Minuta 88 | Jurica Pavičić

8: TROFEJNA SOBA

 

Smrtnici su tu sobu mogli vidjeti na fotografijama, u novinama i na TV-u.

Ali, trebalo ju je vidjeti uživo. Doimala se većom, svečanijom, ulijevala je strahopoštovanje, osjećaj sličan onom kad uđeš u drevnu crkvu. Prgin se odlično sjećao kako ga je taj osjećaj svetohraništa opio kad je prvi put ušao u trofejnu sobu. Nakon toga u njoj je bio stotinu puta, a opet bi svaki put osjećao isto, istu skrušenost i strahopoštovanje, samo malko izblijedjelo vremenom i ponavljanjem.

 

Trofejna soba bila je zbilja nešto.

 

Debeli sagovi i tapison bili su u klupskim bojama – crveni i plavi. Visoki strop prikrivao je diskretnu rasvjetu nalik onoj u galerijama. S obje dulje strane trofejne sobe do samog su se stropa dizale vitrine s peharima, medaljama, zastavicama i plaketama. U vitrini su jedan do drugog u strogom redu bili posloženi glavni trofeji: sedam pehara jugoslavenskog kupa, devet trofeja prvaka Jugoslavije, tri hrvatska kupa, pet trofeja hrvatskom prvaku, veliki pokal prvaku Banovine Hrvatske 1941. i odličja za prvo mjesto u prvenstvu NR Hrvatske 1946. U sredini se kočoperio nekakav kitnjasti španjolski trofej s lavovima, a pri dnu desetine i desetine juniorskih i pionirskih pehara.

Pri vrhu vitrina s obje je strane bio vijenac sačinjen od klupskih zastavica čuvenih protivnika: Prgin je među ostalim prepoznao zastavice madridskog Reala, minhenskog Bayerna, Manchester Uniteda, dvije zastavice briselskog Anderlechta, tri Ajaxa iz Amsterdama, zastavice lisabonske Benfice, londonskih Arsenala i Tottenhama, Ferencvarosa, Honveda, O Porta, Hamburger Sport Vereina, Saint Etiennea, brazilskog Vasco da Game, Bordeauxa, Parme, Leedsa, Valencije i marsejskog Olympiquea.

Zanimljiviji je ipak bio zid s fotografijama. Bio je popločan uredno i jednoobrazno uokvirenim slikama jedanaestorice u crvenim i plavim dresovima, desetinama njih. Najstarije slike bile su blijede do nerazaznatljivosti, na najnovijima je prepoznavao lica koja je maloprije vidio u klupskom kafiću i po uredima. Na starijima je vidio igrače odjevene po međuratnoj građanskoj modi, u bijelim košuljama ležerno širokog ovratnika. S novijih su gledala tvrda lica zaokružena disco frizurama ili začešljana po modi ranih osamdesetih.

Tu je bila čitava povijest Kluba: najstarija fotografirana jedanaestorica iz 1911., jedanaestorica koja je 1927. osvojila prvo državno prvenstvo, momčad koja je 1944. istrčala u ime partizanske vojske na teren na turniru savezničkih armija u južnoj Italiji. Najveći dio onog što je u nogometu ove zemlje bilo velikog i vrijednog moglo se vidjeti na tom zidu. I cijela njena povijest: kraljevski grbovi i crvene zvijezde, diktatori i uniformirani moćnici. Tu je bila generacija iz pedesetih za koju se tada govorilo da je nakon Honveda iz Budimpešte druga najbolja momčad istočnog svijeta. Tu je bila fotografija moćne ekipe iz sedamdesetih koja je u pet godina osvojila osam naslova. Tu su bile fotografije iz europskih polufinala, poraza od Tottenhama i Leedsa, uspomene na nikad dosanjani san Kluba da kući donese i neki kontinentalni trofej. Fotografije su nudile i kratki kurs povijesti. Na jednoj se vidi momčad Kluba koja igra protiv ekipe dalmatinskih Talijana odjevenih u majice autonomističkih boja, plave i žute, s tri leopardove glave na klupskom grbu. Na drugoj su igrači Kluba u kraljevskom jugoslavenskom dresu s bijelim dvoglavim orlom na prsima, tamo negdje dvadesetih. Na slici s ratnog turnira u južnoj Italiji igrači Kluba na prsima su imali crvenu zvijezdu veličine lubenice. Kasnih šezdesetih godina na klupski su se dres krišom vratile hrvatske crvene i bijele kockice, a onda u sedamdesetima nestale. Na jednoj od predratnih slika igrači su se fotografirali u društvu kraljice Marije. Jedna visoka vertikalna slika prikazivala je maršala Tita kako predaje pehar dugokosom kapetanu Kluba: po kapetanovoj glam frizuri vidio si da je iz polovice sedamdesetih. Na osobito istaknutoj fotografiji vidio si igrače Kluba u uniformama i s kapama troglavicama nalik na one španjolskih Republikanaca. Prgin se približio da pročita legendu: bila je snimljena 1944. na Malti, a između igrača Kluba i njihovih britanskih protivnika stajao je nasmiješeni maršal Montgomery.

 

Trofejna soba. U njoj igrači obično nemaju nekog posla. Uvedu te u nju još kao pionira ili juniora, da je razgledaš u grupi, kao turist. Ako si u Klub došao kao gotov igrač, u sobu ćeš kročiti na svečanoj inauguraciji ili pri potpisivanju ugovora. Koji put tamo će te odvesti kakva protokolarna priredba, poput ove koja je dovela Prgina.

 

Prgin je u trofejnu sobu došao pola sata ranije, puno prije uzvanika i ljudi iz uprave. Predsobljem se vrzmalo tek nekoliko konobara koji su hladili vino i dekorirali koktel od škampi. Čak je i Helenu koja je stigla s njim ostavio u kancelariji, naoružanu camparijem i u društvu nekih ljudi koji su joj očito bili dosadni. Učinio je to jer je htio s ovom sobom i njenim duhovima provesti nekoliko trenutaka sam. Želio se u hramu, polako, nit po nit, oprostiti od Kluba.

 

U ovoj će istoj sobi za desetak minuta parafirati spis ukoričen u futrolu od skaja. Time će postati zaposlenik Ajaxa iz Amsterdama. Višemjesečni trud njegovog menadžera isplatio se – Klub ga je napokon pustio. Nakon što je mjesecima zavlačio potpis, Vušković mu je najednom potpisao ispisnicu, neobjašnjivo lako, bez zavlačenja i nerealnih zahtjeva, baš kao da je htio da konačno ode.

Ali ne samo on. Kao da su to svi željeli: Nizozemci su htjeli vratara, Klub pet milijuna maraka u guldenskoj protuvrijednosti, a on sam je želio biti što dalje od Vuškovića i od Dusporova ispečenog lica. I da, naravno – što bliže dobroj bolnici kojoj bi povjerio Helenu pođe li išta po zlu.

 

Na hodnicima su mu govorili kako može biti sretan što ga je upravni odbor olako pustio, uz sitnež od odštete. Doznao je da je na odboru Vušković lobirao za taj transfer, da je rekao kako Klub Prginu puno duguje i kako ga nemaju pravo zadržavati na putu uspjeha. „Lako ti je kad imaš anđela čuvara“ rekao mu je sutradan Lovrinčević kojem Vušković nikad nije bio po volji. Prgin je pomislio kako Lovrinčević opet ne razumije stvari koje se tiču strategije i taktike.

Prgin je sad stajao u trofejnoj sobi i nasamo se opraštao. Činio je to na kapaljku, hoteći pamtiti ljepše stvari, baš kao što po ljepšem želiš upamtiti tinejdžersku ljubav. Znao je da će mu Klub biti zauvijek pod kožom, i htio ga je pamtiti po dobru. A dobro je bila prošlost, ovdje je prošlost uvijek ono bolje.

Prgin je tako lutao pogledom po fotografijama, promatrao ovratnike s vezicama, poluduge gaćice do koljena i britanske avijatičarske kožnjake kad je iza sebe začuo zveckanje čaša. Konobarica odjevena u crveni prsluk ušla je u trofejnu sobu gurajući kolica sa čašama aperitiva. – Smetam? – upitala je. – Ni govora – odgovori Prgin i krene k izlazu. Iz hodnika su se čuli glasovi uzvanika koji su pristizali.

 

Posao su obavili za petnaestak minuta. Prgin je zasjeo na dugi konferencijski stol, Vušković odmah do njega. Nizozemci su u ime uprave na ceremoniju poslali nekog koščatog, sjedokosog čovjeka, čije je prezime počinjalo s „van“, baš kako Nizozemcima obično počinju. Posadili su ih jedan uz drugoga, na stol stavili klupske zastavice i donijeli pred svu trojicu ugovore u mapi od skaja. Blicevi su stali bljeskati. Nizozemac je izvadio pero i potpisao prvi. Potom je isto učinio Vušković. Na koncu i Prgin uhvati u ruke pero, potraži na papiru svoje ime i pod njim nažvrlja paraf. Zatim odloži olovku i pogleda pred sebe, tražeći u gužvi Helenino lice.

Fotoaparati su bljeskali, Prgin je stezao jedan za drugim vlažne dlanove znanaca i neznanaca, mehanički klimajući glavom. Važni i nevažni, bogati i siromašni, svi su mu zavidjeli, to je znao. Ovo je zemlja iz koje svatko bježi ili bar sanja pobjeći. Vlado Prgin za njih je jedan kojem je to uspjelo.

Nizozemac je prišao Prginu, stegnuo mu ruku snažnije nego što je ovaj očekivao i pogledao ga u oči. Imao je svjetle, stroge oči i dugo, kvrgavo lice, baš nalik onim Holanđanima koje si na starim slikama mogao vidjeti kako prebiru po suknu, počivaju u stolici uz prozor ili glade svog omiljenog psa.

Prgin nije pojma imao kakva ga budućnost čeka tamo, u klubu čije je utakmice kao dijete gutao. Ponešto je doduše znao: znao je koja brojka piše na čeku, znao je gdje će stanovati, gdje trenirati, koji će onkološki odjel Helena pohoditi već u rujnu, čim doleti. Takve je stvari znao, ali drugo nije. Drugo je želio pročitati u Nizozemčevom pogledu, samo što to nije umio.

 

Još jednom pogleda ugovor: bio je to snop papira, urešen crvenim i bijelim memorandumom na kojem se kočio heroj Ajant s grčkim šljemom i kopljem. Čudno je to, mislio je piljeći u kacigu i sulicu, čudno je kako ti plik papira stubokom promijeni život. Baš kao i onaj snopić, jednako tanak, što ga je Zvonko one noći strpao na vrh ormara. Umjesto jednog spisa, svijet je ugledao drugi. Umjesto u zatvoru poluotvorenog tipa završio je u Amsterdamu, a moglo je biti obratno.

 

Hostese u boroletama unijele su u sobu pladnjeve s pjenušcem. Pazeći dobro da izbjegne Vuškovića, Prgin se vrzmao gomilom i uzvraćao rukovanje. Naposljetku priđe Heleni koja je sjedila u kutu, odjevena preveć svečano da bi se osjećala ugodno. S pladnja je pokupila crveni aperitiv i sjela na mjesto, a pogled joj je bio zagonetan i ozbiljan. Prgin zgrabi i iskapi jednu čašu pjenušca, pa drugu, a onda otpije treću. Helena ga je čudno gledala. On se pretvarao da to ne primjećuje. Nervoza ga je puštala, osjećao je potrebu da mehanički trpa u sebe štogod bilo, krekere, štapiće, šampanjac. Nakon treće čaše osjeti vrtnju u glavi. Tako smućen ugleda pred sobom visoku, krakatu figuru i dugačku ruku koja se pružala prema njemu na stisak.

Bio je to Mali. Zagrlio ga je i potapšao po leđima. Nasmijan od uha do uha, doimao se istinski sretan što je sve tako dobro ispalo po Prgina. Budući ciparski centarhalf bio je tako suživljen s njegovim trenutkom sreće da je Prgina to zapeklo kao udarac najljućom šibom. Prisili se s Malim izmijeniti nekoliko ljubaznih rečenica, a onda umakne u hodnik, što dalje od društva.

Stajao je naslonjen o zid i susprezao mučninu. Osjeti pritisak u mjehuru: pišalo mu se, sav taj pjenušac želio je van.

 

Najbliži nužnik bio je u Olympiji. Prgin se spusti stepenicama u kafić i stane uz šank. Poriv za pišanjem najednom se umirio, ali je Prgina zahvatio drugi, jednako buran osjećaj: ugode što je ovdje dolje, daleko od uzvanika, gužve i protokola.

Barmen mu pristupi i upita ga što želi. Bio je to drugi barmen, ne onaj koji je nestao bez traga i već dva tjedna ne radi u Olympiji. Prgin je prečuo pitanje, pa ga konobar opet upita želi li što. – Sok od kruške – reče Prgin, a nije imao pojma zašto je to rekao. – Izvolite – reče barmen i donese mu žutu tekućinu u pago čaši. Prgin pomisli kako mu se ni najmanje ne pije sok od kruške. Osjeti opet potisak iz utrobe.

Ušao je u nužnik i stao pišati ciljajući dugim mlazom pisoar. Za njim je ušao još jedan muškarac, odjeven u tamnu jaknu od skaja. Prgin ga pogleda. Odmah ga je prepoznao: bio je to Žele, njegov noćni spasitelj.

 

Zauzeo je pisoar do njegovog, raskopčao se i počeo mokriti. Kratko su vrijeme šutjeli. Onda Žele progovori.

– Čestitam. Čitam novine.

Prgin je gledao u pod.

– Svaka čast, Ajax. Nije mala stvar.

– Nisi zato doša ovamo, da mi čestitaš.

– Doša sam dignit zadnju plaću.

– Ne mislim na kafić. Mislim na klozet. Nisi doša ovamo da pišamo skupa.

– Istina.

 

Dva mlaza su i dalje monotono šuštala, a onda je Prginov presahnuo. Prgin je svejedno stajao pred pisoarom.

 

– Onda, zašto? – upita.

– Pratiš šta ti se događa s prijateljem? – reče Žele nakon kraće tišine.

– Kojim?

– Dusporom.

– Pratim – odgovori Prgin. O Dusporovoj nesreći naslušao se u gradu fantastičnih glasina. O njegovom izobličenom licu pričali su svi.

– Eto, učinili smo šta si tija.

Prgin je stajao kao da ga je ušinuo grom.

– Kako to misliš?

– Ne sićaš se? Ne pamtiš šta si zadnje reka, „neću da platim samo ja“, „ima ih šta su više krivi, neka oni isto plate“?

– Isuse! Da, sjećam se.

– Nije ti drago?

Prgin ne odgovori ništa.

 

Ali bilo mu je drago, to bi bio istinit odgovor. Bio je zadovoljan što je kladioničar nastradao.

– Mislija sam da su Duspora…

– Mafijaši? To svi misle. Ali nisu, nego mi.

Prgin se uputi prema izlazu. Žele je zakapčao hlače, a onda se okrenuo i dodao:

– U zatvoru je.

– Tko?

– Drugi. Drugi koji je to napravija, sa mnom.

– Je li me i on tuka?

– Da – odgovori Žele nakon kraćeg skanjivanja. – Usput: i oni to misle.

– Ko oni?

– Sud, policija.

– Misle šta?

– Da je mafija. Da je to za njih učinija.

– Ali nije.

– Nije.

 

Prgin je stajao na vratima nužnika i gledao ga, dovijajući se što bi rekao. – Moram ići. Čekaju me – reče na koncu i prihvati kvaku.

 

Izišao je, a Žele za njim. Prgin se uputi prema stepeništu, s nakanom da se vrati u dvoranu, uzvanicima i Heleni. Onda se naglo predomisli i iziđe kroz glavna vrata na parking. Stajao je na ulazu pizzerije i pohlepno disao zrak u kojem se osjećao prvi dašak vlažne južine. Osvrne se i ugleda Želu, koji ga je pratio i stajao korak iza njega.

– Dobit će deset godina, barem.

– Jer je Dusporu ispeka lice? – upita Prgin.

– Pokušaj ubojstva. Naručenog, za mafiju.

– Tko ga je naručio?

– Nitko. Ti.

Prgin se okrene. Pokušao se nasmijati, ali mu se lice samo nemušto nakrivi.

– Oćete tako i na sudu reć?

– Nitko nam ne bi virova. Ali tebi bi.

– Ti si lud.

– Reka si da nisi samo ti kriv, da im se oćeš osvetit. Eto, sad možeš. Reci sve, reci šta je bilo onaj dan u VIP sobi.

– Najebat ću. A vama je sve isto.

– Nama je to sva razlika na svijetu. Nema mafije, samo pijani ludaši, navijači, delikvencija, znaš kako sud gleda na to.

– Najebat ću.

– Ti ne. Ja ću. Zatvorit će me, šta ovako ne bi. Tebi je isto.

 

Ali nije bilo isto, Prgin je to znao. Kad bi učinio što neznanac traži, odao bi Duspora i Vuškovića. Skinuo bi koprenu s bijele nevinosti Kluba. Mediji bi pobješnjeli, Nogometni Savez bi se zaklimao, liga zatresla, vukli bi se politički repovi. Za to ga uopće nije bilo briga. Ali, u onoj je sobi sjedio Zvone. Za to ga je bilo briga.

 

– Zapamti: deset godina.

Prgin se okrene: – Žao mi je, nisam ja kriv. Ne mogu.

 

Nije mogao. Kad bi učinio što neznanac očekuje, spis bi dospio do suda. Savez bi ga suspendirao zbog lažiranja, a sud osudio. Doznali bi roditelji Nevenke Balan. Amsterdam bi naravno propao. Izgubio bi Helenu za sve te godine, ako bi je kad se vrati i zatekao živu. Izgubio bi nogomet.

 

– Drže te s nečim gadnim, a?

– Najgadnijim.

Žele je nakratko šutio, kao da smišlja uvjerljiviji argument.

– A mi? – reče na koncu.

Prgin ne odgovori ništa. Gledao je pred sebe, u parkirane automobile i more koje se mreškalo od juga.

– A mi? Šta će bit s nama? – ponovi Žele.

– Ne mogu i gotovo.

Nije mogao, to je bila nesporna i konačna istina. Rekao je neke stvari. Riječi su pale na tlo i iz njih su nikle posljedice. Riječi imaju to nezgodno svojstvo da rađaju stvari, a te stvari mogu biti opake i otrovne. Prgin je to znao, a znao je i to kako jezik može biti pogan mišić. Ali se otresao iskušenja.

 

Okrene se i uđe u Olympiju. Žele krene za njim i zastane u podnožju stepeništa. Pratio ga je pogledom sve dok Prgin nije ušao u hodnik, pa u trofejnu sobu. Prgin ga je s vrha skala još jednom pogledao, kako stoji u podnožju, mrk i pravedan poput samuraja. Pomisli kako se razilaze baš kao neki ljubavni par nakon kratke afere, one night standa zalivenog stockom, vlahovcem i krvlju.

 

Vratio se u trofejnu sobu. Uočio je Vuškovića: razgovarao je s Nizozemcem, a obojica su odavali dojam da se izvrsno provode. Potom primijeti Helenu koja je uznemireno kružila pogledom po dvorani. Pristupi joj i uhvati je pod ruku.

– Di si bija? – upita ona.

– S jednim navijačem.

Ona ga pažljivo promotri.

– Nešto nije u redu?

– Ne, šta bi bilo? – odgovori on. – Sve je sasvim u redu.

 

*

Bilo bi dobro da ga je taj sok od bazge mogao mimoići. Ali nije: stajao je pred njim, čaša zelene ljepljive tekućine, a od njega se očekivalo da ga podigne sa stolića i ispije do kraja. Tako je to kod Balanovih, kod njih piješ bazgu.

Mater Milka izgledala je mnogo krepkije nego prethodni put. Sjedila je u naslonjaču, svetački mirno, sva u crnini, sabrana. Zato se Marin Balan doimao mnogo krhkijim, ruševnijim nego za prvih posjeta. Stari se činio nekako smeten, oronuo, nekoncentriran, ustajao je i sjedao bez smisla zabavljen nekim konfuznim radnjama, donošenjem šećera ili vode, provjeravanjem je li pošta stigla, jesu li vrtna vratašca zatvorena. Bio je dakle od te vrste, pomisli Prgin, od onih koje gubitak hvata na kasno paljenje, ali onda kad počne, crv ruje dublje i razara gore.

 

– Popijte bazgu – reče Milka, a Prgin zaključi kako nema druge i lizne zelenkastu kašu.

– Tako su nam otišli, unuci – reče stari – ali to već znate. U Njemačku.

Nije znao, ali nije želio produbljivati temu.

– Znači, putujete.

– Da, našao sam posao, u Nizozemskoj.

– Niste opet na carini?

– Ne, naravno. Nešto drugo.

– Eto, šta ti je ova zemlja. Svi biže ča.

Sjedili su tako neko vrijeme nelagodno iščekujući tko će potaknuti konverzaciju. Onda se Milka dosjeti nečeg i trgne, kao da se probudila iz drijemeža: – Joj, trebamo vam nešto pokazati! Marine, a mi umalo zaboravili.

Stari Marin kao da je jedva čekao povod da se opet ustane. Skočio je kao na opruzi, dovukao se do kredence, uzeo s nje nekakvo dopisnicu i pružio je Prginu.

Razglednica Hvara, jedna od onih kičastih, s palmama i ovalno uokvirenim fotografijama, bila je upućena pokojnoj Nevenki. Bila je to od one vrste razglednica kakve šalju grupe s izleta, s jednom rečenicom pozdrava i hrpom nažvrljanih potpisa znanaca i neznanaca. Potpisi su bili tu, nakošeni, čitki, nečitki i svakojaki, sve neke Gordane, Zvonimiri, Seke i Mirande. Prgin se zapita bi li te ljude trebao poznavati.

– Jeste i vi bili s njima? – upita Milka.

Znači, trebao bih, pomisli Prgin. – Ne, nisam. Ali znam ih, kolege, kako ne…

– Našli smo tu kartolinu nekidan. Ispala iz vreće s njenim stvarima. Poslali su joj je u bolnicu, dan dva prije nego je umrla.

 

Prgin nije odmah shvatio. Trebalo je nekoliko sekundi da sadržaj Milkine rečenice doista dođe do njegova mozga i u njemu podigne uzbunu. Zacrveni se i progovori, grozničavo razmišljajući, kako ne bi sebe sama pritjerao u kut kao lovinu.

 

– Bolnicu?

– Da – odgovori Milka prostodušno.

– Nisam znao da je došla do bolnice… – reče Prgin.

– Kako to mislite?

– Mislim, da je umrla u bolnici…

– A nego di, Bože dragi. Đava odnio i bolnicu. Ušla je u nju zdrava zdravcata, kažu, lakši operativni zahvat, slijepo crijevo. I onda najedamput. Kažu oni – sepsa.

 

Prgin je sjedio u fotelji, gledao malo u Milku, malo u starog koji je uz kredencu nešto petljao s bocom orahovice.

 

– Prokleti oni i njihova sepsa, da bar nikad nije ušla tamo i dala im se u ruke – reče stara, ali tako kao da razgovara sama sa sobom. Prgin ne odgovori ništa.

– Takvo vam je vrime došlo. Uđeš tamo, u bolnicu, i gotov si, pozdravi se – nastavi Milka promatrajući neku neodređenu točku iza njegovih leđa.

– Staro, mlado, isto ti dođe. Uđeš, i gotovo – reče starac.

– Žena mi je bolesna – najednom bubne Prgin, a da nije znao zašto.

 

Starci su načas zašutjeli. To je bio smjer razgovora koji nisu očekivali.

– Šta joj je? – upita Milka.

– Rak.

– O, Bože.

 

Trebalo je to izreći, pomisli Prgin. Sad kad je to učinio, odjednom se osjeti lakim, kao da mu je neko uklonio težinu koja mu se zavukla u pluća i ždrijelo kao magla. Samo rekneš, i stvari odu u zrak, baš kao glas.

 

– O, Bože. Mlada žena, a rak.

– Sad je dobro.

– O, Bože.

Prgin ustane. – Moram ići – reče, a Milka klimne glavom s razumijevanjem.

 

Krenuo je k izlazu, a za njim i starci. Milka mu priđe, obujmi ga rukama, zagrli i utisne laki poljubac u čelo. Plakala je. A i on je poželio plakati, oplakati sve uokolo, Milkinu kći neznanku, sebe, Heleninu dojku, neznanca koji zbog njega čami u zatvoru, finale kupa i crvenu kosu biciklistice. Bilo je to tako čudno. Ovi mu ljudi nisu bili ništa, njihovo dijete nije ni poznavao ni ubio. A opet, to su mogli biti oni, biciklistica je mogla biti njihova kći, mogla je biti njegova žrtva, baš kao i onaj tip koji čami u istražnom zatvoru. Svatko svakom može biti krvnik, protivnik, saveznik i dobročinitelj, samo ako se karte tako slože.

 

Kad je izišao iz kuće Balanovih, suton je zapadao nad Drvenikom i puntom Planka, zapad se crvenio, a maestral je oplahnuo večer laganom svježinom. Prgin je stajao ispred kuće broj devet, protrljao oči koje su mu se navlažile kao glupanu i halapljivo disao zrak kao da je upravo izronio iz mora. Morao je telefonirati, čim prije.

Sjeo je u auto, izveo se iz mjesta i parkirao. Zgrabi mobitel i u memoriji potraži Zvonkov broj. Slušalicu je podiglo neko dijete i odložilo je po strani.

Pola minute je slušao direktni prijenos Zvonkove obiteljske razmirice i nečijeg bolnog zapomaganja, a onda Zvonko napokon dohvati slušalicu.

 

– Kako se zvala?

– Tko? – odgovori Zvonko.

– Znaš tko. Poginula.

– Ona koju si…?

– E, ona koju sam… – prekine ga Prgin. Nije htio čuti taj glagol, ne opet.

– Zašto je to važno?

– Važno je zato šta je nema. Pratija sam osmrtnice, od prvog dana. Nema je, kao da ne postoji.

– Bilo bi ti bolje da zaboraviš na sve to. Vidiš šta se s Dusporom dogodilo.

– Kako se zvala?

– Ne zovi me više.

– Zvonko…

– Čuješ li? Neću završit ka Duspor.

– Moram znat! Moram znat kako se zvala.

– Čuo si. Ne zovi me više. Nikad – reče Zvonko i bez pozdrava zaklopi telefon.

Prgin je nekoliko sekundi slušao muk, a onda nazvao opet. Broj je bio zauzet, pa opet zauzet.

Na informacijama je doznao Zvonkov mobitel. Pozvao ga je, ali mu je neutralni alt s druge strane obznanio da je pretplatnik privremeno nedostupan.

 

Sjeo je u auto, položio tjeme na naslon i zaklopio oči. Kad je zažmirio, činilo mu se da se svijet iza kapaka ljulja, onako kao kad si pijan ili kad spavaš na luftiću.

Svatko svakom može biti ubojica ili dobročinitelj, samo ako se karte slože, pomisli. Sad je to razumio.

 

Otvorio je oči i startao motor. Stvari su mu se napokon sklopile, a peklo ga je samo to što su mu jasne postale posljednjem, posve slučajno i prokleto prekasno.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.