Minuta 88 | Jurica Pavičić
1: MRTVA BICIKLISTICA
Oslonio se na otvorena automobilska vrata, pokušavajući doći do daha. Svježi noćni zrak bistrio mu je glavu, ali je želudac tražio svoje. Savio se u struku i izbacio što je imao.
Smrdljiva tekućina koju je povratio tjerala ga na novo povraćanje. Bio je tako pijan da je pred očima vidio tek maglovite konture i oblačiće raznobojne svjetlosti. Vidio je plava rotacijska svjetla kako se približavaju. Čuo je zvuk sirene, sve jači i jači. Plavo se svjetlo naposljetku sasvim približilo, zvuk je sirene prestao, a potom i brujanje motora. Shvaćao je da to mora biti policija.
Još uvijek je ležao sklupčan. Čuo je razgovor, dozivanje, krčanje policijskog radija, a onda je ugledao dva para nogavica i cipela. Dvije ljudske figure nadvile su se nad njega. Policajci ga nisu ni dotakli, a ni oslovili. Samo su stajali iznad njega, kao iznad krepanog psa.
Uspravio se na koljena i počeo objašnjavati. Tumačio im je grozničavo kako mora hitno kući i kako se sve ovo događa zato jer je njegovoj ženi slabo. Iz usta mu je izlazilo tek nepovezano frfljanje. Znao je to, ali je ipak govorio dalje. A onda ga je opet presjekla mučnina, kiselina jurne uz grkljan, pa se bljujući stropošta na pod. Vidio je opet samo četiri cipele, dva para nogu, noge dvojice policajaca koji su stajali nad njim i razgovarali.
– Kako je ta tamo?
– Živa, živa je.
– Vidi, ovaj je totalno pijan.
– Stoka.
Pokušao je ustati. Prihvatio se rukama za prednja vrata Chryslera i podigao glavu. Niže niz cestu ležalo je tijelo neke žene u crvenom, a do tijela skršeni bicikl. Unajmljeni sportski Chrysler počivao je na tratini pokraj ceste. Da je Prgin bio svjesniji vidio bi da je Chrysler doživio totalku: prednji je dio bio posve nagnječen, blatobrani uništeni, a vjetrobran smrskan.
– Vidiš, tamo je iskliza – progovori prvi par čizama.
– U zavoju. Valjda se odbija od stabla – reče drugi policajac.
– Jebate, klizija je trideset metara. I više.
– A onda je opalija u nju.
Prgin se s mukom uspravi na noge. Želio je pokazati brigu, pitati kako je ta žena, je li živa. Ali, čim se osovio, osjeti nanovo potisak iz želuca i žuč kako nadire uz ždrijelo. Opet se savine, da mu bude lakše.
– Kako je pijan. Stoka.
– Ima sreće. Vidi, nije ni ogreben.
– Je, malo. Vidiš na arkadi. Ali skoro ništa.
– Zato je onu tamo dobro uredija.
Jedan od dvojice klekne i unese mu se u lice. Rasvijetlio mu je glavu baterijom, a Prgin zaslijepljen zatvori oči.
– Vidiš li ti tko je to?
– Tko?
– Onaj Prgin.
– Tko?
– Prgin. Onaj vratar.
– Onaj koji je obranija dva penala?
– On.
– Jebem mu ja mater pijanu. Ubojica.
Načas je vladala tišina. Četiri su noge i dalje bile tu, uz Prginovu glavu, a Prgin je i dalje ležao ničice u ispovraćanoj lokvi. Policajac ugasi bateriju i spremi je u džep.
– Dođi čas ovamo – progovori onaj s baterijom.
– Što?
– Kažem ti, dođi ovamo – ponovi onaj s baterijom, a onda se obojica udalje nekamo gdje ih Prgin nije vidio. To je bilo posljednje čega se Prgin sjećao. Noge su mu opet zakazale, masni trak krvi s čela pao mu je preko obrva, a kako se trijeznio budila mu se bol. Na koncu se skljokao: šareni magloviti oblačići stopili su se u jedan.
*
Žele je otključao stan i zatvorio nečujno vrata. Trudio se tenisice skinuti što tiše. Kroz staklena vrata ugleda treptavo svjetlo iz dnevne sobe. Stari nije spavao.
Ušao je u sobu i vidio oca zavaljenog u fotelju. Pape je sjedio samo u košulji, s čašom bijele bevande na naslonu. Ton je sasvim utišao, da ne probudi mater. Gledao je reportažu o polufinalnoj utakmici kupa. Prikazivali su prigode iz prvog poluvremena. Nakon toga se na ekranu pojavio protivnički trener i u mikrofon govorio nešto što nisu mogli čuti. Stari se okrene i pogleda ga.
– Jesi živ?
– Jesam, jasno.
– Gleda sam. Jad i bijeda.
– Utakmicu?
– Mhm.
– Bar smo prošli u finale.
– Je, ali kako. Na penale, doma, protiv njih. Njih bi morali nabit pet razlike.
– Spasija nas je vratar.
– Da nema Prgina mogli bi se bacit u more.
– Nek idu u kurac. Nikad gore.
Žele to reče, a onda pomisli kako je znalo bit i gore. Ionako uvijek završi ovako. Uvijek se ponadaš, pa ispušiš. Sad smo bar prošli u finale.
Da bar osvoje kup, kad već neće prvenstvo. A prvenstvo neće osvojiti ni ove godine, to je sigurno. Do kraja je bilo osam kola, bili su tek četvrti i zaostajali devet bodova. To se ne može stići.
Na TV-u su se sad nizale prigode gostiju: dva zicera u drugom poluvremenu, jedna stativa iz daljine u produžetku. Stari je gunđao.
– Pogledaj ovo, je li ovo obrana?
– Očaj – odgovori Žele – živi očaj.
Sezona koja se bližila kraju bila je sedma za redom a da Klub nije prvak. Žele je znao što sada slijedi. Dva mjeseca hlađenja od nogometa, dva mjeseca tijekom kojih će padati zakletve „nikad više na stadion“, tijekom kojih će novinari nakucati kartica i kartica o nezaustavljivoj krizi Kluba. Treba svježe krvi, tako će pisati. Treba nova uprava bez političara, s moćnim sponzorima i bez političke hipoteke. Treba bez sentimenta rasprodati stare igrače i dati šansu mladima. Obići provinciju i male klubove, dovesti nepoznata imena i izgraditi ih u zvijezde. Tako će pisati novine, a na jesen će sve opet poći po starom. Stadion će biti pristojno pun dok ne počnu prvi porazi i ne odleti prvi trener. Onda će se opet netko sjetiti krize Kluba, uprave bez političara i potrebe za svježom krvlju. Od jeseni do jeseni, uvijek je tako, u istom krugu.
Stari se premjesti na naslonjaču i opet progovori: – Gledao sam i ono poslije, poslije utakmice. Dobar ste krš napravili.
– Nisam ja, ne volim ti ja to.
Žele je znao na što stari misli. Grad je bio na nogama. Dolazeći kući, vidio je prevrnute i zapaljene kontejnere, spaljeni autobus gradskog prijevoza i policiju koja je privodile tipove u spitfajericama.
– Ali si pio, čuje se miris.
– Nešto. Pivo.
– A Frik? Nemoj mi reć da je i on bija dobar.
– Nije ništa moga. Rano se oduzea.
Istina, Frika se toliko napio da su ga noćas ispumpavali na hitnoj. Ali je prije toga stigao upasti u tuču, Friku za to ne treba mnogo.
Otac klimnu glavom kao da ga prekorava. Želi je to bilo čudno: nije navikao vidjeti papu da moralizira. Stari je obično stvari prihvaćao takve kakve jesu, napola iz lijenosti, napola iz filozofskih razloga.
– Ka da vam nije dosta i bez toga.
– Dosta čega?
– Dosta barufe, krša, pizdarija. Srba, Hrvata, stožer ovaj i onaj, branitelji, povratnici, svaki kurac.
– Srbi i Hrvati su tebi isti kurac?
– Naravno. Svi su se pomamili, nek sad plate.
To nije smio reći, pomisli Žele. Za njega to nije bio isti kurac i ne bi mu bilo drago da pape ovako govori i pred trećim ljudima.
– Evo penali – pokaže pape prema TV-u. Želio je očito promijeniti temu.
Prikazivali su jedanaesterce jedan po jedan, i ponavljali ih usporeno. Prvo su dva bijela zabila. Zabio je i prvi gostujući, a iduća dva nisu. Prgin je prvome skinuo loptu koja je išla oštro pod prečku, a drugom pročitao stranu i lako skupio niski plasirani šut.
– Maher je ovaj Prgin.
– Zbilja, opet ih je izvuka iz govana.
– Da nema njega, kurac bi ušli u finale.
– Slaba im je to pomoć. Satrat će ih ovi u Zagrebu.
Jebi se, stari, pomisli Žele. Tako navijač ne govori. Zašto ne bismo mi njih jednom dobili?
Šutjeli su i gledali u ekran, a onda Žele ustane i pozdravi papu koji je cuclao zadnje gutljaje bevande. Ušao je u svoju sobu, zatvorio, upalio svjetlo, objesio navijački šal na kuku i stao svlačiti adidasice. Tek se tad sjetio kako nije pojeo sendvič kako je kanio i da mu se u praznom želucu još uvijek vrti od piva.
*
Prostorija je izgledala kao ured, i to sirotinjski ured: pisaći stol, ormarić s minijaturnom bravicom i par plakata. Jedan je plakat pozivao na audiciju na policijsku akademiju. Drugi je bio tek običan plakat vinarije, s bukarom i obnaženom ženskom.
Prgin se probudio na stolici u nepoznatoj sobi. Alkohol ga je očito slomio – zaključi – utrpali su ga u policijski auto i donijeli kao vreću ovamo, u stanicu.
U sobi nije bilo nikoga. Sjedio je neko vrijeme, osluškivao glasove iz susjednih soba i čekao da vidi što će biti. U prostoriju tad uđe uniformirani policajac, mlad, tamnokos i ljepuškast. Gledao ga je bez riječi s vrata, a onda opet izišao i nekom vani rekao: „Budan je“. Vratio se u sobu i sjeo nasuprot Prginu. Za njim uđe drugi policajac, star, krupan i sasvim ćelav, i sjedne do njega.
Proučavali su ga ništa ne govoreći. Prgin ih je slabo vidio jer su prema njemu usmjerili stolnu lampu. Dakle, to sa svjetlom u lice, to se stvarno radi – ne samo u filmovima, pomisli.
Prvo je poželio telefon. Htio se javiti kući, javiti Heleni što se dogodilo i pitati kako je. Ali nije se usudio, pustio je ove ljude da određuju što će i kada biti. Sjeti se biciklistice u crvenom i poželi upitati što je bilo s njom. Ni to se nije usudio, jer se bojao da će kao odgovor čuti nešto loše, nešto što ne bi želio čuti.
– Uvalija si se dobro – napokon progovori ćelavi.
– I više od toga – odvrati mladi. Prgin je šutio.
– Pijan, u prebrzoj vožnji, usmrtio biciklisticu.
Usmrtio. Znači – to je to, pomisli Prgin. Nije bio iznenađen. Kao da je čitavo vrijeme znao da je tako, samo što je ružnu istinu odgađao za poslije.
Ćelavi tada izvadi iz torbe presavijene novine. Otvori ih i baci na stol pred Prgina. Na otvorenoj stranici na tri se stupca širila Prginova slika, a preko pet stupaca naslov „Dokle će Prgin izvlačiti bijele?“. Pisali su o ona dva penala koja je obranio.
– Sutrašnje – reče.
– Pijan ubio biciklisticu. Bit će to super naslov – nastavi. – A još nogometna zvijezda. Bit će te pune novine.
– Bivša nogometna zvijezda – dosjeti se mlađi – trebalo bi reć: bivša.
– Jer ti ne gine četiri godine. Najmanje. Istina, u Premanturi, zatvor otvorenog tipa, ali opet.
– Ode ti karijera.
„Je li uvijek ovako govore, tako da jedan drugom završavaju rečenicu?“ pomisli Prgin. A onda se odvaži:
– Žena je mrtva?
– E, ne. Ti si – odgovori ćelavi.
– Čovječe Božji – dometne crni. – Vozija si sto deset, kroz šumu u zavoju, di Bog ne vidi svoga. Šta bi bila?
Četiri godine, to znači imat ću dvadeset i devet kad iziđem, pomisli Prgin. Vratari brane dugo, i do trideset pete, ali tko će me htjeti kad iziđem tako star? Ugovor s Ajaxom može zaboraviti. Može se pozdraviti s reprezentacijom, možda i s prvom ligom. A Helena? Tko zna što će biti s njom za četiri godine? Sjeti se Helene i razgovora koji su vodili prije nego što je sjeo u auto. Nije smio dopustiti da ih nešto razdvoji, sad kad ga ona treba. Mislio je tako o Heleni, a onda mu padne napamet žena u crvenoj haljini i prevrnuti bicikl. Zajecao je.
Slušao je sam sebe kako plače i čudio se kako su mu bremze tako brzo popustile. Mlađi policajac ustane, priđe mu i položi ruku očinski na tjeme. „Ajde, smiri se“ šapnuo je. Prgin zašmrca i prestane.
– Koliko je godina imala?
– Tko? – upita mlađi policajac.
– Žena.
– A, ona. Četrdeset i dvi. Je li tako, četrdeset i dvi?
– Četrdeset i dvi – odgovori ćelavi. Crnokosi skine dlan s njegova tjemena, vrati se do stolice i sjedne.
Dva policajca gledali su se bez riječi, kao kartaši koji kriomice komuniciraju. Sjedili su načas tako, a onda stariji ustane.
– Ti ćeš ovo uzet, znači?
– Da.
– Pamet u glavu.
Ćelavi iziđe, a crni skloni lampu na stranu. Svjetlo nije više blještalo Prginu u oči. On osjeti blagotvorno olakšanje, kao da mu je netko rukom odnio s čela tupu, ali upornu bol.
Crni je neko vrijeme šutio, a onda promrsi: – Šta ćemo s tobom, a?
Prgin ga pogleda.
– I mi smo ljudi, jebi ga – nastavi crni, baš kao da sam sa sobom raspravlja. – I navijači. Ima sam nekad i pretplatu. A vidi u šta si me utrpa.
Prgin opet zajeca. – Ajde, ajde – promrsi prijekorno crnokosi i opet mu položi dlan na zatiljak. Prgin se prepusti tom dodiru, golemoj odrasloj ručerdi koja ga umiruje. – Idemo spavat – reče tad crni i ustane.
Prgin prestane jecati, zahvalno pogleda policajca i pruži ruke, uvjeren da će mu staviti lisice. Ali policajac to ne učini. Uhvati ga blago za nadlakticu i izvede iz sobe. Hodali su kroz hodnike pretrpane registratorima i limenim ormarima. Na koncu su stigli pred neka vrata. Nisu bila ni po čemu posebna: čovjek bi rekao, pomisli Prgin, da u njoj izdaju putovnice ili registarske pločice.
Crni otvori sobu. Bila je gotovo prazna: u jednom kutu željezni krevet, a u suprotnom stolica. Imala je prozor zaštićen rešetkom. Po toj rešetki Prgin je znao da je soba pritvor.
– Oćeš duvan? – upita crnokosi.
Prgin odmahne niječno.
– Da, zaboravio sam. Sportaš – reče policajac i pripali sebi. Uvlačio je duge dimove i promatrao Prgina kao da ga tek sad pošteno vidi. Onda baci opušak i dohvati vrata. – Eto ti, prijatelju, ispavaj se – reče. – I zahvali Bogu šta si nama dospija u ruke. Eto, to ti mogu reć.
Prgin se osvrnuo po prostoriji, ugleda željezni krevet i sjedne. Sjeti se da nije telefonirao Heleni.
Prevrne se na krevet. Kako je tijelo položio na madrac, shvati da je mrtvački umoran. Legao je, okrenuo se uvijen poput fetusa na bok i zatvorio oči. Znači – prva noć u zatvoru – sjevne mu kroz glavu dok je tonuo u san. Uzbunjen tom pomisli posve se probudi.
Prva, a vjerojatno ne i zadnja – pomisli i zaključi kako mu je bolje da se počne navikavati.
*
Probudio se u istom položaju u kojem je i zaspao.
Pogleda na sat. Iznenadio se kako je malo spavao, a kako se ipak osjeća krepko. Bio je odmorniji, ali glava mu je i dalje pucala od alkohola. Premišljao se bi li ustao ili ostao ležati, a onda začu zvuk ključa. Mlađi je policajac došao po njega, zgužvan i loše obrijan, baš kao i sinoć. Nosio je košulju zavrnutih rukava, baš kao da su ga odvukli od neodgodiva posla.
Odveo ga je u onu istu sobu i posjeo u stolicu.
– Jesi se pribrao?
– Mogu li telefonirati?
– Pusti telefoniranje.
Gledao ga je dugo i ispitivački, kao da važe što će napraviti. Prginu taj pogled nije bio ugodan, pa obori glavu.
– Mi se nismo ni upoznali – reče crni. – Ja sam Zvonko.
– Vlado.
– Znam tko si.
– Oprostite.
– Mislio sam se šta bi s tobom – reče Zvonko. – Mlad si, talentiran, neiskvaren. Malo mi je to u kurcu poslat te četiri godine tamo u Premanturu. Čovjek nije pametan šta bi napravija.
Prgin je šutio.
– Oćeš pogledat nešto?
Policajac baci pred Prgina dva snopa papira. Prgin ih prihvati, neodlučan bi li ih otvorio. – Pogledaj unutra – reče Zvonko, a Prgin okrene prvi list.
Strojopis mu se vrtio pred očima i po tome zaključi kako još ima alkohola u krvi. Snop jer brzo prelistao do kraja. Odložio ga je na stol i u čudu pogledao policajca. Ono što je pisalo na ovim listovima iziskivalo je objašnjenje.
Zvonko ga je gledao pažljivo, kao da čeka kad će prasnuti u smijeh ili zaplakati. A onda pokaže na dokumente pred njim: – Imaš li šta reć?
Bilo je to dobro pitanje.
Prgin nije sasvim razumio sve dijagrame i brojke, ali je odlično shvatio što dokumenti zaista kazuju. Snop papira pred njim bio je čista fikcija, frizirani izvještaj. U njemu je pisalo da se Chryslerom zabio u stablo zbog kliskog kolnika i neprilagođene brzine 85 na sat. Pisalo je da je alkotest pokazao 0,3 promila alkohola, što je ispod dopustive granice. Po tom izvještaju, pomisli Prgin, mogu dobiti najviše dva kaznena boda zbog prebrze vožnje. Ima li što na to reći – to je zbilja bilo dobro pitanje.
Prgin uzme potom drugi snop papira. Taj se bavio biciklisticom. I tu baš ništa što je pisalo nije bilo istina. U izvještaju je stajalo kako je žena oborena na sasvim drugom mjestu, šest kilometara dalje i pola sata ranije.
Crni mu pred nosom pokupi dokumente.
– Znači li ovo šta ja mislim da znači? – reče Prgin.
– Vidiš, bio sam vrijedan noćas – odgovori policajac. – Dao sam si truda da ti spasim guzicu.
Prgin se osjećao kao da mu je netko ispuhao balon u ušima i grlu.
– Jesi li ti svjestan šta ti radim?
Bio je svjestan. Ako bi ovi papiri postali istina, onda nema Premanture, neće izgubiti četiri godine života, neće prekinuti karijeru. Biti će uz Helenu cijelo vrijeme: ma kako završilo, bit će uz nju.
– Znači, sve će se zakopat?
– Je.
– Zašto?
– Jer sam dobra duša.
– Hvala Vam.
– Pusti zahvaljivanje. Bit će prilike za zahvalu.
Prginu je shvaćao. Nešto će tražiti zauzvrat: nitko ti ovako nešto neće učiniti jer mu se sviđaš ili zato jer je navijač. Valjda očekuje novac, pomisli Prgin. Može mu dati, novaca bar ima. Sjetio se svog starog koji mu je kad je potpisivao prvi ugovor rekao „sine, koja te god nevolja snašla, uvijek je lakša kad ima šuške. A ti ćeš sad imat novaca, i pazi na njih.“ Pazio je, imao ih je.
– Mogu platiti.
– Nisi razumija. Napravija sam ti uslugu.
Zvonko ustane i registratore spremi na gornju policu ormara. Potom zatvori ormar i sjedne.
Prgin ga je proučavao. Činilo se nevjerojatnim da će se izvući tako lako. Pomisao na mrtvu biciklisticu najednom je bila tek sporedna, tupa neugoda u moru olakšanja.
– Želija bi vam nekako zahvalit.
– Tako da se sjetiš prijatelja, bar koji put – odgovori policajac. – A sad bjež van.
Prgin ga je nepovjerljivo pogledao, kao da važe vara li ga.
– Gubi se da te ne vidim – ponovi Zvonko, ustane i otvori mu vrata. – I sretno u nedjelju.
– Zapaprite im, bar jedamput ove godine – vikne za Prginom koji je zamicao hodnikom.
Lutao je praznim hodnicima stanice. Naposljetku ugleda ulaznu portu, svu u staklu i iverici, skockanu po ukusu sedamdesetih. Neka mršava policajka kuhala je tursku kavu na rešou, a društvo joj je pravio krupni policajac okrenut leđima. Prgin klimne policajki glavom, a ona mu prijazno odvrati. Krupni se na to okrene. Prgin ga prepozna: bio je to ćelavi koji ga je sinoć ispitivao sa Zvonkom.
Ćelavi iziđe iz portirnice i priđe mu.
– I?
Prgin nije znao što bi odgovorio.
– Jeste se sporazumili, ti i Zvonko?
– Čini se da jesmo.
– Pazi se.
– Molim?
– Pazi se. Sve se to može okrenut drukčije, zapamti. Ovi naši sve imaju: tragove kočenja, strugotine boje.
– Što želite od mene?
– Ja ništa. Ali ne bi volija da mi prijatelj navuče nevolju na vrat radi tebe. Radi bogataša šta tuče balun. Ajde, gubi se.
Prgin iziđe iz zgrade. Rukom otrese prašinu s odjeće i potraži naočale za sunce. Nije ih bilo: tijekom noći negdje ih je izgubio. Skupi hrabrost i pođe niz stepenište. Sunce ga je zaslijepilo nakon dugog sjedenje u polumraku. Čim je zažmirio, osjetio je lelujanje: još uvijek je bio mamuran. Kad je stigao do dna stepeništa, osvrnuo se. Vidio je park, djecu na ljuljačkama, kiosk s novinama i brončano poprsje nekog bradatog velikana.
Hodao je parkom među ljuljačkama i kestenima. Padne mu na pamet da se na koncu uopće nije javio Heleni. Promisli o tom još jednom i zaključi kako je zapravo bolje da je tako.