Minuta 88 | Jurica Pavičić

4: PRIJE FINALA

 

Bolnički hodnik bio je pust i tih. Prgin je sjedio na klupici uz radijator i čekao. Sestra je na koncu izišla i prozvala ga.

Bila je visoka i stroga. Naložila mu je da pođe za njom. Hodali su neko vrijeme, a onda se sestra zaustavi pred jednim vratima. „Evo, tu smo. Upamtite, grudna kirurgija, soba osamnaest“ rekla je. Otvorila je vrata i odlučno ušla, a on za njom. Ugledao je Helenu na krevetu do prozora. Vidjela ga je i sjetno se nasmiješila.

Sestra mu pruži plastičnu kesu punu do vrha. – Ovo uzmite – reče – to joj je kućna roba, stvari, nakit, sat. Bolje da to ne stoji ovdje.

– Šta, zbog krađa?

– Općenito.

 

Helena je izgledala još manjom i krhkijom u golemom bijelom krevetu, s prevelikim jorganom preko sebe. Kao da joj je put najednom posivjela, tijelo se osušilo, a proporcije smanjile u tom moru bjeline.

– Treba li ti šta? – upita je i sjedne na uzglavlje. – Četkica?

– Četkica. I donesi mi nešto za čitat.

– Novine?

– Ne novine, uzrujat će me. Neki roman. Neki horor, ili krimić, da me zaokupi.

– Donesite joj termometar – umiješa se sestra koja je ne osobito pomno popravljala krevet uz Helenin.

– Termometar? – ponovi Prgin začuđeno.

– Znate, kradu ih. Imamo ih malo.

 

Na porti je kupio novine. Otvorio ih je u autu, i zastao na uspomenama i zahvalama.

 

Ponovo nije ništa našao. Osim Nevenke Balan nije našao nijednu ženu umrlu u četrdesetim godinama. A Nevenka Balan kao da je sa zemlje nestala bez velikog traga. Tek jedna osmrtnica obitelji, nevelika i tronuta, i to je sve: nije bilo zahvala, sjećanja, posljednjih pozdrava od školskog kolektiva, prijatelja ili poduzeća. Kao da je bila sama na svijetu, duh kojeg ljudi nisu ni zamijetili.

Sjeti se što je stari Balan rekao. „Nemojte nas i vi zaboraviti“, kazao je, a zvučalo je kao da prigovara.

 

Prgin baci novine na stražnje sjedište, prebaci mjenjač u rikverc i krene. Osvrne se unatrag da ne bi nekog pregazio. Kroz stražnje staklo ugleda bolničku zgradu, niz dugih terasa okrenutih moru i sunčanijem jugu.

Presjekao ga je bolni, neugodni osjećaj. Deja vu ga je zapekao u trenu, a onda u trenu i zgasnuo. Te je terase napučene ljudima u prugastim pidžamama nekoć gledao, svaki dan, a sad se sjećanje vratilo i zapeklo ga kao šiba.

Učini mu se načas da je opet u svojoj negdašnjoj koži, da je pet godina mlađi, da je opet onaj čovjek koji se penjao na pulmologiju svakog dana u šest i četvrt. Koliko se stvari promijenilo u tih pet godina, od vremena kad nije poznavao Helenu, kad je neuspješno pokušavao igrati nogomet po seoskim momčadima i kad se, suviše mlad za tako nešto, suočavao s time da mu gore, iza tog niza terasa, umire mater. Puno se toga u međuvremenu dogodilo, a Prgin je vjerovao da se na duže rate dokopao života koji je držao sretnim. Preračunao se: sve što je sebi utvarao da će biti trajno nestalo je u jednoj noći, od jedanaest navečer do četiri ujutro, i sad je opet gdje je bio nekad, u istoj kući čekajući iste vijesti.

 

Prgin upali auto i izvuče se s parkirališta na kojem je vladala neopisiva gužva. Na prvom semaforu skrene desno i zaputi se k starom. Znao je da mu duguje izvještaj iz bolnice, a obaviti to osobno bilo je puno lakše.

 

*

Iz skrovišta pod krevetom Žele je izvukao plastičnu kesu. Još jednom je provjerio li sadržaj na mjestu. Kesu potom strpa pod jaknu, odjene se i iziđe iz kuće. Žurno je prešao parking i ušao u susjedni portun. Ušao je u Frikov neboder, zgradu koja je blizanac njegove, samo musavija i lošije održavana.

 

Do finala je falilo još dvadesetak sati. Sve što se o utakmici ima reći reklo se, sve su se novine pročitale, sva oprema pripremila. Ostala je samo nervoza koja ga je grizla kao živo meso. Žele je znao da uskoro ni nje neće biti: kad uđe u grotlo i vidi travnjak, nervoza će nestati, najednom će postati usredotočen i kristalno sabran, najednom će na svijet postojati samo trava, oni i mi.

 

Žele je jutro proveo za šankom. Pročitao je novine dok je čekao da se u kafe-aparatu ugrije voda. Sportski je uvodničar pisao kako su Zagrepčani „uvijek neugodan protivnik“, „po pravoj mjeri Kluba“, za koji je to „trenutak istine“ i „test za dvojbenu kvalitetu momčadi“. Razumio je dovoljno žargon sportskog tiska. Novinar je htio reći kako će ih čak i gosti koji nisu ništa osobito lako napucati. Ali Želu se živo frigalo što novine pišu. Jučer je otišao u poslovnicu 102 Globala i ispunio listić. Kladio se da će Klub dobiti finale: uložio je pet stotina, tjednu plaću iz kafića, pa nek Duspor krepa. Znao je da je Prgin frajer, da neće popustiti, kladio se na to.

 

Pritisnuo je zvono, a onda uočio da su vrata samo pritvorena. – Uđi – zaderao se Frik iznutra. Žele gurne vrata i uđe.

Kesu je odložio na stol. Iz kupaonice se čuo monotoni mlaz vode. – Ajde u sobu, sad ću ja – poviče Frik. – Tuširam se.

 

U Frikovom je stanu bio stotinu puta, još od vremena kad se dolazio igrati s autićima i franjama. Frikova soba nije se mnogo promijenila. Oronuli zidni tapeti još su uvijek bili prekriveni posterima Formule 1 i prsatih cura mazno naslonjenih na haube ferrarija i lotusa. Frikov je krevet bio prazan i neraspremljen, a odjeća razbacana. Jedino što se novo pojavilo u sobici bile su razglednice. Bile su pribodene o vrata i štokove, desetine njih. Frik ih je sam sebi slao s vijađa, iz prokleto dalekih luka čija su imena dobro zvučala: Porto Alegre, Ostende, Guayaquil, La Spezia, Port Said.

 

– Donija si rakete?

– Mhm – potvrdi Žele.

– Dobro – odgovori glas pod tušem.

 

Rakete su bile razlog zašto je navratio. Bile su u kesi na kuhinjskom stolu, njih sedam, one koje je ukrao sa Stelle Nordisk one noći kad ga je Frik čekao pokraj žice. Umalo su ga uhvatili te noći, za dlaku im je izmakao.

Rakete je uvijek nabavljao Frik. Nabavljao ih je onako kako je nabavljao i duvan i travu, nekim svojim kanalima o kojima Žele nije htio ništa znati. Ovaj su put ti kanali presušili. Tako je po rakete otišao Žele, a Frik mu je objasnio što, i kako, i gdje. Na Friku je bilo i da rakete unese u stadion. Kontrolu na porti morali su proći čisti, rakete su na stadion trebale ući prije, a za to se trebao pobrinuti Frikov brat koji je s domarovim šegrtom ratovao u gardi.

 

– Imaš kavu u kužini – poviče glas pod tušem – sad ću ja.

Žele se vrati u kuhinju. Na stolu je pokraj kese s raketama ležala šalica turske kave. Hladna kava se slegla i izgledala kao katran. Žele se svejedno raznježi.

Srknuo je kavu i odložio šalicu u sudoper. Primijetio je u sudoperu prljavu kogomu i oprao je. Obrisao je potom šalice i sjeo. – Dobro jutro – začuje tada iza sebe. Okrenuo se. Bariton koji je čuo iz kupaonice nije bio Frikov. Bio je to glas Frikovog brata.

Frikov brat stajao je na vratima sobe, u potkošulji i gaćicama. U ruci je držao šalicu kave, istovjetnu Želinoj. Bilo je očito da je tek ustao.

– Donio sam rakete. One koje smo… – Frikov ga brat prekine pokretom dlana.

– Znam di ste ih nabavili.

Naravno da je znao, pomisli Žele. Frikov je brat bio od one vrste ljudi koji obično sve znaju.

 

Frikov je brat sablasno nalikovao Friku. Nisu baš bili vršnjaci, razlika među njima bila je barem pet godina. Ali to po izgledu nitko ne bi rekao: Frikov brat bio je pljunuti Frik, čak im je i mišićavi torzo bio jednak, činilo se da i ožiljke imaju na istim mjestima. I Frikov je brat baš kao i Frik živio opasan život, život na rubu, zarađivao opskurnim poslovima o kojima se nije bilo mudro raspitivati. Bili su poput blizanaca, samo što je Frikov brat imao opasniji pogled, pogled čovjeka koji je vidio dno, vidio rat i bio definitivno na onoj strani.

Uvijek su ga se bojali, i kao djeca. On je prema njima bio mio, to čovjek mora priznati: darivao im je franje i autiće, zakapao kutijice s drangulijama u vrtu, a potom im crtao mape sa zakopanim blagom. Ali, Žele je kao dvanaestogodišnjak jednog jutra vidio nešto što nije smio vidjeti. To što je vidio navelo ga je da se zauvijek kloni Frikovog brata.

Bilo je to u ljeto pred rat. Zašao je u Frikov podrum i tamo ugledao nepoznatog mladića vezanog lisicama za cijev toplane, izubijanog i krvave majice. Frikov brat i još dvojica starijih tipova stajali su u podrumu, goli do pasa, i naizmjenice ga tukli nogama i šakama. Žele o tome nikome nikad nije rekao ni riječi. Poslije je pretučenog tipa viđao po gradu: vidno je vukao nogu, a u kvartu se pričalo da su ga dileri s Ravnih njiva prebili jer je cinkao. Od tada se Žele držao dalje od Frikovog brata.

Nije činio drukčije ni u ratu. A u ratu su svi počeli Frikovog brata gledati drukčije, pa i samog Frika zbog njega. Počele su kružiti priče o tome kako je Frikov brat heroj, kako je rasturio četnike kod Otišića, kako je raketnim bacačem spržio osamdesetčetvorku kod Kašića. „Di si?“ pitali bi ljudi Frikovog brata, a on bio odgovorio „Bio sam na Kašić Openu“ ili „evo me sa Svilaja Match Racea“. Šepurio se po dvorištu u domobranskoj uniformi, oko glave je nosio crnu vrpcu, a na zapešćima kožne rukavice bez prstiju. Njima koji su tada imali dvanaest ili trinaest godina Frikov je brat morao biti bog, ali bog koji ulijeva strahopoštovanje. To se nije promijenilo ni poslije Oluje, iako su borci iz ulice govorili kako je Frikov brat s kutijom šibica i kanistrom benzina palio srpska sela – jedan bi se put u priči spomenuli Baljci, drugi put Cetina ili Ružić. Jer, tko je u njihovom kvartu žalio srpska sela?

 

– Hvala šta si opra suđe – progovori Frikov brat i odloži šalicu u sudoper. Pustio je u nju mlaz vode, a crni talog raspršio se sudoperom.

– Di je Frik?

– Ko će znat. Ne pita on mene di idem, neću ni ja njega.

Frikov brat obuče cipele i navuče džemper. I dalje ga je ispitivački gledao.

– Reka mi je da dođem. Da donesem rakete.

– Znam – Frikov brat se nasmiješi posprdno.

– Oće to bit u redu?

– Šta ne bi bilo?

– Oćeš ić, sutra? – upita Žele, tek zato da potakne razgovor.

– Na utakmicu?

Žele potvrdo klimne.

– Neću, ne loži ti to mene više. Prije je.

 

Uvijek mu je uspijevalo, pomisli Žele, uvijek je postizao da se pred njim osjećaju kao nezrela djeca – svi, čak i Frik.

 

– Mene još veseli – reče Žele i pomisli kako je slagao. Odavno u tome nije bilo veselja, samo mučenje i ovisnost.

– Druge su ti to igre. Igre o kojima nemaš pojma – odgovori enigmatično Frikov brat, a Žele se sjeti Vuškovića, Duspora i VIP separea.

 

Pozdravio je na izlazu, a Frikov brat mu odzdravi zagonetno se smiješeći, tako da čovjek nije bio siguran je li to smiješak simpatije ili nepoštivanja. Žele siđe niz stube i uđe u susjedni ulaz – jednak Frikovom, ali čišći, građanskiji. Pozove lift i popne se kući.

Stan je bio tih. Činio se pust, baš kao da je stari na poslu kao nekad. Žele uđe u kuhinju. Očekivao je da će stari sjediti tamo gdje je bio po sav dan, u fotelji pred TV-om. Ali nije bio tamo. Umjesto na fotelji sjedio je na kuhinjskoj stolici, i to nekako zgureno, na rubu, kao da je na njoj podstanar. Novine su ležale na stolu, ali je bilo očito da ih nije ni otvorio.

 

Žele s vrata promrsi pozdrav. Pobjegao je u sobu, a da nije sačekao odgovor.

 

*

– Kako je? – upitao ga je stari s vrata. Nije to pitao tek da pita: Prgin je znao da stari nije takav, znao je da ga stvarno zanima.

– Usrano. Boji se.

– Tko ne bi – odgovori stari. Starom nisi trebao tumačiti: i sam se sjećao onog što su prošli, dana kad su naizmjenice svaki drugi dan išli u bolnicu s narančama i ribljom juhom.

– Sidi. Oćeš jest?

– Oću.

Stari se odvuče u kuhinju. Opet je nosio isflekanu sokolsku majicu, vjerojatno onu istu od nekidan. Bila je puna sitnih mrlja od ulja, a kad je stari donio jelo, Prgin je shvatio i zašto. Stari je skuhao bigule sa slanim sardelama, onako kako ih je Prgin volio, s češnjakom, kvasinom, maslinovim uljem i ružmarinom.

Prgin se prihvati jela, a sa svakim vrućim zalogajem nervoza mu je popuštala. Još od djetinjstva stari i stara liječili su slanim sardelama njegove loše dane.

– Znao si da ću doć na ručak? – upita Prgin dok je halapljivo usisavao bigule.

– Znao sam da ćeš doć.

Prgin obriše krpom usta, odmakne stolicu od stola i poželi crnu bevandu. Napokon se odvaži i uspe prst vina: prst mu ne može škoditi, on je vratar, ne lakoatletičar.

Malo su šutjeli, a onda stari progovori: – Jesi mi donija kartu?

– Za finale?

– Nego koju?

– Jesam.

Prgin uvuče ruku u džep i izvuče dvije karte. Stavio ih je na stol s osjećajem jeze, kao da je iz džepa izvadio podmuklu zmiju.

– Dosta mi je jedna – reče stari.

– Daj je nekom.

– I, kako ćete proći?

Prgin neodređeno slegne ramenima.

Stari ustane, uzme bocun i ulije u čašu još plavca, a onda se okrene: – Bilo bi dobro da ih dobijete. Bar da nam nešto u životu dobro ide.

Prgin pogleda starog, pa karte koje su ležale na sredini stola, otpije malo vina i ne odgovori ništa.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.