a plavuša je previše izbezumljena da ga primijeti. Tiho je išetao iz prostorije, još uvijek razmišljajući kako je trebao potražiti stash, umjesto da je samo o tome maštao.
Da je kojim slučajem krenuo tražiti njezine zalihe po torbama i ladicama, ne bi pronašao ništa. Umjesto predoziranja kako je pretpostavio, njegova propala priležnica imala je snažan epileptičan napadaj. Dobro da nije saznao za manje uzbudljiv rasplet ove priče, tako je mogao sačuvati barem ono malo uzbuđenja. Osjetit će ga opet, premda za nijansu slabije, svakog puta kada priču bude prepričavao idućem čovjeku koji će ju, za istu tu nijansu manje od onog prethodnog, htjeti čuti.
Često je pričao pogrešne priče pogrešnim ljudima i nemalo je puta u takvim situacijama „dobio po pički“. Da, mogla je to biti i pička s čim je raspolagao, predimenzionirani klitoris i dvije debeljuškaste usne nalik na suhe smokve. Unatoč tome, klijentica je uvijek imao dovoljno i nijedna se nikada nije žalila. Obično su se vraćale po još, a da im ni samima nije bilo jasno zašto. On je bio nepotrebnost koju će si žena ponekad priuštiti. Tri žestice viška, neispunjeni petak, zamjena za subotnji film, slaba utjeha.
U raznim telefonskim imenicima moglo ga se naći zabilježenog kao: servisera, dostavu, majstora, slatko poslije ručka. Uglavnom se tako sam memorirao u njihovim mobitelima, neopterećen time što njegov kontakt gotovo nikada nisu tražile. Onima koje njegov kontakt jesu tražile, obično bi upisao krivi broj. Tako su nesretne žene u svoje kuće pozivale umirovljenike, mesare, policajce, kućanice, učiteljice i osnovnoškolsku djecu. Utorcima je rijetko gdje odlazio. Umjesto uživo, sa svojim se prijateljicama susretao u sjećanju, preuveličavajući svoje vještine i postignuća. U ovoj je obradi punio ženska usta riječima koje nisu stigle reći. Zamišljao je seks nalik onom među mačkama. Mačji se kurac u erekciji pretvara u sadističku spravu punu bodlji koja struže unutrašnjost ženke. Zamišljao je svoju mašinu kao veliki bogunalikujući kolac.
U srijedu je već bio smiren, spreman za sastanak sa svojom pravnicom koja obično poklekne svaki prvi tjedan u mjesecu, pozivajući ga na čašu vina koju neće stići natočiti. Bila je neuvjerljiva u nastojanjima da ispuni njegovu želju za kažnjavanjem. Uvijek je htio da ga bičuje žena na nekoj visokoj korporativnoj funkciji. Nadao se kako će njegovu žudnju za disciplinom ispuniti ova mala pravnica, stoga se guzio i govorio joj: „Daj mi to, Mrvice“. Ona je bila sitna, glasna i nervozna, zbog čega se nadao probuditi u njoj dominu koja će uživati u moći mučenja. Da se dominu pitalo, radije bi bila samo legla i prepustila se. Umjesto toga, neuvjerljivo je mahala tim bičem. Nakon što bi se umorio od loše predstave, prevalio bi je preko svog ramena i poševio uvijek isto. Bio je to uobičajen trening srijedom popodne. S njom ili nekom drugom.
Četvrtkom je čeznuo za neobičnim, bio je željan eksperimentiranja na rubovima prihvatljivosti. Tada je viđao svoju curicu koja je bježala sa zadnjeg sata ne bi li mu sjedila u krilu i sisala čokoladne namaze s njegovih prstiju. Ljubila ga je musavim usnama po licu, nježno se trljajući o njegovo koljeno. Dopuštala mu je da fotografira njezina stopala (ali samo stopala!) i male, ružičaste bradavice (ali samo ovaj put!). Ona je bila najbliže životu kakvog je želio.
Petkom je provaljivao u svoju podsvijest halucinogenim supstancama i pojačivačima okusa kako je zvao MDM, speed, extasy i, u ležernijim prigodama, marihuanu. Ali, petak je rijetko bio ležeran. Započeo bi u krugu uvijek istih ljudi koji ne stare, samo svakih tri do pet godina mijenjaju brojeve mobitela, boju kose, imena ili lica. On je svakih tri do pet godina bio na prvoj godini nekog drugog studija. „Oplemenjujem se tako“, objašnjavao je, obično djevojčicama širom otvorenih očiju. Tim su pričama one putovale kroz Indiju, Japan i Australiju, suvremenu filozofiju i povijest umjetnosti, nošene na njegovim leđima kao naprtnjače. Svukao je sve generacijske trendove, žanrove i stilove, dočekao je i povratak kariranih košulja koje je još davnih devedesetih prvi put otkopčavao. Petkom je ostavljao tragove svog tijela po zidovima u zahodima, haustorima i parkovima, uvijek s drugim otiscima ženskih prstiju.
Subotom se liječio naručenom hranom i velikim dozama kave. Mehanički je nadraživao svoje nezainteresirano spolovilo koje bi ga svako toliko lijeno pljunulo. Depilirao je prsa, prao kosu i zube, smijao se sam sa sobom pred televizorom. Ranije, u kadi, zamišljao je da si nonšalantno u vodu ubaci fen ili grijalicu.
Nedjelja. Na slobodno mjesto svog kuhinjskog stola položio je kutiju tableta za spavanje, doručkujući bijelu kavu i tost. Nikoga nikada nije doveo doma. Prazna radna soba, rezervne kućne papuče nikad nošene, kupaonica s minijaturnim sapunima, kutija tableta za spavanje. Svake je godine povećavao dozu. Pred spavanje, počešljao bi kosu ni za koga. U topli je krevet lijegao samo s mirisom vlastite kože.
Bio je ponedjeljak kada je divljački i pun energije iskočio iz kreveta.
