Minuta 88 | Jurica Pavičić

5: MINUTA 88

 

Finale Kupa Hrvatskog nogometnog saveza bilo je zakazano za srijedu, osamnaestog svibnja, na stadionu Poljud, u osamnaest sati.

 

Igrači i treneri Kluba povukli su se u karantenu u utorak u 22 sata. Vlado Prgin u karantenu je u hotelu Jadran stigao petnaest minuta ranije. Došao je izravno iz očeva stana gdje je sa starim večerao žutinicu i tvrdo kuhana jaja, a potom na TV-u gledao neki francuski krimić.

 

Zagrepčani su stigli sutradan ujutro, čarterom s Plesa, u jedanaest sati. Istim je avionom stigla TV ekipa, čopor nogometnih funkcionara, većina novinara i suci.

 

Policija je prilaz vozilima zatvorila u dva. Stadion se za to vrijeme polako počeo puniti, uglavnom navijačima iz okolice kojima se nije ubijalo vrijeme po gradu pa su se zaputili izravno na igralište. Većini se ipak nije žurilo: napunili su gradske kafiće, pili mlako pivo i goli do pasa hvatali svibanjsko sunce. Riva, Prokurativa, Bače – cijeli je grad bio pun kao jaje jajetu istih ljudi: plavi blijedi jeans, bijeli i prugasti šal omotan oko pasa, crvenkasta koža opečena prvom sezonskom porcijom ultravioleta, bijele opuštene tripe nastale desetljetnom sedimentacijom ječma i hmelja. Bilo ih je na tisuće, desetke tisuća.

Za razliku od njih, zagrebački se navijači nisu šetali gradom. Stiglo ih je šest tisuća, svi istim vlakom, u četrnaest i dvadeset. Policija ih je kroz koridor sprovela u autobuse i otpratila na stadion. Stiglo ih je ponešto i solo, iz Hercegovine, Zagore i iz pravca Zagreba. Parkirali bi automobile na mudru udaljenost od stadiona, poskidali ZG tablice i plave zastavice, posakrivali šalove i stjegove i zaputili se na stadion, na južni sektor predviđen za goste.

 

U četrnaest i dvadeset igrači Kluba bili su na zajedničkom objedu. Objedovali su spaghette bolognese i dobili voljno da prošetaju aulom i zimskim vrtom hotela. Nakon posebne molbe, trener Lovrinčević je Prginu dozvolio izlazak iz kruga na jedan sat. Prgin je sjeo u auto, odvezao se do bolnice, razriješio zbunjujući rebus bolničkih hodnika i u petnaest i deset stigao pred vrata sobe osamnaest grudne kirurgije. Bolesnica na krevetu do Heleninog navila je radio na najjače, na programu je bio specijalni program uoči finala, radio je prenosio hučanje sa stadiona i puštao navijačke budnice i marševe. Prginu to nije bilo ugodno pa je gospođu zamolio da stiša, što je ona rado učinila. Sjedio je dvadesetak minuta s Helenom, doznao što su joj liječnici rekli o sutrašnjoj operaciji, a potom otišao natrag u karantenu. „Držim ti fige“ rekla je Helena s vrata, a Prgin je radije izbjegao odgovor.

 

U petnaest i pedeset Žele je bio spreman. Odjenuo je imitaciju originalnog klupskog dresa, zavio oko pasa trobojni šal i nabio kapu. S Frikom, Bašom i Rencom našao se u šesnaest sati, na zidiću kod nebodera. Upitao je Frika jesu li rakete na sigurnom. Ovaj je odgovorio da jesu. I bile su. Frikov ih je brat predao Friku, a Frik ih je u dogovoru s domarovim šegrtom pohranio na gornjoj platformi stajanja Sjever.

U šesnaest i dvadeset bili su na Poljudu. Neko su se vrijeme motali uokolo, sjedili na tratini i čekali da Renco pojede ćevape s lukom. Potom su se ugurali u gomilu koja se nastojala domoći ulaza na stajanje. Na stajanju sjever bili su u šesnaest i četrdeset pet. Pri provjeri na ulazu morali su svi biti čisti: nije smio ući ni upaljač, ni limenka piva. Sat i četvrt prije utakmice tribine su se tek škrto punile, ali je stajanje već bilo puno. Kružili su zato uokolo neko vrijeme, sve dok se nisu ugurali na mjesto s kojeg se kako tako vidjelo igralište.

 

U sedamnaest sati autobus s gostujućim igračima ušao je na servisni ulaz stadiona. Nogometaši su odjeveni u civilnu odjeću, onako u mokasinkama i košuljama, izišli na travnjak opipati atmosferu. Dočekalo ih je zaglušujuće zviždanje. Domaći su igrači stigli na stadion dvadesetak minuta poslije i nisu izišli na travnjak.

 

Vlado Prgin se polako svukao i odjenuo u dres, pomno kontrolirajući svaku sitnicu: štitnike, steznik za pojasom, vezice kopački i rukavice. Trčkarao je tunelom i hodnikom zagrijavajući bedrene mišiće, listove i ramena. U sedamnaest i dvadeset Lovrinčević ih je pozvao na posljednji dogovor u svlačionicu. Sjeli su i slušali, neki još polugoli, neki u dresu, neki u odjeći. Podsjetio ih na način kako gosti igraju obranu. Upozorio ih je da ne igraju sa četvoricom u liniji kao Klub, nego s liberom i dva stopera koji čuvaju svaki svoju stranu. Kazao im je kako su gosti jaki u pas igri i da im ne valja puštati sitni vez, nego ih treba rezati u kombiniranju agresivnijom igrom i jakim ritmom. Rekao im je da se paze kontri, da usko pokrivaju dvojicu napadača, a osobito onog plavokosog, dešnjaka, Plovaka. Sve što im je rekao mogao im je reći i sam Prgin, mogao im je to reći bilo koji novinar, pa i upućeniji navijač. Lovrinčević je na koncu upitao ima li nejasnoća, a svi su šutjeli. U svlačionicu je potom ušao Vušković, bez riječi pogledao što se događa i izišao. Doimao se kao domaćica gozbe koja je provirila u kuhinju da vidi rade li kuhari kako treba i jesu li umaci dolično spravljeni.

Prije nego što je zatvorio torbu, Prgin je još jednom provjerio mobitel. Držao ga je utišanim još od sinoć. Izlistao je pozive i četiri puta na listi našao isti broj, Zvonkov. Policajac ga je zvao i zvao, očito u smrtnom strahu, gorljivo željan saznati što je Prgin na koncu odlučio.

 

U sedamnaest i tridesetpet, nepunih pola sata do utakmice, sjeverno se stajanje malo umirilo nakon jednosatnog pjevanja, skandiranja i dreke. Frik, Bašo i Žele su sjeli, a Renco je otišao na štand po točene pive u papirnatim čašama. Trenutak kakve-takve tišine iskoristili su gostujući navijači za svoj repertoar. Ostatak stadiona na to je reagirao zviždanjem, a potom pojačanim navijanjem. Morali su se ponovo ustati, a ovaj im je put to bilo nezgodno jer su u rukama držali papirne čaše. Uskoro je preko njih prošao jedan krug ole, potom drugi, a onda ih je zakrila trideset metara duga i široka zastava koju je nekoj ekipi iz Zadra poklonio sponzor. Žele se pod zastavom osjećao kao pod jedrom – sva su lica i odjeća poprimili boju crvenih i plavih pruga. Kad je golema zastava prošla dalje Žele osjeti kako mu kožom lipti znoj. Premda je padala večer, bilo je vruće.

 

U sedamnaest i četrdeset gosti su izišli na zagrijavanje. Stadion je reagirao gromkim zviždanjem od kojeg su Želi pucale uši. Gosti se nisu dali smetati: lagano su se loptali na centru, a onda pod vodstvom kondicijskog trenera počeli razgibavati mišić po mišić.

 

Nedugo potom, na zagrijavanje su izišli domaći. Stadion je provrio, stajanje se osovilo na noge, a Frik, Renco i Žele sad su ipak morali pustiti pive iz ruku. Dok se pjevalo „Dalmacija u mom oku“ Žele je primijetio da je Friku glas već dobro napukao, a utakmica nije ni počela.

 

Prgin se dolje na travnjaku zagrijavao s ostalima, a onda je stao na gol. Suigrači su se ležerno napucavali prema golu da se zagriju, a on je hvatao te šuteve da osjeti loptu i prostor. U kut mreže položio je bočicu Isostara, štitnik za oči i rezervne rukavice. Provjerio je sve: dno mreže nema li rupa, travu je li sasvim suha, kopačke nisu li čepovi prekratki ili predugi. Osvrnuo se i razgledao ambijent. Bio je uvijek isti, neopisivo divan. Četrdeset tisuća ljudi, deset tisuća zastava, kovitlac koji je čovjeka mogao ponijeti da juriša na nazubljene stijene ili da se reže bocom. Ali Prgin se ovog poslijepodneva nije smio prepustiti, nije smio dati ponijeti. Hvatao je šuteve, preko ruke bacao lopte natrag u polje, a lice mu je bilo ozbiljno i skamenjeno kao da misli na nešto daleko.

 

U sedamnaest i pedeset pet trojica varaždinskih sudaca izišli su na tartan stazu i zviždaljkom pozvali igrače da stanu u defile. Igrači su se okupili usput skidajući trenirke. Među njima je bio i Prgin. Službeni je spiker počeo čitati sastave, na svako gostujuće ime stadion je negodovao, na svako od jedanaest domaćih klicao. Kad je spiker izrekao „broj trideset jedan – Prgin“ stajanje je prokuljalo. Tako je bilo uvijek: voljeli su ga, mularija gola do pasa i s mlakim pivama u šaci voljela ga je, više nego ikog od drugih.

 

U sedamnaest i pedeset osam Prgin je stajao u nadsvođeno tunelu i pažljivo proučavao protivničke igrače. Promatrao je gostujućeg vratara, Pađena, visokog i ćelavog veterana koji se među ovom mladeži doimao kao starac. Vidio je i Plovaka, opasnu sedmicu, plavokosog čovjeka olovnih očiju. Plovak nije domaćima uzvraćao pogled: gledao je u nekom neodređenom smjeru, kao da mu je sve ovo dosadno i jedva čeka da završi.

 

U sedamnaest i pedeset osam stajanje sjever već je bilo premoreno jednosatnim urlanjem, pa je svjetina posjela. Zastave su začas zasukane, šalovi i transparenti odloženi. Žele je sjeo, lutao pogledom po travnjaku, napokon miran, napokon slobodan od pritiska, nervozne grižnje koja ga je sedam dana svrdlala negdje iza čeone kosti.

 

U sedamnaest i pedeset osam u sobi osamnaest odjela za grudnu kirurgiju Helena Prgin je zamolila gospođu na susjednom ležaju da malo pojača radio, jer je željela slušati prijenos utakmice. Ova joj je rado izišla u susret.

 

U osamnaest nula dva glavni je sudac puhnuo u zviždaljku, a sedmica Plovak najbližem je suigraču kratko dodao loptu koja je stajala na krečanoj točki u središnjem krugu. Finale nogometnog kupa je počelo.

 

*

Prgin je osamljen stajao na svojoj polovici terena. Žmirio je prema niskom suncu koje je zalazilo iza zapadne tribine, zaljeva i marjanske crnogorice.

Daleko ispred njega, malo od središnjeg kruga, pružala se obrana njegove momčadi. Četvorica klinaca među kojima i Mali od jedne su do druge aut linije oformili obrambeni red. Klub je igrao obranu u liniji, pa su braniči stajali poredani u pravocrtni niz, sačekujući protivnike u ofsajd zamku. Svi odreda su bili premladi, i to si odmah vidio. Red su oformili kruto, bojažljivo. Vidjelo se kako virkaju jedan u drugoga u strahu da im se protivnički napadač ne zavuče kroz raspored.

To se zasad nije dogodilo. Prgin je stajao besposleno, izuzme li se nekoliko dugih povratnih lopti koje su mu poslali suigrači i jedan jedini šut iz daljine, slab i po sredini gola. Ipak – znao je da će djeca pogriješiti, kad tad. Čekao je to i promatrao što se zbiva prijeko, na suprotnoj polovici.

 

A tamo se nije zbivalo ništa. Klub je napadao, ustrajno, monotono i tupo. Napadao je onako kako napada momčad koju bodri proključala masa: fanatizirano i bezglavo. Ne znajući što drugo učiniti Prginovi su suigrači bacali visoke lopte u sredinu ili bi se zavlačili na krilo gdje bi se rvali s protivničkim bekovima tražeći prostor za centraršut. Koji bi put izboksali korner. Stajanje bi tada buknulo, počelo bi navijanje i tuljenje „evo ga“, ali njega nije bilo. Korneri bi redom završavali u Pađenovim rukama. Prgin se Pađenu uvijek divio kako hvata bočne nabačaje, onako kako on ne bi umio: ćelavi bi samo iskoračio na rub peterca, u šumi glava i nogu našao bi svoju vlastitu putanju da bez naguravanja i ičijeg ometanja primi loptu u krilo.

Nakon pola sata vrućica se u gledateljstvu ispuhala, navijanje su počela prekidati isprva kratka a onda sve dulja razdoblja tišine. Klub je popuštao, a igrači postajali svjesni da bezglavo nasrtanje nije vodilo ničemu.

A onda su gosti počeli igrati. Točno onako kako je Lovrinčević najavio: vezli su u sitno, nizali točna dodavanje, pleli mrežu bez nakane da idu naprijed, k golu. Kad si domaći i kad te poguruje uzavrelo gledateljstvo, takva je protivnikova igra najpogubnije po tebe. Nanižu li gosti petnaest dodavanja a da im nisi uzeo loptu, počne zviždanje, to te zviždanje tjera da srljaš i pritišćeš, a onda je protivniku još lakše.

 

I tada su ih gosti probili. Izvozali su klince u obrani baš kao što i izvozaš djecu. Sa dva dupla pasa izbacili su iz igre cijelu lijevu stranu. Njihovo je krilo dobio loptu u for, osvojio prostor, okrenuo se i pogledao što bi. Plovak je stajao na vrhu penala leđima okrenut Prginu. Mahnuo mu je tražeći loptu, i dobio je. Primio je mirno, izvrsno se zagradio, pogledao prvo bi li je vratio na krilo, a onda napravio nešto što ni Prgin ni djeca u njegovoj obrani nisu očekivali: poslao je petom prema sredini. Mali se samo nemoćno zaklatio. Protivnički napadač protrčao je kroz zadnju liniju i pojurio prema okomitoj lopti koju mu je Plovak poslao. Prgin je znao što jedino može učiniti: pojurio je prema lopti držeći raširene ruke i malo raskrečene noge. Stigao je do nje samo trenutak nakon gostujućeg špica, ali dovoljno na vrijeme da ovom skrati kut. Napadač je zapucao, lopta se bučno i bolno odbila od Prginovih koljena i odletjela u polje. Djelić sekunde potom, Prginovo je tijelo u naletu udarilo u gostujućeg igrača, Prgin je osjetio oštru bol u meniskusu, a kopačka mu je sijevnula kraj nosa. Čuo je pljesak navijača i vidio napadača u tamnoj majici kako se dere od boli.

Nije to bilo ništa što sprej ne bi uredio. Liječnik je posprejao Prginovo koljeno hladnom tekućinom, i bol je nestala. Zasad: Prgin je znao da će noćas, kad se rana ohladi a aerosol ispere, boljeti kao sam vrag. Gostujući je prošao još gore: liječnik mu je skinuo bandažu i obavio mu nogu. Igru je nastavio vidno šepajući. Pogledao je Prgina gnjevno i priprijetio mu rukom.

 

Bio je to prvi, čisti zicer na utakmici. Prgin je primijetio kako se obrambeni red pred njim spontano povukao i stisnuo bliže golu, valjda od straha da im gosti opet ne uvale kontru. Publika se najednom ohladila i primirila, tek povremeno nagrađujući pljeskom fini dugi pas ili uspio dribling. Prgin je pogledao semafor: do poluvremena su bile još tri minute.

Klub je imao loptu. Vezni s brojem osam na leđima počeo je nerezonski driblati u zoni šuta. Više sretno neko umješno okrenuo je dvojicu u tamnim majicama, dao for i izišao na rub šesnaesterca. Protivnički je libero izišao u blok. Osmica baš i nije znao što bi, jer je otišao predaleko da u gužvi ikom doda. Posve okružen, opalio je jako prema golu. Lopta je nekim čudom prošla između nogu, a da nije dodirnula nikoga. Pađen nije ništa mogao učiniti: loptu je ugledao zacijelo tek kad je probila zid butina, štitnika i koljena. Nije se ni bacio, samo je pogledom ispratio šut koji se zabio se u donji kut uzburkavši mrežu kao da će ju probušiti.

 

Osmica je podigao ruke i počeo trčati prema aut liniji, a Prginovi suigrači pohrlili su za njim potežući ga za dres. Stadion se tresao, točno si čuo kako prenapregnuti beton cvili. Prginov peterac u hipu je bio zasut bijelim vrpcama iz registarskih kasa, tako da se doimao kao zatrpan mećavom. Prgina je počeo štipati za nos poznati miris, miris bengalke koje gori u blizini. Uskoro je travnjak bio obvijen gustim narančastim dimom.

Preostalu minutu i pol igrali su u narančastoj magli. Gosti su pokušali nešto poduzeti, ali Prgin nije vidio što. Zbivanja na terenu odgonetao je po reakcijama tribina koje su zviždale ili pljeskale nečem što se zbivalo tamo u obojenom dimu. Onda je začuo trostruki zvižduk: sudac je tražio loptu i svirao kraj poluvremena.

Lovrinčevićevo je lice bilo urešeno ponosnim osmijehom. Prgin je međutim bio ozbiljan.

Bio je savršeno svjestan istine: vodili su, ali su poveli slučajnim golom, u posljednjoj minuti poluvremena tijekom kojeg nisu napravili ni šansu. Prgin je to znao, pa i svi ti ljudi na tribinama su to znali, ali ih nije bilo briga, bar dok se vodi.

Je li to Lovrinčević znao? Trener vam to nikad neće reći. On će se uvijek superiorno graditi kao da je gol na odbijenac u zadnjoj minuti zapravo njegov mudri strateški naum. Lovrinčević nije bio sujetan čovjek, ali toliko je sujetan svatko. Paradno je zakoračio u svlačionicu dok su igrači pili vodu i osuo ih komplimentima. „Samo ovakva igra“ ponovio je nekoliko puta, i još jednom nanizao iste, stare savjete: „uže u igrača“, „agresivnije“, „sjebite ih“, „malo više koncentracije“ i sve takve slične taktičke misli.

 

Kad su izišli na teren, tribine su buknule. Ponovo je palo par bengalki, bijele trake su u dugom, baletnom luku klizile zrakom, a rakete pucale sa svakog kuta betonske zdjele. Ljudi su bili presretni, prezadovoljni, pomisli Prgin, njima zbilja treba malo.

 

Drugo je poluvrijeme počelo onako kako je i pretpostavljao. Zadovoljni vodstvom njegovi su stali u obrani još uže, prepuštajući gostima loptu. Zid pred Prginom stisnuo se gotovo na šesnaesterac, a on je uzalud vikao „izađi“ i „stani šire“ misleći pri tom da bi takvo što trebao vikati trener. Gosti su preuzeli igru, pojeli loptu vezući sigurno po sredini i krilu. Prošlo je desetak minuta drugog poluvremena kad je Plovak ponovo primio loptu, otprilike na istom mjestu kao i onda kad ju je petom poslao u šansu. Za leđima mu je stajao Mali. A Plovaku Mali nije bio dorastao, to je Prgin znao.

 

Prgin je vidio kako je Mali samo na tren pogledao preko ramena, tek da bude siguran ne ulijeće li opet netko u prazan prostor. Plovaku nije trebalo više. Strelovito se okrenuo, tako brzo da je i Prgin bio zadivljen. Odvojio se od bloka i okrenuo u čist, neblokirani šut.

Mali je shvatio da kasni i bacio se nogom naprijed, uklizujući požrtvovno u šut. Ali šuta nije bilo, dugačka stoperova noga ostala je visjeti u zraku, a njen posjednik proklizao je u prazno na travu. Plovak se još jednom okrenuo, fintirao i ostao sam na vrhu šesnaesterca. Prgin je izišao dva koraka, spreman da na refleks obrani šut. Ali ovo nisi mogao braniti: Plovak ju je opalio oštro i točno, dao joj je gadni vanjski felš i ona se, bježeći od Prginovih raskriljenih ruku, zabila u rašlje.

 

Stadion je bio pun, ali onaj tko bi zatvorio oči načas bi pomislio da se nalazi u velikom praznom skladištu. Čuo si samo gostujuće navijače kako se deru u ograđenom sektoru, igrači u tamnim majicama zapetljali su se slaveći u klupko, a ostatak stadiona, sve tribine, Sjever, Zapad i Istok, mirovale su u tišini. Mali je ustao, uputio se iza Prginovih leđa i iz mreže izvadio loptu. Prgin ga je bolje promotrio: Mali je bio očajan, tresao se od jada i jasno se vidjelo da će s njim sve do kraja biti problema.

 

Kad doma primite gol a niste igrali baš užasno, navijači vas nakon gola pojačano bodre, ali neko vrijeme. Ako u pet-šest minuta sijevne šansa ili odigrate nešto dobro, nastavit će tako. Ako ne, počet će rezignirano promatrati ili čak zviždati. Tjeskoba će rasti do prve veće greške, a onda kreće osveta, gnjevna i strasna, neumoljiva, za svaku grešku.

Prgin je vidio da je utakmica u toj fazi, samo što se ta velika, ubitačna greška nije dogodila. Klub je bio razbijen, to se vidjelo jasno: gosti su im pojeli loptu, frcale su opasne dijagonale desno i lijevo, Prgin je dva ili tri puta izlazio na oštre nabačaje i boksao ih u polje. Gosti nisu, doduše, imali pravu priliku, ali nije ih imao ni Klub. Obrana u tamnim majicama lako je razbijala navale domaćih na trideset metara od gola, iznuđujući domaćima krivo dodavanje ili loptu nerezonski nabačenu u peterac. Lovrinčević je nakon izjednačenje poslao trojicu u trenirkama da se zagriju uz aut liniju, a dvadeset minuta prije kraja naložio je dvojici da se svuku. Obojica su bili napadači. Neznalice u publici podržavale su trenera koji gomila ofenzivce, mislile su kako to znači da je odlučan i da pošto-poto hoće pobjedu. Prgin je znao ono što je znala i upućenija publika – da je to smjesa demagogije i nemoći. S još dvojicom koji vise gore oslabit će vezni red koji je ionako stajao slabo, a koristi u napadu neće biti.

Mali je bio najveći Prginov problem. Nije se oporavio od onog lažnjaka koji mu je Plovak prodao. Uplašen da se to ne ponovi, držao se na distanci od gostujuće sedmice, pa je Plovak slobodno primao loptu i upošljavao dalje. Mali je bio posve izbezumljen: zaspao bi na korneru, kasnio je u namještanju ofsajda, a nakon što je dvaput krivo proslijedio loptu počeo se sakrivati iza leđa napadača samo da mu više ne bi dodavali. Publika je to primjećivala, nervozno reagirala na njegove greške, a on je tada još gore griješio. Ali, zviždali nisu samo njemu: svjetini je popuštalo strpljenje, sad je već zviždala svima.

Prgin pogleda na semafor. Elektronske uglate nule redale su se u nizu, njih pet. Na semaforu je pisalo 80.00: do kraja je bilo još deset minuta. Sjeti se u tom trenu Vuškovića, Vlade Duspora i policajaca. „Što god učinio, bit će svejedno. Osim nama i tebi“ rekao je Zvonko onda, ratujući s kišobranom pod natkrivenom tendom.

 

Narednih četiri ili pet minuta nije se događalo ništa. Gosti su razvlačili čekajući produžetak. Izbacivali su visoke lopte daleko u aut i valjali se po travi, dramatično preuveličavajući svaki faul. Prgin poželi da sudac zazviždi i naprosto ih bez najave sve skupa otjera doma. Bilo bi to najbolje, da ih otjera kući nakon ove sramote, a prije one gore koja će uslijediti.

A onda su se gosti našli u prigodi. Slobodni udarac na svojoj polovici izveli su bez sučevog znaka. Duga dijagonala otišla je slijeva nadesno, prema Plovaku. Mali se zalijepio za njega, ali to za Plovaka više nije bio problem. Lako je okrenuo visokog stopera, provukao mu loptu uz nogu i s krila neometan ušao u šesnaesterac. Mali je u padu pokušao nogom izbiti loptu Plovaku iz fora. Prgin, svi njegovi suigrači i cijeli stadion znali su da će ako ga stoperova noga samo takne Plovak profesionalno pasti, a da će sudac bez krzmanja pokazati na penal. Ali, Mali je promašio sve, loptu i Plovakov gležanj, i sad je između svjetlokosog i gola stajao samo Prgin.

 

Ali Plovak nije pucao. Vratio je u sredinu do onog istog dugonje s kojim se Prgin sudario u prvom dijelu. Napadač s povezom na nozi primio je loptu i nezamjetno gurnuo čuvara koji je pao u prazno. Ostao je sam pred Prginom, na sedam ili osam metara od gola, s loptom primirenom uz ozlijeđenu nogu. Nitko više nije mogao uklizati u blok. Odatle se nije moglo ni promašiti: samo je Prgin mogao izvući još jedan mađioničarski trik, još jednom skinuti zicer i spasiti makar neriješeno.

Prgin je gledao samo u tu nogu, u debelo, podvezano i nateklo koljeno koje je kontroliralo vlažnu i sjajnu loptu. Činilo se da sve to traje minutama: napadač je cimao loptu, gurnuo je malo u stranu, pa je opet smirio. Koljeno se tada napelo u udarac, a Prgin je vidio kamo taj udarac ide. Dugonja je bio bijesan, htio je osvetu, htio ga je zakucati u rašlje. Prgin se trebao baciti lijevo, gore, i izvadio bi ga.

 

Ali se bacio desno dolje. Bacio se na travu vratarskom paradom, a lopta je otišla tamo gdje je i mislio da će otići: visoko, ulijevo, u rašlje.

 

Tamne su se majice opet grlile, gostujući navijači bili su u deliriju, a Sjever, Zapad i Istok skršeni. Prgin je ostao ležati u travi. Vidio je Malog kako leži uz korner crtu s licem iskrivljenim kao da će proplakati. Vidio je Lovrinčevića koji je samo sjeo. Masa je stajala u potpunoj tišini, bez snage ili volje čak i za prosvjed. Prgin pogleda semafor: bila je 88. minuta.

Gledao je gomilu kako očajava. Gledao je suigrače raspršene po terenu kako krše ruke i hvataju se za glavu. Dio te gigantske žalosti Prgina je nužno dodirnuo, ali ono što je ponajviše osjećao bilo je olakšanje. Učinio je što je morao, a učinio je to na najbezbolniji način. Nije nikom učinio štetu: Klub bi izgubio, samo čudom već nije gubio, to se i s tribina jasno vidjelo. Učinio je zlo tek Malom kojeg će kriviti za gol, ali i to će se brzo zaboraviti. Njemu neće nitko reći ništa. Nitko ne može zamjeriti vrataru što nije skinuo onakav zicer, to se od vratara ne može očekivati. Jedini je Prgin znao da je imao tu loptu, da je točno vidio kamo je bandažirano koljeno šalje i da bi je skinuo da je htio.

Stajao je među stativama, sasvim odsutan, zaslijepljen reflektorima i iskopčan iz onog što se događalo prijeko. Klub je jurišao na izjednačenje, ali bezglavo i beznadno, i to je svatko vidio. Sat na semaforu brzo je prevalio devedesetu, potom i devedeset i prvu minutu, a onda je sudac, ocijenivši da je nadoknade vremena bilo dosta, zazviždao tri puta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.