Minuta 88 | Jurica Pavičić

10: AMSTERDAM

 

Žele je u četvrt do šest lokalnim autobusom stigao u zračnu luku, baš kao svakog jutra. Prošao je kao i svakog jutra prečicom preko parkirališta, šiban oštrim sjevercem koji ga je trgnuo iz jutarnje pospanosti. Svitao je burni zimski dan.

U aerodromski servis ušao je kroz široku portu ograđenu žicom, a čuvar mu je samo klimnuo glavom iz kućice. Žele je timbrao kartelu na ulazu, u garderobi svukao civilnu robu, bacio je u limeni ormarić i odjenuo kombinezon sa siluetom aviona. Potom je otišao u čajnu kuhinju na prvu jutarnju kavu.

Tamo ga je svakog jutra čekao isti prizor. Stariji radnici, vatrogasci, vozači i fizikalci, okupili bi se oko štednjaka kao oko tabernakula za neki sveti obred. Grijalica na spiralu ugodno bi grijala, sa štednjaka bi se čulo ohrabrujuće klokotanje, a na ugašenoj ploči stajao bi lončić guste, ljepljive turske kave sa skramom na vrhu. Netko bi od radnika svima pošteno podijelio ukusnu pjenu, potom uvijek vodnjikavu kavu, a na koncu i neželjeni talog. Pili bi crnu masnu tekućinu i grijali kosti prije nego što tijela izlože siječanjskoj buri.

Bio je četvrtak, neobično hladan za jadransku zimu. Prvi let za Zagreb trebali su kipati u pet do osam, potom ih je čekao redoviti raspored i još k tomu čarter za Skandinaviju. Dan će biti dug, zato ga je trebalo početi u dobroj volji. Srednjovječni, trbušasti ljudi stajali su oko rešoa, svaki sa svojom limenom šalicom, i drobili bez kraja i konca: o vladi i opoziciji, o lupežu direktoru, a najviše o nogometu.

– Na, drži, topla je – reče mu Čatlak i gurne u ruku vrući limeni pot. Čatlak mu je, barem ovdje na aerodromu, bio poput zamjenskog oca. Golem i pretio, izgledao je i dalje kao da će ubrzo imati infarkt.

 

Pričali su o nogometu. Uz štednjak su ležale zgužvane Sportske novosti s posebnim prilogom o proljetnoj prvenstvenoj sezoni. Ljudi u narančastom izvukli su raspored iz novina i objesili ga o zid. Potom su začeli žučljivu svađu o izgledima Kluba u nastavku prvenstva. Jedni su tvrdili da bez Prgina i trojice ostalih Klub neće ni u prva četiri, drugi da je pomlađena momčad ipak dobar štof. Žele je u raspravi sudjelovao tek neodređenim mrmljanjem.

Odlučio je stajati po strani od nogometnih razgovora. U četiri mjeseca na aerodromu postigao je da svi vjeruju kako ga nogomet baš ni najmanje ne zanima. Izmicao je razgovorima o kvalitetu suđenja i visini transfera. Nije nijednom otvorio Sportske novosti, a kad bi ga tkogod pitao je li gledao sinoćnju utakmicu na TV-u, škrto bi potvrdio i na tome bi stalo.

 

Ali, sve je to bila laž. Lagao bi kad bi tvrdio da ga lopta i tribine više ne mame. Negdje duboko, ispod betonske ploče zdravog razuma, Žele bi tu i tamo osjetio isto ono staro ludilo, neki put i na najmanju pobudu: kad bi vidio klupsku naljepnicu na šoferšajbi, čuo huk navijača na kakvom satelitskom kanalu ili kad bi u brijačkoj radnji vidio uramljene postave Kluba iz pedesetih i sedamdesetih. Shvaćao je tada da bi i poslije svega još uvijek mogao biti onaj stari, da bi se mogao užgati na svaki gol, korner ili oštru rezanu dijagonalu.

Ove sezone ipak nijednom nije bio na placu. Nije zato žalio. Klubu je išlo osrednje. Iz eurokupa su ispali već u rujnu od nekih Rumunja. Mlada je momčad na početku sezone dobila par za redom što je izazvalo euforiju u gradu. A onda su se nagomilali remiji, dogodilo se nekoliko kikseva u gostima i Klub je polako tonuo k sredini tablice, tamo gdje je već navikao obitavati.

 

Početkom sezone stari se povezao s nekadašnjom ekipom i uplatio pretplatu za jeftina sjedeća mjesta na Istoku. Ponudio je pretplatu i Želi, ali je Žele odbio. Dok je još trajala ranorujanska euforija, Bašo ga je nagovarao da koji put zajedno odu na plac. Nije nijednom otišao. S vremena na vrijeme sjeo bi na krevet, otvorio kutiju navijačkih relikvija, gledao krupne očice na pletenom klupskom šalu i dlanom peglao originalni dres. Pucao ga je sentiš, ali nije otišao ni na jednu utakmicu. Nije, zato jer bez Frika to nije bilo isto.

 

A Frik nije mogao na utakmice, niti će dugo moći.

 

 

Vozili su se po praznoj cesti, taksist i njih troje. S obje strane asfaltne trake ležala su Kaštela, neugledna, dremljiva i obavijena tamom. Depresivni mrak rasijecala su tek ulična svjetla na masivnim stupovima uz cestu, te poneka žarulja u kakvoj radničkoj kući gdje se ustaje rano. Prgin pogleda na sat: bilo je pet do šest. Do leta za Zagreb imali su napretek vremena.

Vozač taksija udarnički je zijevao ne zakrivajući usta i gledao u prazni asfaltni trak kojim su tek s vremena na vrijeme zamicali interkontinentalni šleperi, ili pokoji auto s mularijom što se vraća s provoda. Svladana pospanošću, Helena je kunjala u suvozačkom sjedištu. Prgin pogleda oca koji je sjedio do njega. Stari je gledao ravno naprijed, piljio u noć kao da je pomorac na gvardiji, i mislio neke svoje staračke misli.

U 7.55 za Zagreb, pa 11.32 za Schiphol Amsterdam – to je bio današnji program. Još jedan dan proveden u aseptičkim čekaonicama gdje puštaju Jarrea, gdje ljudi govore ispod glasa, diskretno zijevaju i čitaju učene novine na nježnom roto papiru. Kovčezi ovamo i onamo, tekuće vrpce i stjuardese koje donose narančadu – kad se sve zbroji, u holandskoj će kući biti sredinom poslijepodneva. Dan kao mnogi: pogotovo otkad u Split bježe sve češće.

 

Jer stari je kopnio. Njegov rovovski rat s Bogom pretvorio se zadnjih mjeseci u Blitzkrieg u kojem je Bog dobivao, kako on i običava. Stari se naočigled sušio, plućima je isticao rok trajnosti, pa su Helena i on željeli svaki mogući tren provesti s njim. Stari im u tom naumu nije išao na ruku: posjetio ih je u Amsterdamu čim su se doselili, ostao četiri dana, probao dimljene haringe za koje je priznao da su izvrsne, i otišao da se više nikad ne vrati. Ako hoćeš vidjeti papu, ne treba ti hvala Bogu više ići u Rim. Sa starim je drukčije: njega ideš vidjeti u Split.

 

– Evo nas – rekao je vozač i skrenuo na aerodromski parking, okićen palmama, bugenvilom i pitosforom. Helena se trgne. Prgin iz kaputa izvuče novčanik i KLM-ove karte da ih pripremi za check in. Kad su se iskrcali na parking zapuhao je reful bure. „Hladno je“ pomisli i htjedne to reći, ali zaključi da je odveć ledeno da bi otvorio usta.

 

 

Frik više nije mogao na utakmice, niti će dugo moći.

 

Nije mogao zato jer je potkraj studenog nepravomoćno osuđen na šest godina zatvora zbog pokušaja ubojstva. Suđenje nije bilo kratko, jer u nas nikad nisu. Ali, nije bilo ni osobito dugo. Advokat je pokušao optužnicu preinačiti u nanošenje teške tjelesne ozljede, tužitelj je uzalud nastojao Frika navesti da milost kupi imenima nalogodavaca. Žele je otišao u sudnicu samo jednom, posljednjeg dana suđenja, kad se čitala presuda. Gledao je Frika kako sjedi među pravosudnim policajcima, mršaviji nego prije, ozbiljan i nekako odsutan. Tijekom čitanja nije se ni pomaknuo.

 

Momci, ajmo punit Zagreb reče Čatlak i posljednji put osloni dlanove na peć, baš kao da želi nešto topline ponijeti vani za pričuvu. Ogrnuo je narančastu jaknu i izišao na pistu, a za njim Žele i ostali. Sjeverac je bespoštedno brijao. Debeli Airbus nevino je ležao na pisti s razjapljenim otvorom za prtljagu. Žele puhne u ruke, zgrabi prvu torbu s pokretne trake i baci je na vagonet.

 

Kad je sudac izrekao presudu, Želi se činilo kao da je u dvorani pukla bomba. Želi, ali ne i drugima. Par novinara, tužitelj i odvjetnik indiferentno su se pokupili. Pravosudni su redari ustali vodeći pod ruku Frika koji je mirno izišao, ne gledajući ni lijevo ni desno. Frikov brat brzo se išuljao iz dvorane. Na licu mu je lebdio neki ubilački, opasan izraz, izraz čovjeka koji prisutnima pamti i snuje zlo. Frikova mater sjedila je u stražnjem redu i naprosto poklopila dlanovima lice. Žele joj je isprva mislio pristupiti, ali se bojao: nije pojma imao koliko starica zna. Jednostavno se iskrao iz sudnice, ušao u nužnik i oslonio se o umivaonik. Otvorio je vodu na najjače i dugo gledao vlastito lice koje je u zrcalu izgledalo podbuhlo i sivo.

 

 

– Oćeš bombon? – upita Prgin Helenu kad su ušli u putničku zgradu. Pružio joj je načeti paketić peperminta, a ona odbije. Starom takvo što nije ni nudio.

Helena se sjetno nasmiješi i obrati starom. – Eto, drugi put vas vidimo kod nas – rekla je, a Prgin pomisli kako je glupo da to govori kad zna da neće biti tako. Sopran iz zvučnika pozvao je putnike na letu OU 656 za Zagreb da se upute prema izlazu.

Prgin je čekirao kartu, provjerio prtljagu, na kiosku kupio sportske i obične novine. Potom se vratio u rep za policijsku kontrolu gdje su ga čekali stari i Helena. Putnika je bilo malo i rep se kretao brzo. Došlo je vrijeme za opraštanje.

 

Pogledao je starog koji je bio golem kao uvijek, neobrijan i u prestaroj dolami mornaričke boje. Pokatkad bi mu se činilo da se stari gubi, da mu na tren zgasne živost u pogledu, a umjesto nje bljesne staračka tupost. A onda bi taj tren prošao i stari bi opet bio kralj, kralj u zamrljanoj majici i otrcanoj dolami.

– Izvolite – rekao je policajac i pokazao im traku za ručnu prtljagu.

– Moramo ić – reče Prgin ocu.

Poljubili su se: stari ga je ogrebao čekinjastom bradom. Potom su se izgrlili stari i Helena.

Policajac je uzeo torbu s tekuće trake, otvorio patent i bezvoljno provjerio sadržaj. – Imate baterije? – pitao je. – Vokmen – reče Prgin, policajac klimne glavom i pokaže mu vratnice za detektiranje metala. – Metalne predmete molim ovdje – rekao je.

Stari ih oboje još jednom prouči kao da provjerava izgledaju li dolično. – Bog – reče potom, a njih dvoje uglas otpozdrave. Stari pogne glavu kao da mu je zbog nečeg neugodno, okrene se i kroz pokretna vrata otisne u noć.

 

– Ključeve, sat, mobitel ovdje – ponovi policajac i pokaže na detektor za metal. – Je li to opasno za trudnice? – upita Prgin, a Helena se nasmiješi i pokaže začetke trudničkog trbuha. Policajac se nasmije i rukom joj da znak neka slobodno prođe.

 

 

U međuvremenu je prošla i jesenska polusezona, a u Želinom životu nije bilo značajnih promjena. Jedina je promjena bila to što su se na novo stanje svi skupa maestralno navikli.

Još uvijek je punio zrakoplove. Knjižica mu se punila mjesecima staža, a starci su njegovu novu profesiju prihvatili kao realnost.

Doduše, stara je svojim muškarcima i dalje klimala prijekorno glavom iza leđa. Još uvijek bi se znalo dogoditi da subotom ujutro uz kavu razgovor počne rečenicom „Sinko, šta ti misliš od sebe?“. Ali, navikavala se, popuštala je.

Stari se još uvijek vrzmao između lučice, zjoga za balote i fotelje pred TV-om. Novost je bila što je počeo voditi knjigovodstvo za neke privatne trgovce. „Ipak nema bez ćate, stare škole“ likovao bi stari, upisivao sitnim lopužama saldo i skonto, a oni bi mu u džep tutnuli par stoja da pojača prijevremenu penziju. To je bila prva novost s njim u vezi: druga je bila da je opet počeo piti vino. Žele bi ujutro na naslonu fotelje opet nalazio čašu koja vonja na kiseli pošip. To je već sličilo na dom koji je poznavao kao svoj.

 

Frika je posjećivao često. Jednom u mjesec ili dva odlazio bi u zatvor, donio bi mu naranče, čokolade i takvih govnarija kakve se već ljudima donosi. Sjedili bi jedan drugome sučelice i šutjeli. U početku mu je to bila neugodno, poslije više ne: lijepo je kad imaš nekog s kim možeš tako dobro šutjeti.

 

Šestog srpnja nadolazećeg ljeta bio je prvi rok prijemnih na brodogradnji. Žele je znao da će tog jutra biti tamo. Znao je i da o tome sve ovisi. Između smjena na aerodromskoj buri, očeve tjeskobe i Frikova zatvora shvatio je da je to najbolja šansa koju ima i koju će imati. Među svom tom braćom po plućima koja dišu prašinu i seru blokete oni s komadom papira, kurčevim dr. i ing., imaju bar neke šanse: za ostale je ovaj svijet izgubljena utakmica, derbi začelja u sezoni koja se primiče kraju.

I Frik ga je podržao. Rekao mu je „ne jedi govna, upiši taj faks“. Rekao je „neće ti valjda Bašo nabijat komplekse cili život“. Malo mu je što Frik govorio u ovih nekoliko mjeseci otkad ga posjećuje iza rešetaka, ali to mu je smatrao za potrebnim reći. Slično mu je jednog jutra kazao i Čatlak. „Mali, mlad si. Nemoj ostat ovdje predugo“, rekao je i potom ga častio prženim kranjskim kobasicama u bifeu. Jeli su ih plastičnim vilicama, a na ubod su jezivo štrcale mast.

 

 

Prgin krišom pogleda Helenu. Gledao je zametak trbuščića koji se jedva nazirao ispod klasične suknje. Zamišljao je mjesece koji nadolaze, kad će to isto tijelo postati nalik velikoj opni spremnoj da svaki čas prsne. Uživat će u tom prizoru, u njenom tijelu ovalnom i širokom kao brod.

Osam će mjeseci gledati kako Helenino tijelo bubri ispod majica, košulja, haljina i pupluna. Neko novo meso rasti će tamo unutra. A Prgin je često mislio o onom drugom komadu mesa, onom koji su liječnici skalpelom otrgnuli s Helene, bolničari spalili, a krv potom saprali u kanalizaciju. Mislio je o tome kako život čudno vraća, uzima i nadoknađuje, daje golove iz kontranapada, baš kao što i u nogometu obično padaju. Još jučer ležao je na asfaltu, u lokvi koju je sam ispovraćao, i gledao u cipele ljudi koji su s njim mogli učiniti što ih je volja.

Mislio je da će se sve zaljuljati i pasti, ali nije palo. Bio je sretan čovjek.

 

– Evo, puštaju nas – reče Helena i lagano ga dodirne rukom. Prgin se prene i pogleda pred sebe. Stjuardesa je komunicirala s nekim preko ručnog predajnika, a izraz lica bio joj je takav kao da zapovijeda svegalaktičkom flotom. Na koncu je isključila predajnik, otvorila vrata i pustila ih na pistu. Uputili su se preko betonske plohe k zrakoplovu koji je ležao otvorene utrobe. Ponovo je zapuhao oštar reful, pa Prgin obgrli Helenu oko ramena i protegne korak.

 

Bio je sretan čovjek. Ne zauvijek, to nije bio bjanko ček. Bio je sretan sada, u ovom času koji može trajati sat ili desetljeća. Prgin je to znao i učio se u tome uživati.

 

Često je o tome mislio posljednjih mjeseci. Takvog bi se mudrovanja pogotovo hvatao onda kad bi na Amsterdam pao rani sjevernjački mrak. Mostove, kanale i Kovnički toranj obavila bi večer, s Ijselmeera bi se čula glasna glazba, a Helena bi otišla u šoping u četvrt oko Nieuwekierka. Prgin bi tada stao uz prozor, promatrao turski fast-food preko puta, taksiste Surinamce kako se prepiru, i mislio o prošlosti.

Volio je taj prozor s pogledom na tursku zalogajnicu. Volio je i stan koji će ih večeras dočekati. Znao je da će isprva biti nezagrijan i nekako tuđ, ali samo toliko koliko im treba da se porinu pod topli tuš i kovčege isprazne na krevet. Potom će se zagrijati čašom prošeka, podvući se pod deke, radijator će toplo klokotati i ta će četiri sjeverna zida opet postati ono što jesu, dom.

 

Prišli su avionu. Motori su se bučno ugrijavali. Radnici u narančastim kombinezonima gužvali su se oko vagona i trpali kovčege u zrakoplov. Jedan od njih načas podigne glavu, ali odmah svrati pogled natrag na posao kojim je bio zauzet. Prginu se na tren učinilo da taj lik poznaje. Pomislio je to samo načas, a onda tu pomisao otkloni kao nemoguću.

 

Čovjek kojeg je vidio sličio je na Želu.

 

 

Ajmo zapalit duvanreče Čatlak i sjedne na vagonet, a Žele učini isto. Kovčezi su se prorijedili, a potom prestali dotjecati. Kružna traka vijugala je prazna uz monoton šum. Prvu turu prtljage su ukrcali.

Stajali su tako neko vrijeme, a onda Čatlak ustane i drmne Želu u rame. Zgazio je čizmom ostatak cigarete i popeo se na traktor. „Evo nova tura, ajmo“ reče, a Žele zadigne ovratnik da se zaštiti od vjetra i zakorači na vagonet. Dok je ruksake i vreće trpao u Airbusovo grotlo krajem je oka opazio putnike koji su prilazili avionu.

Nisu ga zanimali. Jutarnjim za Zagreb ionako se vozi uvijek ista vrsta ljudi – političari, novinari i privredne vedete, svi predobro odjeveni za sedam sati ujutro, svi vidno neispavani.

Jedan ga je putnik ipak zaokupio. Hodao je povijen zbog vjetra kao i drugi, predobro odjeven kao i ostali. Pod rukom je vodio ženu. Žele je upravo kipao jedan golemi i tvrdi samsonit kad mu je spazio lice i prepoznao ga.

 

Doimao se uglađenije nego nekoć. Bio je drukčiji, upravo onako drukčiji kakvim čovjeka učini inozemstvo. Žele svrne glavu u drugom smjeru da im se pogledi ne bi susreli.

 

Čuo je da Prginu ide dobro. Iskreno, nije ga to zanimalo, ali ako radiš u zajedničkim službama i navraćaš u čajnu kuhinju onda takve stvari znaš. Nije bilo teorije da ti to promakne, jer su se uz kavu i grijalicu Sportske novosti pretresale od naslovnice do vijesti u sitnom slogu. Saznao je tako da Prgin brani odlično, da je Feynoordu jedne subote obranio penal i da će ga zvati u reprezentaciju jer se stari Pađen povlači. Sve je to letimice čuo i zabacio u neki sporedni zakutak moždane kore. Jer u njegovu životu Prgin više ništa nije značio, baš kao ni nogomet.

 

Prgin kojeg će on pamtiti jedan je drugi čovjek, koji ima malo veze s ovim koji hoda po pisti u toplom ogrtaču. Tog se Prgina sjećao odlično, baš kao da su jučer stajali oči u oči nakon zajedničkog pišanja. Taj je Prgin bio u govnima do guše kao i on. Bio je krivac-žrtva kao i on, kao i svi ljudi u ovoj posranoj zemlji gdje je svatko malo jedno, a malo drugo.

 

Sjetio se one večeri kad su taj drugi Prgin i on sjedili u separeu od crvene plastike. Sjećao se konobara koji je kljucao tetris po tipkovnici, gorkastog stocka i žutih rotacijskih svjetala koja su mutno blještala kroz neopran izlog. Bila je to velika večer, večer kad su zajedno srkali žesticu u depresivnom lokalu, a vani se odvijao navijački smak svijeta koji je vonjao na garburu i sumpor. Onda mu se činilo da su isto, blizanci koje su rastavili na rođenju, pa je jedan postao prosjak, a drugi kraljević.

 

Ukratko, pričinjale su mu se gluposti.

 

 

Navečer nakon treninga Prgin bi se oslonio na prozor, otvorio stakla i pustio vlažni zrak da uđe u kuću i obgrli je. Promatrao bi drvene mostove, slušao buku iz pivnica na Leidesplaanu i mislio o prošlosti.

Mislio bi o danima kad su stari i on u bolnici posjećivali mater i lampu nad krevetom uvečer zasjenjivali maramom. Mislio bi o igranju u Metkoviću i o danima kad se bacao za loptom po žitkom drugoligaškom blatu. O čekaonici i Heleninim zračenjima. Mislio bi o privjesku s obrisima dimnjaka koji mu je Žele pružio preko stola one večeri, baš kao da se ispričava.

 

Tada bi se, za takvih večeri, često sjetio Žele.

 

Sjetio bi ga se baš kao što bi se sjetio i svih drugih ljudi koje je ostavio za sobom na debelom i tužnom jugu. Mislio bi o njima: o onima koje je ranio i onima čije je ubode primio. Iznad svega bi mislio o ocu, neobrijanom, u dolami, kako odlazi u mrak. Mislio bi o Zvonku, svom neprijatelju kojeg je žalio. Mislio bi i o Malom koji je sad na Cipru, o neznancu kojeg je otpravio iza rešetaka i o nesretniku kojeg je one večeri upoznao u Zvonkovoj spavaćoj sobi. Iz razloga koje nije sasvim razumio najviše bi ipak mislio o Želi.

Mislio bi o njemu i o svima njima, i u tom bi času pouzdano znao da tim ljudima pripada i da će im se vratiti.

 

– Žele, šta si sta? Dođi ovamo! – vikne Čatlak iza Želinih leđa. Žele se prene i opet prihvati posla.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.