Tour de force | Krešimir Pintarić

[Dragi moj Usnuli Tigre]

Pitam se ima li mnogo čitalaca koji su prelistavali stranice rukopisa dok je autor hrkao u istoj sobi. Htio sam jednom to sam iskušati. Ovaj put je tvoj glas bio gotovo prejak. Mislim da ti se proza počinje tako razvijati da je tvoji junaci još jedva mogu podnijeti. Toliko bih ti toga htio reći, ali ne znam gdje da počnem.

Danas poslije podne napisao sam nikom drugom nego šefu katedre za engleski jezik i književnost po mom mišljenju pravo pravcato pismo koje je prilično podsjećalo na tebe. Toliko sam uživao u njemu da sam pomislio kako ti to moram reći. Bilo je lijepo pismo. Osjećao sam se kao onog subotnjeg poslijepopodneva prošlog proljeća kad sam išao na Die Zauberflöte s Carlom i Amy i s onom vrlo čudnom djevojkom koju su doveli za mene, a na sebi sam imao onaj tvoj zeleni otrov. Nisam ti rekao da sam ga uzeo. Dok sam ga nosio, nisam osjećao nikakvu krivnju, samo smrtni strah da ćeš se iznenada pojaviti i opaziti me kako sjedim tamo u mraku s tvojom kravatom na sebi. S pismom je bilo drukčije. Palo mi je na pamet da bi se ti, kad bi bilo obratno, to jest kad bi ti pisao pismo koje bi podsjećalo na mene, zacijelo zabrinuo. Ja sam, naprotiv, uglavnom u stanju da se na to uopće ne obazirem. Jedna od malobrojnih stvari na tom svijetu, osim svijeta samog, koja me još uvijek svakog dana iznova ražalošćuje jest spoznaja da se ti sav uzrujaš kad Boo Boo ili Walt kažu da si rekao nešto što podsjeća na mene. Primaš to kao optužbu zbog razbojstva, kao ubod u vlastitu individualnost. Zar je tako strašno ako ponekad podsjećamo jedan na drugoga? Opna između nas vrlo je tanka. Zar je toliko važno da stalno vodimo računa o tome u čemu se razlikujemo? Kad sam ono prije dva ljeta bio tako dugo odsutan, otkrio sam da smo ti, Z. i ja braća ništa manje nego već četiri inkarnacije, možda i više. Zar u tome nema stanovite ljepote? Zar za svakoga od nas naša individualnost ne počinje upravo ondje gdje otvoreno priznajemo svoje ekstremno bliske veze i prihvaćamo neminovnost toga da jedan od drugog posuđujemo šale, talente, ludosti? Kao što vidiš, kravate nisam uključio u to. Za mene Buddyjeve kravate ostaju Buddyjeve kravate, premda je zabavno ako ih uzmeš bez dopuštenja.

Mora da ti je strašno pri pomisli da su mi kraj tvoje priče na pameti kravate i slično. Međutim, nije tako. Samo posvuda tražim svoje misli. Vjerovao sam da će mi takve beznačajnosti pomoći da se sredim. Vani već sviće, a ja sjedim ovdje otkako si legao. Kakve li miline biti tvoj prvi čitalac. A bila bi još veća milina da ne mislim kako moj sud cijeniš više od vlastitog. Zaista mi se čini da nije dobro da toliko ovisiš o tome što ću ja reći o tvojim kratkim pričama. I to baš ti. Možeš mi drugi put dokazivati da nije tako, ali uvjeren sam da sam negdje grdno pogriješio i da je do toga došlo mojom krivnjom. Ne znači da se ovog časa baš valjam u krivnji, ali krivnja je krivnja. Ne nestaje samo tako. Ne možeš je uništiti. Siguran sam da je ne možeš čak ni sasvim razumijeti – korijeni joj zadiru preduboko u skrovitu i dugovječnu karmu. Kad počnem tako razmišljati, gotovo jedino što mi spašava glavu jest svijest da je krivnja nesavršen oblik spoznaje. Ali samo zato što je nesavršen ne znači da ga ne možeš upotrijebiti. Teško ga je samo staviti u praktičnu primjenu prije nego te počne onesposobljavati. Zato ću što je moguće brže napisati što mislim o tvojoj priči. Kad se žurim, imam snažan osjećaj da će moja krivnja na ovom mjestu poslužiti najplemenitijim i najiskrenijim namjerama. Mislim to ozbiljno. Mislim, ako pohitam s time, možda ću uspjeti da ti kažem ono što ti vjerojatno želim već godinama reći.

Mora da i sam znaš da je ova priča puna velikih zamaha. Skokova. Odmah čim si otišao u krevet, načas sam pomislio da moram probuditi sve živo u kući i prirediti zabavu za našeg sjajnog poskočljivog brata. Tko sam ja da ih doista nisam sve probudio? Da mi je znati. U najmanju ruku netko tko se suviše zabrinjava. Zabrinjavaju me veliki skokovi koje ne mogu pratiti pogledom. Čini mi se da sanjam kako ćeš prkosno skočiti i nestati mi s vida. Oprosti na tome. Sad pišem prebrzo. Mislim da je ova nova priča baš ona na koju si čekao. A na neki sam je način čekao i ja. Ti znaš da me budnim održava uglavnom ponos. Mislim da me to najviše zabrinjuje. Za ljubav samog sebe, nastoj da se ne ponosim tobom. Volio bih da me nikada više ne prisiliš da bdijem iz ponosa. Daj mi priču zbog koje ću ostati samo nerazumno dugo budan. Drži me budnim do pet sati samo zato što su sve tvoje zvijezde izašle, i ni iz kog drugog razloga. Oprosti na tom potcrtavanju, ali to je prvo što sam ikada rekao o nekoj tvojoj priči zbog koje kimam glavom. Molim te ne dopusti da govorim dalje. Noćas vjerujem da sve što kažeš piscu, pošto si ga zamolio da dopusti svojim zvijezadama da izađu, nije ništa drugo do literarni savjet. Noćas sam siguran da su upravo savršeno “dobri” literarni savjeti Louisa Bouilheta i Maxa Du Camupa nametnuli Flaubertu Madame Bovary. Nema sumnje da su ga ta dvojica svojim istančanim ukusom naveli da stvori to remek-djelo. Oduzeli su mu mogućnost da napiše ono što mu izvire iz srca. Umro je kao glasovit čovjek, a to je jedino što on nije bio. Nepodnošljivo je čitati njegova pisma. Daleko su bolja nego što bi smjela biti. Kao da poručuju uzalud, uzalud, uzalud. Kidaju mi srce. Užasno se bojim, dragi moj Buddy, da ti noćas govorim o bilo čem drugom osim o beznačajnostima. Molim te, poslušaj svoje srce, pa što bude da bude. Bio si jako ljut na mene kad smo se prijavljivali. Znaš li čemu sam se smijao? Naveo si da si pisac po zanimanju. To mi se učinilo najsjajnijim eufemizmom koji sam ikad čuo. Kada je pisanje bilo tvoje zanimanje? Ta nikada ti nije bilo drugo do religije. Nikad. Sad sam malo preuzbuđen. A jer nema sumnje da je to doista tvoja religija, znaš li što ćete pitati kad umreš? Ali dopusti najprije da ti kažem što te neće pitati. Neće te pitati jesi li u času smrti radio na nekom velebnom, ganutljivom književnom djelu. Neće te pitati čak ni to da li bi nastavio rad na tom književnom djelu da si znao da ćeš umrijeti čim ga završiš – mislim da će to pitati samo ubogog Sörena K. Čvrsto sam uvjeren da će ti postaviti samo dva pitanja. Jesu li izašle gotovo sve tvoje zvijezde? Jesi li pisao iz dubine svog srca? Da znaš samo kako će ti lako biti odgovoriti potvrdno na oba pitanja. Kad bi se barem, prije nego sjedneš da nešto napišeš, spomenuo da si bio čitalac mnogo prije nešto što si postao pisac. To treba samo dobro upamtiti, pa sjesti i upitati se što bi Buddy Glass kao čitalac od svega na svijetu najradije pročitao. Sljedeći je korak strašan, ali tako jednostavan da pišući o njemu teško mogu uopće povjerovati. Samo lijepo sjedneš i bez ikakva ustručavanja pišeš o tome. To neću čak ni potcrtati. Suviše je važno da potcrtam. Daj, osmjeli se i učini to, Buddy. Vjeruj svom srcu. Ti si sposoban majstor. Nikada te neće iznevjeriti. Laku noć. Osjećam da sam sada suviše uzbuđen i pomalo dramatičan, ali mislim da bih dao gotovo sve na tom svijetu da te vidim kakao pišeš ono nešto, ono bilo što, priču, pjesmu, drvo, nešto što istinski i iskreno izvire iz vlastitog ti srca. U Taliji se daje Bankovni detektiv. Hajde da sutra navečer povedemo čitavu klapu. Voli te, S.

[v. Napomenu]