Dobra ekonomija | Dražen Šimleša

6. ŠTO JE UOPĆE NOVAC?

Dugo sam razmišljao kako objasniti novac, a da ne zapadnem u zavrzlame financijaškog žargona kojeg nitko ne razumije. U osnovnoj literaturi o ekonomiji kaže se da je novac: a) obračunska jedinica, b) sredstvo za pohranu vrijednosti i c) sredstvo razmjene. Sva tri opisa nam zvuče logično i možemo odmah navesti razloge i primjere za njih. A opet teško možemo opisati što novac zaista je, koja je njegova bit, kako djeluje, a pogotovo smo zbunjeni danas sa svim izvedenicama novca u elektronskom prostoru gdje caruju derivati, dužničke obveznice, kolaterali, ukamaćivanje…

O novcu možemo čitati još jednu stvar u osnovnoj literaturi o ekonomiji a to je da je nastao kao efikasna nadogradnja odnosno bolje rečeno zamjena za trampu. Ljudi su se navodno stoljećima trampili za goveda, žito, koke, koze, školjke… što god im je bilo pri ruci kao vrijednost, ali razumljivo je svakome da takav sustav baš nije jednostavan. Nastanak novca je olakšao trgovinu jer su svi uključeni u nju prihvaćali prve valute kao obračunske jedinice i kao sredstvo razmjene.

Ranije spomenuti David Graeber (2012.) razbija veliki mit ističući kako novac nije nastao iz potrebe olakšavanja razmjene, već je njegov nastanak duboko povezan s potrebama ratovanja i osvajanja odnosno plaćanja vojske i ratnika. Tu je bitan i sustav poreza uspostavljen od strane vlasti, odnosno nametanje trgovine s ratnicima koji imaju novac, jer zbog plaćanja poreza trebali su ga imati i građani. A tamo gdje je nasilje bilo vezano za plaćanje, značajno sredstvo u tu svrhu bilo je ropstvo i korištenje ljudi kao radne snage pod prisilom i prijetnjom oduzimanja života. Tako se stavila i cijena na čovjeka, na osobu, čime mu se zapravo oduzimaju prava koja proizlaze iz priznavanja osobnosti. Korten (2006.) to naziva „pripitomljavanjem ljudi”.

Ovdje je bitno pojmiti kako se u povijesti naše vrste prvo pojavljuje dug, i to prvo kao moralna krivnja prema vladarima, prema bogovima koje vladari predstavljaju i prema životu kao takvom (Dodd, 2014.). Zar nije apsurdno se osjećati krivim samo zato što smo živi? Nakon toga nastaje dug iz kreditiranja, a tek nakon toga novac kao platežno sredstvo. Trampa je u povijesti naše vrste više bila eksces (posljedica kolapsa velikih društava) i tek pojava uslijed trgovine sa strancima.

Lazzarato (2013.) tvrdi kako je novac nastao kao moć nad dugom i vlasništvom, a ne iz potrebe ravnopravne i olakšane robne razmjene. Time njegovo porijeklo nije ekonomske naravi, nego vlasničke.

Možemo se pitati koliko smo napredovali od tog doba? Koliko smo se danas riješili robovanja i postali slobodni? Koliko danas vojska i nasilje štite sustav dugovanja i osiguravaju ekonomiju? Nismo li danas na vrhuncu „militarizacije ekonomije”? Robinson (2014.) spominje militaristički keynesijanizam, jer vojska osigurava zaposlenost i beneficije. Kako smanjiti izdvajanja i ovisnost zapošljavanja u vojsci u zemlji koja vodi ratove bez kraja? Zato je kapitalizam nemoguć bez ratova. To se zove dobra investicija u ekonomiji. Danas je nasilje i prisila pametno pritajena i djeluje na subliminalnom principu. Ali dug je nikad veći.

Možemo ovdje zaključiti kako je bitno uočiti transformaciju duga u ratovanje, ratovanje u novac, trenutak prepakiravanja i vraćanje novca u dug, duga u vlasništvo, a vlasništvo u odnos moći i vladanja.

Danas se čak 97% novca stvori kao dug, tako što netko obeća da će vratiti kredit plus kamatu. Znači, gotovo sav novac danas je stvoren tipkanjem na kompjuteru. I to kao dug. Koji je nemoguće otplatiti, jer toliko brzo raste da stvarnog novca nema toliko. Ono što je zabrinjavajuće je da taj dug stvaraju privatne institucije – banke i čak se i same države zadužuju kod njih čineći grotesknom ideju suvereniteta naroda.

A još je više zabrinjavajuće što banke uopće niti nemaju taj novac (Brown, 2010.). Gotovo da nema ograničenja u posuđivanju dok god postoji uvjerenje da će se kredit vratiti. Ovo banke ne bi mogle raditi bez podrške politike.

U stvarnom svijetu ne prihvaćamo obećanje da će nam netko nešto posuditi, a što zapravo nema. Jedini način da to namirimo je da pretvaramo sve više života u stvari, ili da sve više posuđujemo. I ako taj suludi vrtlog prestane, cijeli sustav gubi temelje svog postojanja i kretanja. Danas je kriza, jer je sve manje prirodnog, socijalnog, kulturnog, ljudskog, duhovnog i drugog kapitala da se pretvori u robu (Eisenstein, 2011.). Ili barem ne toliko dovoljno koliko je potrebno današnjoj ekonomiji.

Kako su banke kao privatne institucije uopće dobile takvo suvereno pravo kao što je tiskanje novca? Ko je tu lud? Ili možda jako pametan? Ovo vrijedi malo dublje objasniti.

Dok je novac služio kao sredstvo razmjene, razni su materijali služili kao garant vrijednosti: nekad su to bili isklesani novčići, nekad drvene pločice, a najčešće zbog svoje vrijednosti srebro i zlato. Time je pojednostavljeno trgovanje. Prvi zlatari su uvidjeli kako ulagači rijetko dolaze po svoje zlato, a pogotovo da rijetko dolaze svi odjednom. Zbog sigurnosti su počeli umjesto običnog čuvanja vrijednosti ispisivati osigurane čekove kojima su vlasnici zlata mogli trgovati s kim god su željeli jer su vrijedili kao pravo zlato. „Papirnati” novac još je više pojednostavnio trgovinu. Ako bi ulagači postali sumnjivi i postavljali pitanja on bi im samo pokazao njihovo ulaganje (zlato) na istom mjestu i u istoj količini kao i prije.

No zlatar je došao na novu ideju za širenje posla – počeo je posuđivati zlato koje čuva i onima koji ga nisu imali pohranjenog, ali bi trgovali i kupovali. Za to su uračunavali kamatu. Sa širenjem industrije, prekomorskih putovanja i trgovine, sve više ljudi je željelo takve „čekove”. Tako je podupirana europska kolonizacija, ubijanje i porobljavanje starosjedilaca širom svijeta i pljačka njihovog blaga. Samo između 16. stoljeća i polovice 17. stoljeća iz Latinske Amerike u Europu je odneseno 185 tona zlata i 16000 tona srebra. Ne znam jel se to u kapitalizmu zove nevidljiva ruka, komparativne prednosti ili ljepote slobodnog tržišta.

Tada je zlatar došao na još bolju ideju – ako malo ljudi uzima svoje pologe, a još manje ih to radi odjednom, zašto jednostavno ne bi posuđivao više nego što je skupljeno kod njega u trezoru. Jednostavno i briljantno! Znači ipak je pametan. I lud. Loša kombinacija za društvo i okoliš. Dok god su svi vraćali svoje dugove nitko ništa nije primjećivao i zapitkivao. Prije je posuđivao novac koji nije njegov, a sada je počeo posuđivati novac koji niti ne postoji!!! Tako je zlatar postao bankar. I tako je postajao sve više bogatiji ne svojim većim radom i ne svojim novcem.

Ulagači su uvidjevši kako se zlatar-bankar bogati zatražili da i oni sudjeluju u podjeli tog plijena i tako je nastala dogovorena odobrena kamata na polog. Bilo je samo važno zaračunati manje kamate na polog, a veće na posudbu/kredit. Sve se krilo iza razumne pretpostavke da će ta razlika pokriti troškove banke, rizik, zaposlenike i drugo što je potrebno da takav sustav funkcionira.

Zato proizvođači koliko god pohlepni i gramzljivi bili nikada neće prestići i biti bogatiji od zlatara/bankara. Jer ne proizvode jedini resurs na našoj planeti koji se može stvoriti iz ničega – novac.

No ničim realno potkrijepljeno bogaćenje bi opet potaknulo sumnje, i ukoliko bi se više pravih ulagača pojavilo sa željom da umjesto papira uzmu svoje zlato nastali bi problemi, jer to onda žele i svi drugi, a nema toliko zlata koliko ima izdanih čekova. Tako su nastali i neki od prvih bankarskih kriza i slomova. No, umjesto da se zabrani stvaranje novca iz ničega, shvativši koliko to ima ulogu u europskoj ekspanziji i bogaćenju odnosno koliko je ratovanje ovisno o stvaranju dugova, cijela priča je legalizirana i regulirana.

Premda prve oblike bankarenja u smislu bilježenog kreditiranja nalazimo u palačama Mezopotamije i kasnije u staroj Grčkoj, natruhe banaka s ulogama kakve su zadržale do danas nalazimo u 12. stoljeću sa širenjem pismenosti i poznavanja brojeva te otkrićima tog doba (Jackson i Dyson, 2012.). Smatra se da je u današnjem smislu tog koncepta, prvi dug uzet krajem 17. stoljeća u Švedskoj i Velikoj Britaniji. Novac su tražili ondašnji kraljevi i pogađate razlog je bio financiranje ratova protiv susjednih zemalja. Tu se pojavljuju kao financijeri banke koje dobivaju pravo da tiskaju novac u ime političke vlasti uz obilato naplaćenu kamatu. Zbog ratovanja! Vlast je još više prihvatila takav nenaplativ novac jer joj ga je uvijek nedostajalo, ali su ispostavili račun svojim stanovnicima kroz prisilu korištenja te valute za sve transakcije, a najvažnije za namete i poreze. Britanski kralj je dobio kamatu od 8% i do dana današnjeg taj novac nije vraćen i dug je samo rastao. Thomas Paine je kasnije 1791. godine pisao kako engleska vlast „ne potiče poreze kako bi vodila ratove… nego potiče ratove kako bi ih vodili do poreza” (Dorling, 2011: 313).

Dakle, u tom financijsko-poreznom udaru, bankari su pristali da im se ograniči koliko smiju stvarati novca iz ničega i tako je nastao frakcijski sustav rezervi u omjeru 9:1. Bankari su smjeli posuditi devet puta više novca nego su ga imali pohranjenog. Iz današnje perspektive kada je financijska industrija postala toliko zakrabuljena i isprepletena s mali milijun labirinata, spletki i zagonetki, i kada gotovo da nema ograničenja na nepregledno povećanje duga, možemo reći kako su vremena s omjerom 9:1 bila još i poštena vremena.

Frakcijski sustav rezervi je stvorio situaciju da je stalno raslo sve više novca u odnosu na zlato. Dok je novac bio direktnije vezan za nešto opipljivo kao što su srebro ili zlato, njegova količina nije mogla rasti unedogled. Danas nema tog teleskopa da naš pogled dosegne do količine duga. Do 2008. godine svaka osoba u SAD-u je imala prosječno 9 kreditnih kartica koje su uglavnom služile za produživanje i produbljivanje duga. Kako smo rekli, novac se stvarno stvara kao dug.

Široko je uvjerenje kako banke daju novac koje su one dobile od svojih ulagača i ljudi koji su ostavili novac kao štednju (i oplođuje se kroz kamate) kod njih. No zapravo banke posuđuju novac zato što smo mi kao uzimatelji kredita (da kupimo auto, kuću.) obećali i uvjerili banku da ćemo novac i vratiti kroz neko vrijeme. Mi pristajemo uz kamatu banci vratiti dug i tu obavezu smo preuzeli uzimanjem kredita. Ako ne uspijemo banka nam uzima nekretninu ili neku drugu imovinu. Banka se jedino obvezuje da novac koji mi želimo posuditi bude stvoren, ali taj novac u biti ne postoji. Do tog trenutka.

Cijelu priču čini neodrživom sustav kamata, i zato se danas uvijek više duguje nego što postoji novca (Kennedy, 2011.). Pogotovo kad vam svale na kredit složeno ukamaćivanje gdje se kamata za prvo obračunsko razdoblje pribraja početnoj glavnici. U idućem razdoblju obračunava se kamata na početnu glavnicu uvećanu za iznos kamate iz prvog razdoblja. U svakom slijedećem obračunskom razdoblju kamata se obračunava na preostalu glavnicu uvećanu za obračunatu kamatu iz prethodnog razdoblja. Drugim riječima vodi se obračun kamate na kamatu stoga se ovaj račun naziva i kamatno kamatni račun. To je kao da loviš vlastitu sjenu koja se odvojila od tebe i sve je brža. Pogledajmo neke od utjecaja kamata:

→ Kamate su katalizator galopirajućeg rasta duga jer uzrokuju smanjenje dostupnog novca za sve potrebe u društvu
→ Kamate su svakodnevno oporezivanje siromašnih u korist bogatih, čineći prve sve siromašnijima, a druge sve bogatijima
→ Kamate uzrokuju eksponencijalni rast dugovanja i kredita, što uvijek donosi krizu
→ Kamate stvaraju atmosferu opsjednutosti kratkoročnih odluka i ostvarivanja profita, jer nema dovoljno vremena da se vrati dug kroz dugoročne i „spore” projekte
→ Kamate stvaraju moderno ropstvo, jer sve veći broj ljudi dolazi u situaciju nemogućnosti vraćanja duga i u podanički položaj

Kamate umjetno dižu cijene proizvoda i usluga jer su integrirane u skoro svaki proizvod i uslugu (Strohalm Foundation, 2003.), stoga ih plaćaju čak i oni koji nemaju kredite, znači najsiromašniji bez obzira što nemaju kredit. Ne samo to, nego kako je pokazala jedna od najvećih stručnjakinja u ovom području Margrit Kennedy (2011.) u svojoj iznimnoj knjizi Novac bez kamata i inflacije – stvaranje prihvatljivog i ekološkog sredstva razmjene, najveći iznos zbog plaćanja kamata snose oni najsiromašniji. Tako se redistribucija od siromašnih prema bogatima odvija i dok nema ekonomskih kriza, već na svakodnevnoj razini bez da se to i primijeti (Lietaer, 2013).

Pojasnimo malo detaljnije zašto je nemoguće smanjiti ukupan dug?

Uzmimo na primjer da želimo posuditi iz banke 10.000,00 eura i da nam banka, recimo radi lakšeg računanja stavi 10% kamate. Znači trebamo vratiti 11.000,00 eura. Kako ćemo mi doći do tih ekstra 1.000,00 eura? Tako što ćemo ekstra prodavati svoje usluge, više naplatiti svoj rad ili svoje proizvode na tržištu i to će netko kupiti ili platiti. Ali od kuda njima novac? Tako što će ga oni zaraditi. Kad tad u toj općoj makljaži i laktarenju negdje se dođe do situacije kako se mora posuditi, jer se ne može dovoljno zaraditi na tržištu. Zato je dug povezan s ekonomskim rastom (Lipton i Bhaerman, 2009.). Nema ekonomskog rasta nema duga nema ekonomije nema kapitalizma. Ekonomski rast ovisi o jeftinom zaduživanju i povećavanju ukupnog duga, a za nas kao potrošače to donosi mogućnost kupovine sve veće količine roba i usluga. I zato smo mi sretni i ne pitamo previše. Volimo one dobre godine. Kako kaže Hyman Minsky godine kada vlada „ekonomija euforije” (Jackson i Dyson, 2012: 130). I ne želimo biti partibrejkeri dok svi idu na tulum. Euforija je to. Zbog toga nam nije upitno što se sve više zadužujemo.

Dok tulum ne završi i ostavi rasturen stan, glavobolju i osjećaj kako to i nije bilo nešto najbolje što smo učinili u životu. E, al to što se popilo i pojelo, rasturilo i uništilo treba platiti. I još nam ispostave čudan račun na kojem piše da za svaku razbijenu ili uništenu stvar se zaračunava dodatni iznos od par postotaka. Još nam je čudnije što na računu piše kako što bude duži vremenski rok otplate računa ukupni iznos koji je potrebno vratiti raste. Ljudi si misle, a samo smo se htjeli zabaviti, pa svi to rade. A najveći apsurd današnje financijalizirane ekonomije što zapravo ispadne da je još puno stanova rastureno čak i onih gdje nije bilo pravog tuluma, ali nekim telepatskim čudom euforična razbijačina i njih zahvaća i ostavlja u neredu. Tako danas funkcionira financijski sustav. Odnosno da budemo precizniji tako politika i društvo dozvoljavaju bankama, fondovima i drugim izvedenicama da koriste ekonomiju. Baš poput divljih tuluma izvan ikakve kontrole gdje ti je i bolje da nisi vlasnik ičega, jer ćeš vrlo vjerojatno to izgubiti ili ćeš se probudit nakon tuluma s manjom vrijednosti. Mada uopće nisi niti bio na njemu?!

Sistem frakcijskih rezervi i kamatarenje novca omogućava ekonomiji da raste iznad realnih mogućnosti pa čak bih rekao i realnih potreba u onome što se zovu dobre godine. Tada je sve krcato jeftinih i lako dostupnih kredita pa se time stvara balon i na tržištu nekretnina, i na količinama roba i usluga i na stanju cijele ekonomije koja odjednom izgleda prosperitetno i neupitno rastuća. Nekontroliranim davanjem kredita, jer se da podsjetimo nalazimo u dobrim godinama, cijeli balon od sapunice se još više napumpava i potiče se nerealan odnos i u odnosu na ekonomiju, ali i u odnosu na okoliš i društvo. Vrlo često tada dolazi i do ubacivanja „beskorisnog” kapitala (špekulantskog) na štetu korisnog kapitala (proizvodnog). Što više imamo ovog beskorisnog, on poput neke otrovne kiseline nagriza koristan i smanjuje mu vrijednost i rasprostranjenost. I dolazi do premoći „velikih” i brzih projekata u odnosu na one male-lokalne i dugoročne. Naime, kako bi brzo oplodili uloženo i ponovno dopuhali balon dok traju dobre godine, biznis teži što većim i megalomanskim projektima, jer oni donose više novaca od čega dio odlazi na vraćanje kredita, a dio je baza za dopuhivanje novih megalomanskih balona. U dobrim godinama su niske kamate na kredite i nagrađuje se kofol rizik i kad-tad se stvori stanje pretjeranog investiranja u projekte i programe koji nemaju kapacitet vratiti dug. Narodski rečeno, počne se brljaviti. Kada dođe kriza, biznis više nema pristup kreditima, a i zbog osjećaja krize smanjuje se potražnja i ne mogu se vraćati prije uzeti krediti. Kako je maloprije sve bilo lijepo i krasno? Korisni kapital koji se tako nađe u krizi postaje lak plijen za one sa stepenice više ili sve češće i još gore preuzima ih beskoristan kapital za jeftine novce, jer im je pala vrijednost. Kada se situacija smiri, na tržištu imamo manji broj još većih igrača nego što je bilo prije krize. Tako beskoristan kapital koji buja za vrijeme dobrih godina uništava dobar kapital za vrijeme loših godina.

Fascinantan je podatak kako je proizvodnja na farmama u SAD-u bila gotovo ista u prinosima 1933. godine kao i 1929. godine kada je počela velika financijska kriza. Ljudi znaju i žele proizvoditi. Problem je bio što im je ekonomija obezvrijedila vrijednost njihova rada i proizvoda za duplo. Nakon toga kada je tim malim farmama pala vrijednost imao je netko da ih pokupi za totalnu jeftinozu.

Danas imamo situaciju da udio financijskog sektora u ukupnom ostvarivanju profita ekonomije zadnjih desetljeća nezaustavljivo raste?! Prije izbijanja krize 2008. godine u SAD-u je narastao na 40% udjela u ukupnoj godišnjoj korporativnoj zaradi. Aha, zato se usred krize tepalo najvećim i najmoćnijim bankama da su too big to fail, misleći pritom na potrebu da ih se spasi pod svaku cijenu.

Zar nam to ne govori da trebamo promijeniti tu sliku. Kome to treba? Kakav je to svijet u kojem sektor koji bi se trebao brinuti samo da čuva naš novac i olakšava protok novca u društvu zauzima glavninu zarade u ekonomiji? Mada financijski sektor ništa ne proizvodi, s kamatama i stvaranjem novca iz ničega kreira stanje nesigurnosti i ekonomskih kriza i nebrojenih ljudskih tragedija, to je sektor kojem najviše raste vrijednost i postaje nositelj ekonomije pa i čitavih društava.

Sustav poprima i razine prave farse jer korporacije sve više moraju sami sebi održavati vrijednost, pa je 2008. godine udio otkupa vlastitih dionica(?!) iznosio nevjerojatnih 280% ukupne korporativne dobiti (Chang, 2014.). Eto dragi ekolozi, tako se reciklira.

Raj Patel (2012.) u knjizi Vrijednost ničega daje priču za koju mislite da je izmišljena koliko je suluda. Ali nije. Koncem listopada 2008. godine Volkswagen je nakratko postao najvrjednija korporacija na svijetu a da pri tome nije morao prodati niti jedno vozilo. Kako? Burzovni mešetari su očekivali pad vrijednosti VW-a kao i svih auto industrija u to vrijeme zbog vrhunca krize. Instinkt je govorio da cijena na burzi može samo padati. Ako tako mislite, vi ćete dionice prodati što ranije, jer se očekuje gubitak njihovih vrijednosti. Zato se obraćate tzv. institucionalnom ulagaču koji ima VW dionice. Po određenoj cijeni posuđujete njegove dionice i obećavate da ćete mu ubrzo sve vratiti. Institucionalni ulagač je sretan, jer zarađuje na posudbi dionica. Vi ste sretni jer ćete prodati dionice sada i kupiti ih poslije kad će biti jeftinije i kad vratite ulagaču dionice, budete zaradili na razlici. To se inače u globalnom kasinu zovo shorting. No, Porsche je poželio steći prava nad 75% VW-a i također počeo kupovati njihove dionice. Dok je to svima postalo jasno, vidjeli su da i nemaju što kupovati, da im nije puno ostalo. Kad su trgovci prodali dionice Porscheu, oni su objavili da ih ne vraćaju nazad jer ganjaju vlasništvo i tu je nastala panika. Dionice su trebale biti vraćene na tržište, jer je tako obećano prilikom posuđivanja. To se zove loše klađenje novcem kojeg nemaš. Kad je postalo jasno da će cijena unatoč krizi na tržištu čak i porasti, počeli su ih kupovati i špekulanti prije nego još više poraste i još više izgube novca. Time su još više povisili cijenu dionicama VW-a. To je dovelo na scenu i tzv. konzervativne ulagače, one koji idu uvijek na „sigurno”. Cijena dionice je porasla s dvjesto na tisuću eura, odnosno u vrijednosti za 300 milijarde eura. Za sve to vrijeme VW nije niti mrdnuo prstom u stvarnom svijetu, u stvarnoj ekonomiji. Na kraju je VW postao vlasnik Porschea 2009. godine.

Kada netko bitan i moćan proglasi da nema više jeftinih kredita (nego samo skupih) i da nema više dobrih godina te da je došlo do zasićenja, nitko ne odgovara na pitanje a tko je poticao to zasićenje. To je kao da u vrtu sijete samo aroniju i baš je ono sadite jer je jako zdrava i onda imate previše aronije, padne joj cijena i vi kažete da više aronija ne valja, jer je došlo do zasićenja i ajmo dalje, nema veze tko je pokrenuo sadnju. Onda se nesigurnost prelije na cijelu ekonomiju i dolazi do viška onih nagomilanih materijala i roba koje kao nikome ne trebaju i manje ih ljudi može kupiti u lošim godinama.

Upravo visoko i široko rasprostranjeno kamatarenje, pogotovo usloženo i sustav frakcijskih rezervi koji omogućava bankama da posuđuju ono što nemaju omogućava kontinuirano pojavljivanje ekonomskih kriza nakon kojih su bogati još bogatiji i moćniji te istiskuju druge ispod sebe sa tržišta.

A dugoročno se čitavim generacijama stavlja omča financijske ovisnosti. Pošto niti građani niti biznis ne uzimaju nove kredite, jer je loše vrijeme, nema se, država mora uzimati jer bi inače ekonomija skroz stala i država se zadužuje kod banaka (umjesto da sama tiska beskamatni novac) i raste javni dug koji isto netko nekad bude morao vratiti ili će dobiti prisilnu kuru mršavljenja kroz sintagmu stezanja remena.

Koji nakaradni sustav mi zovemo normalna ekonomija.

*

Nevjerojatno koliko su u ovoj temi može izvaditi mitova i kolika je njihova snaga da ih se ne usudimo preispitati:

1. Banke posuđuju novac kojeg nemaju.
2. Samim time kada ga posude, stvaraju ga iz ničega.
3. Tako samo povećavaju ukupni dug.
4. Ukupni dug je nemoguće vratiti jer nema toliko stvarnog novca niti mogućnosti da se zaradi vrijednost ukupnog duga kroz realnu ekonomiju.
5. Iz svega nabrojanog, dug služi ne zato da se vrati, jer je to ionako nemoguće, već isključivo kao sredstvo kontrole i sredstvo transfera što je moguće veće količine vlasništva (sjećate se, pogotovo nakon velikih kriza) ekonomskim i političkim elitama.
6. Zato ukupni dug treba otpisati i promijeniti dizajn ekonomije i financija.

Ispada da je najbolje onima koji ništa ne rade, ali kontroliraju novac. Tek nakon njih dolaze oni koji kontroliraju proizvodnju. A ako kontroliramo samo svoj rad ili vrijeme nalazimo se u najranjivijoj poziciji koja se realizira u godinama krize. Dodatno je najranjivije skupine kaznila i država s politikom stezanja remena, jer se izlaz iz krize traži u smanjenju troškova socijalnih potreba i ostvarenih prava, vitalnih područja za svako društvo kao što su obrazovanje ili zdravstvo, radnička prava i zaštita okoliša.

Kako to da nam obrazovanje ili radnička prava nikad nisu too big to fail?