Liga za opstanak | Gordan Nuhanović

NEDJELJOM POPODNE

Sunce je već visoko bilo odskočilo na nedjeljnome svodu kada je Marić izišao iz kuće sa sjekiricom djeljalicom pod pazuhom. Svojim razgaženim cipelama za bašču opipao je najravniji dio stražnjeg dvorišta, ondje stabilizirao panj, pljunuo zatim u šake u muževnom raskoraku. Oko njega ležahu na bok izvrnuti panjevi. Duboko je udahnuo prije nego će za probu raskoliti prvo drvo. Nastavio je cijepati tako što je s dva prsta lijeve ruke pridržavao cjepanicu, dok je desnom zamahivao sjekirom djeljalicom. U trenutku sraza sječiva i drva, hitro bi izmaknuo prste s cjepanice, iz sigurnosnih razloga.

Marićeva odluka o cijepanju nije bila motivirana problemima ogrjevne prirode, jer je obiteljsku kuću Marićevih odavno grijao sustav prigradskog plina. Za slučaj katastrofe bio je tu plamenik Brener, uz koji je išao i tisućlitarski rezervoar, pun nafte. Odluka o cijepanju više je bila posljedica dnevnih taloga mrzovolje što je, ukorak s razvojem popodneva, prelazila u nemir s kojim je čovjek poput Marića naučio živjeti, pa čak i gospodariti, ali u iznimnim trenucima ta je nervoza zahtijevala neki radikalniji zahvat s Marićeve strane.

I on je reagirao u skladu sa svojim računovodstvenim pozivom; odlučio je ne proknjižiti nakupine bijesa – mimo dostavnica, zadužnica, petih kopija i akceptnih naloga – kao da se radi o fiktivnoj robi koja skladišta ni vidjela nije!

Uzdao se u znoj, u isparenja. Nervoza koja hlapi kroz pore njegova lica. Kao fiktivna roba.

U Marićevu zaleđu, točnije iza guzice, njegova je žena upravo filovala oblatne za neobavezno popodnevno grickanje pred televizorom, kao neku vrst prihrane između dvaju objeda. Pokoji put podigla bi pogled s brašnom umrljanog stola i blagoslovljeno zatreptala kroz širom otvoren prozor prema pognutoj muževoj figuri.

Mariću se brzo orosilo čelo. Nije bio u nekoj cjepačkoj kondiciji, a opet nije bio sasvim bez snage jer je živio dosta neporočno: nije pušio ni pio, nije jeo masno, nije lijegao kasno i nikamo, baš nikamo ne bi pošao bez potkošulje. Jedini porok bio mu je nerviranje bez nekog jasnog razloga. I tako svakoga dana.

Lagani sentiš početkom tjedna kao da je težio nedjeljnom techno ritmu. I dok je cijepao, osjećao je taj teški ritam nedjeljne nervoze kako mu koli lubanju poput sječiva njegove sjekirice.

Pri svakom bi zamahu kezio zube. Tada se vidjelo koliko su čvrsto stisnuti. Ipak, ono “Uh!”, kao teškom mukom otkinuto, poslije svakog udarca pronalazilo je put kroz proreze na zubnoj caklini. Cijepao je Marić bez odmora i bez daha, u grču borbe s unutrašnjim neprijateljem.

I sve je išlo glatko: polaganje cjepanice na panj, kratka fiksacija prstima, ciljanje, dug zamah i: – Tup! Pa onda isto to, i tko zna koliko puta iznova, sve do trenutka kada je Marić za djelić sekunde zakasnio izmaknuti prste na cjepanici. Doduše, opet se čulo: – Tup! Ovog puta za nijansu prigušenije tup, kao blago skretanje s teme.

Marić nije jauknuo, a ne, to nikako. Namrštio se, u prvi mah zatečen probojem krvi na mjestu gdje su još do maloprije bili palac i kažiprst. Pratio je pomahnitalu bujicu kako se preko nadlaktice i uredno zavrnutog rukava košulje izlijeva na cjepanice i kako zatim nestaje u žednoj zemlji. Ubrzo je odbacio sjekiricu. U njegovim kretnjama nije bilo mjesta užasu, strahu ili panici. Samo dodatni gnjev zbog vlastite nepažnje.

I hitro se, kao da ga netko zove, okrenu tad ka kuhinjskom prozoru. Njegova je žena bezglasno razjapila svoje zlatom optočene ralje. A prste, s filom na jagodicama, utiskivala u obraze. Na usnicama plesao joj je vrisak.

U tom trenutku Marić je izgovorio prvu rečenicu te nedjelje.

– A, u pizdu materinu! – kazao je više za sebe, pritom naglašavajući vokale takvom strašću da nije bilo sumnje osjeća li psovku svojim punim, ranjenim bićem.

Čuo je krv kako jedro klokoće po vrhovima njegovih cipela. Dvojio je kamo krenuti. Ipak, ostao je ukopan, u muževnom raskoraku, prateći ispod oka ženu kako mu se približava, malo iskosa, s kuhinjskom krpom u ruci. Htio je nestati.

Žena se prihvatila posla. Od krpe u hipu nasta prvi zavoj. Marić je pružio ranjenu ruku, glave obješene na prsima. Žena je vješto pritegla krpu, rubove zavezala u mašnu. Potom je čučnula nogu skupljenih ustranu, zbog uske suknje. Pobirući još tople Marićeve prste, pomislila je na izletnički frižider. Učinio joj se najpodesniji za transport prstiju do kirurgije.

Samo… nije se mogla sjetiti gdje ga je zaturila. Možda u šupu? Ili negdje oko kuće? Na verandi? Bože, tamo ima toliko krame.

Misli joj presiječe osoran Marićev upit.

– Kuda ćeš s njima? – pitao je odozgo.

Kada je žena digla glavu, osta zatečena tim izrazom neopisivog gađenja što je zauzimao sve bitne pozicije na Marićevu licu.

– Gdje ih to nosiš?

– Na kirurgiju – reče ona – da ti ih našiju dok su još vrući!

Marić se još jače namrgodio.

– Ostavi ih – promrsi on, ali za daljnja objašnjavanja nije imao snage. Bio je sit razjašnjavanja, uvjeravanja i obrazloženja. Zašto ljudima baš sve treba objašnjavati? Zašto žele svi sve znati? Njegovi prsti njegova su stvar, tako je razmišljao Marić. Gdje je tu, majku mu, sloboda izbora? Kakva je zakonska praksa? Može li se, pitao se, preživjeti u uvjetima totalne radoznalosti?

A bol… tek je trebala doći. Marić je znao da ima još malo vremena. Negdje u pozadini još su mu zvonile ženine riječi: – Dok su još vrući!

I bi mu žao što će je morati razočarati. Zapravo, nije ga razumjela i zbog toga mu je bilo krivo. Kada joj je jednim naglim pokretom – onom zdravom rukom – istrgnuo iz ruke oba svoja prsta, osjetio je njihovu toplinu. Sigurnim se korakom zaputio još dalje, dublje u dvorište, do kontejnera, do mračnog otvora gdje ih je jednostavno ispustio. Iznutra se čuo meki pljak.

Tek tada okrenuo se ženi. Stajala je tamo među ukrasnim biljem, ispred zidića od fugovane cigle preko kojeg su se obijesno zatrčavale sjenke predvečerja, u cik-cak.

Vraćajući joj se, korak mu je olakšao, pokreti tijela dobiše na elasticitetu. A lice, lišeno grča, tinjalo je začetkom unutrašnjeg osmijeha. Da je kojim slučajem na raspolaganju imao oba dlana, možda bi ih protrljao, isprepleo prste i zapucketao zglobovima kao što to rade zadovoljni ljudi. Poželio joj je nešto reći, nešto poput: – Jebeš prste! Ili: – Sve je OK! Ili: – Hoće li skoro te oblatne? Želio je nekako izvući situaciju, kao skretničar vratiti je na uobičajeni kolosijek nedjeljne rute.

Šutke joj je utisnuo poljubac u obraz. Pod nepcem, osjetio je fil. Malo preslatko, pomislio je, gurkajući je blago ramenom prema kući.

Ušli su preko verande, ukorak. Prošli kuhinjom, pa kroz hodnik u dnevnu sobu, pomalo otežući, kao da kupuju vrijeme. Marić je duboko u sebi svodio račun: kroz par minuta, kalkulirao je, krenut će prve salve boli, ali baš to vrijeme, tih par minuta između olakšanja i boli, činilo mu se vrijednim onoga što je upravo učinio. I to je bilo nešto, ako ne i više od toga; barem kratki predah poslije ponovo povraćenog teritorija, jedne teško dobivene etape duboko u unutrašnjosti iza neprijateljskih linija. Mogao je vidjeti taj nered poslije bitke. U daljini, jenjavao je topot konjice u povlačenju. Vidio je sebe kao pobjednika kako se nadvija nad lešinom, tražeći vlastiti odraz u beživotnim očima žrtve, u kontejneru, među ostacima nedjeljnog popodneva.