Dobra ekonomija | Dražen Šimleša
3. OVISNOST d.o.o.
Već smo naveli na nekoliko mjesta kako je trenutni ekonomski sustav ovisan o rastu i stvaranju duga. Objasnit ćemo sad ta dva ugrađena problema u kapitalizmu.
Kapitalizam, a pogotovo njegova ovovremenska metamorfoza imaju žešće narko odnos prema rastu i prema dugu. Današnja ekonomija je toliko navučena na nekontrolirani rast da je zato potrebna ona suluda hiperproizvodnja svakojakih besmislica koje se prodaju pod reklamom sloganom – tko ne kupi papak. A gaziteljska potrošnja nije moguća bez pripremljenog sustava kreditiranja i beskrajnog zaduživanja. A da bi dug mogao imati smisla mora se stvarati potreba za najšarenijim dućanom – radno vrijeme non-stop. I tako se taj krug zatvara i postaje životni radijus kretanja običnih ljudi. Ukoliko se ovoj kapitalističkoj đankozi uskrati svakodnevni šut i ne dobije svoju dozu nove robe, novih kredita, novog zagađenja, nove potrošnje, nove depresije… imamo totalnu apstinencijsku krizu.
Da smo mogli za vrijeme ove posljednje ekonomske svjetske krize stajati sa strane i ne biti svjesni kako ide još jedan krug šutiranja običnih ljudi iz kreditnog raja u dužnički pakao, što je tanka nevidljiva granica, bilo bi gotovo pa simpatično gledati kako se elite upinju na sve moguće i nemoguće načine, otvoreno i skriveno spasiti sustav po svaku cijenu kada je počelo mahnito financijsko strmoglavljenje. Jedna od najvećih investicijskih banaka, francuski BNP Paribas, dobila je tu čast da započne još jedan krug kako kažu dežurni „nema problema ekonomisti” uobičajenih cikličkih krugova između prosperiteta i krize, kao da je riječ o nečem prirodnom, a ne stvorenoj kugli koja, kotrljajući se, ruši sve vrijedno pred sobom kako bi mu se smanjila vrijednost s jednim jedinim ciljem da bogati i moćni postanu još bogatiji i moćniji. Al da ima tu nekog postmodernističkog koketiranja s prirodom ipak govori obrazloženje iz dotične investicijske banke krajem ljeta 2007. godine zašto „nenadano” suspendiraju svoja tri investicijska fonda, a koje glasi da je razlog gašenja fondova „totalna evaporacija likvidnosti” na tržištu.
A čujte ove kojima su odavno evaporirali zdrav razum i poštenje: „Raspodjela kreditnog rizika od banaka prema puno raznolikijoj grupi investitora (op.aut. misli se na derivatostitore), umjesto da drže te rizike na svojim računima, pomoglo je bankarskom i općenito financijskom sektoru da bude više otporniji” (Dodd, 2014: 119). Znači, ovdje se hvali bujanje razno raznih financijskih derivatnih spletki te investicijskih zagonetki koje skrivaju pravu vrijednost nečega klađenjem na vrijednost u budućnosti čime je omogućeno da se zakamuflira upravo neotpornost financijskog sektora. Vrijeme pisanja rečenice proljeće 2006. godine, svega godinu dana prije izbijanja svjetske financijske krize, autori Međunarodni monetarni fond, naslov ljupkog djela – Global Financial Stability Report. Ne zezam se, zbilja tako zovu izvještaj i zbilja su tako napisali.
U manje od godinu dana, one iste banke i njihovi financijsko-špekulantski derivati koji su i stvorili krizu dobili su od država javnih 7 trilijuna dolara (da, da, nije greška sedam tisuća milijardi dolara u samo prvih godinu dana krize) kako bi ostale iste i nastavile po starom (Jackson, 2009.).
Mnogi su primijetili kako je to isto kao kada bismo razbojniku koji je ukrao nečiji novac, otišao u kasino i kroz kockanje izgubio i više od iznosa koji je ukrao (usput uspjevši uvjeriti sve prisutne da ima toga još i da će krenuti na bolje), na kraju ne samo nadoknadili sav gubitak, nego ga još i osobno nagradili kroz bonus. I to s novcem istih onih kojima je razbojnik prvo ukrao novac. Sad je sigurno jasnije ona teza krizi kao spektaklu iz kojeg bogatiji izlaze još bogatiji. Najmoćniji svjetski bleferi hladnokrvno su skrivali adute u rukavu i pozivali obične ljude na štednju jer eto, teška su vremena. Priroda i resursi su stavljenu u rubriku navali narode dok ima kao da ih je kriza naštancala na pokretnoj traci, a ne potrošila preko razine održivosti. Kockari na dobitku, običnoj raji dužničko ropstvo, gubitak nekretnina, zaposlenja i firmi, gubitak socijalnih, ljudskih i drugih prava, a državi povećan javni dug i neuravnotežen budžet. Zato se svima nazovi državnicima tresu gaće od raznih kreditnih agencija (koje su se pravile toše kad je trebalo nadgledati poslovanje kriznoljubnih banaka i njihovih fondova), jer im je sve tako nategnuto da samo povećanje kamata na zaduživanje od par postotnih poena stvara predinfarktno stanje i zato svjedočimo tužnim scenama da su političari bliži takvima nego svojim ljudima kojima služe.
Koje je to divno sredstvo ucjene? Ne umire samo socijalna država i prava građana, umire i sama jezgra demokracije, a to je da narod vlada (Streeck, 2011.).
*
„Svako društvo ima neki svoj mit. Naš je mit o ekonomskom rastu (Jackson, 2009: 8)”. Opsesivno vjerujemo kako je moguće imati kontinuirani rastući ekonomski rast na planetu gdje ništa ne raste unedogled. Jasno je da se svako društvo teško nosi sa preispitivanjem svojih mitova, jer čine temelj identiteta i vrijednosti.
