Liga za opstanak | Gordan Nuhanović

GROGI TEMA

 

Što će ostati od tebe i mene osim fotografija i sjećanja,
Ovo vrijeme je vatra u kojoj svi gorimo…
Iggy Pop

 

Kažu da je najgore ako ti u školi sve ide jednako dobro, a Srale je imao baš taj maler da je matematiku gotivio ništa više nego, recimo, lijepu književnost. Bilo mu je svejedno: njemački nepravilni glagoli ili zatvaranje strujnog kruga na tehničkom odgoju. Čak ni profesionalna orijentacija, koliko se sjećam, nije polučila željene rezultate i kad se već činilo da mu nema spasa, Srale je učinio s Fišerom krug po gradu u sedamipoltonskoj Scaniji, kao tada malo tko iz škvadre.

Bila je subota, čista kao majčino mlijeko, kako na nebu tako i na zemlji. Srale je ubijao popodne na terasi Arta kadli mu se prišuljala kamiončina s hladnjačom kao zgradom – samo bez balkona i prozora – usporavajući dugo po traku jednosmjerne ceste. Čuo ju je kako dva puta izdiše kao kit na površini: – Ćsssssssssss! Ćsssssssssssssss!

Srale je primijetio blicanje farova, ali pošto mu je okolina više-manje stalno blicala zbog prekomjerne upotrebe pilula, nije bio baš siguran o čemu se radi: ogledao se lijevo, desno, iza… Nikoga nije bilo na terasi, pa zaključi da Fišer nema kome drugome blicati osim njemu, Sraletu. I tako je trokorakom dospio u kabinu gdje je sijalo kao za DJ pultom – prepričavam samo Sraletove riječi – dakle: mahagonij, ekvilajzeri i dubble decker. Prašio je IGGY POP, što mu vjerujem.

Your preatty face is going to hell
Your preatty face is going to hell

Dobio je džoint i duboko se usrkao, ono, do Ahilove pete kako to već i ide, a kad ga je zatim htio isporučiti natrag, skuži da Fišer sumanuto mota volan u jednu stranu, forsirajući puni gas bez nekog jakog razloga. Kao da će grdosiju okrenuti u mjestu – toliko je Srale znao o teoriji gibanja – no Fišer je naglo podigao ruke kao pijanist poslije bravurozne dionice dok se teški volan zarotirao unazad. Kazaljka na obrtomjeru poskočila je na cirka 60:

Rrrrrrooooooooouuuuuaaaaaaaam! Am-am-am-am-am!

Kamiončina se propela.

Natjerali su zatim na pješačku zonu, među penzionere koji su se spremno mašili za šešire, ali jedna je štanicla s kokicama – Srale nikad ne bi zaboravio spomenuti tu štaniclu što je uzletjela visoko iznad svih, u krošnje hrasta kitnjaka odakle su bijele kokice uzvratile rafalnom paljbom po Fišerovoj šajbi. Propizdili su preko rizola i retrovizorom očešali znak obaveznog zaustavljanja i u tom nezgodnom trenutku, u film im je ušetala žena s Grecovim dječjim kolicima pred sobom dok ju je Fišer, da jebe rak raka, pikirao baš nekako po sredini. Sve u svemu, kamiončina je arlaučući garila baroknom jezgrom tako brzo da se sam Bog zagrcnuo za nebeskom trpezom prije nego što je Fišer ugasio džoint i hladno ćušnuo volan u pravu stranu.

– Fulali smo je za picinu dlaku – objasnio mi je Srale.

Negdje dalje, na sic između njih dva smjestila se blajhana plavuša i onako mrtvački opružila nogu preko kokpita, baš nekako Sraletu do nosa. Fišer joj je ruku zavaljao ispod minice kao iskusan mehaničar, bez uvodnog teksta, a onom drugom, slobodnom rukom manevrirao je volanom između pješaka. Curetak se cvileći nježno ovijao oko Fišerovog desnog, Sraletu bližeg bicepsa na kojem je pisalo: Goli otok 86.

Ljudi moji, Srale je sve to gledao, ispred, iza, lijevo, desno dok mu se pepeo cijedio u krilo. Tu je, što se kaže, definitivno pao.

Your preatty face is going to hell
Your preatty face is going to hell

Tog ljeta pred rat, Ica Fišer vratio se iz Amsterdama u Vinkovce i okrenuo priču s rokerske na šofersku. Promijenio je žanr bez naglog prijelaza – kao da se radi o najnormalnijem slijedu događaja; kao da nas sve to čeka i da je stvar u pravodobnom prešaltavanju. Fišer je, vidjelo se, pazio na opći dojam: diskretno nabildani bicepsi, uska pro future majica na V izrez i ulaštene drške šrafcigera po džepovima kombinezona – kao da mu alat svaki čas može zatrebati! Samo su All Stars patike podsjećale na rokersku prošlost, ali pored te moćne kamiončine s hladnjačom kao zgradom na dvostrukim kotačima, cijela se povijest činila pregažena, bez tragova kočenja.

Nešto superturbulentno bilo je u zraku.

Srale je planirao da upiše C, D i E kategorije u auto školi, čim se instruktori vrate s godišnjeg. Svako jutro marljivo je boksao vreću, a potom pravo u garažu na tranžiranje nekog starog tamića: šaraf po šaraf, dušu mu je vadio – ali bar je našao sebe, tako sam to sebi objašnjavao. Bilo je to vrijeme Markovićevog fiksnog tečaja i Srale je stavljao marke na stranu. Za kamion.

Sraletov stari – čika Stražimir – bavio se advokaturom u baroknoj gradskoj jezgri. Govorkalo se kako je sa živcima na dubokoj rezervi zbog svoje, dosta mlađe žene. Radilo se o teta Svetlani, rodom iz Lavova, Ukrajina. Bila je mačka i pol u zrelim četrdesetim – da bi čovjek riječ rekao – s nevjerojatno špicastim sisama. Uglavnom, prvo bi iza ćoška naišle teta Svetlanine sise, pa zatim dugo dugo samo sise kao kompozicija teretnog vlaka i tek onda teta Svetlana s frizurom na kat. Pa onda ta koljena – kao da ih je klesao sam Meštrović. U većini tračeva o preljubima u našem malom gradu, teta Svetlana je zauzimala središnje mjesto: – Tuđa krv – zgražali su se ljudi – nema tu sreće. Navodno je kidisala samo na mlađe, a čika Stražimir se držao kao da ga se to ništa ne tiče. Bio je nekako odsutan; znate ono: kapci na pola i lula mira među zubima. Međutim, štos je bio u pilulama koje su furale na cool. Hladile krv.

Sve to odrazilo se i na Sraletovu ličnost; kad god bi se nas dvojica nabubali tih čika Stražimirovih tableta za živčani mir, uvijek sam ja bio taj koji odvaljuje i pravi probleme dok je Srale ostajao taman nekako svoj na svome.

Pokoji puta – kada bi skužio da mu je sva terapija pojedena – čika Stražimir bi zatvorio Sraleta u kancelariju, odvrnuo Čajkovskog i krenuo s prodikama o životu. Tako se to tada zvalo. Obiteljska tradicija, savjest, zatim dedino okretanje u obiteljskoj grobnici i – pazi sad – advokatski geni! Nemoj me jebat! Poslije bi, onako odvaljeni, išetali na korzo. Ruku pod ruku: stari u leptir-mašni, a Srale – sin jedinac – u crvenom radnom kombinezonu. Šeću tako našim gradom kojim inače nitko ne šeće. Čika Stražimir ukazuje na barokne kvelbove i pročelja iz vremena Marije Terezije, Srale pak zvrnda pogledom niz cestu ne bi li opazio kakav kamion i trza na svaki zvuk motora u širem rajonu.

Ponekad bi i mene pokupili, baš kao i taj put kad smo na širokoj aveniji opazili Scaniju, Fišerovu Scaniju – nije bilo sumnje, jer tada je samo Ica Fišer vozio Scaniju, a ostali tamiće i dajcove. Mislim, takva je tada bila karakteristika voznog parka. Srale i ja požurismo preko rizola Scaniji ususret, kadli na suvozačevu mjestu opazismo teta Svetlanu sa štiklama na kokpitu kako otpuhuje duge dimove kroz muštikl. Scanija je prozujala mimo nas dok je Srale, moj školski, gutao knedlu za knedlom. Ali, nastavismo dalje kao da ništa nije bilo, jedino je čika Stražimir opsovao nešto jako jako odvratno.

Tako je to išlo u grogi-varijanti, iz dana u dan, naizgled lakoprohodno i kao malo iznad opće političko sigurnosne situacije u zemlji, sve dok u garažu nije uletjela, a tko drugi nego Sraletova stara, teta Svetlana. Srale je baš bio u poslu: krpao je kiler i ja sam mu sekundirao sa strane: dvanajstica – dvanajstica, klješta – klješta, pridrži lajsnu – držim lajsnu, miči mi se sa svjetla – marš u pizdu materinu! Teta Svetlana se ukazala na vratima. I kriknula: – Harašo! Baš tako. Štiklama je pregazila izliveno ulje te svojim pletenim rukavicama šćapila Sraleta za lijevi zuluf; bila je to stamena žena s Crnoga mora i jednim je potezom izvukla Sraleta ispod haube. – Harašo – mrmljala je dok je Srale hodao za njom, onako postrance na vrhovima svojih tenisica, face iskrivljene od boli. Rukama crnim od kolomasti zaokružio je par puta po zraku, ali to je bilo više-manje sve od Sraleta jer bio je to fino odgojen dečko i nikad ne bi digao ruke na rođenu mamu. Pođoh za njima na pristojnoj udaljenosti, sve do parkiranog Volva. Ljudi su poizlazili na balkone promatrajući tu vrlo zajebanu šetnju naseljem, no gospođa se nije dala smesti i pustila mu je zuluf tek nakon što ga je posjela straga na sic. Kresnula je auto i energično startala! Mahnuh Sraletu, ali u prazno, nije me vidio.

Žena je provela internu istragu; sve je prevrnula samo da sinu izbaci C i D kategorije iz glave. Čak je i mene pozvala na razgovor u četiri oka. Suočen s tim špicevima pod bluzom izlanuh, naravno, sve što sam znao u vezi Sraletovih planova.

Srale je završio na hitnoj. Na ispumpavanju. Popio je čika Stražimirovu šestomjesečnu terapiju i teta Svetlana je okolnosti oko izbora sinove profesije pripisala tim dražejama sreće. Otfurala je Sraleta u Zagreb, kao kofer. Navodno je čika Stražimir stavio svoj veto, ali bio je previše grogi, a pročulo se i da mu advokatura trpi zbog rata. Osim toga, brucoši iz ugroženih područja imali su gratis upis pa je službena verzija bila da Srale ide studirati pravo. I da se ne vraća prije kraja prvog semestra.

Mali je to grad – ja to uvijek ističem kad god me netko upita kako znam za ovo ili ono? Pa kako ne bi znao! Još me, naime, pucala stara navika da o podne i navečer uradim muving do centra, iako je odavno na snazi bio policijski sat. Hoću reći – sve se sazna ako si na pravom mjestu. Ubrzo tako puče priča kako Srale zapravo čami u klinici za odvikavanje, negdje na bregima iznad Zagrebane pod paskom čvrstorukaša u bijelome, ali zbog svakodnevnih gubitaka ta se vijest slabo komentirala.

Rat je nosio svoje.

Recimo, Ica Fišer. Prošvercao je preko grane tuce kalašnjikova i kompleta maskirnih uniformi, doduše, onih demodiranih istočnonjemačkih. Zbuksao ih u hladnjaču svoje Scanije, na minus 35, pa vi gospodo carinici provjeravajte deklaracije! Ali, tržište je već bilo zasićeno jer je u međuvremenu fasovala vojarna u gradu i Fišer je – a šta drugo – osnovao svoju, Fišerovu bojnu, od ekipe koja se tih dana zatekla u Artu, u toj jedinoj jazbini u kojoj si još mogao popiti piće. Pokupio je i mene. Obećao je da ćemo se držati pozadine, a da ni bijelog neće pofaliti samo ukoliko se posao pošteno odradi. Tako i bi. Operirali smo noću, bubali butike, skladišta bijele tehnike i benzinske pumpe, a kako se rat odužio, uzeli smo u obzir stanove i obiteljske vile. Posao se brzo širio.

U jednome navratu upali smo u kancelariju Sraletovog starog. Oooohohoho: bio mi je poseban merak! Sve smo ukrcali u Scaniju, od parketa preko stilskog namještaja skupa s onom čika Stražimirovom foteljom i kolekcijom Čajkovskog, čak i kaljavu peć i pločice iz tuš kabine. Svoje govno, na koncu, izbacih na vidno mjesto po sred kancelarije. I u njega zataknuh čika Stražimirovu lulu, a u rupi za duvan – sfrkanu poruku. Ako se dobro sjećam, napisao sam nešto kao: – Sretan Božić i Nova godina od najboljeg frenda!

Guzicu obrisah tapetom.

Bit će da Fišer još nije stigao ni utopiti sav plijen – tamo o prvom ratnom Badnjaku – eto ti Sraleta u Artu! Jedva ga poznah s podbratkom i ružičastim tenom, kao da upravo stiže s visinskih priprema, a ne iz klinike Sestara Milosrdnica.

Zatekao me u standardnoj pozi veterana i bez da išta pita, približio šank stolac. Najprije se zahvalio na čestitki i onda mi se raspričao o tome kako odlično napreduje, kako je čist i kako pumpa po 100 sklekova dnevno. Zavrnuo je rukav u po birtije i izbacio biceps. – Ha? Šta kažeš? – I Fišer bi se raznježio – rekoh.

Tamo negdje pri trećoj pivi svečano je izjavio da mi sve oprašta. Jebi ga, kaže, rat je, nema beda – sve on to kao kuži. Od kancelarije ionako ništa jer je i stari u međuvremenu završio na psihijatriji: poslala ga teta Svetlana.

Obiteljska katastrofa, pomislih.

Zamolio me da, ako je moguće, zamolim Fišera da vrati barem kolekciju Čajkovskog. Ništa drugo. Samo Čajkovski. I to zbog čika Stražimira koji je svojedobno po longplejke potegnuo sve do Lavova, Ukrajina, gdje je, uostalom, upoznao teta Lolu, a potom je i doveo ovamo u naš mali grad gdje su trebali dugo i sretno provesti ostatak života.

Možda sam trebao tada iskoristiti svoje pravo i priupitati Sraleta: – A gdje si se ti frajeru borio? – Čisto da mu pokažem tko je ovdje u prednosti. Ali, nisam. Jednostavno sam odbacio tvrdi veteranski gard, i to tako naglo da sam se pobojao za taj svoj gard – jer ako sam u stanju tako olako odbaciti gard, rezonirao sam, mogao bih postati skroz neuvjerljiv, kao da nit nemam garda, a tko jednom izgubi gard čeka ga Sraletova sudbina! Ali, to mi je na pamet palo tek naknadno, kad ionako više nije bilo bitno gdje se tko borio.

Svemu je kriv taj Badnjak. Oko Ponoćke, Srale je svečano izjavio da zaslužuje – pazi, da on zaslužuje! – ako ništa, a ono bar prigodni odmak od stvarnosti. Koristio se samo biranim frazama. Uglavnom, kad smo u šljiviku pokraj Fišerovog stožera ugledali Scaniju kako se ljeska pod zvjezdanim nebom, naglo smo promijenili plan, bit će pod utjecajem onog koktela pilula s kojima nitko valjda nije bio u takvom dosluhu kao Srale. Bio je svoj na svome: hoću reći – savršena koordinacija. Meni se već tada moglo svašta prodati pod božićni provod.

U Fišerovom stožeru vladalo je opće veselje. Rekli su mi da je Fišer tu negdje s nekom ozbiljnom kokom, samo nitko nije znao gdje je baš točno jer je misno vino teklo u potocima, ali svi su se kunili da su ga vidjeli – i to prije pet minuta kako s onom čika Stražimirovom foteljom u rukama traži mjesto gdje bi na brzinu okinuo komada. Bila mu je, rekoše, velika frka.

Neprimjetno, s klina na dovratku skinuh ključ od Scanije pa bris u šljivik. Srale je u mraku svijetlio od uzbuđenja. Najprije smo zabravili vrata hladnjače – da se ne otvore u vožnji – a Srale je potom istjerao Scaniju na guz te usput skršio par mladica šljive.

Želio bih se sad prisjetiti gdje smo sve lutali te noći, ali bio sam pod dojmom Sraletovih pilula i svijest mi se ukazivala samo na mahove, recimo kad bi Srale zaustavio Scaniju da se izbljujem na prednji kotač. Pouzdano pamtim samo mučke udarce, negdje iza naših leđa, ali Srale me je uvjeravao neka ne brinem. Spominjao je lonac auspuha – da nema šta drugo lupati tamo iza osim lonca auspuha i ja potom mirno klonuh na sjedalu.

Mora da je već svitalo jer na istoku, iznad Vukovara, upravo se dizala velika oranž kugla kad je Srale zaustavio kamiončinu na ubogoj vjetrometini sporedne ceste. Jedna vojna kampanjola dahtala je vani s upaljenom rotirkom. Izvukoše nas iz kabine uz puno grlenih uzvika, bockajući nas kratkim cijevima među rebra. S okolnih polja brijao je vjetar i ubrzano smo dolazili sebi dok smo tumarali oko užarenih kamionskih guma. Potom je vojni policajac naredio da otvorimo vrata hladnjače. – Brzo – muštrao nas je – niste na korzu! Skinuo sam zasun i krajnjim naporom raskrilio teška vrata. Čim je policajac posvijetlio unutra, ravno iz želuca, kao katapultiran podigao mi se ostatak one žući koje sam se bezuspješno pokušavao riješiti cijele noći. Između ledenih stjenki hladnjače sjedili su Ica Fišer i teta Svetlana, jedno preko drugog kao neke divovske modre tune iz hladnoga mora, puni ljeskavog inja po kosi i trepavicama. Kapci su im bili poluotvoreni, kao da trpe neki nezamislivi umor.

– Jebeš posao – prokomentirao je vojni policajac i zalupio vratima hladnjače, pokazujući nam smjer – kampanjola.

Čika Stražimir nas je izvukao sa po šest mjeseci uvjetne zatvorske kazne. Prošlo je kao ubojstvo iz nehata. Srale je pride toga dobio i zabranu polaganja C, D i E kategorije u sljedeće dvije godine zbog vožnje bez dozvole, ali nakon uložene žalbe kazna mu je preinačena na jednu jedinu godinu. Ispite je položio u rekordnom roku i eno ga sada gdje mijenja kamione kao čarape. Čika Stražimir je ponosan na sina i uoči svake Sraletove međunarodne ture, pozove nas k sebi u kancelariju. Star je, cvrče mu pluća i nigdje više ne može bez štapa. U ladici svoga radnoga stola više ne drži pilule. Kaže da ih se riješio, u paketu sa ženom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.