Liga za opstanak | Gordan Nuhanović
AJUNOV RAČUN
Ding dong!
Ekspresni vlak Simplonexpress iz Atene, Skopja, Niša i Beograda za Slavonski Brod, Novu Kapelu, Novu Gradišku, Novsku, Kutinu, Sesvete, Zagreb, Zidani Most, Ljubljanu, Veneciju, Milano i Paris, s redovitim dolaskom u dvajstdva sata i pedeset minuta, u dolasku kasni oko deset minuta.
Ding dong!
Ajun guzi 26 godina, treći peron šesti kolosijek. S čekićem u ruci, kling-klang, po priključcima. Ono što spaja i rastavlja jesu vagoni. 26 godina. O njegovom sluhu, kling-klang, ovise kompozicije vlakova. Nije isključeno, kling-klang, da neki vijak isklizne iz matice. Tada kling-klang zvuči otprilike kluuuuung! I Ajun to čuje. Crvena zastavica okomito – sve je u redu. 26 kuka u kroničnom raskoraku, ali nekako mu uspijeva.
Dok još bijaše mlad željezničar, manevarka mu izu cokulu. Službenu Borovku iz serije C/11 s pojačanjima za zglobove. Pamti samo hladnu šinu. Preko čarape.
Stavio ju je u izlog vitrine. Raskajšenu cokulu isplažena jezika. Žena mu prigovara, kaže, miči to… to… ruglo, ali neka je baš tamo, govori joj Ajun. Da ga sjeti da neprijatelj ne spava. Nikada.
Treći peron nije pitom. Vodovi zuje kao mutirani obadi, a sirena, tek poslije, iz mraka: dva krvava oka lokomotive. Kapilare pucaju, velik je to napor. To čelično zajapureno tijelo. Signal tinja: priključke treba brzo provjeriti.
Ne žali se Ajun. Uvijek je za posao, dušom i tijelom u smjeni.
On podnosi ovu racionalizaciju na željeznici. Na svoj je način Ajun prihvaća.
Strah ga je, priznat će da ga je trta ići na četvrto dijete, na sina. Ove tri kćeri dobre su i dobro uče – ma da bi riječ rekao! Ali, još koliko jučer, baš u nekako u ovo gluho doba, gatara mu je pogledala dlan. Reče mu: sin, sin iz četvrtog pokušaja. Bilo je to u bifeu željezničke restauracije.
I sad ti budi pametan, Ajune!
Vjetar je topao, pretopao za ovo doba godine. Prometnikova pištaljka ječi bodrije, noći su opet akustične. Proljeće je blizu. Kao da crvlji pod visokom voltažom. Krv, osjeća Ajun kako mu osvaja prepone. Udiše duboko, punih jaja. Dok hoda, život se klati među nogama. Rekla je: sin!
A za koji dan s vjetrom će stići i mirisi okolnih polja.
Javljaju: – Zapelo u Đeneral Jankoviću i strojovođa nikako da nadoknadi minus: jednotračna pruga, lokalni vozni red, malo slobodnih signala: sve su to razlozi koje treba uzeti u obzir.
Ding dong!
Ekspresni vlak Simplonexpress…
U tom trenutku, Ajunu se otvara desni sinus. Trpi od štetnih vanjskih utjecaja. Nešto se čuje, a uistinu je sve bliže. Drškom čekića tada zadiže šilt službene kape. Rukavom briše čelo: eh, taj ofucani željezničarski štos! Mora da je star koliko i željeznica ukoliko su željezničari baš otpočetka nosili kape sa šiltom oštroga oboda. Ali ako doista jesu, tada bi ih čelo povremeno zasvrbjelo. Da je to užas jedan. Kao sada Ajuna na otvorenom peronu.
Htio je čuti još jednom, neka mu grakne babuskara, na uho: sin u četvrtom pokušaju!
Znam te ja, rekla je gatara.
Umjereni jugoistočnjak žanje znojne kapi s Ajunova zatiljka. Pod nogama vibriraju pragovi. I šine koje bubre. Pušta čekić da mu padne. Do gležnja. Spušta šlic, petlja u gaćama. S dva prsta. Vadi ga, licem prema svijetu. Hoće biti čist. Tamo naprijed dva krvava oka: Simplonekspress je u stanici.
Automatske skretnice: jedna, druga, treća. Svaka ima svoj ton.
Žice, ako ih još uopće može dobro čuti. I zatim duga, duga sirena. Pored toliko decibela, pomišlja, kao da je na izvoru zvuka. Tamo gdje je sve samo zvuk.
Otkinut će ga, takav je to čovjek! Više mu i ne treba, odsada pa nadalje može i sam. To je Ajunov račun. Brže, brže: do vrhunca mu nema još dugo: napolje, izlazi napolje! Stenjući, ćuti farove preko spuštenih kapaka.
Milijuni fotona. Zvuk je postao svjetlo.
Ajun štrcnu gusto između prstiju.
Rita se, u stranu. Nije ga stigao ni munuti nazad. U gaće.
Bio bi sin, pade mu na pamet.
Krenu zatim lelujav od ugode, preko pragova. Prema svjetlima. Krenu tako otkopčana šlica. S čekićem u šaci, kling-klang, odlučan da majku jebe onome koga najviše mrzi. Jer nas rotira u krivom smjeru.
