Dobra ekonomija | Dražen Šimleša
4. KAD PORASTEM BIT ĆU… ZADUŽEN
Ovisnost ekonomskog sustava o rastu tjera nas da se u ograničenom sustavu biokapaciteta prirode i planeta, ponašamo kao da sve može i treba rasti unedogled, situacija koja ne postoji ni u jednom području na planetu. Posljedice su: iscrpljivanje resursa i ekosustava, potrošnja i konzumerizam, novi krediti i zaduživanje te zagađenje i gomilanje otpada sa svim posljedicama. Sve to treba i može uvijek ići gore. Ekonomisti i političari kažu kako će se za sve pobrinuti tehnologija i ukupno bogatstvo i tako nam tepaju sedativima već više od pola stoljeća. A jedino što imamo je samo još više briga. Ovisnost o linearnom rastu kojem niti nebo nije granica dovela je do sulude potrošnje gladnih potrošača što je sinonim za grubu šamarelicu majčice Zemlje po svim njenim dolinama i gorama, morima i udubinama, a dugoročno joj sve više mijenjamo lični opis. Nas to pak ostavlja da se bacakamo u živom blatu najveće financijske i dužničke krize kojima također nebo nije granica. Peter Victor (2008.) u svojoj vizionarskoj knjizi Managing Without Growth – Slower by Design, Not Disaster, ističe kako postoje granice ekonomskom rastu na našem planetu te su one vidljive kroz:
1. Resurse – trošimo na turbo pogon resurse koji se ne mogu obnoviti, a one koji se mogu obnoviti trošimo brže nego nas stižu.
2. Odlagaonica – sva područja našeg planeta koja su zadnja pošta našeg konzumerizma i imaju ulogu da moraju posaugati sve to što mi bacamo i emitiramo odnosno zagađujemo, imaju sve veći problem to činiti, jer također ne stižu.
3. Usluge – kako smo naveli na početku knjige naš planet nam pruža čitav niz usluga koje mi često slijepo uzimamo za bud zašto. Naš sadašnji način odnosa prema planetu dovodi mnoge od tih usluga do stanja da su utihnule ili pobjegle glavom bez obzira, jer ne plaćamo svoj račun. Samo trošimo. O napojnici da i ne govorimo.
Kako raste naša potrošnja tako raste emisija stakleničkih plinova i tako raste rizik od nesagledivih posljedica klimatskih promjena u dužem periodu. U smislu dizajna jedna od najvećih blokada prema održivijem i pravednijem svijetu je ovisnost rasta BDP-a (bruto društvenog proizvoda) od potrošnje energije, a u današnjem svijetu to znači od potrošnje fosilnih goriva – nafte, plina i ugljena te ništa sretnije i sigurnije alternative – nuklearne energije. Ne možemo nikako odvojiti (engl. decoupling) tu destruktivnu vezu i do sada su je jedino velike financijske krize uspijevale nakratko poljuljati, ali ovisnost je to, kad ti se netko uvuče pod kožu i postane dio tvog identiteta pa se partneri brzo vrate jedno drugome. Za sada to ne uspijevaju razdvojiti niti sva sila tehnoloških postignuća i energetska učinkovitost. Svi podaci govore da oni čine razliku u smislu da se nešto proizvede uz manju potrošnju energije na licu mjesta i to se naziva energetskim intenzitetom. Od 70-ih godina prošlog stoljeća energetski intenzitet svake godine opada za 0,7 posto, da bi doživio svoj vrhunac s 2014. godinom i razinom od 2,3 posto (IEA, 2015.). Dogodi se tu i tamo i pokoji flert s obnovljivim izvorima energije te se oni polako približavaju polovici ukupno novih godišnje instaliranih energetskih sustava. Rastu i investicije u taj sektor, u cijelom svijetu 2014. godine 270 milijardi dolara (REN 21, 2015.). To se događa paralelno s velikim padom vrijednosti korporacija koje se bave ugljenom i velikim uspjehom kampanje Deinvestirajte koja zagovara povlačenje novca iz sektora fosilnih goriva te su iznad svih očekivanja krajem prošle godine već prešli 2.6 trilijuna dolara koje su pojedinci ili pravni subjekti maknuli iz industrije i projekata fosilnih goriva (Linnitt, 2015.).
No, kako smo rekli i energetska efikasnost i obnovljivi izvori energije unatoč svim pokušajima da snube ukupnu potrošnju na kraju se moraju zadovoljiti najobičnijim očijukanjem ili u boljem slučaju kratkom aferom. Naime, bez obzira na energetski intenzitet, ukupna potrošnja energije raste što zbog toga što sve više nas misli da može živjeti kao i oni koji trebaju četiri planeta za svoj životni stil, što zbog tzv. povratnog efekta (engl. rebound effect) naše intencije da sve uštede ne sačuvamo zaista nego ih potrošimo negdje drugdje (veća mobilnost, više elektronskih uređaja po kućanstvu.). Da bi se zaista nešto postiglo s učinkovitošću u potrošnji energetski intenzitet bi trebao opadati deset puta jače, što u ovom trenutku izgleda kao znanstvena fantastika. Radi se o klasičnom prodavanju magle i pravi je apsurd da zemlje koje se diče velikim indeksom energetskog intenziteta su upravo one zemlje koje se diče i velikim ekološkim otiskom.
Sličnu košaricu dobivaju i obnovljivi izvori energije. Nema nikakve sumnje da bilježe zadnjih godina nevjerojatan razvoj u širenju i novim instalacijama, jeftinijim troškovima i ukupnoj cijeni, rastu efikasnosti i iskoristivosti.
No, obnovljivi izvori energije su kao najbolji maratonac koji se pojavio na trkalištu i kreće furiozno i hrabro, ima podršku i dijela publike, ali zbog nepravednih pravila i korumpiranih sudaca, drugi trkači su počeli natjecanje puno prije i sad su već na 20-om ili 30-om kilometru. Spomenuli smo kako su trenutno investicije u obnovljive izvore energije 270 milijarde dolara. Te investicije stoje pored godišnjih direktnih subvencija u fosilna goriva u iznosu od suludih 650 milijardi dolara, a skrivene subvencije dižu tu brojku i za nekoliko puta više. Kakvi su razmjeri svega toga najbolje govore slike ili prikazi trenutnog udjela obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji i u potrošnji električne energije. Kada se pogleda udio energije sunca ili vjetra bilo kakav komentar je suvišan.
Izgubljeni u prijevodu slave svi oni koji misle da će nas samo prebacivanje na drugačiji izvor energije nekom magičnom forom spasiti, a mi ćemo i dalje ko koke kljucati po sklopkama i tipkama. No, činjenica je kako nema dovoljno prirodnih resursa da se zadovolji životni stil prosječne osobe na Zapadu. A nemamo niti dovoljno vremena da dočekamo utrku maratona do kraja. I zato nam prvi korak treba biti bolji dizajn i održiviji sustav na razini cjeline i na razini povezanosti i protoka između dijelova. Treba prvo vidjeti gdje se rasipa, gdje se gubi, gdje se može uštedjeti i sačuvati energije. Tek nakon toga, obnovljivi izvori energije i energetska učinkovitost mogu donijeti rezultate i uspjeti u razdvajanju ovisničke veze između rasta ekonomije i rasta potrošnje energije. Znači, treba one fosilne maratonce nakljukane subvencijama i višedesetljetnim vjetrom u leđa početi neprimjetno počkaljivati, zaustavljati visokim preponama i organizirati gromoglasni huk s tribina nešto kao buuuu tako da se i suci malo zamisle, a da se ovima „odsijeku noge”, a glava smanta i zaborave od kud su i di idu. Onda takvima im pokazati put i uručiti kartu u jednom smjeru za destinaciju: resort perfekt pasivni. A ovim našim obnovljivim maratoncima treba ispeglati stazu i dati im malo dilitija da bude warp 10. I vratiti vjetar u leđa, jer uostalom to je obnovljivi izvor energije.
Kolika je opsesija sustava da projicira fatamorgane i prodaje maglu najbolje govori opće slavlje u ožujku pred ovogodišnju najavu objave izvještaja Međunarodne agencije za energiju (IEA, 2015.) Energy and Climate Change. Najveći svjetski mediji su teturali u transu od prvih rezultata odaslanih iz glavne svjetske energetske agencije kako po prvi put u 40 godina koliko se mjeri globalno raste BDP (prema MMF-u 2,9% u 2014. godini) bez rasta emisije CO2 koja je ostala otprilike na istoj razini kao i godinu prije. Posebno je pumpana atmosfera prije klimatske konferencije u Parizu pred kraj godine kao nije tako loše i sve je super i sve je za pet. No kad se malo umiju oči vidi se nekoliko bistrih činjenica. Dok su naslovi vrištali kako se nije povećala emisija CO2, manje je bilo glasno kako se radi o emisiji CO2 koja dolazi od potrošnje energije koja iznosi manje od polovice ukupne potrošnje u svijetu. Ali ajde da ne cjepidlačimo možemo reći kako je to i za pozdraviti, premda kako smo rekli to odvajanje bi trebalo biti puno snažnije i vidljivije. Podaci pokazuju kako nema ukupnog smanjenja emisije CO2 u 2014. godinu u odnosu na godinu prije, a predviđa se tek blagi pad u 2015. godini (vidi na https://www.co2.earth).
*
Kada netko prodaje maglu, prodaje nam iluziju da ćemo bolje vidjeti ili nam želi nešto sakriti, i ovdje se upravo događa loša kamuflaža vizionarskih fejkera koji nam prodaju foru da je odnos ekonomski rast – rast potrošnje energije isključivo stvar tehnologije, a ne nekoliko svjetlosnih godina prije stvar političko-ekonomskih pravila i svjetonazorsko-vrijednosnog ponašanja (Foster, Clark i York, 2011; Dash, 2014.). Zato i dalje traje globalni napad na život, uz ignoriranje ukupnih troškova nekog proizvodnog procesa, prebacivanja računa na cijelo društvo ili one koji su ionako bez prava i najugroženiji. I dalje traje globalni napad na život bez smanjenja ukupnog otiska na resurse i smanjenja ukupne potrošnje. Da je drugačije, ovakva ekonomija ne bi postojala. A znamo da se niti jedan ovisnik ne mijenja dok je lijepo i dok se ima za platit.
