Minuta 88 | Jurica Pavičić

3: LED I ČAŠE

 

Izvadio je novinski izrezak i ponovo ga pogledao.

Nelijepa plavuša orlovskog nosa gledala ga je sa slike tugaljivo, kao da već zna da će slika biti na osmrtnici. Ispod slike pisalo je sve što obično piše: popis ožalošćene rodbine, posljednji pozdrav, sve onako malo nacifrano kako to već bude. Prgin odloži izrezak na koljena, pogleda kuću i uzdahne, kao da se posljednji put predomišlja.

 

Adresu pokojnice pronašao je lako. Na osmrtnici je pisalo ime supruga, po imenu je pronašao adresu u telefonskom imeniku. Postojala su trojica s tim imenom i prezimenom. Jednog je odmah odbacio jer je živio u Splitu. Dvojica su živjeli u Segetu, u istoj ulici: mora da su nećak i stric, ili djed i unuk, zaključio je Prgin.

Na poleđini osmrtnice zapisao je obje adrese, kuće broj sedam i devet. Bojao se da neće razabrati koja je prava. Kad je stigao u Seget shvatio je da dvojbi nema. Na prozoru broja sedam još uvijek je visio crni stijeg, a na poštanskom je sandučiću bila nalijepljena osmrtnica. Kuća je i izgledala poput kuće u kojoj je netko umro: tiha, zatvorenih prozora, praznog dvorišta. Čekao je kakav znak života, ali je kuća bila posve mirna. Ne i napuštena: unutra je moralo biti ljudi. Uočio je krletku s tićima na zidu verande, mačke su se vrzmale po terasi, vrt su krasili dobro njegovane geraniji, kiviji i mandarine. U kući pokojne Nevenke Balan netko je živio.

 

U polutami verande Prgin ugleda ljudski obris. Čovjek je sjedio u sjeni, pod gustom odrinom od vinove loze. Bio je to neki starac. Komadom kamena tukao je orahe na stolu. Kako se Prgin približio vratašcima, starac ga je primijetio.

– Izvolite? – upita starčić i priđe vratima.

 

Mogao joj je to biti otac, ili stric. Na reveru je držao crni flor.

 

– Ništa – odgovori Prgin.

– Nekog tražite?

– Ne, pogriješio sam – odvrati Prgin i ustukne. Starac ga je i dalje sumnjičavo promatrao, pa Prgin ubrza korak i žurno uđe u auto.

Starac se naslonio na vrtna vrata. I dalje ga je proučavao – ispitivački, kao da ima sve vrijeme svijeta da otkrije tko je sumnjivac. Prgina uhvati panika. Ubacio je u prvu umjesto u rikverc, i začuo zvuk trenja blatobrana i žbuke.

 

Nije provjeravao koliko je auto izgreban. Brzo se izveo natraške iz uličice. Provukao se autom kroz središte mjesta, vrludajući između gajbi piva i banaka s ribom i peršinom. Kod čvorišta za glavnu cestu shvatio je da lupka prstima po volanu, nesvjesno i mahnito kao pušač koji se netom ostavio duhana. Tako uzrujan ne smije voziti, pomisli, ne nakon onog što se dogodilo pred koju noć. Iziđe iz auta, udahne morski zrak i odšeta kraći krug oko auta s rukama u džepu, sve dok se nije osjetio spremnim za vožnju.

 

Vozio je sporo. Grčevito je držao upravljač, nervozno gazio kočnicu u zavojima, puštao autobuse da ga pretiču na pravcima. Na splitskoj petlji skrene ulijevo i usmjeri se prema gradu.

Prve su ga splitske visokogradnje smirile. Nervoza je otišla kao vodom odnesena, a Prgin je znao da to nije samo zato jer je ugledao prve gradske nebodere, jer je cesta prazna, asfalt savršeno suh, a rano proljetno vrijeme obećavajuće lijepo. Od one večeri kad je u rent-a-caru posudio Chrysler pa do sada ni jednog časa nije bio tako spokojan.

 

Vozio je, mislio o kući i starcu koji ga je sumnjičavo promatrao iz vrta. Prgin nije to razumio: nije razumio zašto se zbog toga što je vidio kuću i njega osjeća toliko mirnije.

 

*

– Nemoj se ljutit – rekao je Zvonko. – Nije ovako trebalo bit. Stvari su se zakuhale.

Zvučao je iskreno. Stajao je na đigi, odjeven u civilnu robu koja mu je stajalo grozno. Galebovi su na morskoj površini jeli komade kruha i govna, Zvonko je stajao uz rub, a vjetar mu je podizao skute bezobličnog balonera.

 

– Šta se dogodilo?

– Sranje, eto šta.

Prgin ga je promatrao. Zvonko kao da je bio sasvim drugi čovjek. Umjesto spokojnog pokrovitelja koji umiruje, pred sobom je vidio usplahirenog mladića. Tek je sad primijetio kako je Zvonko mlad.

– Jebi ga, i nada mnom ima neko. Ćopili su me. I tebe – sad smo skupa u tome.

– Šta to znači? Da idem u zatvor?

– Možda ne. Ali treba platit.

– To nije problem.

– Je, problem je. Ti ljudi neće novce. Vidili su tko si ti, i trebaju od tebe uslugu.

– Isuse, koje rebuse sereš. Kakvu uslugu?

– To će ti oni reć.

– Zvonko, malo mi je dosta…

– Tko je radi koga ovdje? Jesi zaboravija zašto sam se izložija?

– Oprosti.

– Kurac oprosti. Lako je tebi. Ti ćeš u vrh glave Premanturu, di si i treba. Znaš šta meni slijedi? Suspenzija, letim s posla, krivična prijava zbog krivotvorenja službene isprave.

– Oprosti.

 

Bio je nezahvalan. Prgin je toga bio svjestan i najednom mu je bilo žao.

Zvonko sjedne na klupu i pljune pod sebe. – Oni će ti sve reć. Moraš samo doć sutra u šest, u Olympiju. Bit će sve u redu, mora bit.

– Tko su to „oni“? Onaj ćelavi iz tvoje patrole?

Zvonko se posprdno nasmije.

– Tvoji šefovi?

– Ovi su puno, puno više.

– Reci napokon!

– Znaš tko je Vlado Duspor?

Prgin umukne. Istina, znao je tko je Vlado Duspor.

Zvonko pljune u more. – Onda znaš sve.

Prgin se osvrne da se uvjeri da ga nitko ne sluša: – Moram nešto lažirat, jel’ tako?

Nekoliko je sekundi slušao samo disanje. – Jebi ga – odgovori Zvonko – vjerojatno.

Prgin ga je gledao kao da bi ga ubio. – Reka si „oni“. Znači, nije Duspor sam?

– Naravno da nije. Šta bi Duspor moga policiji?

– Ko još?

– Bolje ti je ne znat.

– Reci mi ko još?

– Vušković, eto ko. Jebi ga, Vušković.

 

*

Bolnica je mjesto na koje na koncu uvijek dospiješ, pomisli Prgin. Prvi put s nekim od bližnjih. Drugi put isto tako, a ako si sretan i služi te zdravlje treći put također. A onda, četvrti ili tko zna koji put, red dođe na tebe. Uđeš i – cap, to je bilo to, a da se nisi okrenuo.

 

Držeći Helenu pod ruku Prgin se penjao stubištem radiologije. Promatrao je dobro poznate i srećom zaboravljene prostore – stubišta, vrata i rukohvate. Upoznao ih je kad je bio mnogo mlađi i mnogo ranjiviji. Drugi bi put sve trebalo biti lakše, ali njemu nije bilo.

Kad mu je oboljela mater, to nije trajalo dugo. Sve je bilo gotovo u tri mjeseca, kako već s rakom pluća biva. On i stari dolazili su isprva naizmjenice, svaki drugi dan, donosili naranče, tjedne novine i ručak koji bi stari skuhao. Poslije su dolazili obojica svaki dan, a u posljednjoj fazi na odjelu bi proboravili cijelo popodne i večer. Prgin bi došao nakon treninga, oko šest, odjel bi već tonuo u tamu, a stari bi sjedio uz njeno uzglavlje i s mukom pokušavao otpočeti razgovor. Krpom bi zastrli svjetlo nad krevetom da ne smeta ostalim pacijentima, i tako sjedili do kasne večeri. U početku to staroj nije bilo drago, jer je po tim večernjim posjetima znala da umire. Onda joj je postalo milo, jer je posljednje dane htjela provesti uz svoje. Na koncu joj je bilo svejedno: počeli su je trpati morfijem da ne pati, morfij je oslabio organizam, pa je potonula u polusvijest koja se okončala jednog utorka, nedugo prije vizite.

 

Prgin je znao kako te stvari idu, zato se valjda još i više bojao. Helena je to primijetila.

 

– Ne boj se, ovo danas je rutinski.

– Ne bojim se.

Prgin je znao da je ovo danas rutinski: pregledat će je, očitati snimke, odrediti dozu zračenja. Ali time prave stvari tek počinju – to je i Helena razumjela.

– Boli li? – upita ga dok su ulazili u hodnik.

– Zračenje? Ne. Samo draži kožu. Kad su veće doze koža svrbi, kao da je opečena.

Helena klimne glavom. Prgin uzme na šalteru broj, komadić kartona na kojem je pisalo 59. Sestra prozove broj 55. Dobro je, nećemo predugo čekati – pomisli Prgin.

 

Sestra ih je uskoro prozvala. Uveo je Helenu u ordinaciju i pomogao da se skine. Uzeo je jaknu i torbu preko ruke, a sestra ga je otpravila natrag u hodnik. Dok je izlazio, bacio je oko na Helenu. Sjedila je na ordinacijskom stolu, od pasa na gore samo u potkošulji. Gledala je kao uplašena životinja. Tehničar joj je markerom na kožu ugrebao masni crni X, točno na mjesto budućeg zračenja.

 

Prgin sjedne u hodnik i odloži Helenine stvari. Gledao je ljude hoteći razabrati tko su pacijenti, a tko pratnja. Pitao se ima li među pacijentima netko mlađi od Helene. Nije to mogao sa sigurnošću znati: pratnja i pacijenti bili su pomiješani u čekaonici, jednako tjeskobni, jednako ustrašeni mjestom gdje su se nalazili.

Čovjek preko puta pomno je proučavao jutarnje novine. Sportske novosti je pročitao i odložio do sebe. U drugim okolnostima Prgin bi posudio novine i prekratio vrijeme. Sad je sportske novine gledao kao da vidi otrovnicu. Najednom se sjeti Vuškovića, Duspora i sutrašnjeg sastanka.

 

Zvonka su uhvatili. Imali su strugotine boje, fotografije kočenja i smrtni list. Imali su Zvonkovo priznanje i svjedočenja ćelavog policajca. Laž koju su smislili složila se na pod poput domina pri prvoj, rutinskoj kontroli.

Prgin je znao da s ove točke postoje samo dva puta. Može poći u Premanturu, ostaviti Helenu samu s masnim X na ramenu, a Zvonka prepustiti disciplinskom progonu, suspenziji i otkazu. Ili može navečer doći u Olympiju, sjesti na stol s Dusporom i Vuškovićem i učiniti što žele. A oni očito žele da lažira utakmicu. Čim je čuo Dusporovo ime, znao je da žele namještaljku: što bi drugo kladioničar mogao htjeti od njega?

 

Duspora je pamtio od djetinjstva. Nekad je bio vaterpolo zvijezda – jaki i surovi sidrun koji je kacavao suce, tukao novinare i gazio protivnike. Neko je vrijeme igrao na Siciliji. Poslije je bio trener mlađih uzrasta, ali je s tim brzo prekinuo, a kružila je priča da su ga otjerali na pritisak roditelja čiju je djecu ugnjetavao i mlatio. Duspor je tada otvorio sportsku kladionicu. Počeo je s malom trafikom na Voćnom trgu, potom je otvorio drugu poslovnicu, pa treću. Koncem devedesetih država se službeno povukla iz monopola na sportsko klađenje, a Duspor je razgranao biznis. Sad je imao lanac Global 102, desetke podružnica u svim većim gradovima. Bio drugi najveći trgovac srećom u državi, nakon države same. Ako nekom smrtno duguješ uslugu, a taj te zove na razgovor s Dusporom, onda se zna što se od tebe očekuje.

 

Znao je da lažiranja postoje. Lažirale su uprave, kupovale su suce, namještale neodlučne. Igrao je i sam nekoliko prodanih utakmica. Igrači u polju uvijek su se žalili da ih je teško igrati: bek te pušta, ti pucaš, a ne možeš pogodit – govori li bi. Ili – ne bi smio dati gol, a svaka ti sjeda, ulazi ti u rašlje s trideset metara. Prgin nije volio takve utakmice, ali je bio nemoćan. One su se dogovarale na gornjem katu uz viski, a on je mogao tek šutjeti i odigrati svoje.

Sutra ga očekuje ipak nešto drugo. Utakmicu će morati lažirati sam, i to ne zato jer ju je uprava prodala, ne zato jer se netko spustio kata i objasnio im da je to viši klupski interes. Lažirat će je jer ga je kupio kladioničar. Zvučalo je tako američki, kao namještanje mečeva u boksu.

Od njega će tražiti da lažira. Još nije znao što. Nadao se da će im dosta biti kakvo ligaško gostovanje. To bi lako učinio: zaspao bi pri korneru, bacio bi se bez veze na pogrešnu stranu, pustio bi gol pa nek voda nosi bod ili dva manje. Ali, Duspor nije bio ta kategorija. Neće se on zajebavat sa sitnežom. On će tražiti da lažira finale, a Prgin se toga i bojao.

 

Gužva se u hodniku prorijedila. Vrata ordinacije otvorila su se, kroz njih iziđe prvo sestra sa stalkom praznih epruveta, a potom Helena. Stajala je na nogama krhko, baš kao da bi je i vjetrić srušio. Priđe i zagrli je.

Lice joj je bilo mirno, kartaški nepronično, ali je Prgin vidio ono što bliski ljudi uvijek vide, sjenu straha i napetosti.

– Kad počinje?

– Treći dan nakon operacije. Tri mjeseca, svaki drugi dan.

 

Bez riječi su izišli iz bolnice i sjeli u auto. S mukom se izvlačio iz prometnog krkljanca oko radiologije. S vremena bi na vrijeme pogledao Helenu koja je stoički sjedila, kamenog lica, pribrana kao da se sve to ne događa njoj.

Kad su stigli kući, Helena se razodjenula. Prgin je sjeo na kauč i piljio u ugašeni TV.

Helena se vratila odjevena u šlafrok. Sjela je do njega na kauč i naslonila mu ruku na trbuh. Milovala ga je, a onda je ruku zavukla prema gore, prema grudima. Njena hladna ruka putovala je prema plećima. Igrala se s lančićem i s azbestnom grudicom. Vrtjela je lanac oko prsta, glavom mu se zavukla uz vrat i lagano ga ugrizla. Kad je osjetio njen jezik za vratom, trznuo se i odmakao. Nije to bilo svjesno, nije to želio učiniti, učinio je to kao da ga je odbacila nevidljiva opruga.

Pogledala ga je smrknuto: – Šta ti je? Imam rak, nisam okužena.

– Znam. Oprosti.

– Nikome ne olakšavaš tako – progunđa ona, a on joj kao po naredbi počne milovati natkoljenicu. – Koji mi se put čini da se brineš više od mene.

Prgin je privije sebi i prihvati zagrljaj. Nije ni znala, pomisli, ni sama nije znala koliko je u pravu.

 

*

Ovaj se put nije automobilom uvlačio u mjesto. Ostavio ga je na prilaznoj cesti, ušao u selo pješke i otišao ravno pred kuću broj sedam.

 

Kuća je opet bila tiha i naizgled pusta. Rotirajuća prskalica u vrtu je vlažila kivije. Prgin pristupi ulaznim vratima i ugleda starca s crnim florom. Hranio je mačke ostacima očišćene ribe.

Starac je radio na miru svoj posao. A onda se okrene k vratima i ugleda ga. Ustao je i pošao prema njemu. Prgin je znao da bi najbolje bilo pobjeći, ali se nije ni pomakao s mjesta.

 

– Dobar dan – pozdravi stari.

– Dobar dan.

– Vi ste bili neki dan ovdje, jel tako?

Sjetio se, pomisli Prgin.

– Biće ste poznavali Nevenku?

– Da – slaže Prgin.

– Odma sam ja to reka. Baš sam reka ženi, bit će to neki Nevenkin prijatelj, pa mu je bilo neugodno šta ga ne poznamo.

 

Stajali su tako zakratko, a onda ga starac pozove unutra.

 

Nadao se da će sjesti u dvor. Ali, stari je naumio drukčije. Uveo ga je u kuću, uzeo mu jaknu i otvorio vrata dnevne sobe. – Milka! – zaderao se, a Prgin po tome zaključi da tu netko mora biti nagluh. – Doša je neki prijatelj od Nevenke, žalovat se!

 

Soba je bila onakva kakvu čovjek očekuje kad ulazi k nepoznatim ljudima, u malome mjestu. Na televizoru je počivala romboidna merla, a na njoj Eiffelov toranj od alpake. Sredinu sobe zapremala je golema kutna garnitura koja je pamtila bolje dane. S kuhinjskog stola mirisao je tanjur štrudela od višanja. Naravno, pomisli Prgin, u kući uvijek ima kolača u doba žalovanja: tako je bilo i njihovu domu.

Oniža, crna žena uđe kroz vrata terase i pruži mu ruku. – Ovo je Milka, Nevenkina mama – reče stari – a ja sam joj otac, Marin. Prgin se predstavi pravim imenom, ali izbjegne reći prezime.

– Vlado? Ne sjećam se da vas je spominjala. Jeste li je poznavali s posla?

Neka bude s posla, pomisli Prgin. Nije ju mogao poznavati ni iz kvarta ni iz škole, pa neka bude posao.

Starac donese bocu, tri čaše i led. Ulije mu u čašu neku zelenu tvar koju nije znao prepoznati, a starac to primijeti: – Sok od bazge, naš, iz vrta.

– Nije čudo šta vas nismo zapamtili. Nije dugo ni radila tamo, u carinarnici. Samo koji mjesec.

Carinarnica, primijeti Prgin. Znači, bila je carinica.

Starici se najednom navlaže oči. Uhvatio ju je napad plača, onako kako ljude obično uhvati kad sve prođe, kad završe ceremonije i mine prvi šok. Onda počnu tjeskobe poput ove.

 

– Milka, nemoj – šapne starac i uhvati je za zapešće. Učinio je to nježno, privrženo.

 

Nisi u ovoj kući osjećao trag Nevenke Balan. Starog para da – njih si prepoznavao u svakom detalju. Prgin je vidio uspomene s putovanja na koja su išli, vidio je njihov ukus, hobije i duh. Ali nije vidio ništa što bi kazivalo o Nevenki Balan: ni jedan detalj u kući nije odavao mlađu ženu i majku. Da nije bilo uokvirenih slika dvoje djece, ne bi se slutilo ni prisustvo unuka.

– Ovo su njeni?

– Da – odgovori Milka.

– U školi su?

– U Njemačkoj su – odgovori stari iznenađeno, kao da je Prgin to trebao znati – s ocem. I ona je trebala poć gori za koji dan, zato je i najavila otkaz.

– A mi eto ostali sami – reče žena, i opet zajeca.

Prgin otpije malo soka od bazge i ohrabri se: – Znate, nisam je baš dobro poznavao. Kakva je bila?

– Zlato, eto kakva.

– Ko je nije volio. Svi!

– A djeca… ima li se ko brinit o njima?

– Bilo bi da su ovdje. Mi bi ih pazili. Ali oni naš zet upeo da oće u Njemačku, u taj laboratorij.

– Kako stoje s novcima? – Prgin je znao da to pitanje nije sasvim pristojno. Ali, ako je već ovdje, ako već njuška po životu Nevenke Balan iz potaje, onda je barem želio znati može li pomoći. Novac je nešto čega on ima. A novac liječi neke stvari – ne sve, ali neke.

– Da novci! Vidite u nas vrta i kuće, a njegovi su još bogatiji. I još sad njemačka plaća. Ali koji novci mogu zamijenit mater.

Milka opet počne plakati, a za njom zasuzi i stari.

– I tako iznenada, besmisleno.

Prgin obori pogled. To je tema koju nije želio dirati, to ne bi bilo u redu, bilo bi morbidno. Posrkao je otopljeni led s dna čaše i naglo ustao. – Moram ići, ne ljutite se.

 

Starac ga je ispratio da dvorišnih vrata i potapšao po ramenu: – Niste puno izgrebali auto zadnji put, nadam se?

– Ne – odgovori Prgin.

– Eto, hvala vam. I dođite opet, sad kad smo sami.

Prgin mu mahne tronuto. Dobio je poriv da izljubi starca, da ga obujmi i da se isplaču, a činilo se nekako da stari to i očekuje. Tada se sjeti koliko je ovo što radi bolesno, potpuno bolesno, i ustukne.

Zaputio se uličicom i okrenuo se posljednji put, da mahne. Starac je još stajao na vrtnim vratima i gledao ga.

– Navratite – povikne stari dok je Prgin zamicao – navratite bar vi, nemojte nas i vi zaboravit!

 

*

Olympia je bio kafić za nogometaše, misice, manekenke i parazite koji se oko njih vrzmaju. S takvima treba znati, rekao je gazda Želi prvog radnog dana. I gazda ga je poučio.

Budi fin s nogometašima, rekao je. I sa svima koji su s nogometašima. Njima daj na kredu, ali im ne toči ako se vidi da su previše popili. Puštaš ih u VIP separe, samo njih i one s njima. S vremenom ću ti pokazati koji su novinari, rekao je gazda. Obično nose Paul Shark maje i koledžice. S njima budi ljubazan, ali im ne daj u separe osim ako ih nisu pozvali. Pomozi im ako što trebaju, ali ih ne puštaj blizu ako bilo tko pravi nered ili krš.

 

Bilo je mrtvo doba dana, šest poslijepodne. Žele je sjedio na barskoj stolici i piljio u TV iznad šanka. Na TV-u je Bjork otvarala usta, ali se pjevanje nije čulo jer se Žele uželio malo mira pa je stišao ton. Srkao je bitter lemon, mislio na Paul Shark majice i one koji ih nose, a ponajviše čekao slijedeći spot jer ovaj nije bio zanimljiv. U taj su se čas vrata lokala otvorila uz zvuk zvonca.

 

Na vrata je ušao Vušković. Bio je odjeven ležerno, u pulover i jaknu, onako kako se političari odjenu kad su na odmoru. I hodao je kao političar: kao da je na pisti, kao da ga svakog trena gledaju ili mogu snimiti.

 

Za Vuškovića je ekipa s ulice govorila da je lopuža. Žele je vjerovao u to – kako bi drukčije sagradio onu kućerdu pod Marjanom? A opet, govorilo se da je Vušković dobar za Klub, da je poslovno umješan, da igrače ne prodaje budzašto i da dovlači sponzore. Zato ga je ekipa sa Sjevera trpjela. Ali i da ga nisu podnosili, držali bi jezik za zubima. S Vušković je bilo mudro biti u dobrim odnosima: spadao je u one ljude kakve je dobro poznavati ako hoćeš legalizirati bespravnu gradnju, ili unajmiti gradski prostor, ili posušiti kaznene bodove u prometu. Vušković je takve stvari rješavao, a ljudi bi mu to pamtili i vraćali.

 

Vušković je produžio u dno pizzerije i ušao u VIP separe. Učinio je to bez pitanja, kao da je doma. Na neki način i jest bio doma: iznajmio je kao član uprave gazdi ovaj prostor, a od toga vjerojatno bere kakav postotak.

Zvonce na vratima opet je zvecnulo. Za Vuškovićem je u lokal ušao gorostasni muškarac. Tupi boksački nos i neobična bora od brade do vrha nosa prizivali su Želi neka davna, mutna sjećanja. On je to lice vidio: ne samo vidio, nego viđao, ali drukčije, možda bez trbuha i sloja sala uz lice i bradu.

 

Čovjek s boksačkim nosom ušao je za Vuškovićem u odjeljak i zatvorio vrata. Žele uđe za njima da ih posluži. Naručili su hladnu butelju žlahtine, četiri čaše i led. Kad je Žele donio vino, debeli s ožiljkom neprijaznim mu je pogledom dao do znanja da ga radije ne bi gledao tu.

Žele se ponovo nalaktio na šank, posrkao do kraja bitter lemon i bacio oko na TV. Robbie Williams je upravo odverglao svoje, a za njim se pojavila Severina i mahala rukama na nekakvoj livadi s umjetnim cvijećem. Pokušavao se sjetiti tko je debeli čovjek s boksačkim nosom. Osloni se na prozorčić koji je služio da se u separe dostavlja hrana. Rukom ga odškrine, tek toliko da može čuti razgovor. Nakon pet rečenica, bio je siguran, sjetit će se tko je krupni.

 

– Di su više? – upitao je debeli osorno. Čuo se zvuk leda koji je netko od njih dvojice trpao u čašu.

– Doći će.

– Kasne.

– Doći će – odgovori Vušković svadljivo, ali se osjećalo po glasu da ga krupni zastrašuje.

A onda se Žele dosjeti.

 

Taj lik je pamtio iz djetinjstva, iz zlatnih godina kad bi po čitavu noć s ekipom sjedio pred TV-om i pratio prijenose s Olimpijada – prijenose svega redom, streličarstva, konjaništva, glinenih golubova. Pamtio je to lice, ali iz vremena kad nije bilo uokvireno masnim tkivom i urešeno iglom za kravatu. Bio je to Duspor.

 

U vrijeme kad je Žele bio klinac, Duspor je bio idol starijim mangupima iz ulice, mangupima koji su onda bili u onoj tinejdžerskoj dobi kad su ti idoli tučari i barufanti. A Duspor je upravo to i bio: sidrun vaterpolo reprezentacije, mišićavi grmalj koji je protivničke braniče ciljao laktom u bradu i aperkatom bacao u more suce kad bi mu se zamjerili. O Dusporu su se pričale legende. Govorilo se da tijekom igre skriva pribadaču u kupaćim gaćicama i njome bode protivnike. Tvrdilo se da je butnim mišićima tako stegao jednog drugoligaša da mu je nacikla zdjelica. Ljudi su Duspora voljeli jer je bio fajter, a ponekad i dobar igrač. Odgulio je par Olimpijada, osvojio pokoju medalju, igrao malo na Siciliji, a onda se oprostio. Žele ga je otad izgubio iz vida, tek je načuo da je otvorio mrežu sportskih kladionica i da mu ide dobro.

 

– Kasne – opet progovori Duspor, rogoboreći kao da to Vušković kasni.

– Ništa ne brini – odgovori Vušković, a sad se već i Želi činilo da je smiješan što to ponavlja kao idiot. To valjda oni političari rade, ljudima govore „ne brini“.

 

Žele opet začuje zvonce. U kafić je ušao loše odjeven mladi čovjek. Zaputio se u separe ne pitajući Želu ništa. Žele se dvojio treba li ga zaustaviti, ali istog trena ustukne. Za neznancem je u kafić ušao Vlado Prgin i pozdravio ga. U separe su ušli zajedno.

Žele opet sjedne, a onda primijeti kako je prozorčić za narudžbe ostavio otvoren. Ko ih jebe, pomisli, sad ga neću zatvarati, pomislit će da sam ih špijunirao. Ostao je tako sjediti, a Severina je na TV-u zatvorila usta i ustupila mjesto nekakvoj reklami.

 

*

Prgin je ušao u kafić i s vrata ugledao Zvonka. Stajao je uz šank i usplahireno se osvrtao. Činilo se kao da strepi da se Prgin neće pojaviti. Prgin ga pozdravi. Zvonko odvrati pozdrav i povede ga u dno prostorije.

 

Od ove točke postojala su samo dva puta. Prgin je cijelim putem od kuće vagao jedan i vagao drugi, ali je u Olympiju ušao jednako neodlučan kao na početku.

Mogao je popustiti i učiniti što traže. Lako bi pustio gol na običnoj nedjeljnoj utakmici. Ali, Duspor bi mogao tražiti finale. A Klub je to finale čekao pet godina, svi su žudjeli za posranim kupom kad već ne mogu postati prvaci. Ne može to ljudima napraviti.

Mogao ih je otkačiti. Iz ove perspektive Premantura mu se nije činila tako strašnom. Možda ne bi dobio četiri godine, nego tri ili dvije. Valjda bi ga puštali preko vikenda, pa bi i Helenu viđao. Ali, s nogometom bi se mogao pozdraviti. A Zvonka bi upropastio: slijedila bi mu suspenzija, otkaz, prijava. Nemaš to pravo napraviti čovjeku koji ti je pomogao.

 

Najednom je shvatio da bi Zvonka najradije pljusnuo. Gledao je mladog policajca odjevenog u traljavi baloner, gledao i mislio kako bi ga rado raspalio po gubici. Uspio je sve zajebati, sve je napravio tako površno, lakomisleno i loše.

 

– Kasniš – rekao je Zvonko.

– Barem sam tu.

– Oni su u separeu.

Zvonko otvori vrata odjeljka i pusti ga pred sebe. Prgin uđe, ugleda dugi konferencijski stol, a na njemu bocu vina i četiri čaše. S druge strane stola sjedili su oni.

 

Debljina i godine učinili su svoje. Ali prepoznao je Duspora – bilo je to ono isto, davno lice, čovjek iz sportskih pregleda osamdesetih, iz vremena kad su sportaši nosili uske trenirke i frizure s dugim šiškama.

Do njega je sjedio Vušković, veliki direktor. Ipak mu je bilo neugodno, vidjelo se to. Još jučer sjedio je s Prginom u uredu, pričao o pomlađivanju i svetom interesu Kluba. Sad je sjedio ovdje uz arhivsko vino i prodavao finale. Prgin najednom osjeti neopisiv stid, stid što se uopće našao u ovoj sobi, što se doveo u ovu situaciju.

Bili su savršeni par, to je trebalo priznati. Idealna half linija za ovakvu malverzaciju. Duspor je nasilnik i polukriminalac – čovjek kakav može plaćati policajce ili ih moliti za uslugu, ali ih ne može ucjenjivati. Vušković je to mogao: bio je političar, imao je veze, policijsku upravu nadzirala je njegova stranka. Prgin se prisjetio što su novine svojedobno špekulirale. Pisalo se da je vaterpolist Vuškoviću platio kampanju. Novac je potekao u jednom smjeru, sad će poteći u drugom, samo obilnije.

 

Sjeli su. Duspor ih je ponudio vinom i ledom, a Prgin odbije. Konobar se pojavio na vratima, saslušao narudžbe, a Duspor mu je potom dao rukom znak da se gubi. Vušković je progovorio prvi.

 

– U gabuli ste i to povećoj – rekao je. – Ali se to može riješit. Ima ljudi koji to mogu. Samo šta i oni oće nešto za sebe.

– Reci momku šta bi trebalo napravit – reče Duspor. Činilo se kao da mu Vušković diže živce.

– Trebali bi pustit gol, eto šta.

– Kad, u nedilju? – upita Prgin.

Svi su šutjeli, kao da je ispalio neviđenu glupost.

– Valjda ne finale?

Duspor potvrdno klimne glavom.

– Ne mogu finale.

– Nego šta bi drugo? Nećemo se sa sitnežom zajebavat.

– Ne mogu.

– A onda ništa – reče Duspor.

Zvonko uhvati Prgina za zapešće i stisne ga. Prgin se trenutak dvojio bi li povukao ruku, ali ne učini to.

– Ne mogu finale.

Zvonko ga je stiskao kao da mu želi zadati bol. A onda progovori: – Morate razumit momka. Nije to lako, znaš već. Izdat Klub.

– Nikoga ne izdaješ, Vlado – odvrati Vušković – Klub će izgubit finale, ovako ili onako. To znaš i sam.

 

Prgin ga pogleda zgroženo. Ovaj to primijeti.

– Istina je. Znaš to i sam. Izgubit ćemo. Kad je već tako, ajmo napravit bar neku korist.

– Ako će Klub sigurno izgubit, šta vam ja trebam?

Vušković se nasmiješi. – Trebaš. Ono šta nas zanima nije da Klub izgubi bilo kako, u tome je stvar. Ne bilo kako.

– Nas i investitore ne zanima bilo kakva pobjeda gostiju – upadne Duspor. Gosti su ionako favoriti, dvije se trećine države kladi na njih, tu bi zarada bila sića. Zato utakmica mora biti riješena u zadnjih deset minuta.

– A tko su investitori?

– Da ti ne bi reka.

 

Prgin je shvaćao. Svaka je kladionica osim oklada na konačni rezultat nudila oklade na prvo poluvrijeme i oklade na 80 minuta. Logično bi bilo da omjer oklada koji važi za prvih 80 minuta bude sličan omjeru na svih 90, jer utakmice gdje gol odluke pada tako kasno ipak nisu tako česte. Onaj tko se bude kladio na neriješeno na 80 minuta i na tip „dva“ na 90 minuta, na toj će maloj razlici omjera zaraditi milijune. Naravno, ako uloži dosta, a ovi se očito ne bi zafrkavali zbog sitniša.

 

– Dobro, što ako nas oni nabiju već prije 80? – upita Prgin i najednom se postidi zbog defetizma. Ni na kraj mu pameti nije palo da bi njegovi mogli nabiti goste.

– Pobrinuli smo se i za to. Nisi ti jedini.

– Budi pametan. Spasit ćeš karijeru, ili je zajebat – reče Vušković. – Kako ću te prodat u Ajax završiš li u zatvor?

Prgin ponovo obori glavu. Zvonko ga je i dalje čvrsto držao za zapešće.

– Ne mogu – reče na koncu Prgin – finale ne mogu.

 

Duspor se okrene prema Vuškoviću. – Dolazili smo bez veze – obrecne se, kao da ga kori.

– Čini se.

– A što će bit sa mnom? – upadne Zvonko. – Pomoga sam ti, i sad ću najebat?

– Ne mogu.

– Završit ćeš u zatvor, čovječe. I ja.

– Ne mogu finale.

– Moraš.

– Ne mogu.

– Evo ovako ćemo – javi se Vušković. – Prgin će razmislit. – Okrene se Dusporu kao da od njega očekuje da ga podrži. – Reći ćeš tako tim svojima – da će Prgin razmislit. Ima ionako još dva dana. Razmislit’ ćeš, jel’ da?

Prgin potvrdno klimne.

Vušković tada ustane od stola. – I bolje ti je – promrmlja Duspor, ostavi na stolu stoticu i pođe za njim.

 

Konobar uđe u separe i pokupi novčanicu. Prgin osjeti kako mu mokraća navire. Ispriča se i požuri u nužnik. Stajao je tamo licem prema ogledalu čekajući da mlaz stane. Kad je mokraća presahnula, zatvorio je rasporak i ostao stajati gdje je bio. Gledao je samog sebe u ogledalu kao da gleda neznanca.

 

Kad je izišao, Duspora i Vuškovića više nije bilo. Zvonko je čekao vani pod tendom. Kafić je bio prazan, samo je konobar stajao besposlen za šankom i gledao ga.

– Svaka čast – progovori najednom konobar, a Prgin se zacrveni. – Ona dva penala, to su bile obrane.

– Hvala.

– Još da dobijemo u sridu, da bar osvojimo kup.

– Valjda oćemo – odgovori Prgin.

– Oćemo, sto posto. Kad ti braniš.

Prgin ne odgovori ništa. Postiđen istrese nešto sitniša za sok i iziđe iz Olympije.

 

Pogledao je začuđeno u nebo. Unutra su sjedili jedva pola sata. Za tih se pola sata nebo smračilo, a počela je rominjati topla kiša. Unatoč kiši, istrajao je u namjeri da otpješači kući. U hodu barem neće misliti.

 

– Treba ti prijevoz?

Okrene se i ugleda Zvonka. Iako je tek izišao iz kafića, bio je već napola mokar. Mučio se sa starim kišobranom koji se nije dao otvoriti.

– Jesi odlučio?

Prgin niječno klimne glavom. – Ne znam šta bi ti reka. Znaš i sam sve.

– To ništa neće prominit, to ti je jasno?

Prgin ga pogleda.

– Završit će isto, ovako ili onako. Ne zato jer su oni bolji od vas. Nego zato šta investitori oće – reče Zvonko, a kad je izgovorio riječ „investitori“ mahnuo je glavom kao da pokazuje na nekog prijeko, s druge strane ulice. – Šta god ti odlučio, isti će bit kurac.

– Osim za tebe.

– Osim za nas.

Kišobran se napokon otvorio. Zvonko se uputi preko parkirališta, potraži u džepovima vjetrovke ključeve i otključa neuglednog stojadina krem boje. Sklopi kišobran, okrene se prema Prginu i dobaci:

– Jebi ga, misli malo i na druge. Budi fer.

 

Prgin se uputi nogostupom, s nelagodom primjećujući da kiša jača. Zakrije tjeme ovratnikom jakne i potrči kući: upala grla doista je bila posljednja stvar koja mu je sad trebala.

 

*

Žele je smjenu rutinski obavio do kraja. Nešto prije jedanaest zablendao je rasvjetom da istjera goste. Bila je kišna večer sredinom tjedna, pa je Olympia ionako bila prazna. Nekakva se klinka u separeu strasno žvalila s poznatim dizačem utega, a jedan par u trenirkama grickao je koricu pojedene pizze. Izgurao ih je i zatvorio točno u jedanaest.

U jedanaest i četvrt bio je na nasipu. Frikov auto stajao je tamo, u blatu.

Frik je bio sam. Bašo je otišao kući štrebati za neki ispit koji će ionako pasti, a Želi je bilo i draže da ga nema. Frik je sjedio u autu, slušao preglasno navijen radio i sisao sićušni joint. Žele šutke sjedne do njega.

 

Nije htio Friku ništa reći o onom što je čuo. A čuo je sve, cijeli razgovor, svaku riječ.

 

Čuo je ono govno Vuškovića kako prodaje finale. Čuo je Duspora kako Prginu objašnjava što hoće. Čuo je Prgina kako ponavlja „ne finale, ne finale“ i sjedi tamo, uplakan kao beba. Čuo je sve: kako se opirao, batrgao, a onda rekao da će promisliti. Želi je bilo jasno do to nije namještaljka za lovu: drže ga za jaja nečim puno većim.

 

Frik je filozofski sjedio, sisao joint koji je bio komično sitan i uživao u mirnoj večeri poslije kiše.

– Šta je, izgledaš malo ubiven? Šta je bilo?

– Ništa nije bilo – odgovori Žele.

 

I to je bila istina. Ništa nije bilo, još ne. Vidio je to sto puta – u filmovima i drugdje. Ljudi budu pritisnuti, u slijepoj ulici, nagovore ih na grozne stvari, a onda im se u zadnji čas probudi savjest. Vjerovao je da će tako biti i sada. Prgin mu se činio takav tip, i na terenu i inače.

– Super večer, a? – zausti Frik kojem se očito razgovaralo.

– Super ti je kad dimiš.

– Sori, zaboravio sam. Oćeš?

Pristao je. Povukao je dug, blagi dim i osjetio kako mu nervoza popušta.

– Kladit ću se na finale – najednom reče Žele.

– Za naše?

– Naravno. Kod Duspora, u 102 Globalu.

 

Učinit ću to, pomisli Žele. Kladit ću se na Prgina, da se neće saviti, da je Zagor i prava faca.

 

Frik nije odgovorio ništa, samo je ispuhivao travu i osluškivao noć koja je bila vlažna i tiha kao da su negdje na selu.

– Super će biti finale – reče napokon, i utone opet u šutnju.

 

*

Ušao je tiho, pazeći da ne probudi Helenu ako slučajno spava. Ali, bila je budna. Sjedila je na samom rubu kauča, u spavaćici, prava i mršava kao voštanica. Prišao joj je i vidio kako se trese, malo, tek neznatno, kao netko tko ima gripu pa mu je hladno. Oči su joj bile podbuhle i crvene, vidjelo se da je plakala.

Prišao joj je i zagrlio je. Počela je opet jecati.

Rukama ga je obuhvatila oko vrata. – Budi uz mene, molim te – najednom je rekla.

– Uz tebe sam.

– Stalno. Budi uz mene non stop. Umrit ću ako ne budeš.

– Nećeš umrit. Bit ću tu, stalno.

Prestala je plakati i ušutjela. I Prgin je ušutio. Nije znao što bi joj rekao. Što se može reći nekom koga ćeš sutra odvesti taksijem u bolnicu i ostaviti da leži na onkologiji, kome će prekosutra skalpelom odsjeći lijepu, žensku grud, koga će idućih tri mjeseca zračiti tri puta tjedno po petnaest minuta?

 

Prgin nije znao što bi joj rekao i zato je šutio. Nije ni trebao govoriti. Trebao je samo zbrojiti dva i dva, hladno kao da brani penal, i učiniti ono što se mora.

 

*

Kroz staklena vrata vidio je mutno svjetlo iz kuhinje. Stara je vjerojatno legla, pomisli Žele. A pape je tamo, pije vino i gleda neku budalaštinu na TV.

Nije bilo tako. Stara i pape sjedili su za kuhinjskim stolom, u polumraku. Nisu jeli ni pili, samo je ispred stare vidio pepeljaru lijepo ispunjenu čikovima.

Stari nije izgledao normalno.

– Šta se dogodilo?

Oboje su šutjeli i gledali pred sebe.

– Šta ne idete leć? – upita oca.

– Ne.

– Ili ne radiš sutra?

– Neće ni radit neko vrijeme – odgovori stara.

 

Žele je zapanjen stajao i gledao čas njega, a čas nju. Gledao je starog onako kako bi ga gledao kad bi mu najavio da se namjerava zarediti, ili objaviti zbirku pjesama. Htio ga je upitati što mu je, i što to znači da „neće radit neko vrijeme“. A onda su mu sva pitanja zastala na vrhu jezika. Žele je shvatio, bolje nego što bi mu stari ikad objasnio, možda čak bolje nego što to stari sam shvaća.

Sjetio se priča s Dnevnika o niskoj produktivnosti i problemu viška zaposlenih u cementnoj industriji. Sjetio se starog i matere kako se noću tiho došaptavaju u postelji pazeći da ih ne čuje, spominju nekakve Marijane, Milane, Nadzorne i Revizore, sanacije i restrukturiranje. Sjetio se Baše i ekonomskih lekcija koje im je dijelio. Stvar je bila glupo jasna.

 

Nije znao što su starom tamo u tvornici rekli. Mogli su mu reći da je to čekanje, ili trenutačni preraspored. Možda su mu – a to je bilo najmanje vjerojatno – jednostavno dali otkaz. Najvjerojatnije su mu zbrojili staž i izračunali prijevremenu mirovinu. Stari je znao što su mu u tamo rekli, a Žele nije.

Ali, on je znao nešto drugo, nešto što stari nikad neće uvidjeti ni priznati. Stari je s ovim danom postao član društva luzera, još jedan na listi, isti kao on sam, kao svi s kojima je prijatelj i koje poznaje. Samo što stari nije mogao konobariti, ni puniti baje u sarbunjerskoj štivi. Tako su stajali stvari: stari je općenito imao četrdeset godina previše za ovaj novi, okrutni svijet.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.