Liga za opstanak | Gordan Nuhanović

ULOGA HNK CIBALIJE U RAZVOJU DEDINOG GIHTA

 

Sve, sve… za svjetloplavo. To je bio način razmišljanja koji sam htio postići.
Diego Maradona Pahuljica, iz Memoara

 

Četvorica braće Dalton svoj su zbirni nadimak zaslužili su po zloglasnim Daltonima iz stripa o Taličnom Tomu, iako onaj tko ih je njime krstio teško da se baš zamarao detaljima. Niti je najviši među braćom bio visok i glupav poput nacrtanog dugonje Avarela, niti je onaj najniži dijelio prepredenu ćud i patuljast rast jednog Joea Daltona. Upravo suprotno, ovi živi Daltoni iz Grobljanske ceste bijahu svi isti: tamni oko očiju i raštimani u ramenima s naročito upadljivom donjom čeljusti – onakvom kakvu crtaju glavnim negativcima u stripu.

Živjeli su na periferiji, ukoliko grad kao što su Vinkovci može imati periferiju, a slabo zidani kućerak Daltonovih oplakivali su grobovi naših predaka. Bilo je za nijansu tiše nego u Starome zavjetu: iz ilovače su stršali križevi koji bi koncem dana otpustili svoje sjenke preko brisanog prostora što je zijevao posvuda uokolo Daltonovih.

Ali, kao meni u inat, nogomet su igrali baš posred puta za dedinu bajticu, koji kilometar niže.

– Dodaj kerino – režao je jedan od Daltona. – Dodaj ili ću smesta bušim tu loptu!

– Ne mogu be baco – čulo se kako grca onaj s loptom u nogama, kao da će mu slapovi suza svaki čas poteći niz garave obraze: – Nisam u mogućnosti!

Teško su se rješavali lopte pa je jedan suigrač uvijek bio na rubu sloma.

– Kerino… govno sebično! – odjekivalo je Grobljanskom cestom sve do dedine bajtice koji kilometar niže.

Auto sam pazio koliko sam mogao. Moj Supermirafijori 131 delux koji je stasom podsjećao na limuzine iz vremena planske privrede, manevrirao je između Daltonovih golića od trulih cigala, ubrzavao-usporavao, ovisno o tempu igre i putanji lopte. Ali, blatobrani već bijahu ulubljeni, retrovizor odbijen jednim snažnim špic-udarcem, a od žmigavca, pokoj mu duši, osta ćorava duplja. Gledaj i plači! Doduše, original Fiatov branik još se držao na jedinoj preostaloj šarci. Ipak, sve je govorilo u prilog tome da ono najgore tek dolazi: nogometna sezona već se ozbiljno zahuktala, a Cibalija još uvijek nije znala za poraz.

Isprva, dakako, cijelu stvar nitko nije uzimao ozbiljno, no kako se uspješni niz nastavljao iz kola u kolo, narodu je valjda iz guzice dospjelo u glavu. Uskrsnuli su navijači, a s njima i transparenti pa zatim klupska himna s vrlo borbenim zvukom koji je vukao na Clash u ranoj fazi. Onaj s najbržim refleksom otvorio je dućan s klupskim šalovima, majicama i privjescima, tik do ulaza za službene osobe.

 

* * *

Za cijelo to vrijeme deda je tajio giht od mene, zapravo, pojma nisam imao što se događa u njegovoj lijevoj cipeli. Sve do utakmice s Osijekom.

Bio je dušni dan i bake u crnim maramama bodro su se kretale Grobljanskom cestom prema kapiji na groblju odakle je dopirao miris oprljene plastike. Daltoni su istrčali u uobičajenoj formaciji: dva na dva, u novim majicama boje modre galice. Čim sam im zašao autom u teren, otrpjeh mučki udarac loptom u blatobran. Bake se, dakako, nisu osvrtale. Dodao sam gas: u retrovizoru opazih Daltone kako mi pokazuju jaja.

A deda, deda je već jedva stajao na nogama, čekajući me oslonjen o trešnju ispred bajtice s običnom bijelom vrećicom preko lijevog stopala.

Instinktivno sam osjećao da tu nešto nije u redu, prije svega, po tom dedinom bezdušnom pogledu što me sjekao negdje na pola.

– Na golu? – graknuo je.

– Marić, normalno – ispalio sam otprve. U meni se pokrenuo nešto poput automatizma.

– Dvojka?

– Dvojka Tkalčević.

– Doobro. Da vidimo… levi bek?

– Eeeee… Pernar – još sam dobro gurao.

– Četvrtica?

– Ovaj, eee, Jurić, da Jurić.

– Koji? – sijevao je svojim malim pametnim očima.

– Jure – koji put bi me stvarno krenulo. – Jure Jurić.

– Doooobro. Dalje: petica?

– Čekaj, pet, petica… – fakat sam ga imao na jeziku.

– Onda?

– Samo trenutak…

– Ma odglavinjaj u peršun! – prasnu tad deda i odšepesa korak-dva unazad. U ovakvim prilikama glas bi mu poprimio zvuk velike rijeke u neumoljivom pokretu: – Ti, čoveče, pa ti ne znaš peticu, zadnjeg čoveka obrane, ej! Ej! Posle tog čoveka nema više nikog, samo golman, tebi izgleda uopće nije jasno koliko je važan taj čovek, ta petica…

Nisku naoblaku na tren je probilo nekoliko sunčevih zraka; žmignulo je par puta, ali zakratko. Uskoro je sve opet bilo kao i prije, tmurno i sivo.

Dotle je deda već izložio svoje dično stopalo na prednjem kotaču auta. Teatralno je zadigao nogavicu hlača, strgnuo najlon, a skupa s njime i čarapu. U korijenu nožnoga palca, a opet s vanjske strane stopala, poput hladetine drhturila je purpurna izraslina, oblikom i veličinom veoma nalik rotkvi. Ali, nije bila rotkva, bio je…

– Eto, to ti je giht – poučio me deda.

Ta odvratna izraslina na dedinom stopalu zadržala me u nekoj vrsti misaone karantene, ali dedin glas vratio me je u stvarnost.

– Onda, dete? Mislim da sam ti dao dosta vremena za razmišljanje!

Deda je, dakako, još uvijek na pameti imao broj pet, zadnjeg čovjeka, ali pravio sam se gluh. Uostalom, deda je odjednom potonuo sa suvozačevog sica.

– Nagazi tu kantu – mrsio je kroza zube – čuješ, operi po gasu!

Pogledah prema jednoj baki u crnini koja je upravo mahala krizantemama nekako u našem smjeru.

– Gle ti njega, šta si blenuo? – siktao je deda na mene – Ne zijaj u tu babu, nego peri po gasu!

Smotao sam volan kako bi izbjegao jednog od Daltona koji se upravo zatrčavao bez lopte, pravo na nas, ali mukli udarac u kiler odbacio nas je prema rubu ceste.

– Opet jebena cigla!

Te Daltonove stative uvijek bih nekako previdio.

– Jel još gleda za nama? – upita deda kad smo napokon uhvatili pravac.

U retrovizoru su bili samo Daltoni.

– Pa u čemu je stvar s tom babom? – bio sam na rubu živaca, najviše zbog kilera koji je gadno kloparao. Deda je izronio iz skvrčenog prostora između sica i kokpita, izvijajući se unazad da provjeri koliko smo odmaknuli.

– Huh – lane napokon. – Moj sinko, u mojim godinama to kreće s nedeljnim ručkovima…

– Ipak je kiler jebomu, uf, čuješ ga kako lupa!

– Supa, kuhano meso, sos, faširano, sutlijaš – nabrajao je deda. – U tom prvom periodu baba hoće da se pokaže u najboljem svetlu, svataš? Malo posediš s njom posle ručkića i onda puna stomaka tutanj na utakmicu.

– To je u redu – rekoh – Jel čuješ kiler?

– I ja sam mislio da je u redu: baba dobro kuva, što da ne? Doneseš joj drva za peć i onda se fino oprostiš. Još joj pošalješ i pusu s vrata: do sledeće nedelje u isto vreme! Ali, baba ne bi bila baba da mi mic po mic nije počela zvocati zbog utakmica, kao: zar baš moraš svaku nedelju na taj stadion. Zašto ne bi naprimer, kaže, skupa na groblje.

– To kaže baba? – pod dojmom te babe, gotovo sam zaboravio kiler.

– Dabome, ali najpre izdaleka… Misliš, ajde de, ipak je žensko, pa još malo starije žensko, jel, ne razume o čemu se radi.

– Deda, malo je danas onih koji to razumiju…

– I onda – nastavi on – pre neku nedelju baba zaključala vrata. Uvatim za kvaku, a ona se pravi luda. Di je ključ, pitam je krajnje ljubezno, a ona se i dalje pravi da ne čuje. Ali, ja znam da ona nije nagluha. Di je ključ, ponovim pitanje i već pomalo pazim na sat, osećam paniku kako me hvata, onako od nogu pa nagore, sveca joj njenog, utakmica samo što nije počela. I tu ti baba u plač…

– Baba te ne pušta na utakmicu?

– Jok, samo roni suze po sudoperu. I ja lepo dovatim sikiricu sa peći i bum – iz drugog puta razvalim bravu i brže bolje kidaj van.

– Jaj, jaj…

– Vidiš, nikad ne znaš šta te može zadesit: sve počne krasno, a onda, kad se najmanje nadaš, baba pokaže svoje pravo lice.

– Jesi bar stigo na utakmicu?

– Itekako, itekako…

 

* * *

Uspentrali smo se do dedine sjedalice, visoko pri vrhu tribine. Stenjao je, ali nije prestajao psovati igrače Osijeka.

– Vidi tog mangupa – vikao je štrcajući sjemenke kroz zube. – Udri ga korner zastavicom, ne ustručavaj se, samo tuci!

– Deda – obratih mu se – jel ti uopće imaš pojma koliko košta kiler za Supermirafiorija?

– Kolji ga, sad ga kolji… Ne prezaj!

– Kiler je velika investicija!

– Ništa taj vol nije bolji od tebe! Ukliži mu, tako je!

– Jedan novi kiler za Mirafijorija…

– Šta trkeljaš o kilerima – obrecnuo se kad je lopta odbjegla daleko u gol aut.

– Ma kanta kad ti kažem. Trebao bi da ga se rešiš… – frknuo je u navijačkom grču.

Jedan igrač Osijeka upravo se mangupski prešetavao Cibalijinim kaznenim prostorom. Deda me tada uštipnu za podlakticu. A taj mangup odjednom je pao kao pokošen, s licem u mokru travu.

– Pusti strvinu nek iskrvari na terenu… – riknu deda meni do uha. Znao sam da ne misli tako. Pa gdje bi on? Ljuljao me điha-điha dok sam bio mali, vodio u luna park i kupovao šećernu vunu.

Zlokobni zvuk sučeve pištaljke vratio me u stvarnost stadiona.

Udjelitelj pravde energično je pritrčao do bijele točke i ondje raskoračen kao da će pišati, dosudio najstrožu kaznu. Deda je uzletio sa sjedalice, rukama parajući zrak i prije nego sam uspio reagirati, posrnuo je u donji red, na pleća sportskog komentatora Zdravka Solde. Čak ni u padu, ako sam dobro čuo, nije prestajao psovati protivničke igrače.

Dobri ljudi pomogoše mi da ga osovim na noge.

– Pazite na dedu da ne pada tek tako – obratio mi se kulturno sportski komentator koji se baš spremao uživo uključiti u emisiju Hrvatskog radija Sport i glazba.

– Oprostite – rekoh – malo je nestabilan posljednjih dana. Giht, znate…

– Ma znam ja što je to giht, ali mladiću, vaš deda mi je izbio sredstvo za rad iz ruke!

– Mislite… na mikrofon?

– Ah, pusti sad! – odmahnuo je rukom komentator stavljajući slušalice na uši.

Napadač Osijeka dodirnuo je vrškom prstiju travu i brzo se prekrižio. Krenuo je uzeti pristojan zalet, rujući kopačkama tratinu.

Deda to nije mogao gledati. Žmireći, zagrizao je obje stisnute šake. Unatoč tome njegovo je mumljanje bilo donekle razgovijetno: – Bože dragi ne daj da nam ga utera budi milostiv jer posle nikada neće izjednačiti mladi su to i neiskusni dečki fali im koncentracije u završnici a ko što znaš ove sezone nigde nisu išli na pripreme nego su ko deca iz sirotišta čamili kod kuće baš tako a ne moram te naravno ni podsećati koliko dugo igraju bez plaće…

Deda je za trenutak ušutio kako bi proškiljio na teren gdje je izvođač penala taman kretao cik cak prema lopti.

Počeo je ubrzavati svoju mantru.

– O bože i sam znaš šta koliko smo propatili svi kolektivno grad su nam srušili industrijsku zonu popalili seti se samo dragi bože tih golemih gubitaka koje trpimo pa pitam te ko razumnog stvora zaslužujemo li da nam ga utera ovaj… ovaj klipan?

Na prodoran zvuk sučeve pištaljke primih dedu pod pazuh. Osjetih znoj na jagodicama unatoč prohladnome dušnom danu: deda je napokon progledao, i to baš u trenutku kada je vidno utučeni pionir HNK Cibalije uglavljivao pločicu s brojem 1 ispod natpisa GOSTI na semaforu.

Dedu sam, naravno, i dalje čvrsto držao. Dolje, na terenu, lopta se od noge do noge sporo kretala prema centru gdje ju je napokon uštopao vitki sudac.

Ali, taj deda, opet je bio na nogama, točnije na gihtu: – Sudija!!! – zaderao se nesigurnim glasom koji se isprva lako raspršio u žamoru: – Sudija!!! – To je već bilo bolje. Tri tisuće muških glava (prema službenoj statistici) uzbibalo se na tribini: – Sudija!!! – Jeka dedinog glasa poput dubinskih dugih lopti putovala je betonskim ivicama zapadne tribine u polukružnome uzašašću prema krovnoj konstrukciji, odakle se, u koncentričnim krugovima spuštala na teren.

Dva redara pokušavali su s tartan staze locirati izvor dreke.

– Sudija!!! – grmio je deda, sada već nabrekle vratne žile.

Za to vrijeme igrači Cibalije podozrivo su promatrali protivnike kako cjelivaju čelo strijelca, a sudac je, stojeći s jednom kopačkom na lopti, mrzovoljno oblizivao pištaljku.

– Sudija!!! – derao se deda i pri svakom se urliku, od silnoga napora, izvijao na prstima. Nešto je bilo u zraku, lagao bih da nije.

– Sudija – urliknuo je tada, valjda iz petnih žila: – Lopta ti psuje mater!!!

Rezultat se ipak nije mijenjao do kraja utakmice.

 

* * *

Te je sezone deda obilježio skroman jubilej: 45. obljetnicu praćenja Cibalije kroz sve prvenstvene, kup i prijateljske utakmice na domaćem terenu. Bila magla ili vjetar, snijeg ili žega, opća opasnost ili obiteljski rođendan, dedu ništa nije moglo spriječiti da se ne pozicionira u gornjem dijelu tribine.

Svoju doživotnu sjedalicu zaslužio je kao dugogodišnji financmaher. Nije tajna da je osmislio većinu klupskih transakcija, a u red većih podviga išao je taj ugovor sa Sulejmanom Halilovićem – Sulejmanom Veličanstvenim – uglavljen s nogu u nekoj ašćinici na prilazu Brčkom. I tko zna s kime još ne bi potpisao ugovor da nije umrla mama, njegova kći, i da se u znak žalosti nije odlučio povući. Ostao je samo navijač, ali vjerujte, jedan od najžilavijih, kakvi su sigurno pred izumiranjem, kao dinosauri pred kraj krede.

Nitko u široj familiji ni nakon 45 godina ne usuđuje ga se upitati što ga to tako čvrsto drži na Cibalijinim tribinama i kakva to mora biti veza što trpi kušnje uzastopnih poraza, sudačkih nepravdi, razočaranja, a uza sve to još i ta vječna borba za opstanak! Pa čak i kratkotrajni uzleti na prvenstvenoj tablici bili su neka vrst testa za dedu. Jer deda nije bio kromofil, a bogami niti opsjenar; štoviše, radni vijek proveo je u druženju s godišnjim prihodima i rashodima poljoprivrednog kombinata, s kolonama velikih brojeva što su na njegov stol stizale iz raznih sektora proizvodnje, svaka od kolona kao zasebna suma ljudskoga faktora, sunca, kiše, sjemena i zaštitnih sredstava, stapajući se u jednu generalnu kolonu – u godišnju bilancu. Sezone dobrih prinosa smjenjivale su sezone velikih pobačaja, tako su bar pokazivali dijagrami vezanih bilanci, pa je s vremenom i deda poprimio obilježje velikog sustava: težio je trajnoj stabilnosti, makar i u drugoj ligi.

– Sve će to proći – rekao je proročkim glasom dok smo vozili Grobljanskom cestom prema bajtici: – I što će od svega ostati?

Nisam imao pojma. Pazio sam na Daltone.

– Prazne tribine – polako je spuštao i dizao svoje kapke u trenutku kad je jedna podmukla lopta Daltonovih raznosila branik koji se mjesecima držao na jedinoj preostaloj šarki.

Zaustavio sam auto, upalio sva četiri i izletio van u susret lopti koja mi je baš doskakivala na poluvolej. U luku – pratio sam je pogledom – iznad dalekovoda prije nego će pljusnuti u baru koju je neki zajebant nazvao Banja.

Zajapurenih obraza, Daltoni zastadoše kao ukopani. Za leđima uzdisao je Supermirafijori. Jedan od Daltona polako je šakom šćapio trulu ciglu, zapravo, stativu. Pomislih: – Ne, neće valjda. – Na pamet mi je palo kako navijamo za jedan te isti klub. Cigla, međutim, fijuknu iznad moje glave i udari o krov Supermirafijorija. I dan danas, rupa je to u kojoj se skuplja kišnica.

Uskoro smo zasuti ciglama, hvatali petama vjetra.

– Na golu? – počeo je deda onim svojim biblijskim glasom.

Nisam mogao vjerovati da me i sada stavlja na kušnju.

– Tko je na golu?

– Marić, Tkalčević, Pernar, Jure Jurić, Leutar, Lucić, Goran Meštrović, Mario Meštrović, Bošnjak, Bartolović, Mario Jurić.

Bilo je to u jednome dahu.

 

* * *

Pogoršanje je, kao što to biva, došlo iznenada. Poraz za porazom otjerao je narod s tribina. Onaj poduzetnik uskoro je zatvorio radnju s klupskim rekvizitima, a klupsku himnu jednostavno više nije imao tko otpjevati do kraja.

Mislim da je presudio jedan strašan, katastrofalan poraz na domaćem terenu. Šutke smo, sjećam se, napuštali stadion, rezignirana gomila u smeđim jaknama s Arizone, u redu jedan po jedan uskim stadionskim izlazom. Odjednom pak osjetih kako mi deda migolji ispod ruke kojom sam ga pridržavao. Nastavio je dalje sam, uspravno i nekako odveć prpošno za svoje godine, zabacujući onom gihtoznom nogom u maniri Čarli Čaplina. Gazio je cijelim stopalom i usput pljuckao sjemenke u okolni korov.

– Deda – povikah za njim – Jel ti dobro?

Šutke je pokazivao rukom prema naprijed. Samo za mnom, kao da je to htio reći.

U krošnjama jablana javio se ledeni vjetar, poput potmule sirene što najavljuje prodor hladne fronte. Brzo smo ušli u Mirafiori. Deda je djelovao zamišljen, rekao bih, pomalo odlutao u mislima.

– Znaš – obratio mi se u jednom trenutku – baš je dobro što je ovo napokon završilo.

– Ne, ne, uopće nije bilo lako – složio sam se.

– Koliko to samo čoveka iscrpi, koliko ga to zanese…

– Deda, što se mene tiče, na rubu sam snaga.

Uzdahnuo je: – U ovih 45 godina nikada mi nije bilo teže.

– Vjerujem ti deda.

Uskoro smo se mimoišli s Daltonima. Promatrao sam ih kako sjede na drvenoj klupi, puštajući čeljusti da im slobodno vise iznad kvrgavih koljena. U daljini šinobus je sjekao polje, a još malo iza ljubičasta je svjetlost bojila horizont. Kućerak Daltonovih stajao je nekako nakoso, kao brod koji se sprema potonuti naglo, na kljun. Pred nama su bile duge sezone kiselih krastavaca.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.