Plast igala | Dinko Telećan

I

 

Mici

 

on se srebri kao da nijedno narje-
čje izumrijet neće, ko da sebedarje
neko ga nuka da mu prsluk puca što
bombama u njemu vodu traže. zašto
da trepne, zašto da i dalje ne blago-
slivlja noćnike i besanike nagom
rukom koja nadživljuje bombardere,
koja vodi moju ruku tvojim tere-
nima srebrenim i mekim gdje se može-
mo praviti da nema uništenja. glože
se i on obasjava dalje, niže. li-
vade sahnu, znamo, pa makar želi
na njima, nad sobom, mekano lišava-
jući se uputa koje nam bez šava
kroje ruho za boravak na crnom glo-
busu što mirno prima nestanke, naglo
zaboravljajući kako je njegova sre-
brnina krotko večeras stala nasred
zelene ti zjene, koju smjerno znam. Te-
bi jedinoj bih dao da ti zjene plamte.