Minuta 88 | Jurica Pavičić

2: KAO DA SI BIO NA MARSU

 

Telefon je zazvonio nametljivo i glasno.

Žele se prene iz sna i otvori oči. Koso jutarnje sunce prodiralo je kroz škure zasljepljući ga. Sjedne uz rub kreveta i provjeri koliko je sati. Bilo je devet i kvarat. Telefon u hodniku prestao je zvoniti.

Skupio je snagu, odjenuo se i zaputio u kuhinju. Staraca nije bilo – odavno su bili na poslu. Otvorio je kredencu i uzeo kutiju keksa i kruh umotan u plastičnu vrećicu. Iz frižidera je uzeo jogurt i topljeni sir i sve to skupa posložio na stol, a onda zaključio kako ga jelo odbija.

Sjedio je na kuhinjskoj stolici i pogledom prešao preko sobe, kao da je gleda prvi put. Staraca nije bilo, ali opet su i bili tu, tu su bili njihovi tragovi, stvari i mirisi. Prazna čaša bijele bevande na rukohvatu naslonjača, gdje ju je sinoć stari ostavio kad je pošao na počinak. Zimska vesta na vješalici u hodniku, gdje je stara uvijek drži. Tablete za tlak kod sudopera, neispravljene pučkoškolske zadaćnice na stoliću ispred televizora – sve diskretni tragovi njegovog i njenog prisustva. Žele se najednom osjeti potišteno. Poželio je imati nekakva četiri zida u kojima bi bilo utisnuto nešto njegovo, nataloženo godinama, kao što su u ovaj posrani soliterski stan utisnuli njegovi kroz tri desetljeća socijalističkog stambenog odnosa.

 

Ustane i ode do telefona. Pritisne tipku za preslušavanje poruka i začu očev glas. Stari je zvao iz alatnice, pa si ga od buke jedva razumio.

„Žele, ustani, važno je“, kazivao je očev nasnimljeni glas, „naša sam ti posao“.

Zivkam te cijelo jutro zbog tvog posla, a ti spavaš kao krmak, rekao bi Želi netko drugi. Spavaš do deset, kao parazit. Netko bi drugi Želi tako prigovarao i bio u pravu. Ali ne i stari: stari nikad Želi nije prigovarao ništa. Samo što se Žele zbog toga nije osjećao bolje: stidio se što spava do deset, stidio se što je bez posla i zato je mrzio ovakva jutra.

 

Mrzio je jutra kad bi se probudio – katkad nakon večernjeg ruženja – i zatekao kuću pustu, ali punu opominjućih tragova njih dvoje. Svaki ga je predmet opominjao da mu u to vrijeme tu nije mjesto, kao što nije ni jednom dostojnom čeljadetu jer dostojni ljudi u to doba rade. Žele nije više bio učenik. Nije još studirao, a nije znao ni hoće li. Nije ni radio, bar ne još. Bio je od onih koji su sami u devet ujutro čučali u praznoj kući. Zdvojno ustane, sad već sasvim siguran da neće do kraja pojesti jogurt, kruh i topljeni sir.

 

Nije si mogao pomoći. To je bila olakotna okolnost – pomisli Žele – bude li mu itko sudio zbog parazitizma. Nitko mu neće moći prigovoriti da nije pokušao, da mu je ovako odgovaralo. Tražio je poslove, nalazio ih i gubio. Našao bi ih koji put on, koji put stari. Bilo je boljih i gorih, ali ni jedan nije bio pravi, onakav posao kakav ljudi zovu poslom pa za sebe kažu „ja sam poštar“ ili „ja sam strojar“. Takav posao još nije radio. Dao Bog da mu je takav posao našao stari, kad već uzbuđen zove rano ujutro.

Nakon što je skrahirao na prijemnom ispitu za brodogradnju, Žele se najednom našao nigdje: ni student, ni učenik, ni zaposlen. Drugo jutro nakon rezultata prijemnog stari mu je rekao kako nema više socijalizma i kako kroz ovu godinu koju će odsjediti u kući mora zarađivati – „kao Amerikanac“, tako je rekao. Rekao je i to da će u tom slučaju više cijeniti fakultet koji upiše.

Želi se želja za fakultetom topila: nije sebe mogao zamisliti u amfiteatru brodogradnje kako sluša matematiku jedan i hidrodinamiku, a još manje kako poput oca ustaje s budilicom i ide u tvornicu koja grca u dugovima. A opet, nije se mogao zamisliti kako punu godinu dana čuči ovako u kući, posljednji ustaje kad su svi već izišli i kopa po kredenci tražeći jogurt i kekse. Rad i vlastita lova činili su mu se kao pustolovna inicijacija među odrasle. Stoga se uhvatio očeva prijedloga i odlučio tražiti posao.

 

U ovih je deset mjeseci vidio da u radu nema ništa pustolovno, a da je vlastite love uvijek premalo. Neko je vrijeme pomagao susjedu, serviseru kafe-aparata. Tri je tjedna razvozio pizze na kričavožutoj vespi i to mu se sviđalo, ali su njega i još jednog frajera otpustili jer nije bilo dovoljno prometa. Na koncu mu je otac preko zemljačkih omiških veza našao posao kod pjeskara. Tamo je bilo gadno. Dok bi u dnu vlažne štive čekao da kapo upaljačem zapali kudjelju i pripali teštakalda-motor prastare dizalice, Žele je shvatio da amfiteatar brodogradnje i nije tako loša stvar. Potkošulja mu je stalno bila mokra, noću je kašljao, a nije imao ni volje izlaziti navečer. Jednog je jutra na ukrcajnu rivu parkirao šleper dvanaestotonac imotske registracije. Bio je sam jer je jedan Omišanin imao anginu, a drugi polagao vozački. Imoćanin je trebao devetnaest kubika za neku obiteljsku kuću u Smiljevu.

 

Žele ih je utovario i nakon završetka smjene dao otkaz. Kad je došao kući, rekao je s vrata „stari, više ne mogu, dao sam otkaz“ a stari je rekao da ga ionako više nije mogao slušati kako kašlje.

 

Stari je Želinu nezaposlenost primao tolerantno, po svoju. Mater ne. Proricala mu je propast, navodila slučajeve besposličara koji su desetljeća tratili bez danog ispita i zarađene lipe. Sipala je tako imena parazita, propalica i danguba, a Želi je napamet pao Bašo, veliki student, koji će jamačno ući u neku od budućih sličnih priča. Bašo, veliki ekonomist koji je na ekonomiji dosad položio engleski i tjelesni.

Žele na koncu zaključi da ne može gladovati cijelo jutro. Iskapi jogurt, utrpa komad kruha u usta i stane navlačiti tenisice. U taj čas zazvoni telefon.

Stari je opet zvao iz alatnice. Iza se čuo rad stroja, smijeh i psovanje.

– Reci.

– Imam posao za tebe.

– Kakav?

– Konobarski.

Žele opet ne odgovori ništa.

– Šta ćeš. Bit će ti ka i drugima.

Žele je još zakratko šutio, a onda u sebi promrmlja „nek ide u kurac“, uzme papir i olovku i zavikne u slušalicu: – Kad mogu početi?

Napisao je ime, adresu i lokal, spustio slušalicu i osjetio smjesu olakšanja i tupog gnjeva.

 

*

Helena je još spavala kad je Prgin otišao po novine, kavu i kruh. Skuhao je dvije turske kave i položio ih na stolić. Odložio je sportske novine, uzeo u ruke obične i počeo pomno pretraživati osmrtnice.

Tražio je ženu od četrdeset i dvije godine, poginulu u prometu, sa šireg područja Splita. Pretpostavljao je kako će osmrtnica biti sročena: „tragično i iznenada preminula”, to je obično šifra za infarkt ili prometni udes. Godine života će pisati. Pisat će dakako i ime, pa će ga tako saznati. Nadao se da će osmrtnica imati i sliku.

Nije međutim našao ništa. Samo tri starice i jedno dijete koje ga je s fotografije gledalo začuđenim očima. Nije bilo „tragično i iznenada preminulih“, nije bilo četrdesetgodišnjakinja. Prgin zaključi da je prerano: tu je ženu oborio preksinoć usred noći, osmrtnica će u novinama biti sutra, možda tek prekosutra, ovisno o tome kad je zakazan sprovod.

 

Miris kave probudio je Helenu. Sneno se protegnula po krevetu, a on joj nježno pogladi kosu i upita je hoće li kavu. Ona klimne potvrdno.

Ostavio je na stoliću Sportske novosti, a Novo doba s osmrtnicama strpa pod stol. Prinio je šalicu vruće kave ležaju i nježno je gledao. Uvijek je bio takav prema Heleni, brižan i nježan, možda i zato jer se bojao da je ne izgubi.

 

Ne samo otkad je doznao da je bolesna. Oduvijek se bojao da ne izgubi Helenu, od prvog dana i to zato jer je bio siguran da je ne zaslužuje. Doduše, sad je bio bogat, imali su stan na Mejama, a slika mu je u novinama izlazila na tri stupca. Mogao bi izlaziti s nekom od onih dugonogih s kojima nogometaši izlaze. Ali nije uvijek bilo tako. Nije bilo tako kad je upoznao Helenu. Tad je bio mlađi senior na posudbi u Metkoviću, činilo se da od njegove karijere neće biti ništa, da će u vrh glave profesionalno zaigrati u Singapuru, Izraelu ili slično. Prgin je bio radničko dijete, otac mu je ostavio kožu i pluća u azbestani, a mater dijelila čaj i kompot u studentskoj menzi. Helena je bila drukčija, obrazovana, studirala je i bila starija od njega. Uvijek je vjerovao da je ne zaslužuje, a to se jedva promijenilo. Dvoetažni stan i mramorno stubište s parlafonom nisu mogli promijeniti taj osjećaj.

 

Helena je otpila gutljaj kave i pogledala ga.

– Znači, auto je totalka?

Prgin potvrdi.

– Kako se to dogodilo? Pio si?

– Malo.

– Pio si. Ubila bih te, mogao si poginut.

„Da ti samo znaš kako se to dogodilo“ pomisli Prgin, ali ne reče ništa. Helena nije smjela znati za ženu u crvenom, bicikl i lažirani izvještaj. Nju bi to ubilo, pogotovo sad, bolesnu.

 

– Kako si? – upita i pređe joj dlanom po zapešću.

– Dobro – odgovori ona mazno.

– Bojiš li se?

– Šta bude, bit će – odgovori ona – kako meni, tako i drugima. Operiraju ih na desetke, svaki dan.

To je bilo točno. Operacija je bila bezazlena, skidanje dojke. Ono poslije bilo je neizvjesno i strašno. Čekati hoće li se tumor proširiti, hoće li se razviti metastaza, odlaziti na tromjesečne pretrage s tempiranom bombom koja putuje žiljem, krvotokom, limfom. Poslije operacije slijedi zračenje, kemoterapija, isprobavanje uložaka, grudnjaka s umjetnom sisom. Sve će to morati proći, zajedno. Zato ne smije završiti u Premanturi. I zato mora šutjeti.

 

Uostalom, ona je od njega tajila istinu zato da mu život učini jednostavnijim. Nije mu ništa rekla kad je napipala čvoriće niže od pazuha, uz desnu dojku. Nije mu rekla za pretrage koje je obavljala. Rak dojke dijagnosticiran joj je jutro uoči polufinala kupa. Helena je došla kući, vjerojatno u suzama, ručala, popila kavu, javila vijest roditeljima, možda čak njegovom starom, ali ne i njemu. Pustila ga je da odigra utakmicu i nazvala na mobitel u jedanaest i pol navečer, vjerujući da će biti u hotelskoj sobi.

 

Ali, Vlado je Prgin te večeri obranio dva penala. Klub je prošao u finale iako je ostalo 0:0. Te je večeri bio zvijezda u centru pažnje, trener ih je razriješio karantene do zore i Prgin nije bio u hotelskoj sobi. Bio je u baru, plesao na disko hitove, Suzy Quatro i Boney M, a u sebi je imao već osam stock cola. Kad ga je nazvala, od buke nije čuo ništa. Izišao je na parking da bi mogao razgovarati. Tamo na parkiralištu doznao je za čvoriće i operaciju. Omekšao od pića, uspaničio se. Potražio je hotelski rent-a-car koji je na njegovu nesreću radio 0-24. Sjeo je u auto i krenuo prema gradu, ali tamo nije stigao.

 

Sada je uviđao koliko je glupo i dječje postupio. Što bi stanicama koje su rasle podmuklo i u tišini značilo to što je on u Chrysleru dojurio doma? Što bi to značilo Heleni? Htio je ispasti vitez na bijelom konju, smutili su ga alkohol, strah i melodramatska furka. Završilo je tako što je ubio biciklisticu u crvenom. Ubio je četrdesetdvogodišnju ženu i visi o milosti dobrostivog policijskog saveznika, a Heleni sve to zatajio.

Spremio se za trening. Utrpao je opremu u torbu i povukao zatvarač. Prebacio je torbu preko ramena, uzeo ključeve i pogledao je s vrata. Helena je sjedila utopljena dekom, s kavom u ruci, pod njom trosjed s malim jastucima, straga nova kuhinja s napom i DVD s povorkom nanizanih diskova. Prgin je s vrata bacio još jedan pogled na svoj dom, i osjetio hladnoću u prsima. Jednim je pogledom mogao pregledati sve što ima, sve što mu je važno i dobro, sve što je mogao izgubiti da su stvari pošle po zlu, onako kako umalo jesu.

 

*

Žele je sjedio na stražnjem sjedištu Frikovog fiata, blago omamljen jointom koji je šetao iz ruke u ruku. Dan je bio topao, a u autu vruće kao u stakleniku. Frik pojača radio: iz oronulih zvučnika zagrmio je Sunday Bloody Sunday, pjesma o zajebanim Ircima koje tlači okupator.

Žele se pobojao da će Frik opet razglabati o katoličkim narodima, Irskoj i poljskom papi, a Želi se to nije slušalo jer je dan bio predobar.

Sjedili su u autu na blatnom, umjetno nasutom poluotoku u zaljevu. Okoliš je poznavao tako dobro da ga je odavno prestao prezirati. Ljudski kaos zaprljao je prirodni red: muljeviti poluotok bio je izbrazdan kamionskim gumama, iz temelja su virile armature odnesene iz tko zna kakvih ruševina, a u mulj su bili uvaljane krhotine keramičkih pločica, stari bojleri, koluti žice, brodska vesla i automobilske gume. Jednom je možda ovo mjesto bilo božanski lijepo. More je i sad bilo modro i prpošno od maestrala, nebo vedro, a marjanska borova šuma crnozelena i kričava. Ali ljudi sve pokvare, to je Žele davno shvatio.

 

Bono Vox je i dalje grmio Sunday Bloody Sunday.

 

Volio je Frika, ali to s politikom nije volio. Kad bi se Frik zapalio, počeo o Vokiću i Lorkoviću, o Bleiburgu i katoličkim narodima, Želu bi uhvatio isti onakav bijes kao i kad bi stari rekao da su Srbi i Hrvati isti kurac. S jednima je branio one druge, s drugima one prve.

To je bilo jedino što nije volio kod Frika: kad ne bi bilo političkih pizdarija, Frik bi mu bio najdraži čovjek na svijetu. Drugi su se hvatali za glavu kad bi im Žele to rekao. Jer, Frik je važio za nasilnika, sitnog kriminalca koji s vijađa na tankeru donese travu pa je utopi srednjoškolcima u kvartu. Možda je za pravnu državu Frik bio nula bodova, ali za Želu je on bio za pet, a Žele je vjerovao da o Friku zna više nego policija, ulica i razrednici.

O Friku su mogli govoriti što su htjeli. Žele je, međutim, znao da je Frik osjetljiv na pravdu. Takvog je Frika trebao sto puta, a Frik bi sto puta bio uz njega. Kao i sada.

Problem je bio u Baši. Bašo ga je provocirao čitavo jutro.

Valjali su se po sjedištima Frikovog fiata i dimili travu koju je Frik donio iz tko zna kakvog Trećeg svijeta. Prepričali su Baši kako su ukrali rakete s norveškog broda, a Bašo se smijao. Onda su pričali o komadima. Razgovarali su o tome kako Klub bijedno igra, kako je jedva ušao u usrano finale. A onda je Žele rekao kako će početi raditi.

 

– To je dobro – rekao je Frik.

– Šta ćeš radit? – upitao je Bašo, kao da njuši prigodu za zajebavanje.

– Kao konobar, u pizzeriji – odgovorio je Žele, a Bašo se nasmijao.

 

Trava mu je dala na zloću. Počeo je zafrkavati sa onom studentsko-bogataškom arogancijom. Zezao ga je da je luzer i da svi luzeri završe kao konobari i da je to posao koji može raditi srednjoškolka, ali tko je vidio da to radi punoljetno muško. Šalio se, ali tako da si vidio da misli ozbiljno. Žele se uzrujao, ponajviše zato jer je i sam držao da je to što Bašo kaže istina. Nije htio biti konobar. Nije to bio posao kakav čovjek zove poslom, pa kaže „ja sam pekar“, ili „ja sam vozač“.

Frik je uvijek bio uz slabijeg. I sad je pokušao spasiti stvar. Okrenuo je priču na to kako nema posla, kako se tvornice zatvaraju i kako je Vlada za kurac. – To su ti komunjare – rogoborio je – svi do jednoga. – Žele se o tome naslušao dovoljno, ne samo od Frika nego i od starog. Stari bi dolazio s tim pričama svaki dan, govorio bi kako cementara visi o koncu, kako čekaju sanaciju, a onda u Božje ruke. I Frik je to znao. – Čujem da se i tamo trese… di je tebi stari? – rekao je Frik, ne sluteći da razgovor gura u katastrofu.

Bašo se istom javio s akademskih visina brucoša ekonomije. Rekao je kako je to normalno i kako nitko ne može očekivati da opstanu tvornice koje prave gubitke. Azbestana, cementara i sva ta gvožđurija samo truju vodu i zrak, rekao je. Ne proizvode, nego stvaraju sve veći i veći minus. Tu laž treba prekinuti, pa makar svi završili na ulici. Želi je buknula krv u glavu.

Znao je zašto se tako naljutio: jer je govno studentsko bio u pravu, svaku riječ koju je rekao. Ali Žele nije u tom času mislio na makroekonomsku politiku i stečajeve s preustrojem. Mislio je na buštu koja bi ležala na televizoru, ispod priručne antene, i iz koje bi svakog mjeseca vadili papirić po papirić, za njegove tenisice, vinilke, školske knjige i ćevape u Kantunu Pauline. Jebalo ga se živo za ekonomsku znanost, ali on je na toj bušti odrastao i protiv tih stvari nije dao nikome da kaže ni riječi, nikome, a najmanje Baši.

 

– Moram ići – reče Žele. Bolje je bilo pokupiti se nego čekati idući ubod, ili riskirati kavgu. – I ja – reče Frik, a Bašo ne reče ništa. Briga studenta, pomisli Žele, ima sve vrijeme na svijetu.

Frik je startao auto i krenuo. Izvukao je fiat iz blata, provezao ga kroz lučicu i izišao na cestu. Frikov je fiat ritmo bio je nalik vlasniku, izranjani veteran. Frik ga je cijelog izlijepio reklamnim naljepnicama motornih ulja, svjećica i naftnih derivata, ali je ritmo svejedno izgledao neugledno, izbušen sitnim mrljicama rđe, s blatobranom koji je neuvjerljivo visio na čeličnoj žici.

Bašu su ostavili na raskršću kod videoteke. Frik i Žele vozili su se dalje, do svog kvarta, do dva nebodera blizanca u kojima su stanovali, Žele u jednom a Frik u drugom.

 

Šutjeli su. Žele je bio uzrujan kao zvijer, a Frik to primijeti.

 

– Pusti šta on govori – progovori Frik nakon što je pretekao neki moped i vozača poslao u kurac. – Čuješ li me?

– Bašo?

– Da. Ko ga jebe. Možeš mislit studenta, nije ni iz tjelesnog skupija potpis. Nije valjda da si se uzruja?

– Ne – odgovori Žele, ali lice i tijelo govorili su drukčije.

Frik je i dalje vozio, mangupski i bezobzirno, pogledavajući na Želu kao da želi izmjeriti sranje.

– Daj ga u kurac. Jesi čuja? – reče. Više nije gledao cestu nego je gledao njega, zabrinuto kao da mu je otac.

– Nisam se uzruja.

– Jesi. I ja bi. Lako je njemu.

Žele se najednom osjeti kao dijete, Frik ga je tretirao tako. Začudo, to mu nije bilo neugodno.

– Jedno je gledat stvari na papiru. Drugo je kad se to tiče tvojih – mudrovao je Frik, ali su glupe opće istine iz njegovih usta zvučale tako kao da govori o nečem što je prošao i što poznaje. Žele ga pogleda.

Gledao je Frika, visokog, izbrazdanog tragovima starih tuča, potpuno ludog Frika, i najednom shvatio kako mu njegov očinski ton paše. Ovo je bilo drugo Frikovo lice, ono koje je znao on, i tek rijetki drugi. Frik tučar s malim nožićem u jaketi, praktički alkoholičar, nasilni mornar s dosjeom na murji, dosjeom u kojem je bilo nasilništvo, javni izgredi, sitni šverc travom – to je bio Frik kojeg je grad poznavao. Drugi, njegov Frik, bio je ovakav.

Frik će završiti iza rešetaka, znao je to – danas ili sutra, zbog noža ili trave, a malobrojni će ga upoznati takvog.

 

„Kao da mi je stari“ sjevne tog trena Želi kroz glavu. Bilo mu je najednom jasno: Frik ga je branio, tetošio i učio životu kao da mu je otac, premda je bio samo tri godine stariji. Od oca, svog stvarnog oca, Žele to nije nikad dobio. Pape je bio preslab, zbunjen, nedovoljno uvjeren da je išta što zna pravilno, a da bi ikog podučavao. Žele je cijelo djetinjstvo vjerovao da je to dobro, da je bolje tako. Gledao je sad Frika kako s izbačenim laktom nestrpljivo čeka žuto i shvatio da mu fali onog drugog, pravog očinstva, da mu fali čovjek koji će ti kad zaglaviš u pizzeriji s pregačom i poslužavnikom reći „pošalji Bašu u kurac“, reći „tako treba biti“ i „to će proći, to je samo zasad“.

Takav čovjek za Želu nije bio stari. Za njega je taj čovjek bio Frik, i Žele najednom pomisli kako će Friku zbog toga biti zauvijek i sasvim vjeran, što god učinio i kako god zaribao. Pomislio je to, ali ništa nije rekao. Samo je dok je izlazio iz auta osjetio zbog tog prešutnog zavjeta pubertetsku ugodu, kao da je opet dječak koji se s prijateljima u visokoj travi igra tajnih družina, urota s lozinkama i pečatima od žvaka na zapešću ili dlanu.

 

*

Čak i ovakav, stari je izgledao kao kralj. Stajao je uz štednjak, u sokolskoj majici koja je pamtila i bolje dane, neočešljan i opasan pregačom. Na plinskoj je ploči pržio dvije debele lokarde izbečenih očiju. Na električnoj je ploči šalša od rajčica tiho krčkala prskajući sitne crvene kapljice po kuhinjskim pločicama. Stari je izgledao kao ludi, pijani samac, što je i bio. Ali, i takav se doimao kao kralj kojem dolaziš u audijenciju, ili gorostas kojeg se sluša.

 

– Nećeš obidvat sa mnom?

– Neću, žurim. Helena me čeka – odgovori Prgin.

– Kako oćeš – progunđa stari, pa spremi u kredencu tanjur koji je već pripremio za sina. Tavu s lokardama smjesti na sredinu stola i sjedne. Dok je frigao ribu, pio je crnu bevandu. Sad ju je samo dopunio vinom do vrha čaše. Tako se crnila da se Prgin dvojio je li uopće bevanda.

– I, kako ćete proć sutra?

Na sutra je Prgin gotovo i zaboravio. Veliki derbi zlatne sredine, protiv Varteksa kod kuće. Ako to ne dobijemo, pomisli, stvarno smo za ništa.

– Ako to ne dobijete, stvarno ste za ništa – reče stari.

– Nemoj meni govorit. Ja sam vratar.

– Ti si im jedino šta valja – odgovori stari, a kad je on to rekao, onda to znači da tako i misli: pape mu nikad nije laskao, ni u čemu.

– Pape, iden ča. Helena me čeka s ručkom.

– Kako je Helena?

– Bolesna je.

– Znam – odgovori stari i pogleda ga u oči.

– Znaš?

– Rekla mi je. Čim je posumnjala. Tebi nije još tila reć.

Prginu se nije sviđala ta mnogočlana konspiracija, ali nije mogao ništa.

– Opet se pokazalo – promrsi stari trpajući ribu u usta i pljujući drače.

– Šta?

– Da je Bog kurvin sin.

– Tata…

– Šta tata! Uvik udri po najboljem. Šta nije govno jedno koga drugog, nego ga utira njoj…

Htio je reći „rak“, ali tu riječ ljudi obično ne izgovore, završe rečenicu napola, trima točkama.

– Tata, nije još umrla.

– Znam, škužaj. Uvik me naljuti.

„Uvijek me naljuti“. „On“ je valjda bio Bog, pomisli Prgin. Prginov stari o Bogu je govorio kao o prisnom neprijatelju, nekom susjedu ili barbi koji te nervira. Ne bi očekivao da se čovjek tako ljuti na nekog za koga načelno drži da ne postoji. Jer, stari se uvijek hvalio da je anarhist. Naizust je znao dijelove iz „Roka i Cicibele“ gdje Roko uzdiže Lukenija i grmi protiv popova. Ali, anarhisti ne govore o Bogu kao o nevaljalu rođaku, čak i ako su nekoć pjevali bas u crkvenom zboru kao stari.

 

Štos je bio u tome da se stari stvarno naljutio. Uzrujao se, bio je crven. Progutao je zadnji zalogaj ribe i počeo kašljati. Kašljao je, sve crveniji u licu, a netko bi sa strane rekao da mu je drača poletjela u dušnik. Ali Prgin je znao da to nije drača, nego nešto nevidljivo i gore.

 

Stari izvuče maramicu iz pregače, oštro i bučno zakašlje u nju i zgužva je kako bi je vratio u džep.

– Da je vidim – reče Prgin.

– Šta?

– Šudar.

– Ne tribaš.

– Da vidim.

– Ne tribaš. Krvav je, je si zadovoljan?

 

Ako je stari grmio protiv prijetvornog Boga koji pobolijeva najbolje, onda je tu bilo i malo oholosti. Jer, sam je osam godina visio na rubu živih, bolesno pljujući u maramicu. Samo što mu to nije učinio Bog, nego azbest. U trideset godina u tvornici azbesta stotine tisuća nevidljivih piljaka izboli su mu pluća, jednjak i utrobu. Nakon tih trideset godina stari je od azbesta konačno dobio neželjeni dar: „benigna pleuralna mezothelioma“ zvali su taj dar liječnici, a obični ljudi samo azbestoza. Stari je kašljao, pluća su mu bila puna vode, noću su ga boljela prsa, a andol za tu bol nije pomagao. „Možete biti sretni, vaš oblik nije letalan“ rekao je starom tvornički liječnik: to je samo značilo da će drugi bolesnici umrijeti ekspresno, a Prginov stari polako, kašljući iz noći u noć.

 

Kad je stari počinjao u tvornici, nije se znalo da azbest ubija. Za dvadesetu godišnjicu rada dobio je od firme lančić s grudvom azbesta ovješenom kao privjesak. Nosio je taj lančić puno desetljeće, trujući ionako izmučena pluća. Poklonio ga je Prginu koju godinu kasnije, u vrijeme kad mu je išlo loše, kad je mislio da se neće nikad maknuti iz Metkovića i čemera druge lige. „Evo, diši i ti malo taj đubar“ rekao mu je stari sarkastično, ali je Prgin znao što je stari s lančićem htio reći. Htio mu je kazati da sad možda jede govna, ali da to ima smisla i da na kraju stignu plodovi. Plodovi su stigli, Prgin je bio pred reprezentacijom, bio je bogat čovjek. Lančić s grudicom držao je zato i sada oko vrata, premda su mu ljudi govorili da je lud i da zaziva bolest.

Stari je bio u pravu: Prginu su plodovi stigli. Koliko su stigli starom, to Prgin nije umio prosuditi. Starom pluća odavno nisu valjala, odavno je morao biti u invalidskoj mirovini, ali su staru komisiju pohapsili zbog mita, a nova od straha nije u mirovinu slala nikog, pa ni one koji su pljucali krv.

 

– Mora bi se pazit – reče Prgin. Počinjao je razgovor koji su on i stari vodili opet i opet, godinama.

– Kako? Oću dat otkaz? – odgovori oronuli kralj, a Prgin na tu logiku nije imao protuodgovor.

Imao ga je, prije. Kad se vratio iz Metkovića i potpisao za Klub, molio je starog da otkaže i ode u prijevremenu. Uvjeravao ga je da novca ima za obojicu. Stari ga je odlučno odbio, premda je već tada bolno kašljao.

Prgin je držao da se stari boji dosade: ostao je sam, Prginova mater je umrla koju godinu prije, a balote i desetljetni status basa u klapi nisu dosta za život, bar ne starom. Starom je ženina smrt bila teži udarac nego što je bio sklon priznati, ali i izvor otrovne ironije: umrla je od raka pluća, a nije privirila u azbestanu – govorio je gorko – ni udahnula azbestni prah. Nije pušila ni pila, disala je samo paru menzaške juhe, a opet ju je zadesio rak pluća i sve je bilo gotovo za dva mjeseca, kao da ju je odnijela voda. Prgin je znao da je prava istina mnogo gora. Njegovu majku također je ubio azbest, ali iz druge ruke. Ubili su je piljci i vlakna sa suprugovih košulja i majica koje je prala i peglala. Stari je u pogonu držao bar masku, ona je njegovo rublje prala nezaštićenih usta – nakon tri desetljeća, azbest je umjesto njega tako ubio nju. Prgin je to znao, ali ni za što na svijetu ne bi to otkrio ocu: koje bi svrhe imalo nabaciti mu krivicu na špale?

Stara je ekspresno umrla, a stari je nastavio po svome. Ustajao je po tami da u šest stigne u tvornicu u Vranjic, noću bi kašljao u maramicu, popodne šekondavao propupalim mladim tenorima koji bi se poslije uhljebili u pop glazbi. Tjerao je tako dalje, govorio fin che dura non paura, i bio u pravu – dok traje, nema straha. Naravno, stari bi se morao pazit, pomisli Prgin gorko, ali kako i kada i zašto, sada kad je već kasno.

– Ti bi se mora pazit, ne ja – najednom odvrati stari, upravo kad je Prgin navlačio jaknu.

– Kako to misliš?

– Ne znam. Ali ne činiš mi se dobro.

– Kako bih i bio?

– Ne govorim o Heleni.

Prgin osjeti kako je bolje da zašuti, jer bi moglo izići svašta. Stari ga je gledao kao rendgenom, kao da očekuje istinu i ništa manje.

– Je li nešto oko nogometa? – najednom ga upita.

– Molim?

– To što te muči. Nije samo Helena. Je li nešto oko nogometa?

– Ne, tata.

– Šta, zapelo s Ajaxom?

– Ma kakvi. Samo Helena – odgovori Prgin, a činilo mu se kako se iz aviona vidi da je slagao. Stari je tanjur i čašu odnio do sudopera, pustio vodu i počeo ih prati.

– Sretno s Varteksom. I čuvaj se – odvrati stari, ne pokazujući namjeru da ga otprati do vrata. Opet je izgledao kao kralj, kao bas bolji od svakog tenora, imperator u pregači zamrljanoj čišćenjem plave ribe. – Čuvaj i nju.

– Bog, tata – pozdravi ga Prgin, stari zakašlje kratko i suho, odvrati mu „Bog“ i nastavi prati suđe.

 

*

Vidiš jedan šank, sve si ih vidio – pomisli Žele osvrćući se. Lokal kao lokal: sve je u njemu bilo tako poznato, predvidivo i nemaštovito.

Nad šankom su naopako visjele boce pića, uglavnom uvoznih: nekoliko vrsta viskija, rum, vecchia, amaro i nekakvi grozni tropski likeri boje benzina. U priručnom hladnjaku ležali su pago sokovi od pedeset vrsta voća, a od tih pedeset Žele ne bi bio u stanju prepoznati pola. Aparat za pistacij bio je uobičajeno prazan, poker aparat je naravno radio, a točeno pivo bilo je razumljivo uvozno. Šminkerski birc, jedan od stotinu – pomisli Žele proučavajući interijer koji je ionako prokužio već s vrata. Jedino što ga je sablaznilo bile su cijene. Za onoliko koliko ovdje košta uvozno pivo on, Bašo i Frik pojeli bi tamo kamo izlaze malu pizzu i popili tri ture. Žele nije razumio tko će doista dati deset maraka za mali guinness i tri za kratku kavu bez mlijeka. On je bio čovjek koji je pio na zidiću kod marketa i takve ljude zbilja nije razumio.

 

Stajao je iza šanka, ogrnut zelenom pregačom na kojoj je pisalo Heineken. Upoznavao je novi radni prostor. Kafić Olympia bio je opran i umiven, spreman za novu zaradu.

Tko je god smislio Olympiju, nije ga ubila mašta, mislio je Žele. Uobičajena šminka, malo mesinga i tapecirung sa sitnim cvjetnim uzorkom, i gotovo. Četiri-pet stolova uz izlog bili su samo za piće. Stolovi u sali bili su rezervirani za jelo u vrijeme kad pizzeria radi, za ručak i iza sedam i pol navečer. Iza šanka bila je sobica s dugim stolom ili VIP separe, kako ga je gazda preuzetno zvao. U njega se moglo ući vratima na samom dnu lokala, ali je barmen mogao primiti narudžbe i kroz prozorčić nadsvođen lukom odmah uz kafe-aparat.

Tako je počela nova etapa u Želinom životu. Za lovu koju je držao pristojnom točit će piće za šankom Olympije, od četrnaest do dvadeset i tri, a ako se kakvo važno društvo zapije onda dok treba, do jutra. Stari je poznavao nekog tokara iz škvera, on je poznavao nekog drugog, onako kako već te stvari idu. Rezultat te šljakerske alijanse bio je Žele u zelenoj pregači. Bio je to posao za srednjoškolke, istina. Ali bio je posao, nije bio naporan i donosio je lovu – čovjek koji put ne smije željeti više.

 

Pizzeria Olympia smatrala se snobovskim lokalom za ekipu s dosta novaca, osobito sportaše. Nogometaši, misice, estrada – to je bila ekipa koja je dolazila u Olympiju. Provincijski glamur, svi bi se skupa ubili samo da dođu na TV. Žele je znao da će mu to malo ići na živce, ali valjalo je odvagati i prednosti: dobra ruka bit će veća nego drugdje, moći će se izgrepsti za besplatne karte za košarku i nogomet. Bude li to s kartama išlo, biti će to stvarno dobro. Frik i Bašo uvijek bi nabavili karte, Frik po mafijaškim vezama, a Bašo preko barbe koji je na stadionu održavao travu. Samo bi on kao zadnja budala uvijek kupovao stajanje. Otkad je izišao iz škole nije imao svoje love, stara mu je ionako rogoborila što se ne zaposli – pa kako ćeš od njih onda svaki put žicati dvadeset kuna za nogomet? Sad će biti drukčije: imat će neki svoj dinar, obilnu dobru ruku, a mogle bi kapnuti i karte od stalnih gostiju.

Ovako rano gostiju ipak nije bilo. Naslonjen na prozorčić VIP separea, Žele se dosađivao i gledao spotove. Brzo mu je dosadilo, pa je otvorio Sportske novosti. Talijanska se liga još igrala, ali su njemačka i španjolska bile gotove, pa je inozemni blok bio dosadan. Preskoči košarku i okrene na domaći nogomet.

Preko svih pet stupaca na stranici se kočio naslov „Dokle će Prgin izvlačiti bijele?“. Bio je to stari broj, primijeti Žele, s izvještajem o polufinalu kupa. Klub je igrao očajno, reporter je svima podijelio petice, samo Prginu osmicu. Na rubu stranice, na uskom stupcu, objavili su i urednički komentar. Komentator je bljuvao vatru po svima. Napao je igrače zbog malodušnosti, tražio ostavku trenera – „evidentno neuspješnog“, tako je pisalo – a napao je i upravu. Napisao je da su nesposobni, da nisu nikoga doveli, da neodgovorno troše novce. Zaključio je da je ovo „najgora kriza rezultata“. Prgin ih je u zadnje vrijeme stalno vadio, izvadio ih je i u kupu, u Zagrebu je ujesen skinuo dva zicera iz rašlji, da nije bilo njega još bi gore prošli. Sad slijedi težak ispit, pisao je novinar. Dolazi Varteks, ozbiljna ekipa, u uzlaznoj formi. Posije li nove bodove, zaključio je komentator, Klub će potonuti u sivilo prosječnosti.

Žele baci novine. Kakvo vražje padanje u prosječnost, pomisli, tamo smo već davno pali. U druga vremena igrao se ovdje pravi nogomet. U grad su dolazili Englezi, Francuzi, a Klub bi ih pobjeđivao. Ta su doba prošla. Pravi nogomet bio je prošlost, ovo što im je preostalo, što su iz nužde gledali, bila je blijeda, komična sjena slavnih dana. Ali Žele nije mogao iz kože. Volio je nogomet, i uzimao što mu se dalo.

 

A što bi čovjek drugo i očekivao, pomisli Žele. Propalo je društvo, propale su tvornice, bolnice i banke. Ne možeš se onda čuditi da je propao i nogomet, i njega vode isti ljudi kojima su prsti na svemu. Uprava je puna političara koji se goste jastozima i zajebavaju. Briga njih, idu po večerama, tuku dnevnice, dijele provizije. Ni jedan nije u Klub unio ni lipe osim onog Vuškovića što trči uokolo i vabi sponzore. Ni on nije cvijeće, pomisli Žele, komunjara je i nekakav političar, ali bar donese pokoju šušku, vidiš da hoće raditi. Ostali su za streljački stroj. Prgin im sad spašava kožu, a lani mu nisu htjeli korigirati ugovor, pa je skoro otišao. Još sad novine pišu kako ga zove Ajax u Amsterdam, a da ga oni ne puštaju. A koliko samo ona druga marva zaradi para za godinu ili dvije livadarskog nabijanja, Klub ih onda proda bez riječi, odu u Austriju ili Belgiju, bez pisma i razglednice.

 

A Žele je pamtio bolje dane. Kao dječak s ocem je odlazio na Zapad, svake nedjelje i srijede. Gledao je Anderlecht, Ajaxa i Benficu. Pamtio je onu večer kad je Klub smazao Torino. Pamtio je i prašku Spartu: vidio je te večeri izbliza kako Baka namješta loptu i daje gol direktno iz kuta. Bio je tamo kad je tip s Kocunara kojeg su zvali Krmak zaklao živog pijetla na atletskoj stazi, pa su Klub kaznili i izbacili iz kupa UEFA. Bježali su otac i on pred suzavcem bačenim sa Sjevera, ’86 protiv Olympiquea. Pamtio je Tottenham, europsko polufinale, utakmicu po takvoj kiši da se s tribina nije vidjelo igrače na centru. Bio je dijete, ali se kao sad sjećao kako je lopta zapinjala u blatu, baš kako će poslije u blatu zapeti svi – i ovaj grad i Klub i on. Sve su to vidjele njegove djetinje oči, a danas kad o tome priča novim klincima onda se nijemo dive. Rekneš im da je Klub jednom pobijedio Manchester 6:0 ili Ajaxa 3:0, a njima to zvuči kao da im astronaut priča o površini Venere i Marsa. On je tamo bio i vratio se, oni to neće vidjeti nikad. Ta se vremena neće vratiti.

Putovao je i na gostovanja. Vozio se autobusom do Lisabona i Bukurešta, sjedio bi na kotaču po dvadeset sati, gutao dim marihuane od kojeg bi cijeli bus bio puknut već do Maslenice. Kad ne bi bio na brodu, Frik bi i dan danas znao potegnuti u goste, sjesti u auto i – pravac Španjolska, Mađarska ili Poljska. Žele za to više nije imao snage. Posljednji je put na gostovanje otišao ’95. Klub je igrao s atenskim Panathenaikosom, na utakmicu su putovali brodom. Cijele noći vozili su se Jadranom od luke do luke, u svakom bi ih portu dočekale sirene i bakljada. More je bilo mirno, odsjaj mjeseca ljeskao se na površini, a pripiti navijači pozaspali su u mreži kojom je bio natkrit isušeni brodski bazen. Bio bi to divan izlet, da nisu izgubili.

Ali, izgubili su. Vozio se natrag busom cijeli dan i noć, a na sjedištu pred njim sjedio je neki dvometraš koji je bezočno spustio naslon. U Split je stigao izmučen, shrvan bolovima i ponižen do kraja. Tog jutra na kolodvoru odlučio je da nikad više neće putovati na gostovanje, jer nije mogao podnijeti povratak nakon poraza, osjećanje gađenja nad samim sobom i time kakav si idiot.

 

Žele ugasi televizor. Poslužio je vermuthom neku mušteriju i nanovo sjeo. Kad si jednom bio na Veneri i Marsu, mislio je, neće ti biti dosta tvoj vlastiti dvor. Ali, jedino što su imali bio je ovaj jad: slabašni Klub, slaba liga, bijedan nogomet i Prgin koji brani čuda i nedjeljnom i srijedom. Drukčije je sve to zamišljao pred deset godina. Ali, prije deset godina nije ni u snu mislio da će biti konobar, imati zelenu reklamnu pregaču i provoditi dane u posranom kafiću.

 

*

Prgin nikad nije volio Olympiju. To nije bilo čudo, jer nije volio birtije kao takve. Ali, Olympia je bila klupski dnevno boravak, u njoj si sjedio prije i poslije utakmica, karantena, treninga i presica. To su činili svi, pa je činio i Prgin.

U nedjeljno jutro uoči utakmice Olympia je obično prepuna, pa makar Klub igrao i protiv običnog Varteksa. Tako su i sada pred blagajnom ljudi čekali u repu, grebatori su se vrzmali pred klupskim ulazom, a novinari tiskali u kafiću oblijećući igrače koji su ubijali dosadu.

Prgin je sjeo na štekat noseći pod rukom jutarnji tisak. Okrenuo se leđima lokalu da ga ne ometaju. Otvorio je novine i potražio stranicu koju je trebao.

Nije otvorio sportsku stranicu. Što će pisati na sportskim stranicama, već je znao. Tisak će zahtijevati novog trenera i upravu, njega će hvaliti zbog dva skinuta penala. Pisat će kako se pouzdano zna da pregovara s Ajaxom, ili pak s nekim za koga prvi put čuje.

Preskočio je sport i prekinuo listanje na samom kraju, ispred horoskopa i kretanja brodova. Po uskim stupcima od vrha do dna stranice bila su poredana tugaljiva lica – stare žene, djedice s baskijskim kapama, mladi vojnici kojima se puni godišnjica pogibije. Prgin presavije novine i počne pomno pretraživati osmrtnice.

 

Tražio je ženska lica. Sa stranice su ga promatrala brojna, starija i mlađa. Želio je pronaći lice žene koju je ubio, ali ga nije nalazio. Neke su od umrlih bile prestare, dvije premlade, ali nijedna nije umrla u četrdeset i drugoj. Pronašao je tek jednu nelijepu plavušu orlovskog nosa koja je umrla u četrdeset četvrtoj. Umrla je „tragično i iznenada“. Tako se obično napiše kad netko strada u prometu. Ali, pisalo je da je iz Segeta. Što je radila usred noći četrdeset kilometara od kuće?

 

To je ona, morala je biti ona. „Nevenka Balan“ pisalo je, „tragično i iznenada preminula u četrdeset četvrtoj godini“. Da su se stvari drukčije razvijale, otišao bi njenoj obitelji i izmolio oprost. Doznao bi više o toj Nevenki Balan – je li imala djece, što je radila u životu, slične stvari. Ali ispalo je drukčije. Zvonko je u ladici držao drukčiju priču o njenoj smrti. Toga se sad mora pridržavati, to je sad istina.

 

Pogledao je još jednom to lice. Pokušavao se sjetiti, predočiti još jednom sve što je vidio one noći, pijan i okrvavljen: prevrnuti bicikl, crvenu haljinu, zblajhanu kosu prosutu na asfaltu. To je mogla biti ona, ta Nevenka Balan. Gotovo se sve uklapalo.

 

Želio je doznati nešto o njoj. To nije bila obična želja, kao kad čovjek želi otići u Pariz ili Veneciju. To je gotovo fizički želio. Doznati tko je bila, kakva je bila, kamo je one noći išla biciklom po praznoj cesti, daleko od kuće, po mrklom mraku.

 

Složio novine u svitak i zatražio račun. Konobar ga je začas donio. Bio je to novi konobar – mlad, mrk, ozbiljan dečko. Na licu mu se vidjelo da mu se ne sviđa posao koji radi. Prgin je razumio takve ljude, jer se sjećao Metkovića.

Ostavio je konobaru veću dobru ruku, da ga odobrovolji. Pogleda na sat. Utakmica je bila uskoro. Bilo je vrijeme da pođe, preodjene se, zagrije, da navuče rukavice i obavi posao kao uvijek.

 

*

Na semaforu se vukla 82. minuta. Klub je vodio i vjerojatno će pobijediti. Ali, vodio je tijesno – 2:1, a Prgin je znao da su se opet obrukali. Utakmica se bližila kraju, točno onakva kakva se bojao da će biti: loša, blijeda, nervozna, takva da tijesna pobjeda ne može nikog zavarati.

Varteks nije ništa odigrao. Prvo poluvrijeme Prgin je besposlen stajao na vrhu svog šesnaesterca. Varteks nije ni zapucao, a Prginu je bilo drago da je tako jer mu je u oči tuklo nisko sunce, pa mu se lako mogao dogoditi previd. Prginovi suigrači napadali su uporno, ali tromo i bezidejno. Nabacivali su visoke svijeće u šesnaesterac, nizali kornere i besplodne nabačaje iz bekovskog pojasa. U 39. minuti Varteks je prvi put izigrao kontru po širokom, nebranjenom prostoru. U tri su pasa stigli pred Prgina, ali je njihov vođa navale, kovrčavi krakonja, pucao loše – jako, ali odviše po sredini, Prgin se bacio u stranu i šakom loptu odbio u korner.

Goste je prva prigoda ohrabrila, pa su ponovo odigrali kontru. Sad su bili trojica na dva beka, izigrali su ih kratkim pasovima, izbjegli ofsajd. Dvojica su se našla sama pred Prginom, kratko vezli, a krakati je iz blizine zabio u mrežu. Kad je sudac svirao kraj poluvremena, stadion je tutnjio od zvižduka.

 

Trener je u svlačionicu ušao nevoljko, tako da se odmah vidjelo da ne zna što bi im rekao. Lovrinčević je bio šezdesetogodišnjak, vječiti kondicijski pomoćnik koji se godinama vukao po Klubu radeći pošteno svoj posao za sitniš. Premjestili su ga za trenera prve momčadi kad su u polusezoni otjerali trenera, onog istog kojeg su doveli kad su već nakon šestog kola otjerali prethodnog. Lovrinčević je morao privesti kraju ovu nesretnu godinu, i ništa više. Ništa više nije ni mogao. Nije imao vizije, ideje ni iskustva, a to nije znao samo Prgin. Znali su to svi, uključujući igrače i upravu koja je bespomoćno gledala raspad.

Stari ni sad nije znao što bi s njima, s jedanaestoricom klipana koji vrijede manje nego što se misli i što sami misle, ali opet dovoljno da smažu one prijeko. Ušao je u svlačionicu, sramežljivo im izdijelio nekoliko općih savjeta tipa „agresivnije“, „brže predaj loptu“ i „uže uz njih u fazi obrane“. Ubacio je još jednog špica, i to je bilo to: trener i ne može mnogo više kad je ovakvo rasulo.

Publika ih je u drugom poluvremenu dočekala nabrušena. Bila je to ona najgora faza, kad Zapad jedva čeka grešku, a kad se greška dogodi bijesno zviždi. Igrače tada obično uhvati nervoza. Nareda se par krivih pasova, stadion proključa, počnu uvrede i ismijavanje.

Na sreću, Klub je brzo izjednačio, iz penala koji se Prginu činio domaćinski nategnut, ali to ne bi nikad priznao novinarima. Varteks ni dotad nije puno napadao, a sad ih nije bilo nigdje. Povukli su se u peterac, čuvali 1:1 – ali ne i sačuvali. Drugi je gol pao dvadesetak minuta prije kraja, nakon kornera i velikog naguravanja. Stadion je najednom promijenio raspoloženje, počelo je skandiranje i pljeskanje, ali ne kao što zna biti, kao što biva kad Klub igra dobro.

 

Pogledao je na semafor. Punila se 82. minuta. Gostujući bek okrenuo je domaćeg veznog na desnom boku i centrirao. Prgin je procijenio da je lopta oštra, da ide daleko od linije i da ne smije istrčati. Centaršut se odbio nekoliko puta, od glava i koljena, neuredno i kaotično. Lopta je u potpunoj zbrci najednom pala kovrčavome pred noge. Centarfor gostiju našao se sam i zaboravljen na pet metara od Prgina, s loptom koja mu se slučajno odbila pred noge. Prgin nije imao vremena istrčati. Bacio se napamet u širi kut, nadajući se da će krakonja pucati tamo. Poletio je zrakom, i osjetio kako ga napucana lopta pogađa u dlanove raširene pred licem.

Načas nije znao što se događa. Svijet mu se zaljuljao, a u glavi mu je zujalo. Osjeti tada na tjemenu dodir nečije ruke, i svrne pogled.

Bio je to Mali. Zvali su ga Mali, iako je bio gotovo dvometraš, gorostasni stoper. Kroz zujanje je čuo kako netko ponavlja „skinija si je“, i shvatio da to govori Mali. Počešao ga je po tjemenu i pomogao mu da ustane. Prgin se osovi, premda su mu noge klecale.

Mali je bio dijete, kao i gotovo cijela obrana. Ali, darovito dijete: bio je izvrstan u skoku, igrao je mladu reprezentaciju, jednom će igrati u kakvoj Španjolskoj ili Njemačkoj. Jednom će možda biti gad, ali zasad je bio neiskvareno domaće dijete, dijete koje se kad pobjeđuju smije, a kad gube plače. Prgin najednom pomisli kako mu je najviše zbog Malog drago što ju je skinuo.

 

Varteksovci su izveli korner. Prginu se još vrtjelo pa je ostao na crti. Mali je čuvao prvu stativu: iskoračio je metar-dva i čelom loptu bacio duboko u polje. Vjerojatno u panici da gosti ne izjednače, sudac je svirao kraj točno u sekundu. Dok su se gosti bunili, a publika zviždala, Prgin je skinuo dres i u potkošulji požurio u tunel.

 

Prije tuširanja Lovrinčević im je održao kratko predavanje. Rekao je da je zadovoljan igrom i zalaganjem, da su uz malo sreće mogli pobijediti visoko. Prgin je sjedio gol do pasa u garderobi i mislio kako trener govori pizdarije. Provukli su se, to je bila prava istina, provukli bez igre i prigoda.

Oprao se, odjenuo i pozdravio s Malim. Izišao je iz svlačionice i ugledao Lovrinčevića kako zamišljen stoji na hodniku. – Opet si ih izvukao – reče trener i položi mu ruku na rame. – Kao uvijek – odgovori Prgin, a onda shvati da to zvuči drsko. Lovrinčević mu skine ruku s ramena. – Traži te Vušković – reče trener hladno, kao da mu se gadi to što je rekao. Lovrinčević nije volio Vuškovića, kao što ga nije volio gotovo nitko.

Prgin navuče jaknu, popne se na kat i zakuca na vrata direktorske sobe.

 

Vušković je bio direktor kluba. Lokalni političar, mlad, imućan i uspješan. Biografija je govorila njemu u prilog: bio je županijski vijećnik, imao je privatnu firmu i dvokatnicu u dobrom kvartu. Klupski ga veterani nisu voljeli jer nikad nije bio igrač, navijači jer je bivši komunist, a običan svijet jer se pričalo da je lupež. Vuškovića nije volio ni Lovrinčević, možda i zato što mu direktor godinama nije htio povjeriti seniore. Ali, Vušković je u Klub donosio novce, i zato su ga svi trpjeli. Izvlačio je iz rukava nekakve čudne sponzore, dojčmarke su dotjecale, na gornjem su se katu organizirali domjenci s pjenušcem i dimljenim lososom. Ne grizeš ruku koja te hrani, pa tako ni u Klubu nisu grizli Vuškovića.

 

– Opet si ih spasio – reče Vušković s vrata, a Prgin samo slegne ramenima. – Branim. To mi je posao.

– Razgovarao sam s tvojim menadžerom.

– Da?

– Rekao mi je za Ajax. To, da grizu.

– Da, i meni je rekao.

– On bi te htio već najesen prodat.

– Rekao mi je.

– Ne znam baš. Vidiš i sam – kako ćemo bez tebe?

Prgin ne odgovori ništa.

– Dogodine moramo pomlađivat, vidiš i sam da ovo ne ide – nastavi Vušković – trebaš nam kao vođa. Jebiga, stavi se u moju kožu.

Prgin je i dalje šutio. Nije vidio svrhu razgovoru. Želio je igrati u Ajaxu, tko ne bi. Ali, Helena je bila bolesna, njena će bolest do daljnjeg diktirati njegov privatni život, a to je nešto nad čim on i Vušković nemaju moći. Imao je ružan dojam da Vušković očekuje da ga se moli. Ili – još gore – da mu se plati provizija.

– Ne kažeš ništa? – reče Vušković.

– Ne. Neće mi bit žao ostat.

– Dobro. Još bolje.

 

Očekivao je lovu. Prgin je to najednom shvatio. Po glasu, govoru tijela vidio si da je Vušković neugodno iznenađen, da je očekivao da ga Prgin žica poput siročića, da mu ponudi postotak. „Taj film nećeš gledat“ pomisli Prgin i ustane.

 

– Idem. Žena mi nije dobro u zadnje vrijeme.

– Čuo sam.

Vušković ustane i pruži mu ruku, a Prgin je nevoljko stisne.

– Razmislite – reče direktor – ima načina da se to riješi, da svi budu zadovoljni.

 

Kad je stigao kući, Helenu je već svladao san. Zaspala je u flanelskoj pidžami, na kauču pred TV-om. Probudio ju je zvuk ključanice. Protegnula se, pojačala ton i pronašla neki kanal s videospotovima. Voljela je da televizijska slika treperi u pozadini, čak i kad razgovaraju ili jedu. Prgin joj nikad nije priznao da mu to smeta.

– Netko te zvao – dosjeti se Helena, dok je Prgin pivo iz frižidera dijelio u dvije čaše.

– Tko?

– Ne znam.

– Je li menadžer? U vezi Amsterdama?

– On bi se predstavio. Ovaj nije htio. Bilo je malo čudno, zvao je usred utakmice. Valjda netko koga ne zanima nogomet.

 

Slagao je fete sira na tanjur i razmišljao tko je mogao zvati. Valjda nije Zvonko, pomisli, valjda nije bilo problema. Ukrasi sir s nekoliko kapara i maslina, pa se vrati se u sobu. Sjeti se goleme, tople Zvonkove ruke na svom tjemenu. U cijeloj toj košmarnoj noći ta mu je ruka bila jedino utočište.

 

Telefon zazvoni. Prgin je pustio da zvoni, tri puta, pet, šest. Helena ga začuđeno pogleda i na koncu podigne slušalicu. Namršti se i preda mu aparat: – Za tebe. Onaj od prije. Onaj koji se ne želi predstaviti.

 

To nije morao biti on. Mogao je biti neki uporni novinar koji ne preza zvati u kasni sat, ili čak indiskretni navijač. Mogao je biti bilo tko. Ali, bio je to Zvonko.

 

Prgin je s druge strane čuo dječju dreku i preglasan TV. „Prić’u u drugu sobu“ vikne Zvonko, a buka se potom stišala. Zvonkov je glas zvučao ustrašeno.

– Imamo problem.

– Kakav problem?

– Ne mogu ovako govorit. Doma sam. Moramo se nać.

– Šta, otkrili su te? Znaju za ono?

– Ne mogu ovako govorit. Ali, prilično se zapetljalo.

– Jesu te provalili odozgo?

– Moramo se nać.

Prgin pogleda prema Heleni. Stajala je gdje i maloprije. Na nesreću, slušala je pažljivo. – Treba li platit? Mogu platit.

– Čovječe, ovo nemoš riješit novcima.

– Reci šta…

– Sutra. U jedan. I ne zovi me više.

 

Prgin zaklopi slušalicu i pogleda Helenu. Začuđeno ga je motrila, očekujući da joj kaže s kim je razgovarao.

Bacio je pogled na TV. Neke crnkinje u tangama pjevale su na ekranu, ali Helena nije gledala u crnkinje nego u njega. Prgin sjedne na kauč i uzme čašu piva, smišljajući grozničavo u glavi neku dovoljno prihvatljivu laž.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.