Minuta 88 | Jurica Pavičić

7: KIŠA STAKLA

 

Stari u potkošulji, sa čašom na naslonu, već dremljiv. Žele na kauču, izvaljen poprijeko na trosjed, s bocom pive koja se od topline dlanova već ugrijala i postala još kiselijom i gorčom. Na televiziji zeleni travnjak, lopta koja vrluda, reflektori i hučanje. Toliko su večeri proveli tako stari i on, zagledani u zeleni četverokut.

Gledali bi bolji nogomet, nogomet koji je dolazio iz boljeg svijeta od njihovog, gledali bi Liverpool, Manchester, Valenciju i Barcelonu. Gledali bi kako lopta po travi teče točno i pravilno baš kao što je i život tamo valjda točan i pravilan. Gledali bi čudesne golove i čudesna slavlja na kakva su zaboravili ovdje, gdje je vrijeme učinilo svoje i ljudima sapralo osmijeh s lica, a nogomet se pretvorio u ružno drveno nabijanje, baš kao i život. Tako bi to bilo svakog utorka i srijede, iz tjedna u tjedan. On i stari gledali bi TV, baš ovako kao sad. Jer, i sad su tako sjedili, sve je izgledalo jednako, ali nije bilo jednako.

 

Sjedili su i gledali presjek posljednjeg kola. Klub je pobijedio Segestu 2:0, golom iz slobodnjaka par minuta prije kraja, i tako izboksao barem kup UEFA. Žele nije otišao na utakmicu. Otac mu je predložio da odu: rekao je kako navijač mora biti uz klub i kad gubi, kako trebaju otići, za inat, u brk onim bijednicima što odu na plac samo kad kolo prije Klub dobije 3:0. Žele ga je pustio neka govori, nije odgovarao, ali ni otišao na utakmicu.

 

Gledali su snimku, a Žele je bio presretan što nije otišao na plac. Sudac je očito navlačio za Klub, svirao je suludi penal koji je pak Sišćanin obranio, a onda im potkraj poklonio prekid iz kojeg je pao drugi gol. Želi je sve to bilo gadljivo, a to novo čuvstvo tjeralo ga je u očaj. Nakon svega što su mu uskratili i što su mu uzeli, nakon što su im svima skupa razjebali grad, poduzeća i život, i to su mi zaprljali i otrovali – najdražu stvar, posrani nogomet.

 

Ali Želu je ponajviše u pojam ubijao stari.

 

Jer, stari se promijenio. I sad je na naslonu imao čašu čiste mineralne vode što nije bila samo časovita neznačajna promjena, nego dio šireg plana koji je uključivao i to da je prestao piti alkohol. „Ako me bacilo pred izazov ka da sam mlad, biću mlad“ govorio je stari staroj, a Žele je mislio da su došla jebena vremena kad starci citiraju Ramba Stallonea. „Bit ću mlad“ u praksi je značilo da se stari počeo ponašati kao idiot. Ujutro je gimnasticirao, nije pio vino, odlazio je rano na peškariju i donosio plavu ribu što u novim okolnostima doduše nije bila samo zdravstveno mudra odluka, nego i novčana nužda. Žele se prepao novog elana koji je držao starog: u tjedan-dva prebojio je kuhinju, popravio zaboravljeni gramofon i dao prajmer i intonak na pasaru, najavljujući kako brod uskoro spušta u more i kako će otad predvečer na ribe. Starog je uhvatilo neko grozničavo muvanje, a Žele nije bio načistu ne bi li mu bilo draže da stari letargično sjedi u kuhinji i kao svi ostali naprosto zdvaja. Valjda je na koncu svejedno – nezaposlene pukne, ili ovako ili onako.

 

Snimka utakmice bližila se kraju kad je na vrata ušla stara. Želi nije promaklo da su se stvari koje su se zbivale u kući odrazile i na nju. Bila je stalno smrknuta posljednjih tjedana, sa starim je bila neobično ljubazna, a iza leđa ga je promatrala sumnjičavo i ispitivački. Kad se obraćala Želi govorila je pak ispod glasa, kao da nešto kriomice šuruju.

Promjena se valjda vidjela na njemu. Stara ju je vidjela, to je bilo očito, budući da ga je proučavala kao rendgenom, sumnjičavo i paranoično. Vrebala ga je tri dana kao lisica kokoš, a onda ščepala jedno jutro kad je stari otišao vani po nekom svojeglavom poslu, a Žele močio Petit Beurre u mlako mlijeko. Pitala ga je da li je čist i pri sebi, nije li valjda na drogi, izgrdila ga je što se ponaša tako kao da ne vidi da ona i s ocem ima dovoljno briga.

 

Ali Želi se za sve to živo frigalo. Nije htio zdvajati sa starim, više ne. To više nije bio njegov film. Na sve je to gledao kao kroz dno debele boce od onog trena kad je trotil što ga je Frik držao u gepeku svog Ritma digao u zrak poslovnicu Globala 102 u Partizanskoj ulici. Uživao je u tom prizoru, onako kako je prije uživao u golovima. Staklo je prštalo na sve strane uz rominjajući zvuk nalik sitnim zvončićima, plamen je suknuo u vedru ljetnu noć i liznuo uz fasadu gutajući tisuće listića, punih i praznih, s parovima španjolskog i mađarskog nogometa, finskog hokeja i američke košarke. Frik i on sjedili su u autu i promatrali obavljen posao, onako kako valjda promatraju meštri od vatrometa. Od te se večeri Želi frigalo što je staroj čudan, što se od starog otuđio, što ih sve skupa puca kriza i što mu govore da je drukčiji. Istina, bio je drukčiji, uvrstio se u one koji nešto poduzmu, a ne sjede samo u fotelji i ne puštaju da im život razjebu, a bez da puste i glasa.

 

Stara je ušla u sobu i s vrata upitala misli li tkogod što večeras jesti. Stari se nije ni pomakao iz fotelje, samo je odvratio kako mora paziti na kile. Žele je jedva dočekao izliku da se odlijepi od nogometa. Ustao je i krenuo prema kuhinji, a iz predsoblja se istog trena začulo dugo i unjkavo zvono. – Telefon za tebe – povikne stara iz hodnika i odloži slušalicu na komodu s ogledalom i pretincima za cipele.

 

Žele uzme slušalicu. Bio je to Bašo. Zvučao je uplašeno.

– Žele, uhapsili su Frika.

– Kad?

– Popodne. Murja mu je došla na kuću.

Znači – dogodilo se, pomisli Žele. Bilo je lakomisleno očekivati drukčije.

– Žele? – Bašo se tresao od straha, to je čovjek mogao jasno čuti.

– Reci.

– To nije zbog one naše stvari, a? Zbog onog kojeg smo pribili?

– Ne, Bašo, nije. Umiri se. Znaš da je Frik u svašta bija upetljan.

To je bila istina. Frika su mogli uhapsiti zbog trave, kakve krvavije kavge, bilo čega. Mogli su ga doista uhititi zbog onog što su svi zajedno učinili Prginu one večeri na stubištu. Onda bi zbilja svi bili u neprilici. Ali Žele je znao da stvari ne stoje tako. Frika su uhapsili zbog nečeg što su skrivili samo Žele i on. I zbog gluposti, propusta, auta koji je u pogrešno vrijeme ostao na pogrešnom mjestu. Frik je to skrivio i za to će plaćati: Bašo je mogao biti spokojan.

– Isto nisam siguran. Počnu li ga ispitivat…

– Bašo, Frik neće ništa reć policiji. Znaš to.

– Istina.

– Ajde, zajebi sve to. Idi sutra na faks i ne paničari.

– Misliš…

– Ne paničari. Uzmi knjige, bubaj i pusti sve to.

 

Bašo je primiren zaklopio telefon. Žele je odložio slušalicu i pošao u kuhinju. Dok je mazao margarin na polubijeli kruh, primijeti da ga majka sumnjičavo gleda. Jamačno je čula kako Baši spominje policiju, pomisli. A onda otkloni tu pomisao: stara ga sumnjičavo gleda cijeli život, otkad je s petnaest počeo izlaziti nakon večere.

 

Kad je namazao fetu, vratio se u dnevnu sobu. Na ekranu se odvijala neka posve druga ligaška utakmica, a Želi se učini da stari nije ni primijetio razliku. „Tko je bio?“ upita ga stari iz fotelje, ali onako kako je obično pitao, tako da nisi imao dojam da ga odgovor zanima.

– Bašo.

– Šta kaže?

– Frik je uhapšen.

Stari je i dalje piljio u televizor.

– Frik uhapšen?

– Da.

– Zna sam da će se to kad-tad dogodit. A i ti si, naravno.

– Istina – reče Žele, ustane i ode u svoju sobu.

 

Legao je na krevet u hlačama i tenisicama i izbrojio do deset. Dok je brojio, smalaksalost koja ga je obuzela popustila je, taman toliko da smogne snage izuti cipele i ugasiti svjetlo.

 

Istina je, stari je bio u pravu. Znao je da će se ovo s Frikom dogoditi. Ali nije mogao misliti da će ga to, jednom kad se desi, tako silno peći.

 

*

Sestra im je na šalteru predala kesu sa stvarima i neugledan obrazac na potpis. On je nažvrljao paraf na papir, a Helena je ušla u jednu od zastrtih niša i presvukla se. Izišla je iz kabine preodjevena, a bolničku pidžamu odbacila u kontejner za praonicu. Točkasta ljetna haljina u koju se presvukla plesala je na pomalo omršavjelu tijelu: bolnička hrana, piletina i povrće na pari, učinili su svoje.

Znao je da je i njega odjenula. On, protetički grudnjak ispunjen plastičnom masom, bio je tamo pod tom haljinom, a Prgin je obuzet nelagodom izbjegavao pogledati mjesto na kojem je morao biti. Umjesto mekog i ovalnog Heleninog tijela na tom se mjestu sad nalazio komad krutine oko kojeg je haljina neprirodno plesala. Pogled na to Prgina je ispunjavao užasom, a nipošto nije želio da Helena to opazi.

Ako to bude jedina posljedica – dobro je, govorio je sam sebi. I bilo je dobro, bar zasad. Helena je ostala bez kilograma svog mesa, ali je bila čista. Nikakve se metastaze nisu nazirale, svi nalazi bili su negativni, a testovi dobri. Kobaltna bomba još će joj par mjeseci bombardirati limfna čvorišta, odlazit će na kontrole godinama, sjedit će na tempiranoj bombi zauvijek, ali unatoč svemu tome smjeli su se nadati da je s ovim bolest svršila.

 

Kad su izišli iz prijemnog odjela, zagrlili su se i poljubili. Prgin ju je zagrlio. Pazio je da ne obujmi ili pritisne mjesto nestalog tkiva, a onda to primijeti i postidi se. Sjeli su u auto, a ona ga je sa suvozačkog sjedala bolje promotrila iščekujući objašnjenje.

 

Bio je, naravno, modar. Oko mu je bilo natečeno, arkada smrskana, a ono što Helena nije mogla vidjeti izgledalo je još gore: pomodrjela leđa i bedra, izgrebana ramena. Pukom srećom nisu mu polomili rebra ni ključnu kost. Klupski doktor je rekao – deset tjedana pauze, za dvanaest na terenu. Upitao ga je što se dogodilo, a Prgin je lagao: „jebiga, saobraćajka“

Heleni nije mogao ponoviti laž, bar ne tu laž. Nakon one saobraćajke druga bi bila previše, bila bi neumjesni cinizam. A što joj je drugo mogao reći, osim toga? Ono što se stvarno dogodilo nikako ne, mogao je samo još i još lagati. To je i učinio.

 

U prebijenim leđima, ramenima i čeljusti krilo se bar zrno dobroga: nije morao do Kluba. Javio se sutradan, obavio liječnički pregled i dobio poštedu do kraja sezone koja se ionako primicala završetku. Nije morao sudjelovati u završnoj agoniji. Nakon finala kupa, Klub je izgubio i naredno gostovanja, u Brodu, sa strašnih 1:4. Umjesto Prgina branio je dečko iz omladinske ekipe i posve se izgubio. U posljednjem kolu Klub je morao kod kuće pobijediti Siščane s barem dva razlike da bi ušao u kup UEFA. Utakmicu je gledalo jedva 2000 ljudi, atmosfera je bila mrtvačka, bez navijanja, a nogomet strašan. Vušković je očito radio sa sucima koji su bezočno natezali za Klub, pa je drugi gol pao iz sumnjivog slobodnjaka šest minuta prije kraja. Prgin je došao na utakmicu, pozdravio se prije početka sa suigračima i tiho iskrao iz lože nakon drugog gola. Nije želio susresti nikog, a ponajmanje Vuškovića.

 

Bio je to njegov jedini posjet stadionu. Klupske je i gradske vijesti saznavao iz novina. Iz novina je tako saznao da je Dusporova kladionica izgorjela, da su je nepoznati počinitelji minirali dok je Duspor bio unutra i češljao knjigovodstvo. U novinama nije pisalo kako je Duspor zahvaćen plamenom izjurio kroz prozorsko staklo, kao ni to da je jedva preživio i da mu je lice ispečeno. Takve potankosti novine obično ne iznesu, njih doznaš na ulici i u kafiću.

U kafiću je doznao i to da su Malom nakon finala otkazali ugovor. Ponudili su mu posudbu u Zadar, a on je odbio, uzeo papire i navodno otišao na Cipar. Prgin bi se povremeno sjetio njegovog lica, zgrčenog u plačnu i bespomoćnu grimasu, kad mu se Plovak izmigoljio na boku i namjestio gol, onaj gol. To lice nije bilo lako zaboraviti.

Cipar, to je bijedna sudbina za Malog, mislio je. Mali je bio juniorski reprezentativac, da je još malo igrao za Klub dospio bi u Bundesligu, možda i Španjolsku. Jednom je zajebo, pred pedeset tisuća ljudi, i sve je otišlo u vodu. A Prginu se smiješila sasvim drukčija sudbina: menadžer ga je tjedan dana nakon prebijanja zvao telefonom, rekao da unatoč saobraćajki Ajax grize i neka počne misliti na Amsterdam. Sjetio se starih Ajaxovih utakmica, Van Bastena, Bergkampa i Davidsa, a pomisao je bila ugodna.

 

Kad su stigli kući, Helena je otišla u kupatilo. Rekla je kako čezne za mirnom kupkom s puno pjene nakon tjedana tuširanja u musavoj kabini. Prgin ju je ostavio na miru jer je znao da želi u miru pregledati svoje ranjeno i iskidano tijelo. Pristavio je kavu, a potom uzeo novine i počeo ih listati, pomno i natraške: od običaja koji je uveo u vrijeme kad je tragao za Nevenkom Balan nije se odvikao.

 

Helena je izišla iz kupaonice. Bila je ogrnuta šlafrokom, ali je pod njim nosila ono. Prgin ponovo zaključi kako je lijepa, možda čak i ljepša ovako umorna, omršavjela i presvučena tankom opnom bolničkog sivila i bijede. Sjela je na kauč nasuprot njemu i ispitivački ga pogledala.

 

– Zašto tebe? Ti si najmanje kriv.

Pogledao ju je panično.

– Nemoj mi prodavat te priče o saobraćajki – nastavi Helena i uzme kavu u ruke.

– Helena…

– Ne laži, molim te. Dida mi je tuka babu, dvadeset osam godina, svakih par dana. Znam kako to izgleda, u detalje.

Otpio je malo kave, ne znajući što bi odgovorio.

– Zašto tebe? Nisi ono moga branit, ono ne. Da su prebili Malog, ajde.

– Gledala si?

– Snimku na pulmologiji, u muškom krilu s frajerima. Pušili su kao Turci. Kažu – šta će, kad već ionako imaju rak pluća.

– Glupost.

– Nisi mi reka. Zašto tebe?

– Helena, molim te. Otkud znam?

– Dobro – odgovori prijekorno, ustane i priđe mu.

Sjela je na naslonjač uz njega. Poljubila ga je iza ušne školjke, a onda mu jezik spretno zavukla u uho. Privio ju je i počeo milovati, lutajući rukama po bedrima, leđima i trbuhu, a izbjegavajući poprsje. Ona mu je ruku zavukla pod majicu, putujući toplim dlanom preko ogrebotina, kontuzija i oteklina, kao da naslijepo istražuje nepoznati pejsaž. Na koncu pređe dlanom preko njegovih pleća i načas zastane.

– Lančić? Di ti je?

– U ormariću. Puka je.

– Ali ga nisi izgubio?

– Ne.

Kao da je sad primirena, sigurna da azbestna baština njenog tasta neće biti potraćena, Helena ga čvršće zagrli i počne razodijevati.

 

*

Čuvar je gurnuo žičana vrata i pustio ga unutra. Žele uđe i osvrne se. S piste se čulo rikanje mlaznog motora. Na asfaltnoj plohi lijeno je ležala cisterna kerozina, a u njenoj sjeni neki su ljudi preživali sendviče. Bilo je podne i bilo je toplo.

– Trebaš se javit Čatlaku – rekao je čuvar kad mu je Žele objasnio tko je i zašto je došao. – U sobu osamnaest, naći ćeš ga.

 

Našao je Čatlaka, ali ne u sobi osamnaest. Iz nje su ga poslali u čajnu kuhinju. A u čajnoj je kuhinji zatekao krupnog, brkatog čovjeka koji se crvenio kao da je u predinfarktnom stanju. Držao je u šaci potić s kavom i žučno debatirao o politici. – Ja sam Čatlak – rekao je debeli. – Ti si onaj mali, šta mu je otac knjigovođa u cimenta? – Žele je potvrdno klimnuo.

– Doša si radi posla? – upita Čatlak.

– Je.

– Dobro. Počinješ odma.

 

Stari nije mogao naći posao. Tražio ga je, prevrtao oglasnike i novine, tragajući za kakvim privatnikom kojem bi vodio knjige. A ako nije mogao uposliti sebe, stari je zato uposlio Želu. Poznavao je nekoga tko je poznavao nekog drugog, a taj je pak poznavao Čatlaka. Čatlak je bio predradnik u tehničkom servisu na aerodromu – a aerodrom je tražio pomoćnog radnika, uvjet srednja škola i vozačka dozvola. Dvije su rečenice bile dovoljno: Žele je radio, ovaj put za stvarno.

Netko bi drugi ostao u Olympiji. Jer lova je na aerodromu bila srednja žalost, lošija od one u kafiću. Posao teži. Do aerodroma je morao putovati tri četvrt sata, a neće dobivati ni karte za derbi. Ali Žele nije više želio nogomet blizu sebe, a posao na aerodromu imao je zlatnu odliku, majku svih prednosti: staž. Dobit će posranu radnu knjižicu, sveščić s kojim kod nas prelaziš u zemlju Oz. Nekakva tajnica ispunit će u njoj prvu rubriku, čitkim i svečanim rukopisom. Kad se to dogodi, Žele će znati da je ušao u svijet onih koji rade, stvarno rade. Kafić to nije bio, a aerodrom jest – posao koji ljudi zovu poslom, koji se upisuje u knjižicu, računa za penziju, a ne rade ga srednjoškolke i studenti na ferijama.

 

Čatlak nije puno mudrovao. – Uzet ću te – rekao je. – Rekli su mi da ti je otac bija pošten čov’k. Dođi sa mnom u hangar priobuć se.

 

Žele je kadrovskoj predao ispeglanu, tek kupljenu radnu knjižicu. Onda je za Čatlakom pošao u garderobu i odjenuo narančasti trliš. Čatlak mu je pokazao vozila: tri rampe za putnike, dizalicu za invalide, vagonete za kovčege i crno-žutog clija na kojem je pisalo follow me. Rekao mu je da napamet naštreba red letenja jer ionako nije predug. Na koncu mu je kazao da se uhvati posla: čarter za Bratislavu leti u 8.50, rekao je, a ima kišu toga za ukrcat.

 

Prvu je smjenu proveo utovarujući prtljagu za Zagreb, Bratislavu, Rim i Prag. S cirkularne trake na vagone, iz vagona u grotlo Airbusa, iz češkog Tupoljeva opet u vagonete, pa s njih na cirkularnu traku. Zelene, sive i crne, male i velike torbe prolazile su mu kroz ruke čitav dan, a u tri je bio umoran kao pas. Sjetio se Olympije i doba kad je spravljao kapučina. Tamo je bilo lakše: ali, Žele je ipak volio što je ovdje, gdje se osjeća kao čovjek. Na kraju smjene Čatlak mu je prišao i u ruke tutnuo šalicu šipkova čaja. – Dobar si ti mali, vidin ja, – rekao je – imam ja za to oko, pripoznan linčine i barabe.

 

Bio je to ponedjeljak. U utorak je bilo isto, samo što je prtljage bilo nešto više jer se poljski čarter vraćao iz Međugorja. U srijedu je Žele završio smjenu, presvukao kombinezon sa stiliziranim zrakoplovom, uhvatio trogirski bus i pošao u zatvor da posjeti Frika. „Šta ima novoga?“ pitat će ga Frik, a jedino što će mu Žele imati za reći bit će dobre vijesti. Dobre za Želu, dakako: što se Frika tiče, dobre vijesti nisu bile na izgledu. Žele se strese: grizla ga je savjest, grizla jer je napredovao, baš kao da čini nešto sebično i nelojalno.

 

Stražar u mrkoj uniformi pravosudne policije poveo je Želu kroz dugi, blistavo oprani hodnik, otključavajući pred njim vrata. Na kraju je hodnika stao i pokazao Želi ulaz u sobu za posjete. Žele je očekivao nešto nalik sobama za posjete na filmu, niz boksova, stjenku od prozirnog pleksiglasa i rupice da se čuje glas. Ova je soba bila drukčija, i rastužujuće banalna. Izgledala je kao školski razred u kojem su klupe prorijeđene i razbacane bez reda, a uz svaku su klupu bile složene dvije sučelice postavljene stolice. Na jednoj od stolica, kao neki preveliki i ukroćeni prvašić, sjedio je Frik. Pozdravio ga je smiješkom, sjetno i prijazno, a svakako bez ljutnje.

 

Sa dvije uvjetne kazne i desetak noći provedenih u pritvoru Frik je bio veteran bezakonja, ona vrsta ljudi za koje se prostodušno kaže da su skrenuli s puta. Žele je to znao, ali se svejedno stresao od jeze kad ga je vidio. Preodgajališta, uvjetne, pritvori poslije pijanih izgreda – sve je to bilo luk i voda. Ovo je bio pravi zatvor, konačna luka kojoj je težio čitav Frikov dotadašnji život.

A stvari su izgledale grdo. Odvjetnik nije zvučao optimistično. Frikov je auto izgorio pred Dusporovom kladionicom. Policija je auto identificirala u tren, a Frik i on na to nisu računali. Duspor će preživjeti, rekao je odvjetnik, ali kao da i neće. Za Frika bi bolje bilo da kladioničarevo izobličeno lice mediji i suci nikad ne vide. Optužnica će glasiti „pokušaj ubojstva“, a odvjetnik je Frika savjetovao da se brani šutnjom. Žele je zapanjen prigovorio da je optužnica ludost. Rekao je kako nije bilo namjere. Pobunio se i tvrdio da je Duspor tek pukim slučajem bio u dućanu. Odvjetnik mu je odgovorio „dajte, ne budite smiješni!“.

 

Frikov je život bio dugo putovanje prema ovom mjestu. Žele je to znao, ali ga je peklo što će nakon svih potezanja noža, posjeda kanabisa i švercanih cigareta u štivi za rasute terete, Frik završiti u tamnici za nešto što nije skrivio on, nego više i prije sam Žele.

 

Jer, Frik je ovdje bio umjesto njega. Žele je bio taj koji mu je rekao kako posao nisu dovršili. Žele mu je ubacio bubu u uho, rekao „neću da plati samo Prgin“, ne kazavši mu da je autor te rečenice upravo Prgin sam. Žele je bio taj koji je osjećao krivnju i dug prema čovjeku kojeg je prebio, a potom s njim popio stock, vlahovac ili koji već vrag. Da bi izravnao taj dug, trebao je Frika, a Frik sada to plaća.

 

Postojao je, doduše, u cijeloj stvari i Frikov kreativni doprinos. Žele je vjerovao da će na Duspora i Vuškovića šakama, onako kako su išli na Prgina. Mislio je da će jednog pa drugog sačekati u haustoru, odvrnuti žarulju i raspaliti po glavi. „Ne budi blesav, šaketanje je za dicu“ rekao je Frik na to, „treba ih tuć di ih boli, tako da gube novce“. Žele ga je pitao kako, a Frik je rekao tajnu riječ: trotil. Trotil, to je bila blažena stvar. Može ti pasti iz ruke, možeš ga baciti u vatru, gnječiti i rezati, a on će biti tup i otporan kao vosak, sapun ili slonovača. Podbodeš ga malo sporogorećim štapinom, puknut će i napraviti rusvaj. Trotil, međutim, ne rabe mineri, ne koristi ga građevinarstvo ni ilegalni ribolovci. Trotil ima samo vojska, ali to za Frika nije bio problem, ne dok ima brata kriminalca, ratnog heroja koji poznaje pola Lore i sve pisare po domobranskim skladištima.

Zajebali su nas, izvukli nam lovu za karte, ukrali kup, mislio je Žele, i tako rekao Friku. Što je još gore, učinit će to drugi put. Činit će takve stvari kad ih je god volja, a ti nikad nećeš znati kada, nikad nećeš biti siguran koja je namještena, mogla bi to biti svaka iduća, može to biti i ona poslije koje se najviše veseliš pobjedi. „Zato ih treba razjebat“ rekao je Frik i strpao tri pakiranja trotila u prtljažnik ritma. Duspor je trebao prvi osjetiti. Ne na koži: na imovini, na novčaniku.

 

Ali, osjetio je na koži, doslovno, ispečenoj. Frik i Žele raznijeli su centralnu ispostavu Globala 102 u Partizanskoj ulici, u tri i pol u noći, plastičnim eksplozivom zalijepljenim za klima uređaj uz vrata. Nisu znali da će Duspor biti unutra zajedno s tjelohraniteljem i knjigovođom, da će cuclati jeftini viski i pregledavati knjigovodstvo za prethodni mjesec. Kladionica je eksplodirala usred tihe noći, ljudi su Želi poslije pričali kako su listići za klađenje lepršali preko zaljeva, sve tamo do Meja i Ježinca, a da se prasak čuo do Konjskog i Dicma, i iza.

A sada je Frik bio unutra, iza žice. A Žele ga posjećuje s glupim paketićem, narančama i kutijom keksa, s dobrom viješću o novom poslu i lošim vijestima od posranog odvjetnika.

 

Svega što se dogodilo te noći Žele se sjećao reljefno, kristalno i precizno, baš kao da je bio u nekom alternativnom stanju koje nije pijanstvo, već upravo suprotno, posebna budnost. Sjećao se savršeno sebe i Frika kako sjede u automobilu uguranom između dvije murve u drvoredu. Vidio je u mislima ulicu loše osvijetljenu i mirnu. Čekali su da se prolaznici prorijede. Stambene zgrade postupno je osvajala tama, a u čitavoj je ulici kao drska provokacija na koncu svijetlio samo jedan izlog, okupan neonskom reklamom. Poslovnica Globala 102 čekala je ono što joj se sprema.

Posao je obavio Frik. Sve je učinio u tren oka: prešao ulicu, selotejpom nalijepio eksploziv, utisnuo štapin, pripalio ga i povukao se u sjenu drvoreda. Kad se vratio, Žele je upitao da li da bježe. „Šta ti je, oću gledat. To je glavni gušt“ rekao je Frik, a za nekoliko sekundi Žele će razumjeti i zašto.

 

Za nekoliko sekundi Žele je bio preobraćen. Uvidio je da je najveći gušt čuti prasak, vidjeti kako plastični eksploziv uz bljesak raznosi staklo, papir, metalne djeliće i krhotine. Naplatiti ološu, učiniti to kad ne očekuju i odmaknuti se da dobro vidiš svoje djelo: to je za Želu bio novi osjećaj, osjećaj punog, obavljenog posla.

 

Buktinja je obasjala cijelu ulicu, murve, Frikov auto i njihova lica. Onda je sjaj oslabio, a iz dućana se vidjelo tek treperenje plamena koji guta dokumente, listiće, sve to knjigovodstvo prijevara. Po cijeloj su ulici počele padati krhotine stakla, nježno i gusto kao da netko prebire po ksilofonu. Alarmi automobila zatulili su nesinkronizirano. Znali su da će tresak i auto sirene brzo privući prvo stanare, potom i policiju. Bio je trenutak za bijeg.

A onda je sve krenulo krivo.

 

Stražar je pomno pregledao paketić s keksima i narančama, tražeći travu ili piz heroina. Kad je dobro ispipao paketić, predao ga je Friku. Frik ga uzme i klimne Želi sporazumno glavom.

 

– Znači, upalila je veza – rekao je kad mu je Žele priopćio novosti. Nije se doimao ogorčen ili ljut.

– Je.

– Aerodrom. To je dobro.

– Je, dobro. Posao je – ponovi Žele. Htio je Frika upitati bilo što sućutno i prijazno, ali se nije domislio ničemu.

– Priča san ti s advokatom – reče napokon. Jebiga, pomislio je, tvrd orah treba razbiti.

– Kretenčina.

Žele klimne potvrdno: – Tako se i meni čini.

– Zajeb je bija auto.

– Je, to je bija zajeb.

 

I bio je. Ali ne samo auto: sve je odjednom krenulo krivo.

Žele je to shvatio tren nakon eksplozije.

Ugledao je prvu ljudsku figuru kako se zahvaćena vatrom baca kroz staklo na nogostup – poslije će doznati da je to bio Dusporov knjigovođa. Idući je iz vatre istrčao Duspor. Bio je težak i pretio, sapleo se o prevrnutu stolicu i pao, zagnjurio se licem u vatru. Posljednji je iz ognja istrčao tjelohranitelj. Frik je već uspaničen startao motor i krenuo niz ulicu kad je bodyguard, bez razmišljanja ili upozorenja, zapucao.

Žele je kasnije razmišljao što bi bilo da su otišli čim su zapalili fitilj, kako bi svatko učinio. Ali nisu. Ostali su na mjestu paleža, tjelohranitelj ih je vidio i zapucao za njima. Dvaput je promašio, a onda trećim metkom pogodio. Nikog od njih: pogodio je auto kroz stražnje staklo, metak je prošao između Žele i Frika, i proletio kroz vjetrobran. Oba su se stakla smrskala u sitne komadiće, Frik je načas izgubio prisebnost, a ritmo se bokom zabio u zid, tri kućna broja ispod kladionice.

Dok je tjelohranitelj vikao kao lud i pucao bez previše gledanja, Žele i Frik izmigoljili su se iz fiata. Žele ga je potezao da što brže pobjegnu, ali Friku je mozak još radio. „Prepoznat će auto, prepoznat će auto“ ponavljao je kao automat, a Žele ga je i dalje povlačio gonjen višim nagonom – strahom. Na koncu je Frikov auto eksplodirao. Žele je prvo mislio da je to grunuo trotil u prtljažniku, ali ga je Frik uvjeravao da trotil ne gori. Kako god bilo, fiat je planuo, a ulicu su opet poškropili stakleni i metalni dijelovi, baš kao umjetna kiša. „Neće ga prepoznat“ zaderao se Žele „ništa nije ostalo od njega“, a Frikov je otpor nakon toga popustio. Žele ga je odvukao – i prevario. Auto su prepoznali, u kiši čestica na Partizansku su ulicu pale registarske pločice i blatobran s brojem šasije. Do Frika su došli da nisu mogli lakše.

 

– Onaj tvoj… advokat, kaže da će te tužit za ubojstvo.

Frik potvrdno klimne.

– Zašto im ne rečeš da smo tili samo napravit štetu?

– Ko će mi virovat?

– Ja ću reć.

Frik odmahne rukom. – I završit na ovu stranu stola. A zašto?

– Povirovat će budu li znali zašto. Ako budu znali zašto smo udrili po Dusporu, sve će se okrenit.

– Ako to saznaju, ti ćeš najebat. Ako to saznaju, saznat će da smo mi prebili Prgina. To znači da će najebat Bašo, i drugi.

– Ovisi.

– Ne ovisi, Žele. Meni nemoš pomoć. Drži se dalje.

– To nije fer.

Frik se nasmije, kao da je čuo nešto neopisivo glupo.

– Fer! Zajebi te priče. Isti je kurac, kako ne razumiš.

– Neka dovedu Prgina pred sud. Neka prizna, u kurac šminkerski.

– Žele…

– Čovječe, nalipili ti ubojstvo. Ej!

– Žele, znaš me. Ovo bi se dogodilo kad tad.

– Ne smiš tako govorit.

– Ali znaš da je istina. Oni misle da san radija za mafiju, oće izvuć pokajanje, ta sranja. Da nismo mi makli Duspora, neko bi drugi, ima ga na piku pola grada. A ja bi najeba za štagod drugo, za drogu, duvan. Ovo nije tvoja igra, Žele. Ovde si ti gost, nama je ovo domaći teren.

– I – šta onda? Jesi ti normalan? Dobit ćeš deset godina…

Frik najednom ustane, kao da želi prekinuti besplodnu raspravu. – Žele, ajde doma – reče i pogledom potraži stražara. – Čuja si me, ajde doma. I čuvaj posao, sad kad ga imaš.

 

Stražar im pristupi i uhvati Frika pod ruku. Frik je disciplinirano ustao i krenuo k izlazu. Prije nego što je zašao u hodnik, okrenuo se još jednom k Želi, ali nije rekao ništa, niti mu mahnuo. Žele je još časak ostao na mjestu, kao da misli da će se Frik možda vratiti, a onda se uputio k izlazu.

 

Dugo je hodao do autobusne stanice. Oko njega se pružao podivljali istočni Split, grad betonskih kubusa građenih bez dozvole, zguranih pojata od bloketa iz kojih strše armature i satelitske antene. Hodao je po šljunčanom nasipu koji je trebao glumiti nogostup, uzmičući pred svakim automobilom koji bi prošao i uzvitlao prašinu. Svi uvijek tamburaju o moru, palmama i lavandi, mislio je, a to je sranje. Jedino lavande ima uokolo, raste posivjela od cementne prašine u svakoj grabi i iz svake odbačene gume. A priče o suncu i moru goli su kurac: ispred sebe vidio je dizalice Sjeverne luke, gdje je voda boje Coca-Cole, a smrdi kao amonijak. Da se okrenuo, iza sebe bi vidio smetlište nasuto zemljom koje je toliko naraslo da izgleda kao krater iz „Bliskih susreta treće vrste“ – samo što onaj krater nisu opsjedali galebovi, a bura nije s njega raznosila najlon kese i novinski papir, razbacujući ga kilometrima uokolo po tuđim okućnicama, tiramolima i okopanom kupusu. Jebeš kanconijere, murtilu i kalete, ovaj je svijet bio realnost, njegova i Frikova.

Mislio je tako dok se ukrcavao u autobus broj dva koji ga je vodio u centar. Odjednom su ga shrvale sve one glupe misli o smislu života i zašto i čemu sve to, one koje se obično svale pubertetlijama na pleća kad previše čitaju Hessea i Salingera. To što je vidio, to je bila realnost. Frik neće umaći robiji i ćeliji i ručku s plastičnom vilicom. On neće pobjeći od vidokruga dizalica i od mora koje vonja na sulforne spojeve. Prgin će pobjeći: modar i pretučen, ali hoće.

 

A povukao je okidač. Rekao je „nije fer da platim samo ja“ i „izvuć’ će se, a više su krivi“, i to je zvučalo razumno. Zvučao je kao čovjek u redu, netko s kim bi mogao izići petkom van ili ga pozvati da u dvoru pečete ribu. Popili su skupa vlahovac ili kojevećkurac kao da su najbolji frendovi, on i Žele, krvnik i žrtva. Povukao je okidač jednom rečenicom, lako kako već riječi izlete iz usta. Te su riječi u grudi pogodile Frika.

 

Harmonika vrata su se rastvorila. Žele primijeti da je već u kvartu, i iskoči iz busa.

Sjeti se nanovo Frika, velikog čovjeka kako sjedi u onaj maloj klupici. Sjeti se kako je gomilom riječi, sitnih, glupih, popločao put da Frik tamo dospije. Osjećao se grozno.

A Frik je bio pomiren. Nije se ljutio ni zdvajao – bio je pomiren. Želu je to ubilo više od svega.

 

*

Ušao je u Frikovo stubište, osluhnuo nema li na stepenicama koga, a onda se, umjesto gore prema liftu, zaputio stubama nadolje.

Nije htio da ga vide. Jer, ma tko god bi ga vidio pomislio bi da je narkoman koji traži pogodno mjesto da se ufura na miru.

Otvorio je željezna vrata i razgrnuo sitnu paučinu koja ga je bockala po licu. Žarulja je gorjela, što je značilo da je čovjek kojeg traži bio tu. Žele je zakoračio je u prostoriju i istom začuo glas Frikovog brata. – Tu sam, dođi ovamo – rekao je zapovjedno. Žele se osvrne za glasom: dopirao je iz jednog od kamarina, drvenog pregratka osvijetljenog žaruljom navijenom na kabel. Žele ohrabren uđe.

Pod mršavom žućkastom svjetlošću razgledao je Frikov podrum, mjesto na kojem je proveo djetinjstvo.

 

Posljednji je put tu bio u šestom osnovne. Ipak, sjećao se svakog detalja: otpale žbuke pod prozorom, grubog cementnog poda, niza kamarina s metalnim vratima, odjeljaka u kojima su stanari držali bicikle, božićne ukrase, pokvarene gramofone i odbačene igračke.

U ta se vremena u podrumu moglo sve. Grubi cementi pod bio je dovoljno hrapav da si na njemu mogao igrati franje, a opet dovoljno ravan da su, na rijetke petke kad bi ih imali, u podrum unosili stol i montirali mrežicu za stolni tenis. Frikov je podrum bio za Želu kao špilja s blagom: zavlačio bi nos među rešetke kamarina i zurio u polumrakom skrivene gomile krame, baš kao da hoće nanjušiti i ispipati tuđe živote, doznati tko je što odbacio zato da bi saznao tko ti ljudi stvarno jesu. Kasnije, kad su svladali provalničku praksu, kamarine bi otvarali, njušili dječje medvjediće, razgledavali prašnjave katodne cijevi i krali božićne ukrase, antenske cijevi, letvice ili elektrode. Kad su se dovukli do onih godina kad misliš da si odrastao, u podrumu su upražnjavali svoje odrasle hobije, demontirali bicikle, uspoređivali baline za karet, pušili mentol cigarete i sjedili satima pričajući o košarci ili curama iz razreda. Bilo bi ih pet-šest, sve adolescenti iz dva susjedna nebodera. Drugi su se razišli kojekuda po svijetu, ostali su Frik i on, a sada, nakon svega, samo on.

Čar podruma pokvario je rat. Kad su počela bombardiranja, podrum je najednom trebao svima i više nije bio samo njihov. Savjesniji stanari ispraznili su kamarine, kućni je savjet suterenska okna pokrio vrećama s pijeskom, a u kut smjestio priručni bidon s pitkom vodom i malom špinom. Civilna zaštita potom je donijela deke i duge klupice, slične onima koje u školskim gimnastičkim dvoranama služe da bi se obuvale tenisice. Kad su zatulile prve sirene čitav se Frikov neboder spustio u podrum, a njihovo je kraljevstvo nestalo. U podrum su se u ta vremena donosili svježe ispečene kolači, tamo se igralo karte i šah, a ponajviše slušalo radio obješen o cijev centralnog grijanja. Onda je prošla 1991. pa 92., podrum je opet opustio, ali Žele i Frik više nisu bili djeca i podrum im više nije trebao.

 

Bilo je to upravo dirljivo. Koliko se samo stvari vani dogodilo, a ovdje ni jedna jedina. Tamo vani propadale su i nastajale države, svjetovi su se rušili i gradili nanovo, a podrum je bio isti. Okna koja su gledala na nogostup, željezna rešetkasta vrata i cementni pod nisu se baš nimalo promijenili. Puno prašine pretvorilo se u još više prašine, pauci su bili drugi ali paučina ista. Žele pomisli kako su samo zabačene, stare i zapuštene stvari imune na vrijeme koja nagriza dobre i nove.

U Frikovom je podrumu posljednji put bio 1993., onog jutra kad je vidio Frikovog brata i neznance kako mlate četvrtog tipa, lisicama vezanog za cijevi toplane. Cijevi o koje je bio vezan zlosretni cinkaroš još su bile tu, iste, samo se još više boje s njih oljuštilo. Želi se čak činilo da nazire mrljice krvi u vlažnoj podrumskoj žbuci, tamo na mjestu gdje su Frikov brat i neznanci kažnjavali tko zna kakav prijestup ili izdaju. Pobjegao je toga dana iz podruma glavom bez obzira i više nikad nije ušao u njega. Frikovog je pak brata trajno zaobilazio, čak i kasnije, u vremena kad se ovaj iz Oluje vratio kao heroj, a ubrzo nakon njega i glasine o kanisteru i šibicama.

 

Frikov se podrum sad opet vratio u njegov život, a isto tako i Frikov brat, baš kao da su u pupčanoj vezi. Spustio se ovdje u suteren koji je deset godina zaobilazio da pronađe Frikovog brata i razgovara sa njim. Znao je da će ga naći u podrumu: Frikovog brata još je pomalo ložila mehanika, u pauzi između šaketanja i iznuda lickao je neki stari motor, crni BMW koji je izgledao silno vojnički i švapski, baš kako je Frikovu bratu i pristajalo. I sad se bavio njime. Svoj je kamarin rasvijetlio lampom na produžnom kabelu, pod je pokrio kožnom prostirkom flekavom od strojnog ulja, a alat je pobacao na pod kao snoplje. Žele ni uz najbolju volju nije uspio shvatiti što to Frikov brat zapravo radi. Ovaj je pročitao njegov upitni pogled i pokazao mu komad navoja na ispruženom dlanu. – Mašćajem vidu – rekao je.

– Sad sam iz zatvora – reče Žele bez okolišanja. Frikov brat obzirno klimne i sjedne uz zid.

– Nije baš dobro – opet reče Žele.

– Znam.

– Jebeno. Priča sam i s advokatom.

– Kretenčina.

Žele se nije dao smesti. – Znaš za šta ga tuže? Pokušaj umorstva.

– Reka mi je.

– Advokat govori da su mu zapaprili da ga stisnu. Vjeruju da je to bio mafijaši obračun. Oće da bude pokajnik, da otkuca. Ako ne, onda…

– Znam šta onda.

– On ne može otkucat ništa. Nije radio za nikoga, za nikakvu mafiju.

Na licu Frikovog brata zaigrao je tračak podsmijeha: – Naravno da nije.

– Bija je sa mnom. Tu večer, bija je sa mnom.

– Znam.

– Ja sam sve to smislija.

– I sad misliš da si kriv.

Žele ne odgovori ništa, samo pogne glavu.

– Duspor se gadno zamirija nekima u politici – reče Frikov brat i počne skupljati pobacani alat. – Svi vjeruju da je bomba naručena. Svi: policija, ekipa po gradu, Duspor. A prava je istina, umjesto svega toga – ti.

– Namistili su utakmicu, finale kupa. Prgin i Duspor. Zato smo to napravili.

– Znam.

– Znaš? Frik ti je reka?

– Zna sam od početka, Žele. Cili je grad zna, samo vi ne.

 

Prikupio je alat i odvio žarulju s kabela. Kamarin je utonuo u mrak, a jedino svjetlo opet je dopiralo od žmirkave i žućkaste glavne rasvjete. – Koja ste vi dica – promrmlja Frikov brat, a Žele osjeti kako mu obrazi bride od poniženja, kao nekad kad bi bio dijete i kad bi ga netko stariji posramio.

– Dica ste, baš to – progovori opet Frikov brat. – A sičaš se šta san ti govorija ono jutro, kad si doša donit rakete? Reka sam ti „mene ti to više ne loži“, „to su ti neke druge igre“. Baš nisi tija slušat.

– Kako to ne razumiš!? Uzeli su nan ono šta nam je najdraže i šporkali.

– Ništa oni nisu šporkali, idiote jedan. To ti i govorim. Bilo je šporko, cilo vrime. Čuja si dvi rečenice razgovora i sad bi tija da svijet stane. To šta si čuja je ništa. To su radili prije, rade i radit će. Svatko je zna da je finale prodano osim dvadeset iljada glumaca šta se namaškaraju i idu tamo urlikat. Žele, i ja sam bio ono šta ste vi. Ložilo me, dobro je bilo, sad se veselim kad se sitim. Ali tu ti nema sredine. Ili ti se zgadi i odustaneš, ili zaključiš da ti je nogomet važniji, pa dalje briješ, žestiš se, praviš se da sva ta šporkica ne postoji, ne želiš čut za nju, okreneš glavu. Nema ti sredine. Nema ti tu popravljanja svijeta.

– Friku se mora pomoć.

– Znam.

– Problem je šta mi njegov advokat ne viruje. Govori da je besmisleno da svjedočim, da mi nitko ne bi povirova.

– Vjerojatno je u pravu.

– Onaj tko može pomoć je Prgin.

– Za zahvalu šta ste ga napucali? Kad se sad sitim koji ste idioti…

– Slušaj me! On će to učinit.

– Zašto?

– On je drukčiji! Vjeruj mi, priča sam s njim. Ako on reče istinu, znat će se motiv. Nema više mafije, zločinačke organizacije, pokajnika. Izvuć’ će se s napadom na imovinu, dvije godine uvrh glave, za jednu je vani…

– Ali će Prgin morat priznat da je pustio gol. Je li ti znaš šta će to bit? Nebesa će se srušit.

– Učinit će to. Grize ga šta je napravija.

– Pojest će ga, Žele. Klubovi, novine, nogometni savez, politika – slistit će ga. Šta ti je, znaš li šta je to? Sve bi maske pale.

– Vridi probat.

Frikov brat otvori vrata podruma, pusti Želu da iziđe prvi i ugasi za njim svjetlo. – Jebi ga, šta ću ti govorit. On je meni brat, neću te ja odgovarat da se žrtvuješ za njega.

 

Iz stubišta su izišli van, a Želu već sviklog na podrumski polumrak zaslijepilo je sunce. Mahnuo je na pozdrav Frikovom bratu, a ovaj je samo stajao na mjestu i proučavao ga.

– Šta je? – upita Žele.

– Ništa.

– Šta gledaš?

– Gledam tebe. I mislim se. Mislim kako je Daliboru bar nešto dobro: da ima frenda ka šta si ti.

Žele ne odgovori ništa. Najednom ga preplavi nekakav uzvišeni sentiš, onakvo osjećanje kakvo u filmu obično prate gudači, a junacima kosu mrsi vjetar. Obuzet tugaljivim patosom, sjeti se kako odavno nije čuo da Frika netko zove Dalibor, još od vremena kad bi ga pokojna mater dozivala s prozora, a njih bi dvojica igrali franje iza grma, klečući na koljenima u mekoj zemlji.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.