Sinestezije | Dunja Matić
NARATOR
Nazivala ga je u pet do ponoći, ponekad u tri sata ujutro, uzbuđena nekom spoznajom koja joj je sinula pred san. Nije ni pomišljala na to da mu njezini pozivi usred noći mogu priuštiti probleme. Srećom, Naratorova djevojka bila je toliko blagog temperamenta pa bi ju takvi pozivi rijetko kada uznemirili. Na zvonjavu telefona reagirala je isto kao što je nekoć davno reagirala na ratne uzbune: predugo je običavala birati igračke koje bi sa sobom uzela u sklonište, kao da odlazi na izlet. Tako se ponašala i po pitanju poziva koji nepoznata ženska ruka upućuje njezinom partneru u neobično doba noći. Nezainteresirano.
Radovao se Suzaninim pozivima usred noći. Nalikovali su produžetku sna. Ona je dolazila sa svojim uzbunama kao utjeha, tuširanje pred spavanje pod čistim plahtama, uspavanka. Nakon takvih bi razgovora konačno raskrstio s danom iza sebe.
Ako ga Suzana ne bi nazvala, san se od njega otimao kao divlja životinja. Kada bi konačno uspio zaspati, napadale su ga noćne more iz kojih se nije mogao probuditi. U istoj se noći znao probuditi i po nekoliko puta, ubrzo shvaćajući da je samo skliznuo u neki drugi sloj sna. Jednom kada bi se zaista probio do sfere stvarnosti, sumnjao je u autentičnost tog iskustva. Trebalo je proći dugo vremena dok ne bi povjeravao u stanje svoje budnosti.
Nakon takvih je bitki Narator pisao mnogo, ali loše, prosipajući nervozu svuda oko sebe kao prašinu. Neučinkovit je narator, gdje god da bio, uvijek pun prašine.
Bez Suzaninih poziva ni terapija mu nije pomagala, pa je često plakao na seansama sa svojim psihijatrom. Da, i psihijatar je plakao kad god bi se dotakli Naratorovih obiteljskih problema, hladnog i dalekog Oca s velikim O, s čijom se figurom svaki zapadnjački književnik-intelektualac morao nositi. Očeva je veličina progutala ključ njegove kičme. Nikada se nije otključala, nikad se nije uspravila. Zato je postao čovjek savijen nad slovima neizgovorenih opravdanja vlastitog postojanja. Nemalo je puta na tim terapijama topio svoje traume kao maslac na koji će moći baciti meso svojih misli. Razgovori o ocu i usporedbe s hranom, u tome je ustrajao svakog utorka od jedanaest do podne, kod vrlo strpljivog i suosjećajnog psihijatra.
Tamo su se Narator i Suzana upoznali, u čekaonici psihijatrijske ordinacije. Ona je ostavljala svoje oči na nasumično otvorenim stranicama uvijek iste knjige, on je studirao detalje ordinacije. Pogled bi mu se zadržao na Suzaninim nogama, na neobično dječjim čarapama, frizuri dramatično podignutoj u fontanu valovite kose, u koju su, umjesto kovanica, pobacane ukosnice. Njezine su oči bile ukrašene crtama i spiralama i, činilo mu se, umjetnim trepavicama? Bile su jako dugačke i guste.
Jednom je podmetnuo pismo u njezinu knjigu. Dva mjeseca nakon toga, odgovor mu je ubacila u jaknu. Zatim je stisnula usnice, raširila oči i potapšala Naratora po ramenu. Tako je započelo njihovo dopisivanje i tako je s vremenom i on sam počeo pisati. Do tada je pisao samo eseje, kritike, recenzije i prikaze koji nikada nisu sadržavali dovoljno osobnog, osobitog ili ikakve naznake osobnosti. On je bio prazan i njegovi su rukopis bili prazni.
Onda je sreo Suzanu u čekaonici i poželio ju je prepisati. Postavljao joj je besmislena, ničim povezana pitanja, pisao pisma o sebi i svijetu i njoj. Ona mu je pričala o roditeljima kojih više nema, bratu koji je odjednom odrastao i životu koji prebrzo prolazi, a da se ništa u njemu ne događa. Pisala mu je o alkoholu i muškarcima s kojima istovremeno bezosjećajno i očajnički vodi ljubav, o zadovoljstvima koja su postala potrebe i razlozima za život kojih je sve manje.
Narator nije imao tako traumatičnih događaja u životu. Njegov najveći problem bio je nevidljiv, pokretan i promjenjiv. Jednom kad bi ga pronašao, problem bi istog časa promijenio svoj izvor, obim, oblik, smjer, svrhu i stanje. Narator je godinama plesao po podijima svoje podsvijesti i savladao sve prvostupničke koreografije ludila. Nije bio ni dovoljno normalan ni dovoljno neuračunljiv. Neizvjesno je balansirao na samom rubu funkcionalnosti i bio potpuno neuspješan u pokušajima da nekoj lukavo prerušenoj traumi uđe u trag i otkrije uzroke svoje kronične običnosti. Imao je mirno i ugodno djetinjstvo, rijetko je, ako ikada, bio zlostavljan. Neopravdano je bio u vječnom strahu za svoje oduvijek dobro zdravlje i nikakvi terminalni, realno opasni, neugodni, fizički ili društveni problemi nisu ga pratili.
„Nekada je nedostatak problema najveći problem“, rekla mu je jednom Suzana, a on je nad njezinom rečenicom meditirao danima. Tako se odnosio prema svim mislima koje je s njim dijelila. Vraćao im se i sisao iz njih smisao. Kad god bi nestala, bio je neutaživo gladan.
Dogodilo se to prvog dana u mjesecu lipnju, kada mu je javila da odlazi na dug put. „Dugo se nećemo čuti“, rekla mu je. Nije bilo dobrog trenutka za primiti takvu vijest, takva je vijest rastavila njegovu stvarnost na beskorisne dijelove koji se ne mogu iznova povezati. Dijelovi njegovog života, tako rastavljeni, izgubili su izvor, obim, oblik, smjer, svrhu i stanje. Suzana je bila ta neprekinuta nit koja se protezala kroz njegov život, konac koji je držao stranice njegovog života na okupu.
Lišen očekivanja njezina poziva postao je nesavladivo nemiran. Iako nikada nije dobar trenutak za primiti ovakvu vijest, ovaj trenutak nije mogao biti gori. Tog prvog dana u mjesecu lipnju, upravo se pripremao dovršiti posljednje poglavlje svog romana, poglavlje koje je posvećeno njoj, poglavlje koje je, zbog njegove velike važnosti, čuvao za sam kraj. Čekao je dobar trenutak, htio se nahraniti Suzanom do sitosti, do mučnine, do povraćanja, htio ju je povratiti po tastaturi. Ali Suzana ga nikada nije nahranila do sitosti. Da ga je Suzana ikada nahranila do sitosti, o njoj ne bi pljunuo ni slova. Sada odlazi onakva kakva je oduvijek bila, za poglavlje nedovršena, sablasna kao duh nedorečenosti. Duhovi nedorečenosti najgori su duhovi. Nije ih teško prepoznati. Pojavljuju se noću, neposredno pred san i jezivo šapuću: Možda.
Ima tome sad već nekoliko godina, da je napustio svog suosjećajnog psihijatra i odustao od potrage za traumom. Ostavio je i djevojku koju nikada nije volio. Živi u malom stanu i robuje udobnosti samoće, čekajući Suzanu da se vrati. Ponekad, u pokušajima da je prizove, piše priče inspirirane njenim životom. Zapisuje sve što mu je ikada rekla, sve čega se može sjetiti, ali previše je vremena prošlo i sad već mnogo toga i izmišlja. Izmišlja detalje o ljudima koje mu je ovlaš spomenula, ponekad izmišlja i likove, čitave situacije i događaje, stanja i osjećaje, izmišlja bilo što, što bi joj moglo biti zanimljivo, što bi joj se moglo svidjeti. Možda bi joj se i ovo moglo svidjeti. I ovo. I ovo. Možda je bolje da se Suzana ne može vratiti, jer da se Suzana vrati, više joj ne bi napisao ni slova. Ovako je zauvijek može nadomještati mogućnostima. Ovako zauvijek može izmišljati priče, svaku ostavljajući za poglavlje, rečenicu ili riječ prekratku, kao vrata širom otvorena.
