(1) Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima, kao i stvarnošću uopće, jest slučajna i poželjna.

(2) Iako imam osjećaj da fusnota uz prvu rečenicu, pogotovo ako slijedi iza naslova koji također nije mogao proći bez fusnote, nije nešto što bi prosječnog čitatelja moglo baciti u zanos, ne mogu se oduprijeti potrebi da je tu i stavim (štoviše, osim te nastrane potrebe, ne mogu pronaći niti jedan jedini dobar razlog, ostavljajući na trenutak po strani, razumije se, brigu za čitateljev zanos, da to i ne učinim). Vjerojatno neće nikoga iznenaditi ako priznam i to da je za mene potpuna nepoznanica koliko su čitatelji u ovom trenutku raspoloženi za piščevu ispovijed. Unatoč tome, moram na ovom mjestu jasno i nedvosmisleno dati do znanja da ova rečenica zapravo pokazuje da se u mom slučaju radi o književnom poltronu upadljivo velikog kalibra. Mislim da ću morati biti malo podrobniji da bih opravdao ovakvu izjavu (to se ne odnosi na ljude koji me poznaju: oni mogu mirne duše i preskočiti ovu fusnotu, a ako me dovoljno dobro poznaju, oni će vjerojatno, i bez mog upozorenja, preskočiti cijelu priču). Dakle (sada prelazim na stvar) već neko vrijeme imam vrlo izraženu želju da mi u Godinama bude objavljena priča, pjesma ili bilo što (jedna od mojih najapsurdnijih želja, bez daljnjega). Moj prvi pokušaj da si ispunim tu želju, taj davni san, završio je prilično jadno (sretna je okolnost da imam čelični ego, inače bi, po svojoj prilici, bilo i gore, a ne samo jadno; onaj tko je doživio odbijanje od bilo kojeg uredništva, zna o čemu govorim): ponuđeni tekstovi su odbijeni s obrazloženjem da ne odgovaraju koncepciji Godina. To je, u konkretnom slučaju, moglo značiti dvije stvari: kao prvo, da Godine imaju koncepciju i da ponuđeni tekstovi ne odgovaraju toj koncepciji ili (ovdje mislim na uključivo ili), kao drugo, da ponuđeni tekstovi, blago rečeno, zaudaraju, ali da se uredništvo nije osjećalo ni pozvanim ni voljnim raspravljati o tome, nego su me odlučili, na elegantan način, skinuti sebi s vrata – točnije i s vráta i vrâta (što samo pokazuje koliko ovo uredništvo nema dodira sa stvarnošću koja ih okružuje, ili barem ne u trenucima dok ih ja okružujem). Međutim, nedugo nakon tog nemilog događaja, upoznao sam osobu kojoj su u Godinama objavljene neke priče i koja mi je, u vrlo ugodnom i opuštenom razgovoru (ovo čitaj kao: nakon nekoliko piva i pelinkovaca) priopćila, u povjerenju, da nije sigurna, ali da misli kako u Godinama ne objavljuju priče u kojima se ne spominju kurac, pička, heroin. Još istu večer, vrativši se u sobu, sjeo sam, gotovo skočio, za stol i krenuo na posao. Prva priča koju sam bio napisao i nije bila nešto. Išla je, doslovce, ovako: kurac, pička, heroin. Naravno, to mi se, čak i pripitom, učinilo malo šturim, dapače previše nefabularnim, a da bi bilo u stanju privući pažnju uredništva (isto tako, nije mi se svidjela ideja da pišem o stvarima o kojima znam vrlo malo ili ništa). Na moju veliku sreću, tada sam osjetio kako mi ponestaje duhovitosti. Sjetivši se jednog nedavnog razgovora, rekao sam si: Ajdukurac, pa nemreštakpisat.

(3) Savršeno sam svjestan činjenice da će se na ovom mjestu javiti svi oni pametnjakovići (možete ih, bez većih poteškoća, naći po nekoliko komada u svakom uredništvu, ali i među svojim poznanicima) koji o književnosti znaju sve ili gotovo ništa i uzviknuti kako je ovo vrlo nevješto i traljavo, dapače početnički, jer sam, tobože nekako prebrzo i bez ikakvih upozorenja prešao na metatekstualnu razinu, a što je dovoljno da čovjek od muke iskoči iz vlastite kože, prereže si grkljan čepom s pivske boce (ne mora biti baš čep s pivske boce: podjednko je dobro bilo što se nađe na dohvat ruke, a da istodobno može prerezati grkljan), ne napisavši oporuku i ne spalivši dnevnik i pisma iz vojske, i da nakon svega toga, kada dođe do daha, bez neke žurbe, gotovo nonšalantno (što će reći, nehajno + nemarno + bezbrižno + ravnodušno + ležerno + neusiljeno; ako ne vjerujete, pogledajte Rječnik stranih riječi), ubaci na to mjesto nekakvu fusnotu.

(4) Parafrazirajući jednog, meni inače vrlo ugodnog, postarijeg gospodina, mogao bih reći kako u dubini svoje duše zapravo ne smatram da čovjek mora imati jak razlog da bi stavio fusnotu na kraj priče, ali vas uvjeravam da je ponekad vrlo neugodno ako ga ima. U konkretnom slučaju, razlog je ono što mi se uporno događa kada nekom poznaniku ili poznanici s istančanim literarnim ukusom, da ne kažem literarnim nervom, dam ovu priču na čitanje (nakon stanovitog vremena, više doista nisam u stanju procijeniti valja li štogod ono što pišem ili ne, pa moram zamoliti nekoga da mi to kaže, a da nije nekakav urednik ili netko takav). Onda, neizostavno, uslijede telefonski pozivi (a u nekim slučajevima i pravi pravcati telegrami s izrazima sućuti) u kojima, prije pozdrava ili predstavljanja, biva postavljeno pitanje: Čuj, jesi li mi dao cijelu priču? Naravno iako uvjetno. Mislim, kraj priče ako se pri tome misli na ono mjesto iza kojeg slijedi bjelina ekrana, mjesto na kojem tekst prestaje. Inače, moje je duboko uvjerenje da priča završava upravo tamo gdje je čitalac napusti. Ili tamo gdje se osjeti napuštenim od strane pisca. Zbog svega toga sam odlučio ovu priču završiti, uvjetno, fusnotom (nema sumnje da će oni pronicaviji vidjeti u tome pokušaj nekakve tašte isprike ili nesigurno bačene rukavice) u kojoj ću istodobno ponuditi objašnjenje i za priču (točnije završetak priče) i za fusnotu, a isto tako i poetičku ispričnicu za ovih nekoliko, prilično nemarno, ispisanih rečenica. Bez okolišanja izjavljujem da se neću ni potruditi da navedem autora redaka koji slijede (ako autorov potpis ne postoji u onome što je napisao, onda je svako naknadno potpisivanje sasvim izlišno):
S time sam gotov. Ili, bolje rečeno, to je gotovo sa mnom. Moja se svijest u osnovi uvijek protivila bilo kakvom svršetku. Koliko li sam priča poderao od djetinjstva naovamo samo zato što su imale ono što onaj stari zadirkivač Čehova, slavni Somerset Maugham naziva Početkom, Sredinom i Krajem! Trideset i pet? Pedeset? Jedan od tisuću razloga, zbog kojih sam raskrstio s kazalištem kad mi je bilo oko dvadeset godina, jest taj što sam bio užasno ogorčen svaki put kada sam morao izaći iz kazališta samo zato što je neki dramski pisac zalupio svojim glupim zastorom. (Što je zapravo preostalo od onog odlučnog gnjavatora Fortinbrasa? Tko je na kraju udesio njega?)

(5) U duhu dobrog kućnog odgoja, prepuštam posljednju riječ, pa makar to bilo i u fusnoti, starijima i pametnijima:
Vjerojatno još nikada nije napisan nijedan odlomak s piščevom ispovijedi koji nije barem malo zaudarao na njegov ponos što je odbacio svoj ponos.
Jerome David Salinger