Dobra ekonomija | Dražen Šimleša
2. KRIZA SISTEMA
Možda smo u prvom desetljeću poslije Drugog svjetskog rata mogli govoriti o prvim naznakama krize bioraznolikosti i gubitka tla, možda smo u 60-im godinama mogli govoriti o gušenju toliko potrebnog poslijeratnog svjetskog mira i početku ovisnosti o vojno-industrijskom kompleksu, možda smo u 70-im mogli govoriti o krizi resursa i osnovnih energenata, možda smo u 80-ima mogli govoriti o krizi socijalne države i gaženju radničkih prava te dužničkoj krizi, možda smo u 90-ima mogli govoriti o krizi održivosti i klimatskim promjenama, možda smo u prvim godinama novog tisućljeća mogli govoriti o ekonomskoj krizi i financijskom konglomeratu koji izjeda ostatke društva i proizvodnih potencijala.
Danas više ne možemo govoriti o tim krizama kao zasebnim procesima ili fenomenima. Nemamo više takav luksuz. Danas je to sve jedna kriza, kriza čitavog sistema. Zato danas, kada se navodno bavimo klimatskim promjenama kao na nekoj od razvikanih svjetskih konferencija, to radimo upravo tako, navodno, jer pristupamo tome kao da je riječ isključivo o natezanju s kvotama emisija ugljičnog dioksida. Kada se kao bavimo dužničkom krizom ili utapanju svega ekonomski zdravog i stvaralačkog u špekulantsko-burzovski kasino, onda se s tim bavimo tako da ignoriramo kako je i današnja ekonomija, kao i one ranije, još uvijek ovisna o kvaliteti svjetskih ekosustava i resursa iz prirode. Zato je danas čitav sustav u krizi. Dapače, danas se više niti ne pokušava izvući iz nje, nego nam je kriza servirana kao trajno prijeteće stanje, nešto što se polako uvlači u „normalnost” svakodnevnice i postaje nam ugrađena misaona navika koju više ne preispitujemo, više se ni ne sjećamo početka i uzroka, više se ne nadamo i sanjamo o njenom kraju, jer polako prestajemo biti svjesni da je još uvijek tu. Nemoguće je riješiti izolirano i zasebno ijednu od gore nabrojanih kriza, a nismo ih sve niti naveli. One su međusobno povezane i ovisne jedna od drugoj, uzrokuju se i pojavljuju kao posljedice te mogu i zamijeniti te uloge. Ista takva povezana i zaokružena rješenja su nam potrebna. Cjelovita i sustavna.
Krizu sistema po meni je najbolje objasnio i jezgrovito sažeo William Robinson (2004.) u svojoj knjizi Theory of Global Capitalism. Upravo zbog jasnoće i izbjegavanja prevelikog filozofiranja i kompliciranja koristim ga već godinama u predavanjima i drugim radovima koje sam pisao (Šimleša, 2014.). Iz do sada napisanog možemo sumirati:
→ Ova se kriza, kao što je rečeno, sastoji od više manjih kriza što njeno i razumijevanje i rješavanje čini kompleksnijim i težim. Mi smo na žalost izgubili sposobnost sistemskog mišljenja i djelovanja te je svako „pobjego” u svoje male fahove. Time gubimo cjelovitu sliku pred sobom i kao da nam je sužen vidokrug. Permakultura nas uči svojim dizajnom da problem pretvorimo u rješenje, a to postižemo holističkim pristupom i zaokruženim pogledom na svijet oko sebe.
→ Stvaranje kriza je inherentni dio kapitalizma. Kapitalizam je ovisan o generiranju novih i novih kriza koje uvijek služe za pregrupiranje na pozicijama moći i bogatstva. Ovdje je recikliranje dovedeno do savršenstva, jer nakon procesa obrade (ekonomska kriza) krajnji proizvod (bogatstvo i moć) nije nižeg ranga odnosno nema manju vrijednost, nego dapače. Kapitalizam je dizajnirano nesposoban djelovati u skladu s ravnotežom te mu stalno nezasitno trebaju ekonomske i društvene krize.
S obzirom da sam o tome već pisao ovdje ćemo samo ukratko izdvojiti četiri manje krize koje zajedno čine krizu sistema, krizu kapitalizma 21. stoljeća jer niti na jednu od njih nije u stanju pružiti kvalitetan i opće koristan odgovor. Dapače, generira i produbljuje ih svojim načinom funkcioniranja:
1. hiperprodukcija roba
2. sve veći jaz između bogatih i siromašnih
3. smanjenje povjerenja u sadašnji sustav demokracije i političke autoritete
4. uništavanje ekosustava i osnova održivosti.
Kako smo već naglasili sve su one međusobno povezane i utječu jedna na drugu. Klackaju se ovisno od situacije do situacije između uzroka i posljedica. Nije moguće riješiti samo jednu od njih bez da se posvetimo i drugima.
Proučimo malo svaku od njih u kontekstu značenja za naša društva i planet.
1. HIPERPRODUKCIJA ROBA I PROIZVODA
Sustav ovisi o nekontroliranom rastu i povećanju potrošnje. Ako to stane, cijeli sustav je u krizi. Zato je potreban održiviji i pravedniji, permakulturniji dizajn čitavog društva, jer na našem planetu nije moguće rasti i trošiti unedogled i bez svijesti o cjelini. Naš planet poznaje ograničenja i poznaje ravnotežu. Dapače, bez poštivanja prvog i bez stremljenja prema drugom, ne mogu djelovati ekosustavi na našem planetu koji podržavaju život, pa onda i naš život pa onda i našu ekonomiju i pripadajuću proizvodnju i potrošnju.
Zato danas imamo toliko nepotrebnih proizvoda loše kvalitete, zato imamo toliko smeća i gušenja, toliko dugova i broja nezaposlenih. Prvo se stvara dug prema planetu odnosno budućim generacijama jer ih ostavljamo u svijetu smanjenog kapaciteta da podržava život. Pretjerano i neodgovorno iskorištavanje prirodnih resursa započinje ovaj krug destrukcije na svim razinama. Na kraju se nalaze prekomjerno iscrpljeni ekosustavi, planet smeća i zagađenja jer se niti jedan prirodan proces ne može nositi s tolikom količinom potrošnje.
Ovaj dug nitko ne plaća osim onih najsiromašnijih i najugroženijih, koji uslijed čitavog niza uzrokovanih vremenskih nestabilnosti na lokalnoj razini i klimatskih promjena na globalnoj razini ostaju kao prve i nevine žrtve ignorantskog odnosa prema prirodi. Realno, većina ovog ne nastaje iz naših potreba pa je onda treba stvoriti. Kao nezasitne potrošače konstantno nas se treba uvjeravati reklamnom industrijom da nešto što ne trebamo zapravo i trebamo pa kupimo. Ovdje je važan koncept nezasitnosti odnosno kratke sreće. S obzirom da nam to u što nas se uvjerilo da trebamo i ne treba, a ne doprinosi našoj unutarnjoj potrebi za srećom i blagostanjem, mi krećemo nezasitni u novu potragu. Proizvedeno stanje vječitog nezadovoljstva otvara prostor da tražimo sreću i blagostanje uvijek na krivim mjestima i vrtimo se u krug. Simpatična je sitnica da unutar ovako postavljenog ekonomskog sustava većina ljudi nikada neće doći u priliku osigurati dovoljno novaca za to sve „što im jako treba” ili ih se uvjerilo da im treba i tu dolazimo do bujanja zaduživanja. Većina koja nepromišljeno upadne u dužničku zamku vrlo brzo upadne u još gori nastavak, a to je da je izlaz iz dužničke zamke moguć samo ulaskom u novi dug. Ovisnost o novim i novim kreditima te zaduživanju kako bi se naizgled sanirali prošli dugovi predstavlja iznimno rizičnu i opasnu situaciju nestajanja vlastite slobode. Ovako sustav lagodno funkcionira sve dok ima mogućnost uzimanja novih kredita i manipuliranja s dugovima što će potaknuti potrošnju i rast.
Netko je lijepo rekao kako kupujemo proizvode koji nam ne trebaju s novcima koje nemamo kako bismo ispali bitni pred ljudima do kojih nam uopće nije niti stalo. Zato je bitna hiperprodukcija, jer ona stvara lažnu sliku velikih potreba, odnosno stvara lažnu sliku smisla vlastitog postojanja, ali zapravo postoji samo zato da zakotrlja lavinu nekontrolirane potrošnje, odnosno ekonomskog rasta, odnosno dugovanja.
2. SVE VEĆI JAZ IZMEĐU BOGATIH i SIROMAŠNIH
Posljedica prve krize su sve zagađeniji okoliš, depresivni i nesretni ljudi te rast siromaštva. No, još jedna posljedica je akumuliranje bogatstva, a onda i političke moći, jer oni koji su prije krize imali puno nakon nje imaju još i više jer skupljaju svu društvenu vrijednost i dobar kapital kojima se uslijed krize umjetno smanjuje vrijednost. Hiperprodukcija vodi do hiperpotrošnje, a to dalje do hiperzaduživanja i oni koji ne idu na ultra-kapitalistički pogon s vremenom posustaju i gube utrku. Ostaje nam još hiperakumulacija u rukama sve bogatijeg sloja stanovništva. Svaka kriza donosi sve veće razlike između bogatih i siromašnih, a to je rezultat i ove posljednje globalne ekonomske krize. Takve trendove možemo pratiti diljem svijeta, uz iznimku da nešto uspješnije pomake na smanjenju nejednakosti možemo pratiti u mnogim državama Latinske Amerike.
To potvrđuje i najnovije istraživanje Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, 2015.) In it Together: Why less inequalitty benefits all, gdje se ističe kako je najbogatijih 10% stanovništva u 80-im godinama bilo bogatije za sedam puta od 10% najsiromašnijih, a danas su bogatiji za gotovo deset puta. Gini koeficijent se najčešće koristi kao pokazatelj ekonomske nejednakosti. Daje omjer između 0 i 1, pri čemu zemlja koja je bliže 0 ima manju nejednakost u društvu, a ona koja je bliže 1 ima veću. Primjerice, Danska ima Gini koeficijent 0.25, SAD 0.40, Brazil 0.50, a Južna Afrika 0.70. U 80-ima u zemljama članicama OECD-a bio je prosječno na 0.29, a od tada je skočio prosječno na 0.32 pri čemu je rast zabilježen u gotovo svim zemljama članicama, a u 17 od 22 stare članice OECD-a za koje postoje dugotrajni podaci rast nejednakosti je značajan. Posve je jasno gdje se slijeva bogatstvo nakon svake ekonomske krize.
Ono što je ovdje bitno naglasiti kako u skladu s naslovom izvještaja OECD-a, ekonomska nejednakost šteti društvu u cjelini i takvo društvo ne postiže dobre rezultate u čitavom nizu nužnih kategorija da se osjećamo sretno i sigurno. To su najbolje pokazali u sada već svojoj legendarnoj knjizi The Spirit Level – Why More Equal Societies Almost Always Do Better, britanski autori Richard Wilkinson i Kate Pickett (2010.). Oni su među prvima na vrlo zoran i jasan način prikazali, upravo na primjeru zemalja OECD-a, kako one zemlje koje imaju veću ekonomsku nejednakost (SAD, Velika Britanija, Portugal…) imaju i čitav niz izraženijih socijalno-društvenih problema koje većina ljudi naše planete ističe kao bitne u osiguravanju kvalitete života. Za potrebe njihovog istraživanja stvorili su zaseban Indeks zdravlja i društvenih problema, gdje su uspoređivali ekonomsku nejednakost neke zemlje s njenim postignućima u sljedećim područjima:
→ životna dob
→ znanje (posebno matematika i pismenost)
→ smrtnost dojenčadi
→ stopa ubojstva
→ postotak ljudi u zatvorima
→ stopa trudnoće među tinejdžerkama
→ razina povjerenja
→ postotak populacije u stanju prekomjerne težine i pretilosti
→ razina mentalnog oboljenja (uključena i ovisnost o alkoholu i drogama)
→ mobilnost u društvu
Radi se o fascinantnim podacima. Znači, gotovo u pravilu se pokazuje kako zemlje koje pogoduju širenju ekonomske nejednakosti su istovremeno zemlje gdje ima više ubijanja i raznih mentalnih oboljenja odnosno manje povjerenja i pokretljivosti u društvu. Radi se o društvima koja ne stvaraju sreću i blagostanje za većinu svojih stanovnika. Ali niti za planet i budućnost. Logično je da tamo gdje se ljudi sve više odjeljuju na one koji imaju i na one koji nemaju da se smanjuju prostori za komuniciranje i susretanje te raste izolacija i povlačenje. Tamo gdje nema prostora za raspravu i dogovore, gdje svatko živi sam sa sebe i eventualno svoj uski krug najbližih, širi se strah i nepovjerenje među ljudima, a kada imamo strah i nepovjerenje imamo otežanu poziciju da se zalažemo za brigu za planet, brigu za ljude i pravednu raspodjelu. Dapače, kako ističe Sandel: „Društvo koje je izrazito podijeljeno ima male šanse u pokretanju demokratske rasprave o alternativnim razvojnim smjerovima” (Domazet, Cvijanović, Dolenec, 2012.).
Jasno, mogli bismo reći kako u nabrojanim kategorijama države imaju razlike i zbog svoje tradicije i povijesti, vrijednosti i drugih specifičnosti, ali to možemo pratiti u svega par iznimaka. Ali ono što posebno fascinira je što su Pickett i Wilkinson pokazali iste rezultate i unutar jednog jedinstvenog kulturološko-ekonomskog područja kao što je SAD. Savezne države koje imaju veću ekonomsku nejednakost stoje lošije na Indeksu zdravlja i društvenih problema.
Nakon objave njihove knjige, čitav niz drugih autora i institucija je potvrdio glavne zaključke – veliki ekonomski nesrazmjeri u nekom društvu štetni su za ukupni razvoj i ostvarenje općeg blagostanja i sreće (OECD, 2011; Dorling, 2012; Lansley, 2012; Stiglitz, 2013.) odnosno možemo reći kako „globalno gledajući, kapitalistički imperativ rasta štetan je mehanizam koji se hrani rastućim nejednakostima” (Domazet, 2014: 12).
Također, tamo gdje je veća nejednakost i gdje je se potiče, stavlja se veći pritisak na ostvarenje našeg društvenog statusa te naš pripadajući osjećaj depresije ako ostanemo „dolje”. Koliki je utjecaj prevladavajućih vrijednosti u društvu i naša potreba da se identificiramo s „uspješnima”, dovoljno govori i podatak kako od 13 posto populacije u SAD-u koja živi ispod razine siromaštva, njih 80 posto ima klima-uređaj, 75 posto ima najmanje jedno vozilo, a 33 posto ima kompjuter, perilicu suđa i drugo vozilo (Wilkinson i Pickett, 2010.).
3. SMANJENJE POVJERENJA U SADAŠNJI SUSTAV DEMOKRACIJE I POLITIČKE AUTORITETE
Nema sumnje da zbog činjenice gubitka povjerenja u sustav, odnosno u mogućnost sudjelovanja u bitnim odlukama koje osjeća sve veći broj ljudi, oni koji vode sustav, dakle političke i ekonomske elite, i one prirepne koje im drže lojtre od medijskih do znanstvenih, mogu biti zadovoljni. Uspjeli su raznim makinacijama i manipulacijama ostvariti svoje samoispunjavajuće proročanstvo, ogaditi ljudima politiku do razine da se ljudi od politike maknu te da sami i bez previše gnjavaže vladaju. Jer politika i sve oko nje ne zanima ljude, posebno mlade ljude. Premda je bit politike narod, raja, ljudi… oni na vrhu vladaju bez previše pitanja osim svake četiri godine kada trebaju uzeti glas.
Ipak ostaje pitanje: ako su nam već uzeli politiku, zašto smo dozvolili da nam uzmu političnost odnosno spremnost i želju da budemo odgovorni za svijet u kojem živimo i da smo društveno aktivni? Nema nikakve sumnje da oni koji skupljaju vrijednost nakon svake ekonomske krize postajući sve bogatiji i moćniji mirnije provode krađu društvenog i prirodnog bogatstva tamo gdje je vrhunac političke prisutnosti građana galama u birtiji, lajkanje na društvenim mrežama ili pametovanje unutar svoja četiri zida. Ili ništa od navedenog. Baš ništa. Kao ne zanima me i svi su mi oni fuj. E da, i svi su isti. Tako i mi postajemo isti, neka naopaka preslika političara i ekonomskih elita, jer nas sve iste na isti način to ništa ne zanima. I ne tiče nas se. Dok ne dođu po nas. Onda se čudimo kako nikog nema, kako to da smo ostali sami.
Dva su velika problema s gubitkom povjerenja u demokraciju kao sustav. Prvi je da se obične ljude sve manje pita i poziva da (su)odlučuju u temama koje ih se direktno tiču. Drugi se nadovezuje na prvi, a odnosi se na gubitak povjerenja u sustav i institucije da predano, pravedno i pravično provode zakone i obavljaju svoju dužnost. Problemi su strateške prirode i ističu kako smanjenje demokracije, ako se poslože i druge društveno-ekonomske okolnosti, može biti odskočna daska ne za one koji žele više demokracije, nego dapače, za one koji je žele potpuno ukinuti, što nas povijest naše vrste može naučiti.
Robinson (2004.) koji nam je ovdje polazišna točka, ističe kako nema nikakve sumnje da se sistem suočava s organskom krizom, a to znači da ima problema i na strukturalnoj razini i na razini legitimiteta ili hegemonije. I na objektivnoj razini svojih struktura i institucija kapitalizam sve teže zadovoljava opće dobro. Logično i kao posljedica na subjektivnoj razini sve manje ljudi vjeruje kako je ovo vrh vrhova sustav i najbolji za nas odnosno osporava se njegov legitimitet. Sustav je u organskoj krizi.
No, bez obzira i na objektivnu i subjektivnu krizu sistema, još je uvijek prevelik broj ljudi u poziciji blokade i nečinjenja, nego zasukanih rukava i svakodnevnog fajta i rada za promjenu. Prvi korak nam je izaći iz blokade, ne samo misaone jer to nije dovoljno, već i djelatne. Za pravu promjenu je potrebna pozitivna i ostvariva alternativa postojećem sistemu i to na razini strukture i na razini legitimiteta. Inače lažni sistem otvara prostor lažnim alternativama. Dobivamo kristalne noći i referendume o braku.
Drugi problem s gubitkom povjerenja u demokraciju što, osim u zemljama velike tradicije aktivizma i građanskog otpora, nikad ne staje samo na politici i sustavu nego se prelije i na gubitak povjerenja među ljudima, a to je tek dno dna. Trenutak kada prestanemo vjerovati jedni drugima, kada prestanemo surađivati jedni s drugima i boriti se za bolji svijet jedni s drugima je pravi trenutak bez povratka, to je točka koja dijeli granicu između života i smrti, najvažnije mjesto za obraniti. Mene osobno više deprimira i rastuži nedostatak ove energije, nego sva moć korporacija i njihova beskrupuloznost. Tu nemam nikakvih očekivanja, a za nas – ili ćemo se izboriti za nešto bolje kroz suradnju te međusobno učenje i pomaganje ili baj baj svemu lijepome.
Dakle, sustavu tu treba odati priznanje za temeljitost i vizionarstvo, ne samo da su nas odvratili od politike, što bi bio sam za sebe problem, nego nas je uspio odvratiti i jedne od drugih. Tako danas imamo kvazirješenja na sve ove krize koje spominjemo, nekakve hibridna potrošačko-individualistička glavinjanja o tome kako našim osobnim pristupom i isključivo osobnim akcijama spašavamo svijet, planet, siromašne, ugrožene vrste… možemo nastaviti niz unedogled. I to je po meni najveća kriza koju Robinson nije spomenuo – iluzorno uvjerenje da svijet mijenjamo sami.
4. UNIŠTAVANJE EKOSUSTAVA I OSNOVA ODRŽIVOSTI
Već smo u opisivanju prve krize istaknuli koliko previđamo da smo dio prirode sa svim svojim posebnostima i kvalitetama stvaranja kulture i društvenih obrazaca kakvi ne postoje u prirodi. Ali iluzija da nemamo nikakve veze s kvalitetom ekosustava jedna je od najvećih obmana u povijesti naše vrste. Unatoč svim deklarativnim izražavanjima brige za planet i dalje se situacija pogoršava na gotovo svim područjima vezanima za okoliš. Prema znanstvenom istraživanju Planetarne granice 2.0 kojeg provodi Stockholm Resilience Centre (2015.) od devet temeljnih ograničenja našeg planeta bitnih za njegovu ravnotežu i kvalitetno obavljanje funkcija ekosustava, u čak četiri smo prešli granicu stabilnosti: klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti, korištenje tla te procesi kruženja fosfora i dušika. Nije naodmet naglasiti kako su klimatske promjene globalni problem sa višestrukim, dalekosežnim i sveobuhvatnim utjecajem. Sljedeća tri ograničenja su direktno vezana za konvencionalnu poljoprivredu sa svim njenim naopakim odnosima prema prirodi i metodama proizvodnje hrane koje remete prirodne procese kruženja tvari i energije te ostavljaju zagađenje. Dodatno mi dobivamo hranu koja je sve lošije kvalitete, nutritivne vrijednosti i možemo reći koja nije vitalna. A hrana bi trebala biti naša energija, pored zraka i vode i psihičkog stanja presudna za naše zdravlje. U razdoblju 1940.-1991. povrće je u prosjeku izgubilo 49% natrija, 16% kalija, 24% magnezija, 46% kalcija, 27% željeza, 76% bakra i 59% cinka. Mrkva je izgubila 75% kalcija, 46 posto željeza i 75% bakra. Krumpiri 30% magnezija, 35% kalcija, 45% željeza i 47% bakra (Thomas, 2003.). Voće nas također sve slabije čini zdravima i postaje nakupina nekog bezukusnog tkiva. Danas je potrebno pojesti četiri jabuke da dobijete istu količinu vitamina i korisnih minerala koje biste dobili u jednoj jabuci iz 50-ih godina prošlog stoljeća. Koji je to apsurd – dajemo našoj djeci jabuke da budu snažna i zdrava i ako im dajemo jabuku koja nije proizvedena ekološkim putem zapravo ih činimo dugoročno slabima i sklonima oboljenjima. Više o ovome je napisano u Zelenim alatima – Briga o tlu.
Ekološki otisak kao najbolji pokazatelj našeg utjecaja na planet u izvještaju Living Planet Report 2014 (GFN i WWF, 2015.) ističe kako nam trenutni biokapacitet planeta omogućava da svi ljudi zadovolje svoje potrebe na 1,7gha (globalnih hektara). To je površina na kojoj bi svatko od nas trebao zadovoljiti sve svoje potrebe (hrana, energija, transport, građevina, proizvodi, otpad, emisije…) ukoliko želimo primijeniti treći etički princip permakulture – pravednu raspodjelu.
Trenutni ekološki otisak na globalnoj razini je 2.6gha. To znači da smo u ekološkom minusu na razini cijelog svijeta, odnosno da i u odnosu na planet koristimo neodrživi princip zaduživanja. Naš planet ne stiže počistiti sve za nama, regenerirati toliko brzo i apsorbirati svo zagađenje i smeće koje napravimo. Treba mu godinu dana i sedam mjeseci da nadoknadi i sanira sve ono što mi potrošimo i bacimo u jednoj godini. I zato i ovdje dižemo kredite sa sve nepovoljnijom kamatom. Samo što se prirodni sustavi ne mogu prevariti micanjem ili dodavanjem nekoliko elektronskih nula kao u današnjoj ekonomiji.
Tu dolazimo do zanimljive situacije na koju vam neće znati ili željeti dati odgovor niti jedan od razvikanih ekonomista statusa quo, zagovornika slobodnog tržišta i neoliberalne otimačine, pa čak na žalost niti mnogi od veleumnih teoretičara lijeve misli koji i dalje kao jedini problem naše vrste vide isključivo redistribuciju ekonomske vrijednosti odnosno promjenu fotelja (Higgs, 2014.). A zanimljiva situacija glasi – kako je moguće osigurati tu toliko žuđenu i zasluženu kvalitetu života svakog stanovnika na planetu ako bismo u slučaju življenja kao prosječni stanovnik SAD-a trebali gotovo četiri planeta?! Toliko naime oni potroše za svoj životni stil. Napredne zemlje Europske Unije „svega” tri planeta. Hrvatska „samo” dva planeta. A sve veći broj ljudi nije zadovoljan kako žive. Koji apsurd. Uništavamo planet kao nikada i još nismo sretni. Umjesto da čuvamo to blago i koristimo ga na pravedan i održiv način za opće blagostanje i sreću.
Na nekoliko mjesta sam već isticao najopsežnije i najkvalitetnije istraživanje o stanju ekosustava na našem planetu Millennium Ecosystem Assessment (2005.), gdje se istaknulo kako smo u već 15 od 24 osnovnih usluga ekosustava prešli granicu održivosti zbog pretjeranog iscrpljivanja i zagađenja. Peter M. Vitousek ističe kako „ljudi čine kvalitativne i historijske promjene u svijetu koje će utjecati na strukturu i funkcioniranje Zemlje kao sustava…” (Foster, Clark and York ,2010: 35).
*
No ono zbog čega je ovo istraživanje bitno nije samo potvrđivanje i golom oku vidljivog čerečenja po prirodi svega živog i neživog, nego povezivanje usluga ekosustava s kvalitetom našeg života što je prezentirano na slici.
Ovdje je vidljivo na koji način su četiri osnovne usluge svjetskih ekosustava (podrška, osiguranje, reguliranje i kulturna usluga) povezane s četiri osnovna područja kvalitete života svakoga od nas (sigurnost, osnovni uvjeti, zdravlje i društvene veze). Prikazana je i snaga te povezanosti te tamo gdje ona jača, odnosno gdje je jači utjecaj određene vrste usluga ekosustava na neko od područja kvalitete života, strelica je šira.
Ovo je iznimno važna poanta koju često previđamo jer smo slijepi na svoju povezanost sa svjetskim ekosustavima i planetom – tamo gdje je normalno funkcioniranje i kvaliteta usluge ekosustava narušena ili uništena tamo se lošije i manje sretno živi, tamo je kvaliteta života manja. I zaista, ukoliko bacimo pogled po planetu, možemo vidjeti kako u pravilu gotovo svugdje gdje ne funka priroda ne funkaju niti ispunjeni i zadovoljni ljudi. Možemo otvoreno reći da tamo gdje ekosustavi ne osiguravaju sebi ugrađene usluge i tamo gdje nema uvjeta za osiguranje optimalne kvalitete života, tamo nema prostora za slobodno mišljenje i djelovanje, jer je izvjesno da je to prostor nasilja i destrukcije.
Vjerujem kako je sad još jasnije na koji način su ove četiri krize međusobno povezane i kako su pokušaji da ih se riješi izdvojeno i zasebno, unaprijed osuđeni na propast. Ove krize, kao i generalna kriza cijelog sistema postoje zbog prevladavajućih pravila i vrijednosti političko-ekonomskih elita. Činjenica da je političko-ekonomski sistem interesa i moći također u svojoj vlastitoj krizi samo još više pogoršava stanje i u drugim područjima: ovisnosti o kontinuiranom rastu te pripadajućoj potrošnji, gubitku povjerenja i apatičnom pesimizmu, te zagađenju i uništavanju ekosustava. Zato mu trebamo posvetiti dodatno pažnje u knjizi.
