Dobra ekonomija | Dražen Šimleša
12. OKUPLJANJE
U proteklih 40 godina svijet se suočio s preko 400 financijskih kriza. 400 puta su bogatiji postajali još bogatiji i skupljali vlasništvo, a siromašniji još siromašniji i skupljali živce i suze. I to je kao normalno kruženje ekonomije (Lietaer, 2012.). Od dnevnog ringišpila na svjetskim tržištima vrijednog 4 bilijuna dolara jedino nam se može zavrtiti u glavi i biti muka, jer do realne i stvarne ekonomije dođe svega 2%. To nije NORMALNO. Ukupni svjetski BDP iznosi manje od 78 trilijuna dolara, a ukupni svjetski dug je 2,5 puta veći na 199 trilijuna dolara (Europski parlament, 2015.). Kako će se vratiti taj dug naši neoliberalni jurišnici nemaju odgovor.
Vrijednost takve besmislice kao što su financijski derivati je preko 700 trilijuna dolara, devet puta više od ukupne svjetske zarade?! Što je čemu svrha u našem svijetu? Količina takvih suludih i predano zakamufliranih te potpuno nekontroliranih mehanizama i instrumenata za zaradu novca na financijskim tržištima ostavljaju nas u nevjerici najviše zbog legalnosti cijelog procesa i pravne regulative koja to dozvoljava. Financijski derivati su tipičan primjer odobrenog proizvoda globalnog kasina. Radi se o prognozi, okladi u buduću cijenu nekog proizvoda na tržištu, te količini novca koja će se isplatiti za taj proizvod. Ono što svemu daje još dodatnu dozu nevjerice je dozvola da se klađenje obavlja posuđenim novcem ili vrijednošću nekretnina, dionica i drugih instrumenata i proizvoda na tržištu. Derivati su nekoliko puta prežvakani zalogaj za koji se uvijek nadate da će biti fin kao i onaj prvi. Kladionica kojoj nema kraja. A u SAD-u 97% svih derivata drži šest najvećih banaka. One iste koje se prve stajale u redu za dobivanje financijske pomoći od strane države, odnosno od strane poreznih obveznika. One koje su prevelike da propadnu.
Kada bismo govorili u terminima psihologije, mogli bismo reći kako smo od ekonomije stvorili egomanijaka sa sklonošću prema (auto)destrukciji. Obično ne želimo biti blizu takvih osoba, ne samo zbog opasnosti od agresivnosti i nasilja, već i zbog toga što se često ponašaju kao sumanuti vir ili crna rupa koja povlači sve za sobom. Podaci kako funkcionira današnja globalna ekonomija idu upravo u smjeru takvog zaključka.
Umjesto monetarističke monokulture, potreban nam je monetarni ekosustav koji je raznolik (Bollier i Conaty, 2015). Pored drugačijeg promišljanja novca i pravednijeg te održivijeg dizajna sustava za razmjenu, potrebno nam je korištenje lokalnih i regionalnih valuta za velik dio razvojnih i kohezijskih politika na toj razini. Bez toga prema Lietaeru (2012.) nećemo moći dati adekvatne i kvalitetne odgovore na četiri megatrenda 21. stoljeća: monetarnu nestabilnost i krizu dugova, starenje stanovništva u ekonomski razvijenim zemljama te pritisak na mirovinske sustave, informacijsku revoluciju koja uvjetuje manju potrebu za radnom snagom i klimatske promjene koje uvjetuju dugoročno promišljanje i strategije.
I jasno je da će biti potrebno promijeniti i način na koji funkcionira i stvara se novac ukoliko želimo primijeniti i živjeti dobru ekonomiju. Bernard Lietaer (2013.) kao jedan je od najpoznatijih i najaktivnijih autora na području alternativne ekonomije ističe da nam je potrebno ponovno promišljanje o novcu, o njegovoj naravi, o značenju, o kretanju… jer je naš cilj da on postane sredstvo stvaranja blagostanja i kvalitetnog života, a ne sredstvo koje je s jedne strane obilježeno akumuliranjem, a s druge strane nestašicom.
Napomenuli smo već kako je od strane države presudno da preuzme aktivniju ulogu u stvaranju novca oslobođenog duga. To je naše presudno zajedničko dobro, jer ukoliko ne promijenimo dizajn stvaranja i potrošnje ovog resursa, nećemo druga zajednička dobra moći dugoročno očuvati i na demokratskim principima njima upravljati. Dakle, država bi trebala preuzeti odgovornost koja joj kao zajednici i pripada, a to je da za strateške investicije, javne poslove i općenito područja i sektore koji su na korist svima, sama tiska novac koji je oslobođen duga. Jer je to jedino normalno i pravedno. Tu bi pozdravio ideju pametne organizacije Positive Money koju smo predstavili kroz spominjanu knjigu Modernising Money (2012.), a koja zagovara raspodjelu uloga: država odlučuje za što se novac koristi, to je ovo gore nabrojano, ali nezavisno tijelo izabranih stručnjaka odlučuje koliko ga može biti u opticaju. Na taj način bi jedni druge kontrolirali i smanjila bi se mogućnost politikantskog pristupa i klijentelizma u tiskanju novca kada za to nema realne ekonomske potrebe, primjerice prije parlamentarnih izbora kako bi se smililo biračima.
Za dio lokalnih i regionalnih potreba, i jasno tamo gdje to ljudi u tim područjima žele, organizira se stvaranje valuta takvog karaktera i obima koje su u stanju pokrenuti najbolje ljudske potencijale i osigurati dobre posljedice sustava razmjene usluga i proizvoda.
Ovako imamo apsurdne situacije da primjerice jedna Francuska donosi 1973. godine zakon kojim samu sebe razvlašćuje u pravu na stvaranje novca te predaje to pravo privatnim bankama od kojih počinje posuđivati novac za svoje potrebe i plaća kamate. Da nije bilo takvih kamata kakve su cijelo vrijeme imali, danas bi francuski dug bio manje od 9% njihovog BDP-a. Danas je francuski dug 78% BDP-a i kao takav utječe negativno na život stanovnika zemlje, posebno onih najsiromašnijih i najosjetljivijih. Da nije plaćala kamate privatnim institucijama na korištenje svog vlastitog novca (čak i zvuči blesavo, zar ne?) Francuska bi imala 1306 milijardi eura više (Lietaer et al., 2012.). Ovo je za žile rezat, tisuću tristo i šest milijardi više koje su dali privatnim bankama i to samo na kamate da koriste svoj vlastiti novac?! Zamislite samo što bi se korisno moglo s tim novcem učiniti i to bez uništavanja života generacijama koje dolaze i naslijedile su to opterećenje proizašlo iz ove krađe.
Kapitalizam ukida vrijeme u smislu pogleda prema budućnosti, ukida vrijeme kao mogućnost odlučivanja, izbora, slobode. Uvijek nas čeka dug. Vrijeme i perspektive koje bi ono moglo donijeti su zaleđene, jedan ogromni tilt. Kada je nekome ukradena na tako otvoren i na tako brutalan način budućnost, teško se nosi s izazovima sadašnjosti. Stvaramo bezvoljne i kratkoročno orijentirane osobe. Krademo budućnost našoj djeci i mladima.
Kapitalizam nas je fino uvjerio kako nije bitno što nam se smanjuje čitav niz kolektivnih prava, jer je tu uvijek mogućnost individualnog kredita, odnosno zaduživanja. Uhvaćeni smo u krletku ko onaj mali mišić, uvjereni kako se krećemo ganjajući uvijek novi i novi kredit, vječito loveći dug, koji je zapravo neuhvatljiv. Tom nedodirljivošću stvara se trajno stanje krize, vječite prijetnje koja se uvijek pojavi taman kad smo se opustili i povjerovali da su nastupile one dobre godine i da će sve biti u redu.
Ključno je promijeniti ekonomski sustav i temelje na kojima počiva i načela na kojima je dizajniran. Manje kamatne stope, humanitarne akcije za siromašne, kupovina lokalne hrane, recikliranje papira i slično neće te temelje i načela uspjeti promijeniti (Lietaer et al., 2012.). To je sve poželjno za raditi i pozdraviti, ali dok djelujemo unutar ovog sustava, naše akcije će imati ograničeni utjecaj. Nikad nećemo moći stvoriti održivost unutar sadašnjeg financijsko-ekonomskog sustava koji je slijepljen na neodrživost. Dugoročni cilj, promjenu ovog destruktivnog sustava, nikada ne smijemo gubiti iz vida. Znamo kuda idemo. Ali isto tako znamo da smo na putu i da ako ne učinimo prvi, deseti, stoti i milijunti korak da nećemo doći do cilja. Ne možemo se teleportirati. Hrabro je otisnuti se na put. Nikad ne znaš, jelda? Ali hrabro je odbiti biti ovisan. Na svakom tom koraku, na svakom modelu dobre ekonomije imamo priliku smanjiti našu ovisnost o nepravednom i destruktivnom ekonomsko-političkom konglomeratu. I to već sad. Bez toga nećemo moći izgraditi staze do krajnjeg cilja, a to je sustav na pravednijim i održivijim osnovama.
Inzistiranje samo na globalnom ili općem pristupu ne rješava svakodnevne potrebe ili probleme ljudi. Inzistiranje samo na lokalnom ili osobnom pristupu ostavlja nas skučenog pogleda i čini nevidljivim i nedoživljenim čitav svijet oko nas. Ali je upitno koliko smo onda doživjeli i sami sebe. Naš je cilj upravo integrirati univerzalne i opće vrijednosti poput solidarnosti, pravde, brižnosti i drugih u naše svakodnevne prakse. To je fina i gotovo nevidljiva klackalica između cilja našeg civilizacijskog putovanja i potrebe da svakodnevno i dalje nađemo snage i volje krenuti stazama dobre ekonomije.
Većina ljudi zna i osjeća da nešto ne štima s ovim sustavom. Zaostao je negdje u vremenu kada je bilo dovoljno jeftinim kreditima kupiti šutnju ogromne većine koja je okretala glavu od nezabilježenog uništavanja života na planetu i gaženja siromašnih. Problem je što se ne vidi dovoljno ono novo, drugačije, bolje. Velikom broju ljudi još uvijek nije jasno što je to novo, a pogotovo u ekonomiji. Vjerujemo da smo u knjizi uspjeli predstaviti neke od tih „novina” u ekonomiji. I sve ih trebamo. Jedino tim zaokruženim pristupom temeljnim područjima u borbi za bolji svijet možemo smanjiti ovisnost o destruktivnom sustavu.
Moramo sačuvati i obraniti ono što nam je ostalo u zdravstvu, školstvu, kulturi, prirodnim resursima, javnim i zajedničkim dobrima. Neće nam biti lako. Zato trebamo biti tu jedni za druge. Tu je sustav pametan i troši nas, vrlo često čak i navlači. Svatko tko je sudjelovao u bilo kojim velikim kampanjama i akcijama zna koliko iscrpljujuće može djelovati borba protiv destruktivnih radnji. I koliko je teško vidjeti nekakav kraj. Ali tu nemamo izbora. Potrebno je obraniti i sačuvati sve vrijedno, jer time čuvamo i branimo život. Borbom za velike opće stvari ostavljamo budućim generacijama nešto čime mogu započeti svoje aktivističke priče. Da im ostane više potencijala i vrijednoga.
Dodatno, što više toga obranimo biti će nam lakše kako će se povećavati dezintegracija i raspad sistema jer će samo jačati svoju nepravednost i neodrživost. Ukoliko očuvamo što je moguće više područja i prostora za opće dobro i proširimo te osnažimo druge modele dobre ekonomije, imat ćemo veće šanse da u tom trenutku dezintegracije ne nastane kaos, jer ćemo imati spremne kapacitete i vještine, strukture i procese koji mogu osigurati kvalitetan život bez ugrožavanja ostalih. To nam je najvažniji cilj, jer je alternativa tome kaos i bojim se i pomisliti.
Upravo zato trebamo puniti baterije, osnaživati se, inspirirati, kako je rečeno treba nam „stvaranje alternativa i aktivnosti koje nas regeneriraju” (Macnamara, 2012: 10). Trebamo imati snage i vizije zašto je bitno raditi na duge staze i pomagati graditi prostore slobode koji nas napune u jednom trenutku. Velik broj aktivista koje poznajem uzima samo ovo prvo i sve drugo im je sitno i beznačajno, a zapravo si trasiraju put da izgore i unište si zdravlje. Velik broj aktivista koje poznajem uzima samo ovo drugo, stvara svoje male rajeve, bježi od svega u izolaciju, a zapravo u iluziju da je moguće sam i odvojen biti slobodan. A tako trebamo jedni druge. Trebamo smanjivati ovisnost o sustavu nasilja i nepoštivanja slabijih i graditi vlastite održive i primjenjive sustave. Velike i male priče.
Smatram da jedino tako imamo šanse izaći iz ovoga u neki bolji svijet. A ono što najbolje spaja u sebi malo i veliko, lokalno i globalno jesu zajednička dobra. Upravo nam koncept zajedničkih dobara pokazuje koliko smo povezani s prirodom odnosno koliko smo dio prirode i ako uništavamo nju uništavamo sebe (Bollier i Helfrich, 2015.).
Koncept zajedničkih dobara nam je ključan u dobroj ekonomiji, jer kao niti jedan model ne spaja na tako neodvojiv i dubok način resurse, politiku i ekonomiju.
*
Imamo dobru i lošu vijest. Dobra vijest je da će ova civilizacija propasti. Loša vijest je da će ova civilizacija propasti (Lipton i Bhaerman, 2009.).
Dobra vijest je i što će se time spriječiti ove u ekonomski sustav ugrađene nepravde i iskorištavanja za koje su politika, znanost i mediji zaduženi da objašnjavaju kako je to zapravo normala i kako uostalom nemamo ništa bolje i kako se treba samo još malo još mrčkicu strpiti pa će nam svima biti bolje. A i prije je bilo gore, jer su nam za krivi pogled ili krivu krv odsijecali glave i posipavali vapnom pa šta sad oćemo što ta još neuštekana sitnež gladuje i siromašuje ili radi po nekoliko poslova i nema šta reći lijepo o budućnosti.
Uostalom, nije čudno da je korporativni milje tako brzo i zdušno prigrlio tiraniju individualizma promoviranog od značajnog dijela new age-a pa ste si svi sami lijepo krivi za sve što vam se događa (Ehrenreich, 2009.). Uvijek mi je bilo čudno kako čitave niske pametnih i dobrih ljudi ne vidi totalitaristički princip u ovome poopćavanju. Točno je da smo uglavnom sami krivi ako sami sebe izjedamo, ako smo nezrela osoba pa uvijek okrivljujemo druge za naše osobne probleme ili „ne želimo biti sretni pa obolijevamo”, ali je i točno da nas toliko toga u ovom društvu ostavlja i proizvodi nesretnima i bolesnima. Je je, sami ste si krivi ako izgubite posao jer su lopine opljačkali sve vrijedno i odveli firmu u propast ili ako ste gladni i siromašni. Sami vi ste krivi. Samo vi. Ili još bolje vaša duša ili svemir su tako htjeli odnosno prizvali. Trebalo vam to iskustvo znate, ne valja biti razmažen, a di ćeš protiv svemira ej…
Dobra vijest je da sve što nije fer i održivo treba propasti jer uvijek netko ili nešto ispašta zbog toga. Prava opasnost i rizik nije da će se ovaj sustav urušiti, nego da će se nastaviti. Planet se više ne može buditi svaki dan uz bolove jer smo ga noć prije opet natamburali našom agresivnom opijenošću ekonomskim rastom po svaku cijenu.
Ova civilizacija će propasti je loša vijest jer kako smo na nekoliko mjesta istaknuli mi za to još nismo spremni. Nismo spremni niti u proizvodno-stvaralačkom, niti u vrijednosno-duhovnom, niti u strateško-političkom smislu. I to je u redu priznati. Znači da smo svjesni svoje pozicije i trenutka, ali i snaga i slabosti. To je zrelo. Znači da smo svjesni kako toliko toga moramo obraniti i sačuvati da trenutnu očiglednu organsku krizu sustava ne iskoriste oni koji bi donijeli još veću tamu. Uvijek neumorno ponavljamo kako alternativa kapitalizmu ne može biti kaos i diktatura.
Također prečesto zanemarujemo kako je stvar u totalnom disbalansu, jer istovremeno ističemo kako je ovaj sustav supersustav – sveprisutan i moćno nasilan prema svima koji mu se suprotstave. S druge strane, izražavamo razočaranje ako ne promijenimo sustav u „jednoj noći”. Trebat će nam vremena da se osnažimo, da povećamo imunitet naše borbe, i da smanjimo ovisnost o destruktivnom i nepravednom sustavu. Dok to ne postignemo nećemo doći u poziciju da klackalicu prebacimo na stranu života.
Tražimo balans između ignorantskog sindroma „ne želim ništa znati o lošim stvarima jer me deprimiraju” i kako kaže jedan od najpoznatijih zagovaratelja ekonomije zajedništva Luigino Bruni „pedagogije katastrofe” koja nas čini bespomoćnima. Hawken (2007.) ističe da ako nismo pesimisti nakon što pogledamo sve relevantne podatke o situaciji s nama i našim planetom, znači da krivo gledamo i da nismo shvatili. Ali ako nismo optimisti nakon što pogledamo i osvijestimo koliki broj ljudi sve više ulazi na ovo naše putovanje prema boljem svijetu i svaki dan nas pomiče u tom smjeru, onda to znači da nemamo srca. Trebamo malo više gledati srcem. To ne znači da ne treba gledati glavom. Samo da malo više treba gledati srcem. Srce ima 5.000 puta jače elektromagnetsko polje od mozga, najjače od svih organa (Church, 2011.). Netko je lijepo napisao kako je najduži put od srca do glave. Dobra ekonomija nam nudi putovanje života. Kao što nam ne treba zamajavanje da je pred nama zlatno doba koje samo što nije tu iza ugla isto tako nam ne treba peglanje da smo u takvoj tami da se ništa ne vidi. Dapače, naša pozicija i situacija je puno svjetlija nego što smo nekad u stanju sagledati. Ako mislite da je i dalje premračno zaista nije, pogledajte:
→ proizvodi pravedne trgovine osiguravaju životna primanja za više od 1,5 milijuna ljudi iz 58 siromašnih zemalja
→ participatorni budžet se primjenjuje u više od 1500 gradova u svijetu
→ zadruge zapošljavaju 100 milijuna ljudi, a čak preko 800 milijuna ljudi uključeno je u aktivnosti zadruga kao članovi i članice
→ etične financijske institucije drže u EU 21% svih depozita
→ sektor društvene ekonomije zapošljava 14,5 milijuna ljudi u Europi, što je 6,5% ukupne radne snage
→ sektor društvenih poduzeća u svijetu zapošljava 40 milijuna ljudi
→ skoro tri četvrtine hrane koja se danas u svijetu konzumira dolazi od malih proizvođača
→ 4000 lokalnih zajednica u svijetu proizvodi vlastiti novac.
Sjećate se kako smo istaknuli potrebu jačanja našeg imunološkog sustava da dođe do razine sposobnosti micanja ovog trulog i kancerogenog sustava. Golema svjetska mreža dobrih priča nam pomaže u tom osnaživanju i prenošenju vitalnih rješenja i zdrave energije u svaki kutak naše planete. Dobra ekonomija je vitalan sustav sve snažnijeg imuniteta. I nema nikakve potrebe da nakon što smo ovo osvijestili i proslavili ne nastavimo dalje putovanje. Jer ovo nije kraj. Dobra ekonomija nam treba postati sa svojim raznolikim modelima jedina ekonomija.
Ukoliko posjedujete novac ili bilo koju drugu vrijednost uložite ih, integrirajte ih u modele dobre ekonomije. U priče koje će jačati imunitet ljudi oko vas, vaše lokalne zajednice i društva. Kako će kriza biti sve dublja i sve šira moći ćete se fućkati s lovom, zlatom i sličnim, a posebno ste onda na udaru onih koji to nemaju pa će vam pokucati na vrata. Ali ako se nalazite unutar snažne, povezane, brižne, aktivne zajednice imate veće šanse. Ulažite u prostore koji vas zbližavaju i omogućuju komunikaciju, druženje i donošenje odluka. U energetske sustave i plodna polja. U divne šume i sustave gospodarenja otpadom. U skladišta sjemena i skladišta međusobnog poštivanja. Zato je potrebno ulagati u bilo koje sustave koji sprečavaju pretvaranje života u stvari (Eisenstein, 2011.).
Peter Wagner (2011: 2) ističe kako jedino rješenje za nadići krizu kapitalizma i demokracije vidi u „rekonstrukciji kolektivnog samoodređenja”. Pitanje je koliko smo mi blizu da se uspijemo kao vrsta odrediti povezano i održivo prema biosferi, odnosno solidarno i pravedno jedni prema drugima? Wagner priznaje kako će taj cilj pred nama biti veliki izazov. Bez obzira na neupitne pomake u količini ljudi koji osjećaju empatiju i biosferu kao naše mjesto, privlačnost uskogrudnog doživljaja svoje nacije, netolerancija prema drugačijima i Drugima, nepriznavanje prava manjina i onih slabijih u društvu, nepovezanost s ekosustavima i živim svijetom oko nas i dalje su obilježje našeg doba. U zagovaranju rekonstrukcije kolektivnog Wagner je zasigurno na tragu globalnog pristupa zajedničkim dobrima utemeljenih na demokratskim načelima. Problem je kako da zajednička dobra učinimo globalnom praksom. Oni koji upravljaju ovim svijetom još se ne mogu dogovoriti ni oko manje zahtjevnih potreba od kojih smo neke predstavili kao 12 sistemskih rješenja, a kamoli o novom identitetu naše vrste. Identitetu koji bi bio sveobuhvatan i utemeljen na participaciji i poštivanju ukupnog živog svijeta na planetu.
Ukoliko oni nisu spremni odgovoriti na taj izazov, ajmo mi biti. Imamo znanja, imamo alate. Imamo volju, imamo srce.
Vjerujem da je kroz knjigu objašnjeno zašto volim permakulturu i zašto mi je bitna. No, nisam do sada spomenuo što me najviše fasciniralo u permakulturi, a nisu do sada dotaknute teme i posebnosti. Ono što je mene zaista obnevidjelo je nepristajanje na mrvice. Permakultura ne staje samo na očuvanju, na konzerviranju. Dapače, kroz permakulturni dizajn mi sve katastrofe koje smo spomenuli želimo preusmjeriti na bolje. Kada završimo permakulturni dizajn imamo više plodnog tla nego prije, imamo više čistog zraka nego prije, imamo više energije nego prije, imamo više resursa oko nas nego prije i imamo više plodnih odnosa i kvalitetnih organizacijskih struktura nego prije. I to sve zbog nas. Bez našeg sudjelovanja ne bi bilo toga pomaka. Prema boljemu. Prema obilju. Jasno postoje sustavi kojima gotovo da i ne trebamo, koji su toliko potentni i bogati da zbilja možemo stajati posred njih i uživati i učiti. Šta će naš dizajn jednoj hrastovoj šumi ili koraljnim grebenima? No odlična je spoznaja da gdje god postoji otvoren prostor da dođemo do optimalnog stanja, imamo znanja i rješenja kako to učiniti. Kako lijepo kaže Rob Hopkins: „Permakultura je umjetnost maksimiziranja blagotvornih odnosa” (2011: 99).
Zanimljiva mi je bila rasprava s jednim mojim dragim prijateljem koji brije na degrowtft-odrast spiku. Ja sam mu rekao kako mi je to sve načelno ok i rispekt, ali da mi nije jasno što odrast donosi novo u praksi odnosno nije mi jasno koje praktične alate i vještine, strategije i projekte odrast kao koncept zastupa. On me poznaje pa me pokušao pridobiti tako što je slavodobitno ispalio „pa permakulturu, odrast između ostalog zastupa i permakulturu kao model“. Ja sam malo razmislio i, nakon što je prošla prvotna zbunjenost jer me cimnuo, rekao hm, al znaš, permakultura ti zapravo ne brije na smanjenje, nego na obilje. Kada napraviš permakulturu kako treba, onda ronjaš u izobilju ko prasac u blatu. Sad sam ja njega zbunio. Vezao je permakulturu za klasičnu ekološku misao kako nemamo dovoljno resursa za sve i kako nam slijedi ograničenje. Točno, to smo i nekoliko puta naglasili u knjizi, ali permakulturu koristimo kao praktični alat za dizajn sustava koji se temelji na tri principa odnosno tri poznate brige za ljude, planet i pravednu raspodjelu, i kada taj alat koristimo na dobar i kvalitetan način mi na kraju dobivamo više, u plusu smo. U obilju. Jedino što pazimo da ima za sve, zato je najvažnija briga oko pravedne raspodjele. Bez toga nije se moguće brinuti za ljude i planet. To koncept održivog razvoja nema dovoljno naglašeno i zato ne ostvaruje dobre rezultate. Jasno, prihvaćamo da nije moguć, niti prirodan, niti poželjan nezaustavljiv eksponencijalni rast kakav gura današnja ekonomska elita. To nije obilje, to je debile. Prihvaćamo integritet biosfere. Integritet svih.
Cijela ova poanta s obiljem je logična s obzirom da permakultura kopira obrasce iz prirode, a priroda uvijek stvara više dok je mi ne počnemo terorizirati. Meni je to genijalno da možemo našim snagama i rukama, pameti i srcem, suradnjom i šljakom stvoriti bolje nego što smo zatekli i to na korist svih. Posjedujemo snažnu stvar.
Povezujući dobru ekonomiju s permakulturom, a posebno s drugim principom dizajna koji se tiče pohrane energije, osigurali smo i modelima dobre ekonomije da stvore više, više nego što bi bilo bez njih. Kada pogledate samo ono što smo izdvojili u Dobrim pričama, svijet bi bio tužnije i siromašnije (oskudnije, jel) mjesto bez njih. Ovako kada ih imamo, svijet je bolje mjesto. Imamo više dobrih stvari kroz dobru ekonomiju. Imamo više nego prije. Ista stvar je i s novcem u dobroj ekonomiji. S obzirom da smo ga pustili da bude prirodan i da kruži, u našim modelima novac stvara više, nekoliko puta napravi krug po našem sustavu i time stvara obilje. Obilje koje dijelimo na pravedan i solidaran način. Ovaj političko-ekonomski sustav smrti nam prodaje foru oskudice upravo kako bi nas naveo na makljažu jednih protiv drugih. Ko ona igra di ima manje stolica nego nas pa na kraju neko uvijek izvisi i nema di sjesti „ako je spor”. Priroda ima za nas sve i naša kultura koja se temelji na osjećaju pripadanja i empatiji ima za nas sve.
Kapitalizam nas druka da ratujemo jedni protiv drugih za mrvice. A nećemo mrvice niti konzerve, hoćemo obilje i pustite nas na miru da ga dijelimo. Jer želimo i znamo dijeliti i znamo se brinuti za zajednička dobra. Ne postoji tragedija zajedničkih dobara, postoji tragedija sebičnog tržišta koje producira takve odnose i onda i takve ljude koji se upinju opstati i preuzimaju te obrasce. Tamo gdje se proizvodi oskudica proizvodi se kultura straha i pohlepe, kultura nasilja i ukidanja izbora. Jedan od naših najvećih zadataka kao slobodno misleća i slobodo ljubljiva bića je da osvijestimo kako je ta kultura nametnuta zbog uskih i privatnih interesa. Ona nije naša. Na našem planetu imamo dovoljno hrane, vode, resursa i svega što nam treba za lijep i skladan, ispunjen i bogat život. Političko-ekonomske elite su nam to ukrale i sada govore kako trebamo stegnuti remen. A trebamo permakulturu i dobru ekonomiju, jer kroz njih stvaramo još i više, još i bolje, još i obilje. I radimo kao oni praktični sanjari s kojima smo završili prvo otvaranje, radimo kao osobe koje se ne boje ostvarivati svoje snove. Koji se usude. Zato nam trebaju oni koji znaju stvarati i proizvoditi. Trebamo krenuti s proizvodnjom svega bitnoga za život kako bismo smanjili ovisnost o destruktivnom i nasilnom sistemu. Dobra ekonomija je ohrabrujući i primjenjiv alat za bolji svijet.
Samo praktično. Naš slogan. Na srcima i u glavama i u rukama.
Jedan od najpoznatijih igrača bejzbola svih vremena Yogi Berra, bio je poznat po mudro pomaknutim izjavama i metaforama. U jednoj od njih koja mi se posebno sviđa a koja je navedena u knjizi Peoples Money (2012) kaže: „U teoriji nema nikakve razlike između teorije i prakse. U praksi ima.”
Dobra ekonomija je praksa.
