Minuta 88 | Jurica Pavičić

6: BRAĆA PO PLUĆIMA

 

Žele se odvažio i Friku napokon rekao istinu dok su u pokrajnjoj ulici pišali.

 

Friku se pripišalo prvom, što nije čudo, koliko je piva popio. Želina je mater uvijek govorila kako tutto il mondo ha visto Marco Polo, ma non ha visto un Dalmata che piscia solo, a to je bila istina. Dalmatinac nikad ne piša sam, Žele se poveo za Frikovim primjerom i stao njemu uz bok, nasuprot zidu mračne kalete. Rastvorio je hlače i pustio vruću tekućinu. Neko su vrijeme tako stajali u tišini, čula su se samo dva mlaza kako udaraju u mlaki kamen, a onda je Frik presušio. Dok je zakopčavao hlače, Žele mu je rekao.

 

Grad je u tom času već gorio. Policajci su u Frankopanskoj i Solinskoj napravili koridor, potiskivali gomilu i izdvajali alkoholizirane, ali je šteta već bila napravljena. Po cijelom Poljudu i Varošu gorjeli su kontejneri za smeće. Ekipa iz Radunice uništila je dva zglobna gradska autobusa. Vatrogasci su šmrkovima rastjerivali rulju po trgovima, uokolo su ležale krhotine stakla provaljenih trafika i razbijenih izloga. Na drugom kraju ulice koju su Žele i Frik zapišavali vidjelo se pulsirajuće svjetlo auto alarma čije je tuljenje probijalo uši. Želi je sve bilo jasno: neko je iskoristio kaos i kamenom obio staklo da ukrade radio kazetofon.

To nije bio dobar trenutak da se Friku kaže istina, ali Žele je morao nekome reći. Od onog časa kad je pao drugi gol točno onako i onda kad ga je Duspor naručio, Žele je želio samo jedno: osvetu. Osvetu svima, Vuškoviću, kladioničarima, ali najviše Prginu.

 

Nije bila stvar u petsto kuna oklade, ni u posranom kupu. Želio je osvetu za tjedne nerviranja i za sate groznice uoči utakmice. Želio je odmazdu jer je zbog prevaranata i izdajica riskirao glavu i poštenje one noći u Sjevernoj luci. Želio je osvetu jer je kao glupi klinac s materom pleo šal u klupskim bojama. I zato jer njegov stari, novopečeni gubitnik, sad sjedi doma u depri. I zato jer mu je vjerovao, vjerovao je tom posranom Prginu da neće popustiti.

A Friku je sad bilo opasno reći nešto takvo, znao je to. Frik je bio u gadnom stanju: glas mu je bio hrapav, bio je pijan i vidno bijesan. Putem ga je već uhvatila ona njegova faza. Komadom kamena razbio je izlog pletionice, hvatao se pred policijom za jaja i supijano urlao „gazi gazi purgere“. Frik je previše popio još u prvom poluvremenu. U drugom ga je kao i ostale uhvatio čemer kako Klub igra, pa je išao po točene pive, njih još i još. Kad je pao drugi gol derao se iz petnih žila „ubij ih“ i „jebite si mater“. Kako je na izlazu bila gužva, dugo im je trebalo da iziđu s igrališta. Tako su morali sve odgledati, predaju pehara gostima, diobu medalja, počasni krug, igrače u tamnim majicama kako slave sa šačicom svojih navijača i bacaju im na tribine dresove. Za Frika je to bila provokacija, vruća ćuška preko lica. Žele ga je nekako smirivao dok nisu izišli sa stadiona i uronili u gradsku vrevu u kojoj više nije bilo reda ni zakona. A tu je Frik bio na svome, ludo biće s asfalta gonjeno svojim đavlom koji ga je kljucao iznutra, u glavi.

 

Žele mu je ipak rekao. Želio je osvetu, a za nju nije imao snage. Frik će je, znao je, imati.

 

Frik mu nije odmah vjerovao. – Nije ono pustio. Ko ono može branit?

– Kad ti kažem. Sve sam čuo.

– Šta nam nisi prije reka?

– Govorio je da neće. Mislio sam da će ih odbit.

– Jesi lud. Zato si se kladio, u Globalu?

Žele je potvrdno klimnuo glavom.

– Jesi lud – ponovi Frik i uputi se prema ulici.

Još se uvijek bavio rasporkom kad su izišli na svjetlo. Bašo i Renco su ih tamo čekali, kraj trafike koja je bila obijena i iz koje je netko pokupio šteke cigareta, a porazbacao ostalo.

Frik se najednom doimao trezniji. Istupio je pred svu trojicu poput vodnika koji postrojbi daje naputke pred juriš. – Ljudi, – rekao je – Žele van ime nešto reć.

– Šta je sad ovo? – upita Bašo sa sprdnjom u glasu, ali ga Frikov ljutiti poglede presječe.

– Imat ćemo jedan posao večeras – odgovori Frik.

– Kakav posao?

– Malo ćemo im jebat mater. Jebat mater izdajicama.

 

*

Oprezno je vozio noćnim gradom i gledao posljedice. Duž cijelog puta kontejneri su smeća sablasno plamtjeli, grupice bijesnih i pripitih ljudi pišali su po drvoredima, psovale i tulile navijačke pjesme. S vremena na vrijeme ugledao bi obijen izlog vinotočnice ili samoposluge, a malo dalje maloljetnike kako troše ukradeni pelinkovac, vekju ili vino. Autobus za Sučidar stajao je na ugibalištu, prazan, otvoren, s četvorima treperećim žmigavcima i bez vozača. Kad se autom provezao pokraj njega, Prgin je vidio da je inventar u autobusu porazbijan, baš kao i vjetrobransko staklo.

Parkirao je automobil, ušao u zgradu, a potom i u lift. Pritisnuo je broj dvanaest: njegov je stari živio na dvanaestom katu, bio je to dug put i Prgin je molio Boga da nikog na tom putu ne sretne.

Nije uslišan. Lift se zaustavio na šestom katu, a vrata su se otvorila. Ugledao je prizor koji je najmanje želio: dvojica tinejdžera, osjetno pijana i s navijačkim šalovima, stajala su pred oknom lifta. Ušli su unutra i ne pitajući ide li gore ili dolje. Dizalo je krenulo gore, a oni to valja nisu ni primijetili.

Jedan od dvojice bio je viši, trezniji, a doimao se i zreliji. Drugi je bio dijete, jako pijano dijete.

 

– Ti si Prgin – reče najednom pijani. – Pogledaj, ej, Prgin – okrene se drugom.

Drugi je šutio kao da sa svim tim nema veze. Onda progovori: – Ko ga jebe.

Još je neko vrijeme prezrivo šutio, a onda ponovi: – Ko ih jebe. – Okrene se tada Prginu: – Čuo si, ko vas jebe? Svi ste za kurac, svi.

Pijani tada obgrli Prgina oko vrata, a Prgin osjeti neizdrživ smrad industrijskog brendija. Ovi bi klinci morali pazit koji kurac piju, pomisli.

– Niste svi – zafrflja pijani – niste svi za kurac. Nije Prgin. Razumiš? – obrati se prijatelju. – On nije. On je pošteno branija, sve šta je moga. Nije on ka drugi.

Pijani mu se unosio u lice i grlio ga. Njegovi iskazi uvažavanja Prginu su bili užasniji nego hladni gnjev njegova prijatelja. Želio je da dvanaesti kat što prije dođe.

 

Došao je. Iskobeljao se iz obožavateljevog zagrljaja i ispao iz dizala. Prišao je očevim vratima, zazvonio, a otac je odmah otvorio, kao da ga je čekao. Nije nosio pregaču, ali je opet bio u sokolskoj majici, neobrijan i obješena lica. Pustio ga je u kuću bez riječi. Prgin je sjeo na stolicu na kojoj je uvijek sjedio, a otac mu je donio čašu i bocun crnog vina. Prgin je nešto takvo trebao.

 

Gledali su se u oči, a Prgin je već iskapio prvu čašu i ulio drugu. Otac je sjedio prekriženih ruku. – Gledao sam – progovori. – Jebi ga. Bolji su.

Prgin klimne glavom bez riječi.

– Ti nisi ništa moga.

– Moga sam.

Stari ga je pogledao iznenađeno.

– Pustija sam gol. Pustija sam utakmicu. Mora sam.

 

Izgovorio je to. Čim je izrekao tu rečenicu osjetio je olakšanje koje ga je iznenadilo. Stari je izvio obrve i pogledao pred sebe, u čašu, ali nije rekao ni riječi. Prgin mu nije dao vremena za to: iz njega je provalila bujica, govorio je brzo i zbrkano, i ispričao mu sve.

 

– Znači, onaj drugi? – upitao je stari kad je Prgin zašutio.

– Drugi.

– Ono ionako ne bi obranija. Tko bi ono skinija?

– Skinija bi ga. Ima sam ga, sto posto.

 

Prgin je vidio kako ga stari izbjegava pogledati. Radije je ustao, utisnuo sokolsku majicu u hlače i pošao prema prozoru. Naslonio se na dovratak, utiskujući laktove između lončanica s geranijima. Gledao je u toplu noć. Izvana se čuo žamor i supijana dreka, mirisali su ružmarin i riba koju je netko pržio na tavi.

Stajao je tako neko vrijeme i promatrao tamu, a Prgin je sjedio za stolom i čekao. Stari se tada okrenuo, prišao stolu i uzeo bocu vina. Napunio je čašu do vrha prvo sebi, a onda Prginu. Prišao mu je s leđa i oslonio mu golemu ruku za vrat. Ovako isto, pomisli Prgin, ovako mu je isto Zvonko položio dlan na leđa, one večeri u postaji.

– Ja sam moga pobić iz hale, to znaš – progovori najednom stari.

Stari mu je i dalje držao dlan na ramenu, gledajući negdje preda se kao da govori zidu: – Moga sam. I u partiju su me zvali, moga sam u radnički savjet, pa u politiku, ovu ili onu. Malo sindikat, malo klape, davno sam ja mogao pobić.

Stari je sklonio ruku s njegova ramena i opet odšetao do prozora. Gledao je u mrak, na ulicu koja se pomalo utišala. – Sve sam zajeba – progovori najednom, okrene se prema Prginu i prvi ga put nakon priznanja pogleda ravno u oči – baš sve. Zajeba sam zdravlje, ženino zdravlje, tebe, život. Znaš zašto?

Prgin ne odgovori ništa.

– Znaš zašto? Samo zato da mi ne bi rekli da sam nepošten.

Gledao ga je, a Prginu je taj pogled bio nepodnošljiv. Nalakti se i položi glavu među ruke.

– Pitaj se – reče stari i opet sjedne uz stol. – Pitaj se to, koga bi zajeba. Koga bi sve zajeba da si učinija drukčije.

Prgin je još uvijek sjedio tako, licem uronjen u dlanove.

– To se pitaj – reče tada stari i dodirne mu rame. Kroz prozor se opet začula dreka i automobilska sirena koju je netko životinjski nagazio.

– Ajde kući, probaj malo odspavat – reče stari, uhvati ga za nadlakticu i polako podigne. Prgin ustane i uputi se k izlazu, a stari krene za njim kao da bdije nad njegovom sigurnošću. Kad su izišli na stubište Prgin je očekivao da ga stari pozdravi i zatvori vrata, ali ovaj to nije učinio.

 

Dugo je čekao dizalo. Svjetlo na stubištu dvanaestog kata neuvjerljivo je žmirkalo, iz grotla se čuo zvuk utega, kablova i tresak vrata lifta koji je dopirao odnekud daleko, s najnižih katova. Prgin je čekao, a stari je stajao na kućnim vratima i gledao ga. Nije se oprostio, nije zatvorio vrata, samo je stajao tako na kućnom pragu kao da odlaže rastanak. Kad je kabina dizala stigla i umirila se, otac podigne ruku na pozdrav. – Ajde, pametno – rekao je – i pozdravi Helenu. Svakako je pozdravi, jesi čuo?

Dizalo se zatreslo i krenulo prema dolje. Prgin je zamišljeno piljio u svoj obris u mutnom ogledalu i pokušavao odagnati mučninu. „Svakako pozdravi Helenu“ rekao je stari dok su se opraštali, a kako se prizemlje bližilo Prgin je sve jasnije shvaćao da to nije bio samo pozdrav, da je to bio pravorijek.

 

*

Pronašli su ulaz u zgradu, a potom se rasporedili. Renco i Bašo stali su na prvo okretište stuba, za slučaj da pokuša bježati prema stanu. Žele se sakrio pod stepenište za suteren. Frik ih je rasporedio po stubištu, preparkirao auto koji je stajao preblizu, a onda posljednji od sviju ušao u stubište, odvrnuo žarulju da osigura trajni mrak, i stao uz poštanske sandučiće, šutljiv i mrk kao profi. On je trebao udariti prvi.

 

U jedanaest i četvrt prvi su put začuli ključ u bravi stubišnih vrata. Vrata su se otvorila, Frik je bio spreman na udarac, a onda su ugledali neku mladu majku kako s mukom tegli kolica i dijete uz skale.

Nakon desetak minuta ponovo su začuli vrata. Ovaj je put to bio Prgin. Bio je u debeloj trenirci s kapuljačom, poguren, sa sportskom torbom pod rukom. Frik ga je udario s leđa, šakom, snažno, a Prgin se istog časa skljokao kao mrtvo tijelo.

 

Dalje se sve događalo brzo. Renco i Bašo pritrčali su sa gornjih stuba i počeli ga cipelariti. Frik ga je uhvatio za kapuljaču, privio sebi i opalio šakom u glavu, prvi put, pa drugi, pa treći. Žele je činio što su činili i ostali: udarao je bjesomučno nogama u meko meso, čupao Prgina za kosu i glavu mu nabijao o pod.

 

Stubišno je svjetlo tada zatreptalo. Ili je Frik loše odvrnuo žarulju, ili se nesolidno stubište zaljuljalo od trke, koraka i gušanja. Bljesak mutnog, nezdravog svjetla bljesnuo je i rasvijetlio ljude koji su udarali i tijelo u koje su udarali. Prginova trenirka već je bila puna masnocrvenih mrlja, lice natečeno, a kosa ljepljivo krvava. Žele je načas vidio ostale u akciji: lica i udovi pod nezdravim su im svjetlom izgledali plavičasto i nabreklo. Tukli su ga i tukli, a Žele isto tako. Prgin se branio koliko je mogao, stisnuvši laktove i šake uz rebra i lice da zaštiti barem njih. Žele je zgrabio Prgina za kosu na tjemenu s namjerom da ga privuče k sebi i udari. U tom su im se času pogledi susreli, a stubišno je svjetlo zatreptalo i rasvijetlilo im lica.

 

Pod modrikavim svjetlom gledao je Prgina koji je gledao njega. U tom pogledu nije bilo straha ni bola, samo trpeljiva rezignacija. I znak prepoznavanja: Prgin je prepoznao svog konobara.

 

Svjetlo je opet zgasnulo. Udareno nečijom nogom, Prginovo se tijelo trgnulo. Žele ispusti vlasi kose i osjeti pod rukom metalni lančić. Lančić je pukao i ostao Želi u ruci: bio je to običan, pozlaćeni lanac s nekakvom grudicom umjesto privjeska. Držeći ga i nadalje u šaci, Žele još jednom, posljednji put, Prgina udari nogom.

 

Sve to skupa nije trajalo duže od minute, minute i pol. Onda je Frik ispod glasa viknuo „dosta!“ i „bižmo!“, Bašo je prvi pohrlio na stubišna vrata, a za njim i ostali. Trčali su zajedno do kraja bloka, a onda je Frik rekao „Razlaz! Svak na svoju stranu!“. Rastrčali su se kojekuda, pješice, u noć.

 

Žele je trčao još dugo. Protrčao je čitavo šetalište uz arheološki muzej, pretrčao dječje igralište i zadihan posustao nedaleko od bivšeg sustipanskog groblja. Povio se u struku hvatajući halapljivo zrak. Potom je sjeo na klupu i pogledao predmet koji je još uvijek držao u šaci.

Bio je to običan, banalni pozlaćeni lančić. Umjesto privjeska imao je nekakvu grudicu. Na poleđini je stajao natpis „za 25 godina rada“ i grb neke tvrtke, glupa socrealistička vinjeta s dimnjacima, dimom kojeg razbacuje vjetar, klasjem i valovima. Bere je neko vrijeme gledao glupave dimnjake, natpis i nacifrane kurzivne krajeve na znamenkama 2 i 5.

Onda je lančić spremio u džep. Ustao je s klupe i udahnuo friški noćni zrak, svjestan što sad želi učiniti.

 

*

Prgina je pronašao na istom mjestu gdje su ga i ostavili.

 

Više nije ležao ničice. Pokušavao je ustati, a to mu onako izubijanom nije polazilo za rukom. Oslanjajući se o ogradu popeo se uz prve tri stepenice i naposljetku zastao uz bolnu grimasu. Žele tada otvori stubišna vrata i ugleda ga.

Na zvuk ulaznih vrata Prgin se očito ponadao pomoći. Pogledao je prema ulazu pun vjere, očekujući da će u stubište banuti koji susjed, dobronamjerna ruka pomoći. Čim je ugledao Želu pogled mu se poput smrznute zrake u stripu pretvorio u sasvim drukčiji, zaplašen i molećiv.

Žele je gledao izbubetanog čovjeka koji leži na stepenicama i još jedanput vagao svoju odluku. Nije bilo razloga da se vrati. Prema Prginu nije trebao osjećati ni naklonost ni milost, samo prijezir. Ovdje u stubišnom ulazu mogao je zateći hitnu pomoć, susjede, možda i policiju. Učinjeno se više nije više moglo potrti, nije se moglo natrag.

 

Žele mu pristupi i pruži ruku. Prgin podigne podlaktice kao da želi obraniti lice od udarca. Žele ga ščepa za lakat i povuče nagore. – Ajde. Dođi – reče pomirljivo. Prgin ustane i zajauče od boli.

 

– Imaš mobitel?

Prgin potvrdno klimne.

Bilo bi pravo čudo da je spravica ispravna nakon tolikog cipelarenja, pomisli Žele.

– Ima li ovdje negdi kafić?

Prgin potvrdi. Sad se već sasvim oslonio o Želino rame. Vukao se dvorištem, kriveći bolno lice na svaki korak. Do kvartovskog kafića trebali su proći stotinjak metara, a Žele pomisli da će im za to trebati vječnost.

Putem nisu susreli nikog: ni Želine prijatelje, ni policiju, ni prvu pomoć. Meje su bile fini kvart donekle oslobođen noćašnjeg armagedona, ali se svejedno moglo vidjeti spaljene kontejnere, razlupana vjetrobranska stakla i krhotine boca. Iz smjera grada čulo se zavijanja sirena, supijana dreka i zvuk loše, prostačke glazbe s ljetnih terasa.

Kafić je bio prazan. Gostiju nije bilo. Gazda je stajao uz šank sasvim posvećen telefonskom razgovoru, a konobar ih je primijetio tek kad je skinuo pogled s uznapredovale partije tetrisa. Ono što je vidio u drugim bi okolnostima bilo alarmantno: jedan tip koji nosi drugog tipa izubijanog do kosti. Večeras to nije bilo čudno, to je za ovakvu noć bio normalan prizor.

Sjeli su uz prozor, u separe presvučen crvenim ultrapasom, a Žele je naručio dvije kave. Prgin je izvukao mobitel i žalosno ga pogledao: bio je zgnječen i očito nepovratno mrtav. Žele se osvrne i pogledom potraži telefon. Bio je zauzet: gazda je još uvijek visio na njemu burno se objašnjavajući s nekim na drugoj strani. Konobar je donio kave, a Žele zatraži još i mali stock. Prgin na njegovo čuđenje zatraži isto.

 

Šutjeli su i promatrali se preko crvenog ultrapasa. A onda Prgin prekine šutnju.

– Zato si se vratio – šta sam te prepoznao?

– Jesi li?

Opet su šutjeli neko vrijeme. Žele nije znao što bi odgovorio, nije znao zašto se vratio, što je uopće istinit odgovor na vratarevo pitanje.

 

– Sjećaš me se odande? Iz kafića?

Prgin potvrdi.

– Onda znaš? Znaš šta sam čuo?

Vratar razrogači oči. Žlahtina s ledom, krupna Dusporova novčanica koju nitko nije razmijenio, poluotvoreni šalter za hranu – sve mu se sad uklapalo u smislenu sliku. Znači znali su, ovaj je tip znao.

– Sve sam čuo. Vuškovića, Duspora i tebe. Drže te za jaja, a? Nešto gadno?

Prgin potvrdno klimne glavom. – Najgadnije.

– Dobro ti je ispalo, a? Sve kako su oni tražili, a gol iz zicera, ne bi ionako obranija.

– Obranija bi ga.

Žele ga užasnut pogleda.

– Obranija bi sto posto. Bija bi moj, da nisam pustija.

– Uf.

 

Žele zdvojno puhne, kao da je sad razabrao razmjere sranja. Pogleda prvi put Prgina u lice. Sa skorenom krvi po laktovima i kosi i modrim podlivenim očima vratar je izgledao kao neka turobna ptica koju su upravo izvukli iz mora onečišćenog naftom. Najednom osjeti grižnju savjesti. Baš su ga gadno izubijali.

– Skinija bi ga – progovori najednom Prgin kojem je stock očito razvezao jezik, ili se naprosto želio istresti. – Tačno bi mi lega, u gornji lijevi kut. Jebiga, nije tako moglo.

– Zašto?

– Bija si tamo. Čuo si.

– Nisam sve. Nisam čuo koliko su ti nudili.

– Misliš da bi uzeo novce?

Rekao je to gotovo uvrijeđeno, a Želu to iznenadi.

– Jebeno, a? Baš su te stisli – odgovori Žele. – Šta, slikali te s kurvom?

– Nije bitno. Šta ću se sad opravdavat.

 

Gazda je napokon objesio slušalicu i otišao nekamo u stražnje prostorije. Žele ustane, zapita konobara može li telefonirati i pozove hitnu pomoć. Službujuća sestra tražila je da iscrpno opiše ozljede, a potom mu rekla da uzmu taksi. Želi su na to skočili živci, uzjogunio se i inzistirao da pošalju kola. Sestra je na koncu popustila, ali mu je rekla da će se načekati. „Takva je noć“, rekla je, „vidite koje je ovo ludilo“.

Kad je sjeo natrag za stol na ultrapasu ga je čekao novi stock. Prgin je konobaru naručio piće. – Možeš ić, ako oćeš – reče mu čim je konobar otišao. – Ja ću se snać sam.

– Ima vremena. Neće oni tako brzo.

– Hvala ti.

Žele obori pogled. Uzmu li se sve okolnosti u obzir, zahvala i nije bila najumjesnija.

– Jebi ga – nastavi Prgin, kao da je Želi čitao misli. – Platija sam. Platija sam šta me spadalo.

Sjedili su tako u tišini neko vrijeme, a onda se Žele dosjeti zašto se ponajprije vratio.

– Imam nešto za tebe.

– Šta?

Žele posegne u džep i izvuče ogrlicu, pozlaćeni lančić s grudicom na privjesku. Baci ga na crveni ultrapas, na Prginovu stranu stola. Prginu su se oči zamutile kao da će briznuti u plač. To je doista bilo smiješno, plakati zbog posrane ogrlice nakon svega što se dogodilo noćas.

 

– Uspomena?

– Očeva.

– Šta, otac ti je umro?

– Ne, ne baš.

Žele nije razumio kako to netko „nije baš“ umro, ali to nisu bile stvari koje je umjesno pitati.

– Šta je ova mrvica na privjesku?

– Azbest.

– Ono šta ne gori?

– Da. To mi je otac dobija, za 25 godina rada. Radija je u azbestani.

– Meni je radija u cementari.

– Umra je?

– Ne. Ali – ne radi više.

– Znači, braća po plućima.

– Molim?

– Braća po plućima. Mislim, to, cement, azbest, pluća u kurcu.

– Razumim, ne moraš objašnjavat.

 

„Braća po plućima“, ponovi u sebi Žele i pomisli kako to zajebano zvuči, kao tajno udruženje, urotničko bratstvo. Ništa nije bilo manje istina od toga. Bili su jebena stranka, društvo onih koji su izvisili: njegov stari, on, a vjerojatno i stari od ovog izubijanog prijeko. Možda je ovaj prijeko mislio da se izvukao, da su ga ugovori, novci i slike u novinama iščupali iz dreka, da je utekao iz tog čušpajza, glupi vratar. Ali nije: da jest, ne bi sad bio izudaran i modar. „Baš smo braća po plućima, svi skupa, pušači“ pomisli Žele i sažalno pogleda Prgina. Kroz prozor tad ugleda rotirajuća narančasta svjetla i bolnički auto. Ljudi u bijelim kutama osvrtali su se uokolo. Bilo je vrijeme da se negdje izgubi.

– Ja idem ča.

– Idi – odgovori Prgin i ne pomakne se – ne brini, oni će me otpremit.

– Šta ćeš reć policiji?

– Neće bit policije. Reći ću da sam pa niza skale, ili da me udrilo auto.

– Ko će ti virovat?

– Virovat će, njima jedna briga manje.

S ulice se tada začulo krčanje radija u ambulantnim kolima. Nisu ih više smjeli pustiti da čekaju.

– Nisi mi reka kako se zoveš – reče Prgin.

– Žele.

– Vlado – reče Prgin i pruži mu ruku preko crvenog stola.

– Znam – reče Žele, prihvati ruku i nasmije se. Onda se uozbilji i upita: – Zašto to?

– Zašto šta?

– Zašto nas nećeš…?

– Prijavit? Znaš zašto.

Prgin je to rekao tako kao da se sve bjelodano razumije. Kratko je šutio, a onda opet progovorio:

– Volio bih samo jednu stvar…

– Šta?

– Da ne platim samo ja.

 

Prgin je to rekao, i istom shvatio koliko to želi: Vuškovića i Duspora ponižene.

 

– Molim?

– Da ne platim samo ja. Nego i oni.

– Oni?

– Oni, koji su više krivi. Čuo si sve, znaš.

Žele ga ispitivački pogleda. – Baš su te gadno stisli – reče tada, a čovjek nije mogao biti na čistu je li to bilo pitanje ili tvrdnja. Žele ga je gledao tako sekundu ili dvije, a onda pozdravi s vrata i iziđe.

 

Prgin je načas ostao sjediti, a onda ustao i krenuo prema bolničkim kolima. Ljudi u bijelim kutama položili su ga na ležaj. Vozili su se noćnim ulicama, u retrovizoru je gledao gradska svjetla, farove auta, žar zapaljenog papira koji je tjeran vjetrom sukljao iz kontejnera za smeće. Mislio je o tome: mislio je kako zaista nije u redu što je platio samo on. A onda zaključi da je bolje osvetničke ideje zatrpati što dublje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.