Minuta 88 | Jurica Pavičić
9: ZVONKO
Večer se primicala.
Išarana i izgovnjena golubljim izmetom, brončana poprsja mlađahnih heroja trpeljivo su tonula u mrak. U sjenovitom je parku postajalo svježe. Prgin protrlja ruke i pod leđa podmetne novine: klupa je bila sad već neugodno vlažna.
Strpljivo je promatrao ulaz u postaju. Kroz otvorene prozore upravo se čula špica TV Dnevnika kad je Zvonko izišao iz zgrade. Bio je odjeven u civilnu robu, nemarno obrijan i očito premoren. Prgin istog trena ustane s klupe i krene za njim.
Zvonko se nije uputio prema parkiranom automobilu, nego k centru. Trgovine su još radile, gužva je bila prevelika, a to Prginu nije išlo na ruku. Namjeravao je pratiti Zvonka nezamijećen, a potom stupiti u akciju. Ono što je naumio učinit će kad se Zvonko nađe na osami.
Skriven gomilom, Prgin je promatrao najneviniji obiteljski šoping. U Sve po 8 franšizi Zvonko je kupio rasklopnu dasku za peglanje i plastičnog Spidermana. Potom je u Mikačiću na grame kupio električarske čavle koje mu je trgovac spakirao u fišek od pak-papira. Na koncu je na kiosku kupio baterije, enigmatski časopis i cigarete. Ljudi kao Zvonko dnevne novine pročitaju u uredu, a hranu ne kupuju, to u njihovim domovima čine žene.
Policajac se s vrećicom i daskom pod rukom zaputio natrag, k postaji i svom krem stojadinu parkiranom u blizini. Prgin krene za njim. Kako su ušli u uske kalete Lučca, prolaznici su se prorijedili. Zvonko je hodao pravcem koji je Prgin očekivao, a onda najednom skrenuo u jednu pobočnu kaletu, usku i jedva osvijetljenu. Prgin pođe za njim. Već je zamakao u uličicu kad se dosjetio da je ta kaleta slijepa, a to je značilo da se uhvatio u klopku.
Istog trena osjeti tupi i hladni pritisak u dnu leđa. Nije se trebao osvrnuti da bi znao da mu križa pritišće policijski pištolj.
– Uočio si me, znači – reče.
– Valjda sam ja nekakav policajac – odgovori Zvonko i pištolj uvuče pod baloner. – Hodaj ispred mene i ne radi pizdarije.
Nastavili su u smjeru kojim su hodali prije. Nakon par minuta stigli su do Zvonkovog auta. – Uđi – reče policajac, i otvori stražnja vrata. Prgin sjedne, a Zvonko mu lisicama veže ruke i posjedne ga na sjedište. Potom uđe i upali auto.
Stojadin je startao s mukom. Motor je neumjereno bučio, a na prvoj uzbrdici Prgin primijeti da stojka jedva vuče. Zvonko je neko vrijeme vozio prema predgrađima, a onda skrene k moru. Odvezao je auto na jedan od onih blatnih, nasutih poluotoka koji su nastajali tako što se građevinska šuta bacala u more. Izbjegao je blatne lokve preostale od kiša, zaustavio vozilo uz samo more i ugasio motor.
– Dakle, šta ti sebi umišljaš da radiš? – reče Zvonko, izvadi pištolj i okrene se prema uzniku na stražnjem sjedištu.
– Prevario si me.
– Ti nisi normalan. Jel’ vidiš šta se u ovom gradu događa? Vidiš li šta su učinili Dusporu? Oćeš da svi najebemo?
– Prevario si me.
– Čovječe, igraš se s vatrom. Druge su tu igre, nemaš ti pojma koje.
Prgin tada stisne pesnice, podigne okovane šake uvis i vezanim rukama raspali Zvonka po tjemenu. Zaljuljan udarcem, Zvonko ispusti pištolj iz ruke. Prgin ga zgrabi i uperi prema policajcu, držeći obje ruke na dršci.
– Jesi mi i ti neki policajac –reče.
– Misliš?
– Razoruža te vezani civil.
– Misliš? – ponovi Zvonko. Tada posegne rukom prema Prginu i strelovito zgrabi pištolj za cijev. Povuče ga k sebi i iščupa iz Prginovih šaka.
– Bija je zakočen – reče Zvonko i pištolj spremi pod kabanicu. – Baš si idiot ako misliš da bi otkočenim pištoljem ovako mava.
Prgin ne odgovori ništa. Šutjeli su tako neko vrijeme.
– Okej – reče policajac i opet se okrene prema njemu. – Ajmo iz početka. Ti si ovdje jer bi tija neke odgovore, je li tako?
– Tako je.
– Dobro. Prvo pitanje je očito – tko? Je li istina?
– Istina.
– Odgovor je: nitko. Nikoga nisi zgazija.
– Tko je bila ženska na biciklu?
– Neka tinejdžerka, vraćala se iz hotelskog diska. Oborija ju je kotač od Chryslera nakon šta si se zalipija u stablo. Utukla je laktove i razrezala lice na staklu. Nije ništa prijavila, molila je da je brišemo iz izvješća, jer je bila pijana ka majka. U najmanju ruku pijana, a moglo bi bit i štagod drugo.
– Čija je bila smrtovnica?
– Ničija. Nije bilo smrtovnice. Nisi pažljivo gleda.
– Onaj drugi izvještaj, o nesreći na drugom mjestu?
– Ta se nesreća dogodila. Sve se poklopilo. Priznaj, takvoj prilici nismo mogli odolit.
Prgin je gledao pred sebe, u olovne valove koje je južina bacalo o obalu, u blatni rt zaprljan čikovima i kondomima. Ma kako se osjećao glupo, bilo mu je lakše. Bilo mu je lakše što čuje da nikog nije zgazio ni ubio. I zato što je doznao da je žrtva kolosalnog spleta okolnosti, a ne samo glupe, rutinske laži.
– Dobro, to je pitanje jedan – reče Zvonko – pitanje dva je vjerojatno: zašto? Jel’ tako? Zanima te šta smo dobili, milijune, provizije? – Zvonko opet upali auto i pokrene ga u rikverc prema kopnu. – E, sad ćeš vidit zašto. Strpi se i vidit ćeš.
Vratili su se na cestu i uputili prema gradu. Kod stanice tehničkog pregleda vozila Zvonko skrene u prolaz između pumpne stanice i autobusne garaže. Stojadin je jedva povukao na uzbrdici prema Brdima. Na drugom križanju policajac skrene i zaustavi auto pred nekom zgradom. Bila je to višekatnica, već podosta oguljena, na osami usred blatne poljane koja je šleperima služila za provizorni parking. Kad su izišli iz auta, počelo je kišiti.
– Sad ćeš vidit zašto – reče opet Zvonko, ugura Prgina u lift i pritisne dugme za jedanaesti kat. Prgin se osvrne po kabini lifta: bila je kakvu je i očekivao, musava, urešena razbijenim ogledalom i shematskih crtežima kuraca i pički.
Kad su stigli na kat, Zvonko ga povede prema vratima jednog od stanova. Izvadi ključić iz džepa i oslobodi mu ruke. – Molim te, lijepo se ponašaj – reče, i otključa kućna vrata.
Ušli su u nevelik i neugledan stan. Zvonko je odložio kabanicu i dasku za peglanje u uski hodnik. Viknuo je „Bog“ i otvorio vrata dnevne sobe. Zapravo, jedine sobe.
Jer bilo je očito da u tom prostoru svi spavaju. Lođa s pogledom na parkiralište bila je zagrađena prema van staklom i obložena tapisonom. U njoj je ležao rasklopni kauč koji ju je zauzimao u cijelosti. Kauč je bio razvučen u bračni krevet i nemarno raspremljen nakon poslijepodnevnog odmora.
U samoj su sobi očito spavala djeca. Jednu njezinu stranu zauzimali su kreveti na kat, tri ležaja koja su Prgina podsjetili na patuljke iz Snjeguljice.
Bio je to mali prostor za puno ljudi. Troje se djece igralo na tepihu plastičnim figuricama superheroja. Bila su to tri muškića bliske dobi, živahna i dobro odjevena. Vidio si da se u ovoj kući svaka lipa troši na djecu.
– Ane, doveja sam prijatelja – reče policajac, uruči jednom od malaca Spidermana i pokaže Prginu stolicu. Prgin nevoljko sjedne, a supruga iziđe iz kuhinjske niše zastrte zavjesom. Donijela je na stol travaricu i dvije čašice, bez pitanja i dvoumljenja, baš kao trenirani pas.
– Ovo je Vlado – reče Zvonko. – Ana.
Pružili su jedan drugome ruke. Ana je nekad morala izgledati dobro, ali sad više ne. Trajna joj je bila zapuštena, lice naborano od umora. Bila je opasana pregačom, a sa štednjaka je dobro mirisao kupus na mrsno. Kuha za sutra, znači radi – pomisli Prgin.
– Momci, vidite li vi tko je došao? – upita Zvonko i lupne dlanom o koljeno. Tri glavice, crnokose kao i otac, tek su tada obratile pažnju na neznanca. – Vidite tko je ovo? – reče Zvonko. – Prgin!
Dječaci su se najednom uozbiljili kao u crkvi i stali proučavati gosta.
– Prgin, igrač, znate ga! – ponovi Zvonko pun entuzijazma. Prgin se zacrveni.
U ovoj se kući nogomet štovao, pomisli. To si mogao odmah vidjeti: imali su svježi klupski kalendar, na kuhinjskom zidu visila je fotografija slavne postave iz 1974., a u predsoblju crveni i plavi šal. Kad su se dječaci ustali vidio je da jedan od njih nosi dres državne vrste s brojem 11 i imenom „Bokšić“. Gledali su ga pobožno, a onda se jedan od njih ohrabri i priđe. Stali su ga pipati kao da je sadrena Gospa koje liječi.
– Pustite ga – reče tada Zvonko i otpije gutljaj trave. – Dođi za mnom – reče potom Prginu, a onda se obrati supruzi: – Ane, ić’ ćemo sad u sobu, Vlado je htio vidit Božu.
Ane suprugu odgovori tek kratkim pogledom punim čuđenja.
Prgin se pitao tko je to Božo i po čemu ga je to on želio vidjeti. Zvonko ustane i rastvori vrata za koja je Prgin dotad mislio da vode u nužnik. Za Zvonkom je ušao u susjednu sobu.
Stan ipak nije bio tako mali. Vrata su vodila u drugu sobu, veću od prve. Ušli su u nju. Zakrivao ju je polumrak, jer su škure bile zatvorene. Mirisala je onako kako mirišu sobe u kojima je bolesnik: na kamfor, kiseli čaj i znoj. Zvonko priđe prozoru i pusti svjetlo u sobu. Prgin ugleda bolesnika opruženog na krevetu.
– Ovo je moj brat Bože – reče Zvonko – sjedni tu do njega, vratit ću se.
Bolesnik je bio visok i zastrašujuće mršav. Ležao je nepomično na leđima, kako leže uzeti ljudi. Imao je neurednu sijedu kosu i neobrijane sjedine po bradi i licu. Disao je teško i hropćući, a iz usta mu je klizila kap pjenaste sline. Činio se beskrajno star, ali Prgin je znao da izgled kod bolesnika vara.
Gledao je Prgina pogledom koji ga je plašio: prodornim, bolnim, a opet nekako optužujućim.
Čitava je soba bila okupirana bolesnikom i njegovim potrebama. Iz ormara je u posvemašnjem neredu ispadala odjeća. U kutu su oslonjena stajala invalidska kolica, uz krevet guska i nosila. Na obje strane velikog bračnog kreveta nalazili su se noćni ormarići zatrpani lijekovima, sirupima, zavojima, bočicama rivanola, hidrogena i različitih sirupa. Pokraj vrata ležao je paket pelena za inkontinenciju, a povrh njega škatuljica sa sterilnim iglama i smotak kompresa.
Ovaj je čovjek bio uzet, teško bolestan i to vjerojatno jako dugo, pomisli Prgin. Sjedio je na stolici uz krevet i silno želio da se Zvonko što prije vrati. Bolesnik ga je cijelo to vrijeme netremice gledao.
– Mogu nešto učinit? – upita Prgin.
Bolesnik ne odgovori ništa. Vjerojatno i nije mogao govoriti. Ali, nije skidao pogled s Prgina: gledao ga je uporno i strogo, kao da ga zbog nečeg krivi. Bio je to pogled koji kao da je dolazio iz bunara, iz neke druge sfere koju Prgin ne poznaje i možda nikad neće upoznati, iz neke nove dimenzije boli i straha. Prgin skloni glavu: nije više mogao izdržati te oči.
– To je moj brat Bože – reče Zvonko i položi s leđa ruku Prginu na rame. Ušuljao se u sobu tiho da ga nije ni čuo. – Bože je ovakav dvanaest godina. Moždani udar. Stariji je od mene tri godine.
Starac kojeg je Prgin izbjegavao pogledati bio je samo tri godine stariji od Zvonka. Znači, mogao je imati četrdeset, četrdeset pet godina. Činilo se da ima sedamdeset.
– Dvanaest godina je u ovoj sobi, nije izaša iz nje, reka ni riči. Ane i ja se brinemo o njemu, a patronažna mu sestra dođe dat injekcije utorkom i petkom. Ane radi samo četiri sata, pa se snađemo. Sad će brzo devet, morat ćemo ga uskoro minjat, zato vonja na pišotu.
Prgin je to pokušavao zamisliti. Pokušao je zamisliti Anu koja je pred dvanaest godina bila mlada i vjerojatno zgodna, zarobljenu desetljeće i pol u ovom staniću, sa neznancem koji ne ustaje, ne govori, kojem na usta izlazi bijela slina i koji leži na sloju bolnog dekubitusa. Pokušavao je zamisliti kako očima komunicira s čovjekom o čijoj je prošlosti znala vjerojatno malo, a čija se budućnost svodila na mučni, neuzbudljivi, jednolični trak vremena koji će se u jednom času na svačije olakšanje prekinuti. Pokušavao ju je zamisliti, mladu, bez godišnjih odmora, putovanja, bez vlastite sobe u kojoj bi na miru listala Gloriju, bez ložnice u kojoj bi se kao mladi par naprosto pojebali. Pokušavao je zamisliti što ovaj ležeći čovjek predstavlja u glavi one trojice švrća tamo u sobi – milog rođaka, komad pokućstva koji ne zamjećuješ, ili strašnog krampusa kojeg se bojiš, kojeg sanjaš noću i u čiju sobu ulaziš krišom, puzeći, u strahu da te ne ugleda i presječe onim svojim strašnim pogledom grabežljive ptice? Morao je to biti strašan život, a nekako mu se najgorim činilo to što se nisi smio žaliti: tko pored ovog čovjeka koji ovdje leži ima pravo na žalopojke?
– Duspor nam je ponudio dvadeset somova svakom, meni i Vuškoviću, da te skuvamo i isporučimo – reče Zvonko i sjedne uz rub kreveta. – Duspor je tija da te otvoreno ucijenimo, ja sam reka: ajmo ga dobit na frendovsku priču, na lojalnost. Činilo mi se da si tvrdoglav tip, ali da si fer prema ljudima. To se pokazalo točno.
Bolesnik sad više nije gledao Prgina, nego Zvonka. Nije ga gledao onako kako gledaš brata, nego nepovjerljivo i plašljivo.
– Bože i mi ovako već dvanaest godina. Ovo nam je stan šta smo naslijedili od oca. On ima stanarsko pravo, niko osim nas nije se o njemu ima brinit, pa smo uselili. I tako do danas.
Nepokretni čovjek najednom se uzbuni. Počeo je istezati vrat kao da se želi pomaknuti, a disao je dublje. – Mir, Bože, mir – reče Zvonko kao da primiruje konja, a onda nastavi:
– Za dvadeset somova ja mogu počet novi život – reče. – Bit će dosta za platit mito u staračkom domu, da uzmu Božu na odjel za nepokretne. Platija bi s tim prvu godinu unaprijed, ostalo bi se pokrilo iz njegove penzije.
Božo istog trena počne hroptati, podboden i uzbunjen, kao da prvi put čuje što je Zvonko naumio, i kao da ga je to prestravilo. Stenjao je nekoliko časaka, a onda se umirio. Prgin pomisli kako je sve to svirepo, kako o takvim stvarima ne govoriš hladno i okrutno pred čovjekom kojeg se tiču i koji ih posve razumije. Ali Zvonko se nije obazirao na ležećeg čovjeka.
– Za ostalu lovu pripiturat ćemo ovu sobu i kuhinju, a djecu preselit ovdje, da im bude udobno, na široko. Zagradit ćemo lođu zidom, da imamo malo privatnosti. I kupit na rate Marutija, onog malog Indijca. Stojadin se već raspada. Oćeš da se vratimo tamo, u sobu?
Prgin klimne glavom. Obojica iziđu iz sobe, a Zvonko za njima zatvori vrata. Bože je ostao sam u spavaćoj sobi, u polutami i mirisu kamfora.
– Moram ići – reče Prgin, a dječaci ga istog trena okruže i počnu navlačiti. Pronašli su tri kolor fotografije Prgina u dresu i rukavicama, iz sportskih revija. Htjeli su da im se potpiše, a Prgin to i učini. Potom se odjene, stisne Ani ruku i krene k izlazu. – Ispratit ću te – reče Zvonko i pođe k liftu.
Dok su čekali dizalo, Prgin ga pogleda. Izgledao je kao čovjek koji vjeruje u sutra, koji zida rukama bolji život.
– Znači, da nisam pustija onaj gol – reče Prgin – Bože ne bi dobija dom, a tvoja dica sobu?
– Tako je.
A što bi bilo da sam pristao na barmenov zahtjev, da sam svjedočio, pomisli Prgin. Bože bi ostao gdje jest, Zvonkova djeca isto, a policajac bi ostao bez posla, iskaznice, vjerojatno i slobode. Sjeti se Ane u pregači, kupusa na mrsno i njezinog umornog pogleda: na što bi tek tada njen život sličio?
– Pitao bi te još jednu stvar – reče najednom Prgin.
– Reci.
– A šta bi bilo da su te našli ovi šta su uredili Duspora? Šta bi bilo da su išli dalje, na vas i na Vuškovića?
Zvonko se naceri. – Ne budi smišan.
– Zašto?
– Ko je da je to učinija, napravija je na Vuškoviću korist. Duspor mu je kešira novac za kampanju i ucjenjiva ga je uslugama. Zato je i sidija tamo oni dan. Nema nikog sretnijeg od njega šta je Duspor izgorija. Iskreno, mislim da je on to i naručio.
– Misliš?
– Sto posto – reče Zvonko, a dizalo se u taj čas pojavi.
Nisu se pozdravili. Prgin je ušao u lift i pritisnuo tipku za prizemlje. Lutao je pogledom po zidovima dizala, proučavao stilizirane pičke načičkane radijalnim, ravnim dlakama. Izgledale su kao drevni hijeroglifi ili filigranski zlatni zraci koji se kružno šire oko monstrance u crkvi.
Najednom se sjeti Helene.
Što bi bilo da je ono biće u krevetu ona? Bi li se nakon tolikih godina i on prema njoj ponašao kao prema neživoj tvari, nečem što naprosto tu stoji i smeta?
Zaokupljen time izišao je iz stubišta i ustanovio da vani već svojski pljušti. Zaputio se preko gnjecavog i raskvašenog polja razmišljajući gdje je autobusna stanica i gdje bi se uokolo mogao pronaći taksi, suho i toplo limeno skrovište koje će mirisati po čarobnom drvcu i presvlaci za siceve.