Liga za opstanak | Gordan Nuhanović

PRVI I POSLJEDNJI PANKER

 

Točno u podne zadužio sam svoju prvu smjenu u životu.

Kave aparat prije svega ostalog, upozorio me Bato, uvijek mora biti čist i pod tlakom. Staru Gaggiu trebao sam isključiti u deset, makar vani sjekire padale, bile su to Batine riječi koje su značile samo jedno: kavu ne poslužujemo iza deset!

– I nema tog frajera zbog kojeg bi se aparat palio kad se jednom ugasi, je l’ to jasno? Upijao sam svaki Batin savjet. – A ako netko ima što protiv neka se obrati meni – rekao je to povišenim tonom valjda da svi u Artu još jednom čuju. Zatim me je pozvao da priđem bliže i spustio glas.

– Kad uđe panker, ti mu odnesi to što već pije, ali odmah mene zovi na telefon, je l’ to jasno?

– Si – rekoh, a Bato nešto zadovoljnije pripali cigaretu svojim Zipo upaljačem na kojemu je pisalo US Army. S njime si mogao paliti tokom uragana i pod vodom, pa čak i kad bi ostao bez benzina, Batin Zipo US Army upaljač s maskirnim poklopcem i dalje bi palio otprve jer je imao dvostruko dno s tajnim spremnikom.

– To bi bilo to – konstatirao je i iskapio tromotorac, zapravo dva u jedan.

Pocinčanu tacnu prihvatih onako kako me Bato poučio – odozdo s jagodicama svih pet prstiju desne ruke – nabacih truleks preko čiste pepeljare i dok si rekao keks već sam lepršao po separeima, zaprimajući svoje prve narudžbe u životu. Osjećao sam Batine oči na leđima. Htio je konobara kojemu može vjerovati kao svome upaljaču i koji će ga, na kraju krajeva, nazvati pet minuta nakon što posluži pankera. Dao mi je tri posto od dnevnog prometa, ispomoć u sedam i dvije gratis cuge u smjeni.

– Onda, jesi zapamtio sve što sam ti rekao?

Puno toga mi je tog trenutka prošlo kroz glavu.

– Pankeri – ponovio je. – Moj broj telefona je u knjigi žalbe…

Ah, pankeri, naravno. Izbacih palac prema gore dok je Bato napuštao lokal. Mogao je biti siguran da ću ga zvati.

Moj prvi panker prodefilirao je lokalom visoko podižući noge. Gotovo sam mogao osjetiti komešanje zraka cijelu minutu nakon što se ugnijezdio u separeu, centrirao svoju bakandžu na koljeno i pripalio cigaretu onim izazovno groznim plastičnim upaljačem čije su dizne uvijek zaštopane.

Provjerio sam Batin broj prije nego priđoh pankeru.

– Izvolite?

Vraćajući se u šank, pitao sam se što je ono naručio onaj panker u separeu? Za tren sam se smutio, oklijevajući unutar svoje markirane šank teritorije. Ruke su mi nezaposlene visjele što je zapravo bio grijeh. Jer ruke uvijek moraju raditi, čak i ako je lokal prazan, lavabo je u najmanju ruku pun neopranih čaša. Ili su pepeljare prljave, ili je terasa razbacana, uvijek je nešto. Za konobara besposlenih ruku lijepi se depresija – to nije Batino razmišljanje nego iskustvo onih koji su predugo ljenčarili oslonjeni na vrući kave aparat.

– Produžena kava – sinulo mi je. I čaša obične, dakako.

Postavio sam šalicu na limeno postolje, istresao talog iz ručke kako bih je nabio novom mljevenom kavom, škljocnuo polugom i kliknuo prekidač. Znate li kako prede umorna mačka? Samo poslušajte zvuk kave aparata i dobit ćete zvučnu kulisu mačje sieste.

Dok je tanak mlaz kave polako punio pankerovu šalicu, pjevušio sam uz refren God Save The Queen koji sam stavio u kazetofon možda baš zbog onog pankera u separeu. Nisam zaboravio ni čašu obične. S kockicom leda. Prišao sam mu, kako i priliči, s njegove lijeve strane. Izvolite – rekoh, a panker me ne udostoji ni pogleda mrdajući bakandžom u ritmu God Save The Queen.

Kasnije, u sličnim situacijama, nakon što bih poslužio pankera, uživao sam u odlaganju telefonskog poziva. Presložio bih bife, zavirio u ledomat ili bi čak, vjerovali ili ne, odigrao partiju pikada, sam protiv sebe. Vrijeme je sporo prolazilo, zbijeno u koloni ljigavih minuta, a potom bi me, odjednom, uhvatila panika. Uvijek mi se učinilo da predugo oklijevam s pozivom pa bih užurbano okrenuo Batin broj. Jasno je da sam ga brzo naučio napamet, pa čak i sada, kad je Bato odavno odustao od podnajma u Artu, njegov bih broj okrenuo otprve. Doduše, bit će da ga je u međuvremenu promijenio ili je, ako ništa drugo, bar jedna znamenka više, između prve i druge – u krajnju ruku ništa lakše nego nazvati informacije i pitati za broj Bate Vozetića, Ulica Križnoga puta bb.

Mog prvog pankera Bato je izbacio van nježnije nego druge, valjda da me ne obeshrabri odmah na početku karijere. Nije ga ni ćušnuo, nego za kragnu kožne jakne pa uza stepenice prema komadiću vedroga neba. Slobodnom rukom održavao je ravnotežu na pločicama klizavim od kondenzirane pare kave aparata. Svoj dio posla za koji sam bio plaćen tri posto od prometa, želio sam obaviti čim prije: najprije nepopijena pankerska kava u slivnik, zamjena pepeljare pa potom ravnanje samta kojega je pankerska guzica gužvala dobrih tričetvrt sata. Kad sam zatim kibicnuo prema separeu, ništa nije dalo naslutiti da je ondje, sve do maloprije, sjedio panker. Ništa osim pruge ulijepljenog dima oko prigušene halogenke.

Način na koji je Bato izbacivao pankere bilo je u uskoj vezi s lijenim podnebljem. Frontalni ulazak u džigericu (veoma tromo za moj ukus) – kao da se sprema na neku jezivo dosadnu stvar, po tko zna koji puta. Batino lice bilo je svježe kao majčina sisa. Bez vidljivih tragova unutarnje srdžbe. Više je to bila neka pomirenost s događajima koji tek trebaju uslijediti. Uostalom, šaka Bate Vozetića dugo bi sjekla ustajali zrak kafića prije nego će pomjeriti pankerski nos za koji centimetar, obično ulijevo pošto je Bato bio dešnjak.

I vrijeme mu ništa nije značilo.

Oslobođen žurbe – dok se panker koprca na tlu – Bato bi polako podigao svoju nogu, kao da mu nekakav golemi uteg isisava snagu skočnoga zgloba. Najčešće je ciljao u bubreg.

A pankeri su stalno dolazili u Art. Onaj sinoć nokautiran, pojavio bi se već slijedeće jutro s okom još slijepljenih od stare krvi, tražeći kao i uvijek produženu kavu i čašu obične. – S ledom, ako može. Nije bilo problema. – Jedna ili dvije kockice? Vjerovao sam da su im grla ubitačno suha.

Bato je bio u podnajmu kod Labuda, a Labud, opet, u najmu kod nekoga tko se nikada nije pojavljivao u Artu.

Bilo je to dosta zamršeno: uzmimo slučaj da na šank, između Bate koji je u podnajmu i Labuda koji je u najmu, stane pravi vlasnik Arta koji se inače nikad ne pojavljuje u Artu, ali što ako se ipak pojavi? Pitanje je koga prvoga poslužiti? Neki će ispaliti kao iz topa: najprije pravoga vlasnika! Ali, čekajte malo: nije li Bato, koji je inače u podnajmu, taj koji mi isplaćuje tri posto od dnevnoga prometa? U jedno sam ipak bio siguran: Labud kod kojega je Bato u podnajmu, a koji je opet u najmu kod onoga koji se nikada ne pojavljuje u Artu, dakle taj Labud svoje piće dobiva posljednji.

Možda se to tako ne čini, ali pankerska je populacija malena, stariji odlaze, a sve manje je mladih naraštaja koji popunjavaju nastalu prazninu. Stoga je Bato izbacivao uglavnom iste pankere zbog čega je s vremenom počeo sumnjati u sebe. Ista lica, iste frizure, isti sistemi obrane… Ma koliko da su mu pankeri dizali živac, osjećao sam kako gubi poticaj i kadgod bih ga nazvao da ga obavijestim o pankeru u lokalu, sve je više vremena trebalo proći do Batine intervencije.

Sve u svemu, očekivao se skori prekid podnajma s Labudom.

– Halo, stan Vozetić – javila se Batina supruga.

– Ja sam konobar, tražim hitno Batu.

– Samo malo – reče žena.

– Da, Bato ovdje.

Rekoh: – Opet imamo jednog masnog u lokalu.

– Kako izgleda? Tražio je da ga precizno opišem.

– Hm, čuj… To mi je sin!

Zagrcnuh se na gradskoj liniji.

– Ali, stižem – rekao je.

Prišao je šanku, naručio tromotorac, dva u jedan.

– Ponovi, samo brzo! Pogledavao je pankera u separeu, ali je razgovarao sa mnom, kao da sam mu ja sin, a ne onaj tamo panker s rinčicom u uhu.

– E pa, od sutra ti je Labud gazda – rekao je.

Pitao sam šta će biti s njim.

Vraća se poslu u šumariji. Izvlačenje trupaca iz šume, to je radio čitav život, to ga raduje i opušta, bez pankera, samo šuma i on, Bato Vozetić.

Ruke je sklopio na šanku. Po rukama – ako sam htio suditi po snažnim Batinim rukama u koje hrabro uviru razgranate krošnje modrih vena – javno poduzeće Hrvatske šume može samo profitirati.

Platio je tromotorce i medvjeđim korakom krenuo izbaciti posljednjeg pankera iz Arta. U tom trenutku shvatio sam da time ne čini nikakvo historijsko djelo – tek rutinski posao koji valja odraditi dok je još u podnajmu.

Konobari nose mrlje na svojoj duši, a grijehe ispovijedaju kave aparatu jer im se čini da među tim ravnodušnim inventarom jedino kave aparat ima dušu.

– Slušaj Gaggia – rekoh – ti znaš da sam sve činio u najboljim namjerama…

Doduše, kave aparati pomalo mucaju i dugo im treba da ispljunu misao. Za to vrijeme sjene izbačenih pankera pužu po separeima, zveckaju lancima, a krupne kopče na jaknama prijeteći bljeskaju u smjeru moje osamljene kapelice.

Jednog zimskog popodneva Gaggia mi je priznala kako u određenim trenucima postoji velika vjerojatnost da konobari napokon propričaju sa svojim kave aparatima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.